Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, M. Gupca 22

Poslovni broj: P-266/2023.-14.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji toga suda Nives Škudar, u pravnoj stvari tužitelja ZV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika GV, odvjetničkog vježbenika iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreb, dana 25. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ZV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.069,47 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 8,84 EUR od 2.11.2004. godine do isplate

- na iznos od 16,97 EUR od 2.12.2004. godine do isplate

- na iznos od 13,02 EUR od 2.1.2005. godine do isplate

- na iznos od 4,19 EUR od 2.2.2005. godine do isplate

- na iznos od 6,99 EUR od 2.3.2005. godine do isplate

- na iznos od 8,37 EUR od 2.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 12,59 EUR od 2.1.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,31 EUR od 2.2.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,04 EUR od 2.3.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,87 EUR od 2.4.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,64 EUR od 2.5.2009. godine do isplate

- na iznos od 4,91 EUR od 2.6.2009. godine do isplate

- na iznos od 0,96 EUR od 2.8.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,83 EUR od 2.9.2009. godine do isplate

- na iznos od 1,09 EUR od 2.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 0,63 EUR od 2.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,26 EUR od 2.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,77 EUR od 2.1.2010. godine do isplate

- na iznos od 16,68 EUR od 2.2.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,25 EUR od 2.3.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,41 EUR od 2.4.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,21 EUR od 2.5.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,62 EUR od 2.6.2010. godine do isplate

- na iznos od 52,65 EUR od 2.7.2010. godine do isplate

- na iznos od 46,67 EUR od 2.8.2010. godine do isplate

- na iznos od 68,67 EUR od 2.9.2010. godine do isplate

- na iznos od 57,75 EUR od 2.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 48,00 EUR od 2.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 75,92 EUR od 2.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 5.460,36 EUR od 24.12.2010. godine do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ZV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Zlataru.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 23.08.2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102022104, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.705,76 CHF prema srednjem tečaju Banke, odnosno tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan svakog prvog u mjesecu. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio.

1.1.Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.

1.2.Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

1.3. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

1.4. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 6.223,05 EUR / 46.887,57 kn. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.2.Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse drugostupanjskog suda.

2.3 Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Navedeno potvrđuiu i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

2.4. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom ou odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik stoga ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Također, VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.5. Slijedom svega navedenog, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a tuženik se očituje kako slijedi - Nastavno na gore navedeno, u ovom postupku tuženik predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH) posl. br. U-III-5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. godine. USRH navodi kako iz presuda VTS-a proizlazi da su predmet kolektivnog spora bile informacije koje je pojedina banka davala svim potrošačima generalno, kroz opće ili tržišne komunikacije, jer se radi o kolektivnoj, a ne individualnoj zaštiti potrošača. tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz letka ”Paket iz minusa u plus” (za zatvaranje ranijih obveza, kao što je kod tužitelja) vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. VV (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim dokazima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. VV svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

2.6. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u ugovor o kreditu od 23. kolovoza 2004. na listu 19 do 22 spisa, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., te saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Temeljem tako provedenog dokazanog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti sud je istog odbio budući da je iz osobnih podataka tužitelja utvrdio da je njegovo prebivalište u [adresa] pa se i odredba čl. 14. Ugovora o kreditu, a kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, smatra nepoštenom odredbom ugovora o kreditu, prema odredbi čl. 49.s t. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15,14/19) kojom je propisano da se ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a istu odredbu je unaprijed formulirao trgovac, dok potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, te je i odredbom čl. 55. st.. 1. navedenog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6. Prebivalište tužitelja je u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom se nalazi u Rijeci (prema sjedištu kreditora), pa bi dolaskom na sud tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove a u čemu se ogleda i znatna procesna neravnoteža ugovornih stranaka. Osim toga, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokretnuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

6.1. U skladu sa prednje navedenim tužitelj je podnošenjem tužbe OS u Zlataru iskoristio svoje pravo izbora mjesta nadležnog suda pa je u smislu prednje citiranih zakonskih odredbi takav prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda sud odbio kao neosnovan.

7. Nadalje, nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika jer je u konkretnom slučaju u odnosu na valutnu klauzulu presuda TS u Zagrebu, posl.br. P- 1402/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 14. lipnja 2018., te je danom pravomoćnosti presude zastarni rok od pet godina počeo teći ispočetka te završava 14. lipnja 2023. godine.

