REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1202/2020-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, protiv tuženika METUS d.o.o., OIB 24690129373, Sveta Nedelja, Položnica 52, zastupanog po punomoćniku Martini Tončić Bota, odvjetniku u Zagrebu, N. Tesle 3/II, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1270/2019-8 od 30. prosinca 2019. i tužiteljevoj žalbi protiv dopunske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1270/2019 od 6. veljače 2025., 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1270/2019-8 od 30. prosinca 2019.

II. Preinačuje se dopunska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1270/2019 od 6. veljače 2025. i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana plati zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose koje teku:

- na iznos od 20,67 eura od 10. svibnja 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 219,97 eura od 10. svibnja 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 4,25 eura od 11. lipnja 2014 do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 3,63 eura od 11. lipnja 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 4,25 eura od 23. kolovoza 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 9,31 eura od 23. srpnja 2014. do 19. srpnja 2016. ,

- na iznos od 6,34 eura od 7. kolovoza 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 45,66 eura od 23. kolovoza 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 147,39 eura od 20. kolovoza 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 4,25 eura od 20. rujna 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 4,25 eura od 20. rujna 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 4,35 eura od 16. listopada 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 13,32 eura od 16. listopada 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 11,94 eura od 16. listopada 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 33,20 eura od 16. listopada 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 10,08 eura od 16. listopada 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 4,25 eura od 18. listopada 2014. do 19. srpnja 2016,

- na iznos od 225,99 eura od 21. listopada 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 4,25 eura od 19. studenog 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 305,70 eura od 20. prosinca 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 29,11 eura od 20. prosinca 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 320,25 eura od 20. prosinca 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 72,79 eura od 20. prosinca 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 87,34 eura od 20. prosinca 2014. do 19. srpnja 2016,

- na iznos od 108,82 eura od 20. prosinca 2014 do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 70,97 eura od 20. prosinca 2014. do 19. srpnja 2016.,

- na iznos od 4.780,18 eura od 23. rujna 2015. do 19 srpnja 2016.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom poslovni broj P-1270/2019-8 naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 13.353,35 kn sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2016. do isplate te iznos od 4.780,18 eura sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2016. do isplate.

2. Dopunskom presudom poslovni broj P-1270/2019 od 6. veljače 2025. dopunjena je presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-1270/2019-8 od 30. prosinca 2019. tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata na pojedinačno navedene iznose glavnice od naznačenih datuma dospijeća do isplate te u dijelu kojim tužitelj potražuje zatezne kamate na iznos od 4.780,18 eura od 23. rujna 2015. do 19. srpnja 2016.

3. Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. U bitnome navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe da tužiteljev osiguranik nije postupio sukladno odredbi članka 68. Zakona o zaštiti na radu te je kriv za nastanak štetnog događaja. Stoga ne postoji odgovornost tuženika za naknadu štete koju je pretrpio osiguranik tužitelja. U pogledu zastare, smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti trogodišnji zastarni rok, zato što se ne radi o regresnoj tražbini, jer tužitelj nije učinio izdatak za drugoga, nego mu je on uzrokovan štetnom radnjom, koja predstavlja štetu. Stoga tužiteljeva tražbina predstavlja naknadu štete za koju je nastupila zastara. U svezi s troškovima parničnog postupka, prvostupanjski sud presudom nije odlučio o troškovima postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove žalbenog postupka.

4. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i tužitelj. Kako iz žalbenih navoda proizlazi da žalba tužitelja predstavlja prijedlog za donošenje dopunske presude u odnosu na zatezne kamate od dospijeća pojedinačno navedenih iznosa na pojedine iznose, ovaj sud je remisornim dopisom od 17. listopada 2024. vratio spis prvostupanjskom sudu radi donošenja dopunske presude.

5. Tužitelj je protiv dopunske presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. U bitnome navodi da na temelju odredaba Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ima pravo zahtijevati zatezne kamate od dana nastanka štete. Slijedom navedenoga predlaže dopunsku presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu protiv presude nije podnesen, dok tuženik u odgovoru na žalbu protiv dopunske presude, predlaže tužiteljevu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi dopunsku presudu i traži troškove sastavljanja odgovora na žalbu.

7. Žalba tuženika protiv presude je neosnovana, dok je žalba tužitelja protiv dopunske presude osnovana.

8. Prvostupanjska presuda i dopunska presuda ispitane su na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14 - Odluka Ustavnog suda, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbama, pritom pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura (članak 502. stavak 1. ZPP-a), a u kojim sporovima se žalba ne može izjaviti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane odredbom članka 354. stavka 1. ZPP-a (članak 467. stavak. 1. ZPP-a), pa nisu razmatrani žalbeni navodi koji se odnose na te žalbene razloge.

10. Prilikom donošenja prvostupanjske presude nije učinjena bitna povreda odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud naveo razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u kontradiktornosti s ispravama i dokazima koji se nalaze u spisu, pa se presuda može ispitati.

