REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1444/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Mirne-Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćnici ČF, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1109/2023-9 od 16. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1109/2023-9 od 16. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, kao neosnovan odbijen je zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 12.946,85 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao osnovan prihvati njegov tužbeni zahtjev.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka ( čl. 365. ZPP ), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je ova presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na žalbene razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka valja istaknuti sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju navedene zakonske odredbe, a kako niti sam žalitelj, navodeći da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, ni izrekom, a niti sadržajno ne ukazuje na određenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju je navodno počinio sud prvog stupnja, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

8. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 12.946,85 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a na ime za isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku GF u razdoblju od 1. ožujka 2020. do 31. prosinca 2022., koji je kao putnik u vozilu registarske oznake [registarska oznaka], osiguranom kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja], stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 16. prosinca 2010., a za koju je odgovoran osiguranik tuženika JF, a pri čemu je osiguranik tužitelja zadobio ozljede zbog kojih je kod njega utvrđena invalidnost od 80%.

9. U ovom postupku, obzirom i na žalbene razloge žalitelja, nije sporno:

- da je osiguranik tužitelja GF u prometnoj nezgodi od 16. prosinca 2010., zadobio određene tjelesne ozljede zbog kojih mu je rješenjem tužitelja od 18. veljače 2013., Klasa: 141-02/12-01/OB:03211202553 priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 22. listopada 2012.;

- da je za navedeni štetni događaj odgovoran osiguranik tuženika JF;

- da je utvrđena invalidnost osiguranika tužitelja uzrokovana posljedicama iz navedenog štetnog događa u omjeru od 80%, dok je 20% uzrok bolest koja nije u uzročnoj vezi sa predmetnim štetnim događajem;

- da je tužitelj svom osiguraniku u utuženom razdoblju od 1. ožujka 2020. do 31. prosinca 2022., na ime invalidske mirovine, isplatio utuženi iznos od 12.946,85 eura.

10. Sporno je, ima li tužitelj na temelju odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 dalje: ZOMO) osnovano pravo zahtijevati od tuženika, kao osiguratelja vozila osobe odgovorne za nastanak štetnog događaja od 16. prosinca 2010., isplatu ovog regresnog duga

– isplatu onoga što je u utuženom razdoblju na ime invalidske mirovine isplatio svojem osiguraniku.

11. Sud prvog stupnja je nakon ocijene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP) kao neosnovan odbio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da zahtjev tužitelja treba prosuđivati prema odredbama Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („ Narodne novine“, broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje: ZOOP), a ne odredbama ZOMO i da je posljedično tome sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Međutim, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, pa posljedično tome kako u konkretnom slučaju nema dokaza da postoji razlika između isplaćenih mirovina i onih koje bi bile utvrđene prema odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP, to sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju ne pripada pravo na zahtijevanu isplatu.

12. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ocjena je i ovog suda, kao suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja na navedeno, nesporno utvrđeno, činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužitelja.

12.1. U ovom postupu obzirom na žalbene navode žalitelja, prije svega, valja navesti da je na konkretni pravni odnos - za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, kao tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime isplaćene invalidske mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate navedene mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode), posljedično čemu je sud prvog stupnja pravilno ovaj spor riješio uz primjenu ZOOP-a ( tako npr. u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018., Rev-954/2022 od 25. siječnja 2023. Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. i dr.), radi čega je i žalbu žalitelja u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

12.2. Naime, u vrijeme štetnog događaja - prometne nezgode u kojoj je stradao osiguranik tužitelja 16. prosinca 2010. na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/707, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13 - dalje: ZOMO/98). Navedeni zakon je u odredbi čl. 160. izričito propisivao da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tim Zakonom, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. U st. 2. istog članka bilo je propisano da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća troškove i svote davanja, koja se isplaćuje iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti. U st. 5. pak se određuje da se visina naknade štete određuje prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godinama života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanja prava na punu starosnu mirovinu. U čl. 163. st. 1. ZOMO bilo je dalje propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 160. ZOMO izravno od društva za osiguranje, kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, dok se prema st. 7. određuje da se visina štete utvrđuje prema odredbama ZOMO.

12.3. Od 1. siječnja 2006. na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/05, 36/09, 75/09 - dalje: ZOOP/05) koji je u čl. 27. st. 1. propisao da je društvo za osiguranje obvezno zavodima, između ostalih i mirovinskom, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U st. 2. se određuje da se stvarnom štetu smatra, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se pak prema st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12.4. Na temelju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu ( stavak 3.).

Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja ( stavak 4).

Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje ( stavak 5.).

13. Dakle, iz navedenog vidljivo je da dva propisa reguliraju predmetnu materiju, no kako kasniji zakon derogira raniji zakon, a ZOOP ( ranije ZOOP/05) je u odnosu na ZOMO i specijalni zakon, to je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovaj pravni odnos stranaka u postupku pravilno razriješio uz primjenu ZOOP-a, a sve kako je to i prethodno navedeno u točki 12.1. obrazloženja.

14. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

14.1. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika u visini invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu između koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

15. Međutim, kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje takve razlike ( to zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ni pokušao dokazati), na isplatu koje bi u konkretnom slučaju, eventualno, imao pravo uz primjenu navedene odredbe čl. 27. ZOOP, to je sud prvog stupnja njegov zahtjev pravilno odbio kao neosnovan, radi čega je i žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

15.1. Naime, na tužitelju je bio teret dokaza o postojanju razlike između isplaćivanih iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu u smislu odredbe čl. 27. st. 3 ZOOP, što tužitelj u postupku nije dokazao, niti pokušao dokazati, pa je, kako je to i prethodno navedeno, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

16. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli - Pola, 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan