Poslovni broj P.677/2023-20

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetnika Nikole Ficovića te zamjenice punomoćnika tužene ĐĆM, odvjetnice u [adresa], **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, radnička cesta 50, OIB 02535697732, platiti tužiteljici ĐĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svotu od 1.875,18 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 2,22 EUR od 30. lipnja 2009.g.

- na iznos od 6,61 EUR od 31. srpnja 2009.g.

- na iznos od 8,02 EUR od 31. kolovoza 2009.g.

- na iznos od 7,86 EUR od 30. rujna 2009.g.

- na iznos od 6,52 EUR od 31. listopada 2009.g.

- na iznos od 9,03 EUR od 30. studenog 2009.g.

- na iznos od 10,86 EUR od 30. prosinca 2009.g.

- na iznos od 13,80 EUR od 31. siječnja 2010.g.

- na iznos od 13,04 EUR od 28. veljače 2010.g.

- na iznos od 16,84 EUR od 31. ožujka 2010.g.

- na iznos od 16,01 EUR od 30. travnja 2010.g.

- na iznos od 17,74 EUR od 31. svibnja 2010.g.

- na iznos od 29,25 EUR od 30. lipnja 2010.g.

- na iznos od 26,80 EUR od 31. srpnja 2010.g.

- na iznos od 33,43 EUR od 31. kolovoza 2010.g.

- na iznos od 31,30 EUR od 30. rujna 2010.g.

- na iznos od 26,78 EUR od 31. listopada 2010.g.

- na iznos od 35,52 EUR od 30. studenog 2010.g.

- na iznos od 46,39 EUR od 31. prosinca 2010.g.

- na iznos od 38,90 EUR od 31. siječnja 2011.g.

- na iznos od 41,62 EUR od 28. veljače 2011.g.

- na iznos od 37,96 EUR od 31. ožujka 2011.g.

- na iznos od 38,51 EUR od 30. travnja 2011.g.

- na iznos od 53,05 EUR od 31. svibnja 2011.g.

- na iznos od 54,03 EUR od 30. lipnja 2011.g.

- na iznos od 66,57 EUR od 31. srpnja 2011.g.

- na iznos od 60,49 EUR od 31. kolovoza 2011.g.

- na iznos od 31,30 EUR od 30. rujna 2011.g.

- na iznos od 53,91 EUR od 3. listopada 2011.g.

- na iznos od 52,95 EUR od 31. listopada 2011.g.

- na iznos od 52,43 EUR od 2. prosinca 2011.g.

- na iznos od 55,08 EUR od 4. siječnja 2012.g.

- na iznos od 58,40 EUR od 31. siječnja 2012.g.

- na iznos od 58,63 EUR od 29. veljače 2012.g.

- na iznos od 56,55 EUR od 31. ožujka 2012.g.

- na iznos od 38,51 EUR od 30. travnja 2012.g.

- na iznos od 57,37 EUR od 4. svibnja 2012.g.

- na iznos od 58,55 EUR od 31. svibnja 2012.g.

- na iznos od 54,03 EUR od 30. lipnja 2012.g.

- na iznos od 56,96 EUR od 6. srpnja 2012.g.

- na iznos od 57,57 EUR od 6. kolovoza 2012.g.

- na iznos od 56,66 EUR od 31. kolovoza 2012.g.

- na iznos od 54,45 EUR od 30. rujna 2012.g.

- na iznos od 56,68 EUR od 3. studenog 2012.g.

- na iznos od 58,07 EUR od 30. studenog 2012.g.

- na iznos od 57,60 EUR od 2. siječnja 2013.g.

- na iznos od 53,29 EUR od 15. veljače 2013.g.

- na iznos od 56,88 EUR od 28. veljače 2013.g.

- na iznos od 57,09 EUR od 31. ožujka 2013.g.