11. Tužbenim zahtjevom tužitelj od tuženika potražuje isplatu troškova liječenja svog osiguranika ZO u iznosu od 13.353,35 kn i 4.780,18 eura. Osiguranik tužitelja je 25. ožujka 2014. radeći u Saveznoj Republici Njemačkoj uslijed propusta u primjeni mjera zaštite na radu zadobio tešku tjelesnu ozljedu, koja je utvrđena kao ozljeda na radu. Za troškove liječenja u Saveznoj Republici Njemačkoj potražuje isplatu iznosa od 4.780,18 eura, dok za troškove liječenja u Republici Hrvatskoj potražuje isplatu od 13.353,35 kn. U svezi s ozljedom na radu tužitelj je u tužbi naveo da se ozljeda dogodila tako što je osiguranik ZO sa svojim kolegom vukao paletni viličar, natovaren s 600 kg protuutega od kamena za postrojenje dizala, od mjesta istovara do podzemne garaže gradilišta, a ulaz/izlaz iz podzemne garaže ima nagib od 15%. Paletni viličar nije imao kočnicu, zbog čega je tužiteljev osiguranik izgubio kontrolu nad viličarom, tako da su mu noge dospjele između viličara i betonskog zida kod ulaza. Kako tuženik kao poslodavac nije primijenio sve mjere zaštite na radu, tužitelj na temelju odredbe članka 136. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ima pravo od tuženika potraživati naknadu štete u vidu troškova liječenja svojeg osiguranika. Tuženik je u odgovoru na tužbu a i tijekom postupka osporio svoju odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja, kao i uzročno-posljedičnu vezu između štetnog događaja i ozljeda koje je zadobio osiguranik tužitelja tvrdeći da je postupao u skladu s odredbama Zakona o zaštiti na radu te da je za nastanak štetnog događaja isključivo kriv osiguranik tužitelja, jer nije postupao u skladu s pravilima zaštite na radu. U svezi s odgovornošću osiguranika tužitelja za predmetni štetni događaj tužitelj je u podnesku od 15. studenog 2019. iznio tvrdnje da je tuženik izdao neposredni nalog tužiteljevom osiguraniku da se radni zadatak dopreme protuutega za montažu dizala u podzemnu garažu obavi pomoću paletnog viličara koji nema kočnice i na kojemu postoji upozorenje da se viličar ne smije koristiti na nagibima.

12. Na temelju utvrđenih činjenica u postupku, prvostupanjski sud je ocijenio da je za predmetni štetni događaj odgovoran tuženik zato što je kao poslodavac dao radni zadatak osiguraniku, znajući da grubo krši propise o zaštiti na radu. Naime, sam paletni viličar nije imao kočnice i nije se smio koristiti na strmim površinama. Također, na paletnom viličaru postojalo je upozorenje da nema kočnice. Iz navedenoga, prvostupanjski sud je zaključio da bi prosječno oprezna osoba mogla postupiti pravilnije nego što je postupio tuženik. Stoga je tuženik kao poslodavac na temelju objektivne odgovornosti u cijelosti odgovoran za ozljede tužiteljevog osiguranika i posljedično za troškove liječenja koje je tužitelj imao povodom liječenja svojeg osiguranika u Saveznoj Republici Njemačkoj i Republici Hrvatskoj.

13. Ovaj sud kao drugostupanjski žalbeni sud ocjenjuje pravilnim stajalište prvostupanjskog suda da je za predmetni štetni događaj odgovoran tuženik kao poslodavac.

14. Odredbom članka 136. stavka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.) da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe. S obzirom na navedenu odredbu a imajući u vidu da je za predmetni štetni događaj odgovoran tuženik kao poslodavac, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kojim je naložio tuženiku da tužitelju isplati novčane iznose čije je plaćanje predmet ovoga spora.

15. U pogledu žalbenog navoda da je za predmetni štetni događaj odgovoran osiguranik tužitelja na temelju članka 68. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14, 118/14 i 96/18) zato što u obavljanju posla nije postupao kako je propisano tim člankom potrebno je istaknuti da u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja taj zakon nije bio na snazi, nego je bio na snazi Zakon o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96., 94/96., 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09. i 143/12). Ovaj Zakon je odredbama članka 77. i 78. propisao način postupanja radnika u svezi sa poslovima koje obavlja. Međutim, kako žalitelj prvostupanjskom sudu nije podastro dokaze kojima bi eventualno dokazao da osiguranik tužitelja u obavljanu posla nije postupio sukladno navedenim odredbama Zakona o zaštiti na radu, neosnovan je žalbeni navod da je za predmetni štetni događaj odgovoran osiguranik tužitelja.

16. Neosnovano žalitelj tvrdi da se u konkretnom slučaju treba primijeniti trogodišnji rok zastare. Naime, troškove liječenja platio je tužitelj, umjesto tuženika koji je odgovoran za predmetni štetni događaj pa je riječ o subrogacijskom zahtjevu. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.) utvrdio da predmetna tražbina nije zastarjela.

17. Dopunskom presudom kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata na pojedine iznose i iznos od 4.780,16 eura, valja navesti da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Osnovani su tužiteljevi žalbeni navodi o tome da ima pravo na zatezne kamate od dana svake pojedinačne isplate. Naime tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana kada je platio troškove liječenja svojeg osiguranika zdravstvenim ustanovama, jer u tom trenutku za tužitelja nastala šteta. Stoga tužitelj na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima na čiju primjenu upućuje odredba članka 146. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ima pravo na zatezne kamate od dana svake pojedinačne isplate zdravstvenim ustanovama.

18. Preračunavanje pojedinačnih iznosa izraženih u kunama u iznose izražene u eurima izvršeno je u skladu s odredbama članaka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22. i 88/22.)

19. Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a dopunsku presudu preinačiti i presuditi kao u točki II. izreke.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer prema ocjeni ovog suda ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje žalbenog postupka u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a.

21. Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u točki I. izreke.

Zagreb, 25. ožujka 2025.

Sudac

Lenka Ćorić