Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava Fašizma 7
Poslovni broj: P-1803/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja VS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom uredu Ivan Primorac i Toni V iz [adresa], protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (sljednik HYPO-ALPE-ADRIA BANK d.d.) [adresa], OIB 14036333877, zastupani po Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 24. ožujka 2025. i izvršene objave 25. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu broj 306-529/2005 od dana 26.07.2005. godine koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, broj: OU-
1568/2005 dana 03.08.2005. godine, a koji je zaključen između tužitelja VS
Kestena iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d.
sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), ništetan čl. 6 Ugovora koji glasi „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim
stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune“.
II. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu broj 306-529/2005 od dana 26.07.2005.
godine koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, broj: OU-
1568/2005 dana 03.08.2005. godine, a koji je zaključen između tužitelja VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), ništetne odredbe kojima se otplata kredita vezuje uz valutu
švicarski franak, sadržane u čl. 3. navedenog ugovora, a koje glase:
- „u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na
dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o
kamatnim stopama Banke.“
- „Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju
za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“,
III.
Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.310,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01.siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, od dana njihova dospijeća pa do isplate kako slijedi:
− na iznos od 1,59 EUR od 02.10.2005. do isplate,
− na iznos od 1,61 EUR od 01.11.2005. do isplate,
− na iznos od 2,05 EUR od 02.12.2005. do isplate,
− na iznos od 0,64 EUR od 03.01.2006. do isplate,
− na iznos od 4,99 EUR od 13.11.2008. do isplate,
− na iznos od 7,87 EUR od 06.01.2009. do isplate,
− na iznos od 9,96 EUR od 06.02.2009. do isplate,
− na iznos od 10,90 EUR od 17.03.2009. do isplate,
− na iznos od 8,32 EUR od 15.04.2009. do isplate,
− na iznos od 8,82 EUR od 12.05.2009. do isplate,
− na iznos od 4,87 EUR od 18.06.2009. do isplate,
− na iznos od 1,95 EUR od 22.07.2009. do isplate,
− na iznos od 2,73 EUR od 11.08.2009. do isplate,
− na iznos od 4,27 EUR od 15.09.2009. do isplate,
− na iznos od 4,13 EUR od 21.10.2009. do isplate,
− na iznos od 5,56 EUR od 17.12.2009. do isplate,
− na iznos od 7,87 EUR od 20.01.2010. do isplate,
− na iznos od 9,99 EUR od 20.02.2010. do isplate,
− na iznos od 11,70 EUR od 10.03.2010. do isplate,
− na iznos od 15,03 EUR od 20.04.2010. do isplate,
− na iznos od 14,18 EUR od 11.05.2010. do isplate,
− na iznos od 15,87 EUR od 11.06.2010. do isplate,
− na iznos od 30,48 EUR od 03.07.2010. do isplate,
− na iznos od 27,50 EUR od 19.08.2010. do isplate,
− na iznos od 36,72 EUR od 10.09.2010. do isplate,
− na iznos od 33,57 EUR od 07.10.2010. do isplate,
− na iznos od 28,48 EUR od 03.11.2010. do isplate,
− na iznos od 39,32 EUR od 04.12.2010. do isplate,
− na iznos od 53,38 EUR od 08.01.2011. do isplate,
− na iznos od 43,62 EUR od 09.02.2011. do isplate,
− na iznos od 47,43 EUR od 09.03.2011. do isplate,
− na iznos od 43,08 EUR od 05.04.2011. do isplate,
− na iznos od 43,91 EUR od 13.05.2011. do isplate,
− na iznos od 59,01 EUR od 15.06.2011. do isplate,
− na iznos od 80,00 EUR od 05.07.2011. do isplate,
− na iznos od 67,92 EUR od 07.08.2011. do isplate,
− na iznos od 72,05 EUR od 03.09.2011. do isplate,
− na iznos od 63,38 EUR od 08.10.2011. do isplate,
− na iznos od 62,69 EUR od 08.11.2011. do isplate,
− na iznos od 62,05 EUR od 16.12.2011. do isplate,
− na iznos od 66,26 EUR od 12.01.2012. do isplate,
− na iznos od 70,04 EUR od 09.02.2012. do isplate,
− na iznos od 70,55 EUR od 06.03.2012. do isplate,
− na iznos od 68,07 EUR od 03.04.2012. do isplate,
− na iznos od 69,83 EUR od 15.05.2012. do isplate,
− na iznos od 71,06 EUR od 16.06.2012. do isplate,
− na iznos od 69,14 EUR od 18.07.2012. do isplate,
− na iznos od 69,71 EUR od 14.08.2012. do isplate,
− na iznos od 68,28 EUR od 18.09.2012. do isplate,
− na iznos od 65,16 EUR od 14.10.2012. do isplate,
− na iznos od 68,64 EUR od 14.11.2012. do isplate,
− na iznos od 70,34 EUR od 06.12.2012. do isplate,
− na iznos od 69,20 EUR od 13.01.2013. do isplate,
− na iznos od 62,78 EUR od 13.02.2013. do isplate,
− na iznos od 68,34 EUR od 15.03.2013. do isplate,
− na iznos od 68,88 EUR od 19.04.2013. do isplate,
− na iznos od 66,77 EUR od 21.05.2013. do isplate,
− na iznos od 60,09 EUR od 12.06.2013. do isplate,
− na iznos od 59,97 EUR od 09.07.2013. do isplate,
− na iznos od 61,68 EUR od 17.08.2013. do isplate,
− na iznos od 64,39 EUR od 14.09.2013. do isplate,
− na iznos od 68,13 EUR od 15.10.2013. do isplate,
− na iznos od 66,29 EUR od 16.11.2013. do isplate,
− na iznos od 67,70 EUR od 17.12.2013. do isplate,
− na iznos od 69,28 EUR od 12.01.2014. do isplate,
− na iznos od 69,81 EUR od 12.02.2014. do isplate,
− na iznos od 71,81 EUR od 16.03.2014. do isplate,
− na iznos od 71,15 EUR od 12.04.2014. do isplate,
− na iznos od 68,94 EUR od 13.05.2014. do isplate,
− na iznos od 68,22 EUR od 10.06.2014. do isplate,
− na iznos od 68,56 EUR od 16.07.2014. do isplate,
− na iznos od 71,06 EUR od 07.08.2014. do isplate,
− na iznos od 73,18 EUR od 09.09.2014. do isplate,
− na iznos od 72,74 EUR od 01.10.2014. do isplate,
− na iznos od 74,57 EUR od 11.11.2014. do isplate,
− na iznos od 75,81 EUR od 09.12.2014. do isplate,
− na iznos od 75,08 EUR od 11.01.2015. do isplate,
− na iznos od 75,28 EUR od 10.02.2015. do isplate,
− na iznos od 75,28 EUR od 10.03.2015. do isplate,
− na iznos od 75,28 EUR od 10.04.2015. do isplate,
− na iznos od 75,28 EUR od 19.05.2015. do isplate,
− na iznos od 75,28 EUR od 06.06.2015. do isplate,
− na iznos od 75,28 EUR od 10.07.2015. do isplate,
− na iznos od 75,28 EUR od 14.08.2015. do isplate,
− na iznos od 75,24 EUR od 05.09.2015. do isplate.
sve u roku od 15 dana.
IV. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.630,78 EUR sa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da su stranke zaključile 26. srpnja 2005. Ugovor o kreditu broj 306-529/2005 na iznos od 31.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Istakao je da je u navedenom ugovoru tuženik uglavio odredbe kojima se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu CHF. Također je istaknuo da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, o čemu isti nije posebno pregovarao sa bankom te nije bio upoznat o povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune kako bi uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu. Takve odredbe ugovora smatrao je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno napomenuo da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, načina obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenuo je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača koji nije mogao objektivno cijeniti mogućnost aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.
2. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvao na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, kao i na presudu istoga suda donijetu u kolektivnome sporu (Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 14. srpnja 2013. Smatrao je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja i isplate. Pri tome se pozvao na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate budući se radi o nerazumnjivim odredbama prosječnom potrošaču, s obzirom da u ugovoru ne postoje razumnjivi kriteriji po kojima je mogla utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
3. Posebno je istaknuo da mu je prilikom ugovaranja bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i aktualna kamatna stopa, dok je u pogledu svih ostalih odredaba njegov suugovaratelj uživao bezgranično povjerenje. Nakon zaključenja predmetnoga ugovora, banka je bez ikakvog valjanog razloga i kriterija donosila jednostrane odluke o promjeni kamatne stope za predmetni kredit.
4. Cijenio je da je predmetni kredit preplaćen po pojedinim anuitetima i to za iznos od ukupno 38.796,95 kn sve uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana nezakonitog stjecanja svakog pojedinog iznosa od strane banke.
5. Stoga je predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev kojim će se utvrditi da su u Ugovoru o kreditu kojeg su zaključile stranke ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a sadržana u dijelu odredbe članka 6. kao i u dijelu ugovora u kojem je povrat obveze vezan uz valutu CHF kako je to sadržano u dijelu odredbe članka 3. te da se naloži tuženiku da mu isplati s obiju osnova ukupan novčani iznos u visini od 38.796,95 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od njihovog dospijeća pa do isplate, kako ih je taksativno naveo u petitu zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnoga troška uvećanog za sporedna davanja.
6. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, kako glede osnovanosti osnova tako i visine.
7. Ne sporeći zaključenje predmetnog ugovora o kreditu između stranaka, kao i status potrošača tužitelja, naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužitelj svjesno i slobodno raspolagao svojim pravima i preuzeo obveze. Stoga su se stranke suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, zbog čega je smatrao odstupanje od preuzetih obveza da bi valjalo cijeniti kao odstupanje od načela pacta sunt servanda.
8. Suprotno stavu tužitelja, cijenio je da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti pravomoćnu odluku donijetu u kolektivnom sudskom postupku koja doista obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, a to iz razloga jer u konkretnom slučaju je tužitelj svoj zahtjev temeljio na ništetnosti odredaba ugovora te na isplatu s osnove stjecanja bez osnove, na što se ne može primijeniti apstraktni pristup rješidbe u ranije navedenom kolektivnom sporu. Glede samoga merituma gdje se tužitelj pozivao na odluku u kolektivnom postupku prema kojoj je utvrđeno da bi odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi bili povrijeđeni kolektivni interesi, istakao je da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes tužitelja, pri tome cijeneći da je na tužitelju teret dokazivanja takvog činjeničnog utvrđenja. Slijedom navedenog smatrao je da se odluka na koju se tužitelj poziva nikako ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj, bez da se dokaže koji je to individualni interes iste konkretnom postupanjem banke povrijeđen, a što tužitelj ničim nije dokazao.
9. Glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi istakao je da ista nije zabranjena već da je dopušteno njezino ugovaranje člankom 26. ZOO-a, slijedom čega ista nije ništetna kako to smatra tužitelj. Posebno je napomenuo da kamata koju je banka naknadno odredila na temelju ovlasti iz odredaba ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu ugovorne kamate. Posebno je napomenuo da stranke nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu. U odnosu na valutu, napomenuo je da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom u CHF te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute u ugovoru. Istakao je da je valutna klauzula propisana odredbom članka 22. ZOO-a. Slijedom navedenog, osporio je da bi bilo koja odredba ugovora bila ništetna, kao i da bi nešto stekao bez osnove uplatom novčanih iznosa od strane tužitelja. Smatrao je da ugovorne strane nisu bile u nejednakom položaju. Kada bi sud cijenio da se na konkretan slučaj trebaju primijeniti odluke iz kolektivnog spora te da je tužitelj dokazao osnovanost osnova postavljenog zahtjeva, istakao je prigovor zastare potraživanja tužitelja. Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Na održanom ročištu za glavnu raspravu 21. prosinca 2022. tuženik je detaljnije elaborirao prigovor zastare vezano za zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope, ističući pravno shvaćanje VS RH, poslovni broj SU-IV-33/2022.