- na iznos od 56,91 EUR od 11. travnja 2013.g.

do isplate, i to računajući zateznu kamatu na svaki pojedini iznos u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015.g., od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g., od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2024.g. a a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženoj platiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 1.525,00 od EUR-a sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od 10. siječnja 2025.g. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se sa naknadom iznosa od 200,00 EUR tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1 Tužiteljica u tužbi od 12. lipnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da temeljem Ugovora o kreditu broj: 9012418704 od dana 18. travnja 2007.g. koristila kredit od 17.810,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu – švicarski franak (CHF). Tužena banka je u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga su uglavci o valutnoj klauzuli protivni odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost prema odredbama čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih odredbi već su se izjasnili domaći sudovi povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, stoga o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.pž.6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. Vrhovni sud RH u tom dijelu je odbio revizije sedam tuženih banaka protiv navedene presude odlukom Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.g. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, pa tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev za vraćanje onog što je što je primljeno na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Posrijedi je restitucija utemeljena na odredbama čl. 323 Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je svatko dužan vratiti drugoj osobi ono što je primio na osnovu takvog ugovora, sa općim zastarnim rokom od 5 godina.

2.U odgovoru na tužbu od 27. listopada 2023.g. tužena navodi da nije sporno da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu br.9012418704 od 18. travnja 2007.g., međutim smatra da je sporno da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula kao institut predviđena je čl. 22 ZOO-a, te do danas ta zakonska odredba nije ukinuta, stoga nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući da djeluje prema svim sudionicima u istom. Dosadašnja praksa stoji na stanovištu da su ugovori koji su sklopljeni u RH i sadrže takvu klauzulu dopušteni i zakoniti. Ugovor koji su stranke sklopile potvrđen je (solemniziran) od strane javnog bilježnika, kao takav ima snagu javnobilježničkog akta, pritom je strankama pročitan, protumačen i stranke su upozorene na posljedice sklapanja istog, prilikom čega su se one odlučile ugovor sklopiti. Time se ima smatrati da je tužitelj sve svoje nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tužena drži osobito spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita 16. travnja 2013.g. dakle više od 10 godina prije podnošenja tužbe. To smatra bitnim za istaknuti iz razloga jer je predmetni ugovor ispunjen prije nego je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., tužiteljica je prekludirana u isticanju ništetnosti u smislu odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a, i njeno potraživanje je zastarjelo. Gore spomenute izmjene ZPK izrijekom su isključile sve korisnike koji su svoje kredite već isplatili, te tužena smatra da je očito da zakonodavac time smatra da oni nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana nije postojala znatnija neravnoteža na strani banke, zbog koje bi tužiteljici bilo potrebno pružiti posebnu pravnu zaštitu. Stav je tužene da se u takvim slučajevima većinom radilo o kratkoročnim, nenamjenskim kreditima koji su isplaćeni do 2015.g. i kod kojih nije došlo do značajnog rasta vrijednosti CHF-a u odnosu na početni tečaj, pa im je zakonodavac uskratio pravo na konverziju. Također smatra da je tužiteljica prekludirana sa pozivanjem na ništetnost u smislu čl. 326 st.2.ZOO-a jer je ugovor u cijelosti ispunjen sa obje strane, a uzrok ništetnosti je zabrana manjeg značaja, koja bi se tumačila po stavu Vrhovnog suda RH u odluci Rev. 3010/1994 od 8. listopada 1998.g. Također smatra da je tužiteljičina tražbina zastarjela, jer je zastarni rok propisan odredbom 225 ZOO-a u trajanju od pet godina počeo teći prvog dana poslje dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Nigdje nije propisano da tužba radi zaštite kolektivnih prava i interesa prekida zastaru, štoviše u Zakonu o zaštiti potrošača je propisano da pokretanje takvog postupka ne sprječava potrošače da protiv trgovca pokrenu pojedinačne postupke radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, pa ne može ni izazvati prekid zastare tog prava, posebno jer se tužba potrošača da je ugovor ništetan ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njeno osiguranje ili ostvarenje u smislu čl. 241 i 140 ZZP-a. Cilj kolektivne tužbe jest zaštita prava i interesa građana u smislu zabrane osobama koje u obavljanju svoje djelatnosti teže vrijeđanju ili ozbiljnom ugrožavanju interesa neodređenog broja osoba, odnosno ukloniti sa tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego se počnu primjenjivati ili zabraniti njihovu primjenu ako se već primjenjuju. Ocjenjuje stav VSRH koji smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva netočnim, a takvo shvaćanje protivnim pozitivnim zakonskim propisima. Podredno, ako bi se i uzelo da je došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe u postupku zaštite kolektivnih interesa koja je podnesena dana 4. travnja 2012.g. , to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara temeljem čl. 226 u vezi sa čl. 245 ZOO-a u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 4. travnja 2009.g. Tužena se poziva i na stav suda EU u predmetu C-567/2020, a s obzirom da je ugovor o kreditu o kojem se ovdje raspravlja sklopljen 2007.g., da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije pristupanja RH Europskoj uniji dana 1.srpnja 2013.g. niti je sud ovlašten provoditi kontrolu nepoštenosti tih ugovornih odredaba. U cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužiteljicu na naknadu troška postupka.

