Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-685/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Kalauz, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku OD Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 11. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Ivana Kalauza, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 198-50-4105163 od 16. svibnja 2007. zaključenog između tužiteljice NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koja nosi naziv NAKNADA i koja glasi: "3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredia.".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 352,37 eura (slovima: tristo pedeset dva eura i trideset sedam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22.05.2007. do isplate, i to po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31.07.2008., zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 944,14 eura (slovima: devetsto četrdeet četiri eura i četrnaest centi), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 25. ožujka 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 66,36 eura (slovima: šezdeset šest eura i trideset šest centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je po punomoćniku 17. listopada 2023. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je kao potrošač zaključila s tuženikokm 16.05.2007. Ugovor o kreditu broj: 198-50-4105163, temeljem kojega je koristila kredit u iznosu od 18.163,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća.

1.2. Tužiteljica nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi čl. 81. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica ističe da je tuženik u Ugovor o kreditu od 16.05.2007. ugradio odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 21.05.2007. naplatio od tužiteljice iznos od 2.654,91 kn.

1.3. Tužitelj nadalje ističe da sukladno odredbi čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama čl. 1111. st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate i naknadom prouzročenih parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda napominjući da prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 198-50-4105163, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, zbog čega je predlagao da se ovaj sud oglasi nenadležnim i po pravomoćnosti predmet dostavi na rješavanje mjesno nadležnom sudu.

2.1. Nadalje, tuženik ističe da su navodi tužiteljice koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada) potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti o plaćanju naknade, sasvim jasni i nedvosmisleni. Smatra da je sporna odredba ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, te iste nisu u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

2.2. Tuženik smatra da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u čl. 9. tužiteljica izjavia da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na ugovaranje naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita), te dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije.

2.3. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 17.10.2023., te sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a sve kada bi tužiteljica i imala kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužiteljice, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužiteljice u svakom slučaju zastarjelo. U okviru odgovora na tužbu tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, te predlaže sudu odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 03.12.2023. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, posebno ističući kako se nije pojedinačno pregovaralo o navedenim odredbama ugovora, jer se radi(lo) o dijelu standardnog/tipskog ugovora o kreditu koji je izrađen upravo od strane tuženika, pri čemu tužitelj nije bio u mogućnosti niti je mogao utjecati na sadržaj ugovora, pa je posljedično takva ugovorna obveza dovela do neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu prema banci. Stoga predlaže i nadalje saslušanje tužitelja na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu i svojstva potrošača.

4. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti sud je isti prigovor odbio rješenjem broj P-685/2023-5 od 07. prosinca 2023. koje rješenje je po žalbi tuženika potvrdio Županijski sud u Splitu svojim rješenjm broj Gž-443/2024-2 od 08. siječnja 2025.

5. Tužiteljica je po punomoćniku pismenim podneskom od 01. veljače 2025. izvijestila sud kako je omaškom pri podnošenju tužbe vrijednost predmeta spora iskazala u iznosu od 352,37 eura (koliko iznosi samo kondemnatorni zahtjev), bez da je istome pribrojila vrijednost predmeta spora za deklaratorni zahtjev koja iznosi 1.327,01 eura. Budući da se u ovom postupku raspravlja i dokazi se provode kako u pogledu kondemnatornog zahtjeva tako i u pogledu deklaratornog zahtjeva, tužiteljica ovim putem ispravlja vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi, te kao vrijednost predmeta spora ispravno označava iznos 1.679,38 eura.

6. Na održanom ročištu kod ovoga suda 11. ožujka 2025. tužena ističe kako osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj. No, u odnosu na potvrdu tužene od 03. listopada 2023. o visini plaćene ulazne naknade ne osporava autentičnost iste.

7. Sud je na istom ročištu riješio sukladno čl. 40. st. 4. Zakona o parničnom postupku da se vrijednost predmeta spora označava u iznosu od 1.679,38 eura, jer se u ovom postupka raspravlja kako u pogledu kondemnatornog tako i u pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva.

8. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 198-50-4105163 sklopljenog 16.05.2007. (list 5-9), zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije (list 10), potvrda tuženika od 03.10.2023. o visini naknade za obradu kredita (list 11), zahtjev za kredit (list 21), zadužnicu (list 40-41), suglasnost (list 42-43), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke na zapisniku od 11.03.2025. (list 213-216).

8.1. Kako tuženik na ročištu od 11.03.2025. potvrđuje autentičnost potvrde kojom je iskazao visinu naknade za obradu kredita, to sud nije niti provodio financijsko

– knjigovodstveno vještačenje smatrajući da je iznos nesporan.

9. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključila s tuženom bankom 16.05.2007. u svrhu kupnje automobila, koji je koristila za svoje osobne potrebe. U to vrijeme nije imala otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu, tada je radila u PIK Vinkovci. Kredit nije koristila kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučila jer su je iz auto kuće uputili na ovu banku budući s njom imaju suradnju. Zatražila je kredit, a ponudili su joj kredit u CHF kao najpovoljniji i jedini mogući koji može dobiti. U auto kući su joj pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebala potpisati i odnijeti u banku. Ugovor je pročitala, ali se ne sjeća da li je išla na ovjeru kod javnog bilježnika. Nije mogla pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora, samo je mogla birati rok otplate i visinu kredita. Nitko joj nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe niti odredbu oko naknade koju treba platiti. To je pročitala u ugovoru, te je pitala o čemu se radi. Rekli su joj da je naknada nužna i da o tome ne može pregovarati, te da ju mora platiti. Koliko se sjeća bio je postotak u pitanju, ali ne sjeća se više visine. Kredit joj je bio umanjen za taj iznos naknade. Naknadu je morala platiti i nije imala izbora jer joj je automobil bio prijeko potreban.

10. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

10.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 16. svibnja 2007. na iznos od 18.163,97 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu.

10.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 – dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

11.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.2. Nadalje prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

11.3. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

12. Analizirajući spornu odredbu točke 3. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 16.05.2007.

12.1. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

13. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ništetne.

13.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 102 . st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

14. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužiteljice, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

16. Kako je tužiteljica prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita platila iznos od 352,37 eura (2.654,91 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

16.1. Tuženik je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

17. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

18. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

19. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 01.12.2023. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 11.03.2025. u iznosu od 200,00 eura, te za ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 187,50 eura čini ukupan iznos od 937,50 eura.

19.1. Tužitelju je također odobren trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 944,14 eura.

16.1. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura budući je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 25. ožujka 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, na broj: RF 21/0545-002 - IM – pun. tuženika