8. Naime, Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. " Z", zauzeo stav koji je obvezujući i za ovaj sud a to je da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

9. Iz spisa predmeta je razvidno da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika dana 11. lipnja 2023. godine, pa zastara za povrat stečenog bez osnove još nije nastupila slijedom čega je odbijen prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

10. Isto tako odbijen je prigovor tuženika kojim osporava tužitelju status potrošača.

10.1. Naime, uvidom u ugovor utvrđeno je da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor radi kupnje nekretnine za svoje osobne potrebe tj. stanovanje, a što decidirano i tužitelj navodi u svom iskazu. Teret dokazivanja da tužitelj ne bi bio potrošač u konkretnom slučaju leži na tuženiku, a za što tuženik tijekom postupka nije podastrio nikakve dokaze.

11. Isto tako je neosnovan prigovor da odredbe o valutnoj klauzuli nisu nedopuštene odnosno nepoštene a kao takve i ništetne, to zato jer prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu naprijed formulirao trgovac bez da je potrošač imao utjecaj na njezin sadržaj.

12. Iz iskaza samog tužitelja proizlazi kako je u razgovoru sa djelatnicom banke dobio na neki način garanciju da se radi o CHF koji je stabilna valuta dok je s druge strane tužitelju bilo bitno da ima određenu sigurnost kroz vrijeme otplate te da ne dođe do nekakvih velikih odstupanja što se tiče visine same mjesečne rate, a obzirom da su mu date garancije da je to sve 100% sigurno i da se ne očekuju nikakve promjene to je on uz sve druge povoljnije uvjete u CHF i pristao na takav ugovor. Tužitelj je o valutnoj klauzuli kao običan građanin bio upoznat površno u odnosu na tuženika koji je banka, a ujedno i gospodarstvenik-trgovac, što znači da tužitelj u vrijeme zaključivanja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska institucija mogao predvidjeti jer je znao da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kao to čini u odnosu prema EUR, a čime je i rizik uzimanja kredita u CHF veći (a o čemu nije informirao tužitelja), pa je sklapanjem takovog ugovora tužitelj doveden u znatno nepovoljniji položaj. Slijedom navedenog razvidno je kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, i suprotno načelu zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a i načelu jednake vrijednosti činidbi iz čl. 7. ZOO-a.

13. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka Vrhovnog suda, posl.br. RH Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojim je odbijena revizija tuženika i kojom je utvrđeno da su sve banke uključujući i tuženika povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

14. U istoj je odluci izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

15. U svijetlu prednje citiranih pravomoćnih presuda Visokog trgovačkog suda RH kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu, to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, te je tuženik u smislu čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio bez osnove tj. na temelju ništetnih odredbi ugovora.

16. Odbijen je također i prigovor tuženika vezan uz tijek zatezne kamate jer su posljedice ništetnosti uređene odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom i stoga ništetnom, jest da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

17. Provedenim financijskim vještačenjem koje je proveo vještak Ručević vještačenje d.o.o., a temeljem zadatka suda, utvrđeno je da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze – 1 studeni 2004. do konca izračuna – 23. prosinca 2010., a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeće u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 6.069,47 eura.

18. Na nalaz i mišljenje financijskog vještaka tužitelj nije imao primjedaba te je podneskom od 4. veljače 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev sa rezultatima provedenog financijskog vještačenja, a niti tuženik nije stavio primjedbi na matematički izračun financijskog vještaka, međutim i nadalje osporava kao i tokom cijelog postupka osnov tužiteljevog potraživanja.

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz fin. vještaka budući da je isti dat stručno i nepristrano, na temelju financijske dokumentacije koja prileži spisu, radi čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a sve prigovore tuženika otklonio kao neosnovane na način kako je to prednje obrazloženo, uz nespornu činjenicu da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit još 2010. godine.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

20.1. Tužitelju su odmjereni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23) i to za sastav tužbe po tar.br. 7/I – 200 eura, Za podnesak od 3. studenoga 2023. po tar.br. 8/I – 200 eura, za pristup na ročište 3. listopada 2024. i 4. ožujka 2025., oboje po tar.br. 9/I a svako p 200 eura, te za sastav podneska od 04.02.2025. po tar.br. 8/I – 200 eura, što ukupno iznosi 1.000,00 eura, uvećan za PDV od 25% u iznosu od 250,00 eura, a što čini iznos od 1.250,00 eura, a koji je iznos uvećan za troškove financijskog vještačenja koji su bili nužni i neophodni za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. Zakona o parničnom postupku, slijedom čega je tužitelju odmjeren i dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 1.550,00 eura na koji iznos troška je dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od dana objave presude do isplate u visini određenoj čl. 29.s t. 2. ZOO-a.

21. Tuženik, a obzirom da je u cijelosti izgubio ovu parnicu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

22. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku, 25. ožujka 2025.

Sutkinja

Nives Škudar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Frano Bazina, Zagreb

2. Odvjetnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u OD Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb

3. E-oglasna ploče suda