3.1 U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu br. 9012418704 od 18. travnja 2007.g. (stranica 5-8, 32-36 spisa), otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (stranica 37-38 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 39-50 spisa), plan otplate (stranica 51-54 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 28. veljače 2024.g. (stranica 55-56 spisa).

3.2. Uvidom u Ugovor br. 9012418704 od dana 18. travnja 2007. godine, razvidno je da je isti sklopljen radi ugovorenog iznosa od 17.810,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da se Ugovorom o kreditu otplata kredita vezala uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita u razdoblju od 72 mjeseca, kamata je fiksna, te da je kredit odobren za kupnju automobila. Uvidom u pregled uplata po kreditu na dan 4.srpnja 2019. za razdoblje od 8.kolovoza 2006. do 29.travnja 2014. utvrđeni su datumi uplata te iznosi uplata u kunama i u švicarskim francima. Uvidom u otplatni plan za predmetni kredit za razdoblje od 31. svibnja 2007. do 11.travnja 2013. utvrđeni su datumi dospijeća anuiteta, visina kamatne stope, iznosi kamata, glavnice, anuiteta i ostatka duga. Pregledom otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope za razdoblje od 18.travnja 2007. do 11.travnja 2013. za predmetni kredit utvrđeni su datumi dospijeća, iznos kredita koji je isplaćen, iznosi otplatnih rata, otplatne kvote, uplate kamate, stanje kredita, neto novčani tok i diskontirani neto novčani tok.

3.3. Sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić (nalaz i mišljenje stranica 64-76 spisa) i saslušao usmeno obrazloženje istog po vještakinji na ročištu dana 14. veljače 2025.g. (stranica 87 spisa). Na istom ročištu proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke (stranica 87 spisa). Iako je u odgovoru na tužbu naveo da inzistira na izvođenju dokaza saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u postupku sklapanja ugovora o kreditu, tuženik nije predložio izvođenje takvog dokaza sa navedenim imenom svjedoka kojeg bi trebalo saslušati do zaključenja prethodnog postupka.

3.4. U svom iskazu tužiteljica ĐĆ navodi da su se ona i suprug odlučili na kupnju malog gradskog automobila, te su se odlučili za tuženu banku jer im se njihova ponuda činila najpovoljnijom, to stoga što su surađivali sa auto-kućom koja je prodavala automobile marke Suzuki. Dalje navodi da je njoj bilo bitno da joj rata kredita iznosi točno onoliko koliko je to početno ugovoreno, da je to i naglasila, te da joj je bilo obećano da će tako i biti. Ta rata je iznosila 1.100,00 tadašnjih kuna, ugovorena je fiksna kamata i ona je bila uvjerena da se rata kredita neće mijenjati do kraja otplate. Ističe da je njen plan bio uzeti kredit u kunama, ako ne onda u eurima, ali da su te mogućnosti odmah isključene i da joj je rečeno da može dobiti kredit isključivo u švicarskim francima. Nije dobila nikakve daljnje informacije ni upute. Nakon šest mjeseci iznos rate počeo je rasti, ona je bila zbunjena i potražila je objašenjenje. Na to joj je rečeno da se tečaj CHF-a mijenja tj. raste i da nema drugog načina, što je dovelo do toga da je kredit sa povećanim ratama otplatila do kraja. Ugovor koji je potpisala bio je unaprijed sastavljen od strane tužene, ona ga je pročitala i potpisala, sama procedura je trajala 15ak minuta i ništa joj nije posebno pojašnjeno. Na pitanje da li joj je pojašnjeno što znači izraz valutna klauzula tužiteljica navodi da nije, da ona (kako je ranije u iskazu i navela) nije razumjela da se rata može mijenjati zbog promjene tečaja niti joj je itko na to ukazao, a pogotovo nije upozorena da bi tečaj CHF-a bio na povijesno niskoj razini i da rata samo može rasti. Automobil je bio potreban njoj i suprugu za osobne potrebe, i sada se koristi. Na vrhuncu anuitet kredita iznosio je oko 1.800,00 kuna.