10. Stoga je predložio odbijanje tužbe i postavljenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
11. Iznijete navode odgovora na tužbu, tužitelj je u cijelosti otklonio apostrofirajući da su odredbe kojima se ugovara promjena kamatne stope prema jednostranoj odluci banke te primjena zaštitne klauzule u valuti CHF nerazumljive, nepoštene i ništetne te uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer de facto vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu tijekom vremena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Posebno je napomenuo da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarcima tim veći pa tako i za istoga, s obzirom da nije znao za rizik tečaja švicarskog franka već je smatrao da je sklapanjem ugovora svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a isti je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka k tome promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U tom smjeru napomenuo je da je dan i zaključak u presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju navedena presuda ne bi bila primjenjiva smatrao je neosnovanim.
12. Prigovor zastare iznijet od strane tuženika otklonio je u cijelosti cijeneći da isti valja cijeniti kroz pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. gdje je navedeno da kod posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
13. Ustrajući kod tužbe, tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio konačan tužbeni zahtjev kako je to istaknuto u podnesku od 1. prosinca 2022. Ustrajući kod ranijih utvrđenja ništetnih dijelova odredaba Ugovora o kreditu, tužitelj je s osnova preplate valutne klauzule i promjenjive kamatne stope potraživao isplatu iznosa u visini od 39.613,82 kn (5.257,70 EUR), sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos preplaćen kako je to navedeno u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, uz naknadu parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.
14. Tužitelj je konačno postavljenim zahtjevom ustrajao kod deklaratornog dijela zahtjeva, dok je u odnosu na kondemnatorni dio izvršio preinaku postavljenog zahtjeva. Sud je navedenu preinaku dopustio cijeneći da je donošenje odluke po tako postavljenom zahtjevu svrsishodno za trajno rješenje odnosa između stranaka.
15. Nakon provedenog dokaznog postupka i zaključene glavne rasprave sud je presudom i rješenjem odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i izvršenoj preinaci zahtjeva tijekom glavne rasprave. U odnosu na postavljeni zahtjev sud je s osnove kondemnatornog zahtjeva dosudio isplatu iznosa u visini od 32.475,96 kn (4.310,35 EUR), dok je preostali zatraženi iznos isplate u visini od 7.137,86 kn (947,35 EUR) sa sporednim davanjima odbio kao neosnovan s obzirom da je zahtjev obuhvaćen zastarom.
16. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Splitu rješenjem pod poslovnim brojem Gž-513/2023 od 30. listopada 2024. ukinuo presudu suda prvoga stupnja u točci I, II, III i IV izreke kojima je utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredaba kao i dosuđen iznos u visini od 32.475,96 kn (4.310,35 EUR) sa pripadajućim sporednim davanjima, kao i odluku o naknadi prouzročenog parničnog troška te u tom dijelu vratio sudu prvoga stupnja predmet na ponovno suđenje.
17. U obrazloženju svoje odluke žalbeni sud je istaknuo da je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje odlučno za primjenu pravilnog materijalnoga prava. Ukazao je na potrebu utvrđivanja činjenica na okolnost pojedinačnog pregovaranja i davanja odgovarajuće obavijesti potrošaču, a što se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu cijeneći da je u protivnom povrijeđeno pravo stranke na pravično suđenje zajamčenim člankom 29. Ustava RH u aspektu prava na jednakost oružja.
18. Podredno je istaknuo da je sud propustio na navedene okolnosti provesti dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, koji dokazni prijedlog je tuženik isticao, a sve skladno njegovoj dužnosti dokazivanja proizašlo iz odredbe članka 81. stavak 4. ZZP- a.
19. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod činjeničnog i pravnog supstrata postavljenog zahtjeva deklaratornog karaktera, kao i kondemnatornog karaktera, pri čemu je ustrajao kod zahtjeva za isplatom već ranije navedenih novčanih iznosa sada izraženih u valuti euro, a koji su navedeni uz kunski iznos u podnesku od 1. prosinca 2022. Stoga je predložio usvajanje postavljenoga zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
20. Tuženik je tijekom postupka ustrajao kod svih iznijetih prigovora te očitovanja danih tijekom postupka, a posebno kod navoda odgovora na tužbu te je predložio odbijanje tako postavljenog tužbenoga zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
21. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor izrađen od tuženika, uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja tuženiku s osnove ugovora, kao i čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Također, proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke.
22. Skladno uputi žalbenoga suda, koju ovaj sud u cijelosti prihvaća, sud je prihvatio istovjetni dokazni prijedlog tužitelja i tuženika te je na okolnost pojedinačnog pregovaranja prethodno zaključenju pravnoga posla između stranaka proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
23. Podredno se ističe da sud na navedene okolnosti nije bio u mogućnosti provesti daljnje dokaze s obzirom da u tom smjeru stranke nisu isticale dokazne prijedloge, posebno tuženik koji nije isticao dokazni prijedlog saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima sa tužiteljem prethodno zaključenju ugovora. Sud naime utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te ne provodi dokaze po službenoj dužnosti.
24. Prethodno ocjeni postavljenog konačnog tužbenog zahtjeva tužitelja o kojem je sud pozvan donositi odluku valja istaći da je Županijski sud u Splitu svojom odlukom odlučio o stavku I., II., III. i IV. izreke presude, dok nije istom odlukom obuhvatio stavak V. izreke presude te rješenje o dopuštenosti preinake postavljenoga zahtjeva.
25. Slijedom navedenog odluka suda o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva tužitelja je pravomoćna te o samoj preinaci sud nije više bio pozvan donositi odluku.
26. Glede stavka V. izreke prvotno presude koja nije ukinuta odlukom žalbenoga suda, valja istaći da je ista također postala pravomoćna te da je tužitelj odbijen pravomoćnom odlukom sa zahtjevom za isplatom preplate s osnove promjenjive kamatne stope uslijed zastare te o tom dijelu zahtjeva sud više nije bio pozvan donositi odluku.
27. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredaba , kao i kondemnatorni dio zahtjeva usmjeren na isplatu iznosa u visini od 4.310,35 EUR sa pripadajućim sporednim davanjima osnovanim.
28. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj ističe ništetnost dijelova ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula u CHF te potražuje povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrata razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa tuženikom 26. srpnja 2005. zaključio ugovor o kreditu broj 306-529/2005 u iznosu od 31.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Nije sporno da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa skladno ugovorenim odredbama tuženik izvijestio tužitelja o promjeni prvotno ugovorene kamatne stope, a koje povišenje kamatne stope je pratilo i obvezu tužitelja spram tuženika.
29. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
30. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
31. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.
32. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
33. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih odluka sudskih instanci na konkretan slučaj s obzirom da tuženik cijeni da se u navedenom kolektivnom sporu zaštita potrošača određivala na apstraktnoj bazi, zbog čega u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih po kolektivnom sporu, kao i činjenica da tužitelj ne bi dokazao individualni interes koji da mu je osobno bio povrijeđen postupanjem protustranke. Između stranaka sporno je pitanje je li zahtjev tužitelja s osnove isplate obuhvaćen zastarom kao što to smatra tuženik. Podredno, sporno je i pitanje visine postavljenoga zahtjeva.
34. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno prilikom obrazlaganja pojedinog segmenta zahtjeva.
35. Sud nije vezan pravnom osnovom već činjeničnim supstratom kojeg je stranka u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Tužitelj traži da sud utvrdi pravno nevaljanim dijelove ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, kao i da mu tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta.
36. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka.
37. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
38. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika proizlazi da je člankom 6. koji se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bilo vidno istaknuto, odnosno da je ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke, iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.
39. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ZZP-a.
40. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.
41. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.
42. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio pravni prednik tuženika u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnica kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.
43. Naime, u ugovoru je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora, iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje nadalje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odrediv, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva". Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.
44. U svom stranačkom iskazu, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio istinitim i objektivnim, tužitelj je naveo da su mu kreditna sredstva bila potrebna za kupnju nekretnine. Nije imao nikakvih saznanja glede kreditiranja uz valutu CHF te ga je upravo bankarski službenik upozorio na povoljnost uzimanja takve vrste kredita. Pojašnjeno mu je da je kod takvog oblika kreditiranja kamata manja nego kod drugih kredita te da se radilo tada na tržištu o najpovoljnijem načinu kreditiranja.
45. Djelatnik banke nije ga upozorio na parametre koji utječu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu niti na valutnu klauzulu, a niti mu je predočio razliku mogućeg bankarskog kreditiranja u kojima bi obaveza bila vezana za drugu valutu. O ulozi HNB-a kod praćenja tečaja valute u odnosu na kunu ništa mu nije obrazloženo, a posebno ne da HNB ne prati promjene tečaja CHF valute u odnosu na kune.
46. Iz iskaza stranke utvrđeno je da mu je predočen već sastavljen ugovor na potpisivanje. isti nije sudjelovao u pripremanju ugovora niti su mu uopće bili poznati detaljno bankarski termini u ugovoru. djelatnik banke mu nije objasnio svaki pojedini članak ugovora već mu je predočio cjelokupni ugovor na potpis. Izričit je bio u kazivanju da mu je s vremenom financijska obveza prema banci bila otežana zbog iznimnog povećanja tečaja CHF, odnosno promjene kamatne stope. Izrazio se s prvotnim iznosom od 1.600,00 kn do najvećeg mjesečnog iznosa od 2.800,00 kn.
47. Iz navedenoga slijeda proizlazi da tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljem na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti po stavu ovoga suda nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda, to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome.
48. Stoga je stav ovoga suda da tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredba članka 6. ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta.
49. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.
50. Slijedom navedenog, kako je odredba članka 6. Ugovora o kreditu koje se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu ZZP-a ništetna. U preostalom dijelu navedene ugovorne odredbe izvan ranije navedenog sadržaja koji se odnosi na promjenjivu kamatnu je valjana i takva njezina primjena, kao i učinak ,nije dovedena u pitanje.
51. Sud cijeni isticanje tuženika da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, no smatra ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time mu onemogućio da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa godišnje nije fiksna kako to ističe tuženik, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu zaključenju ugovora.
52. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP.
53. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena.
54. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta (članak 1.), odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.
55. Naime, mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.
56. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.
57. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba (članak 3.) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.
58. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja, kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
59. U konkretnom slučaju nije sporno pitanje statusa potrošača kada govorimo o konkretnom ugovoru kojeg je zaključio tužitelj, a iz ranije navedene sentence po mišljenju ovoga suda proizlazi i neosnovanost isticanja tuženika da bi tužitelj bio pozvana dokazati svoj osobni (individualni) gubitak zaključenjem takvoga ugovora kada govorimo o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF. Podredno se ističe da je isti provedenim dokazima (vještačenje) to i dokazao.
60. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti prema odredbama ZOO-a, ne zastarijeva, slijedom čega je u tom dijelu prigovor zastare sud cijenio neosnovanim.
61. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. i II. izreke presude.
62. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke dipl. oec Tomislava Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, proizlazi da je u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao od trenutka zaključenja ugovora tužitelj je na ime tečajnih razlika preplatio iznos od 4.310,35 EUR.
63. Kako je navedena preplata posljedica primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju s ranije navedene osnove navedeni novčani iznos sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa.
64. Naime, prema odredbi članka 296. st. 1. i 3. i članka 323. st. 1. i 2. ZOO- a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika, na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi koju bi primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO bila dužna vratiti tužitelju.
65. Na dosuđeni iznos glavnice tuženik je u obvezi isplatiti i sporedna davanja tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, skladno odredbi članka 1115. ZOO-a s obzirom da se ne može cijeniti da je isti bio pošten stjecatelj.
66. Istaknuti prigovor zastare u odnosu na navedeni dio zahtjeva, sud je smatrao neosnovanim. U odnosu na tako postavljen restitucijski zahtjev, cijeneći mišljenje VS RH u objedinjenom pravnom shvaćanju o zastarama kod ovakve vrste spora od 31. siječnja 2022. valja cijeniti da zastara potraživanja nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužitelj podnio tužbu 4. studenog 2021., valja zaključiti da je podnesena unutar za to predviđenoga zastarnoga roka.
67. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku III. izreke presude.
68. Podredno se ističe da sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunom nalaza i mišljenja vještaka, a to iz razloga jer je stranka predložila provođenje takvoga dokaza cijeneći svoje viđenje metodologije izrade nalaza i mišljenja, kao i parametara koji bi se dali vještaku radi dopune nalaza i mišljenja. Suprotno stavu tuženika ovaj sud cijeni da je sud utvrdio relevantne činjenice iz nalaza i mišljenja vještaka koji je izrađen prema zadaći danoj od strane suda, a koja sublimira sadržaj ništetnih odredbi i činjenice vršenja plaćanja tužitelja tijekom trajanja ugovorne obveze s obiju osnova.
69. Tužitelj je u cijelosti uspio sa deklaratorno postavljenim zahtjevom, dok je u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva djelomično uspio. Pri tome je sud bio pozvan cijeniti ne samo dosuđeni iznos preplate s osnove valutne klauzule kao što to proizlazi iz stavka III. ove sudske presude, već i stavak V. presude od 30. prosinca 2022. pod poslovnim brojem P-1811/2021 kojim je odbijen zahtjev za isplatom preplate s osnove promjenjive kamatne stope jer je zahtjev obuhvaćen zastarom, a o kojem zahtjevu sud nije bio pozvan odlučivati u ponovljenom postupku. to stoga jer je žalbeni sud u cijelosti ukinuo odluku o naknadi parničnog troška pa je stoga sud bio pozvan donositi odluku o tako postavljenom sporednom zahtjevu cijeneći ukupnost postavljenog zahtjeva stranke o kojem je odlučivano i kroz odluku suda prvoga stupnja od 30. prosinca 2022. (P-1811/2021) i ovosudnom odlukom nakon ponovljenog suđenja.
70. Tužitelju je dosuđen parnični trošak temeljem odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a s obzirom da isti nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Valja cijeniti da prilikom donošenja odluke o takvom vidu sporednog zahtjeva je sud pozvan cijeniti ne samo kvantitetni uspjeh, već i kvalikativni uspjeh stranke u sporu. Tužitelj je istakao deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev te je u potpunosti uspio sa deklaratornim zahtjevom. U odnosu na kondemnatorni zahtjev valja istaći da je tužitelj uspio sa polovičnim zahtjevom usmjerenim na isplatu, a iz čega proizlazi sveukupno da samo u manjem dijelu (1/4 zahtjeva) isti nije uspio u sporu. Radi se o dijelu zahtjeva usmjeren na isplatu pretplate s osnove promjenjive kamatne stope.
71. U odnosu na taj dio odbijajućeg zahtjeva nisu provođeni posebni dokazi jer je de facto za donošenje odluke o cjelokupnom kondemnatornom zahtjevu sud proveo dokaze te se ne može cijeniti da su isti isključivo provedeni u odnosu na odbijajući dio zahtjeva.
72. Stoga je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u cijelosti.
73. Tužitelju je dosuđena naknada troška prema troškovniku koji prileži spisu, a koji se sastoji od sastava tužbe, sastava podneska od 9. veljače 2022., 24. studenog 2022., 1. prosinca 2022., zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 29. lipnja 2022., 2. prosinca 2022., 21. prosinca 2022., 24. veljače 2025., 24. ožujka 2025. prema Tbr 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife, PDV u visini od 25 %, plaćeni predujam za potrebe vještačenja te sudske pristojbe na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.630,78 EUR. Podredno se ističe da je sud cijenio prilikom izračuna naknade visinu svake pojedina radnje, odnosno uplate kako je to i egzaktno navedeno u troškovniku, kao i dokaz uplaćene sudske pristojbe na tužbu koji prileži spisu.
74. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.
75. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku IV. izreke presude.
U Rijeci, 25. ožujka 2025.
Sudac
Darija Knez Grbčić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Splitu.
DNA
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