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev, na način kako je uređen podneskom od dana 17. listopada 2024.g. (sukladno nalazu i mišljenju vještaka) osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem tečaja CHF-a u odnosu na kunu tijekom otplate kredita.

6.1. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor br. 9012418704 od dana 18. travnja 2007. godine, temeljem kojeg je tužena tužiteljici isplatila ugovoreni iznos od 17.810,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita ( u tekstu: Ugovor o kreditu), da se Ugovorom o kreditu otplata kredita vezala uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita u razdoblju od 72 mjeseca, da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja.

6.2. Sporna je primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli.

7.1. Sukladno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. Dalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

7.2.Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.3. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1. propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. čl. 322. ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

8. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

8.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

8.2. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužitelj sukladno čl. 502.c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

8.3. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena, jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

8.4. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

8.5. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

8.6. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

8.7. Po provedenom postupku sud smatra da tužiteljica, kao potrošač, u konkretnim okolnostima nije bila upoznata s načinom promjene tečaja, te da bi se ponašala drukčije, da je njena situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Ovaj sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice odnosno anuiteta vezana uz valutu švicarskog franka tužiteljici kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužiteljicu o rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužiteljici nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio na opisani način) kakvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja i koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu švicarskog franka nepoštena i stoga ništetna te da je obvezu tužitelja za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat i određen.

8.8. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP-u i ZOO.

8.9. Iz svega obrazloženog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita. Na okolnost visine zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku na koji stranke nisu imale prigovora, te ga sud prihvaća kao utemeljenog, cjelovitog i izrađenog u sklau sa pravilima struke. Stoga je utvrđeno da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od ukupno 1.875,18 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

9. U odnosu na prigovor tuženika o prekluziji prava jer je predmetni ugovor prestao isplatom 2013. godine, treba reći da odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

10.1. Prigovor zastare također nije osnovan. Po tom pitanju se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

10.3. Kako iz spisa predmeta proizlazi da je tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

11. Sud s oslonom na sve gore navedeno, nije prihvatio argument tužene o isključivanju ugovora o kreditu koji su sklopljeni i ispunjeni prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, po kojem izostanak regulacije takvih ugovora u tom propisu znači da je povreda prava i neravnoteža koja je pritom nastala manjeg značaja, pa potrošačima koji su stranke u takvim ugovorima nije potrebno pružiti pravnu zaštitu. Navedeni zakon regulira pitanja konverzije i tiče se ugovora koji su još bili u procesu otplate, ali ni na koji način direktno ne regulira prava korisnika ugovora o kreditu koji su već otplaćeni u smislu traženja zaštite svojih prava, niti ih isključuje ili može isključiti iz primjene zakona i učinaka vođenja kolektivnih sporova. Također bespredmetnim se ocjenjuju navodi o isključenju od zaštite koja izvire iz Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u smislu provođenja testa nepoštenosti odredbi) na ugovore koji su sklopljeni prije nego je RH postala članicom EU, jer se odluka u ovom predmetu (i ostalima) ne donosi direktnom primjenom Direktive, već primjenom propisa i odluka iz kolektivnih sporova koji su dio zakonodavstva RH a u koje je implementirana i koje se baziraju na pravnoj stečevini EU, uključujući navedenu Direktivu.

12. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

12.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištima od 12. veljače 2024.g. i 14. veljače 2025.g. iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), za sastav podneska od 17. listopada 2024.g. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1.) dok je odbijen za preostali dio zahtjeva (zatraženo je ukupno 400,00 EUR), te za pristup na ročište za objavu presude dana 25. ožujka 2025.g. u iznosu od 50 bodova (Tbr.9. toč.3. OT) dakle ukupno 450 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 900,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % koji iznosi 225,00 EUR-a. Tužitelju je priznat i trošak od 400,00 EUR, koji je uplaćen kao predujam za trošak sudskog vještaka Stoga je tužitelju priznat iznos od 1.525,00 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 25. ožujka 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika