Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-616/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćniku OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 04. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni Mihovila Peći, odvjetnika iz Vinkovaca, i u odsutnosti tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 23., točka H. Ugovora o kreditu od 26.07.2007. broj Ugovora: 3210376716 zaključenog između tužitelja UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, pod nazivom "Ostale odredbe", a u dijelu koji glasi: "…sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru…snosi Korisnik kredita."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 178,07 eura (slovima: sto sedamdeset osam eura i sedam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 06.08.2007. do isplate, i to po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31.07.2008., zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 281,64 eura (slovima: dvjesto osamdeset jedan euro i šezdeset četiri centa), sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 25. ožujka 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 13,27 eura (slovima: trinaesti eura i dvadeset sedam centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 18. prosinca 2024. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 26.07.2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210376716 na iznos od 60.600,00 CHF s rokom otplate na 15 godina.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi čl. 81. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe da je tuženik u Ugovor o kreditu od 26.07.2007. ugradio odredbu (članak 23. točka H) kojom je određena naknada – troškovi u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po kreditu koje snosi korisnik kredita. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji, te zašto je određena i po kojem kriteriju. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 06.08.2007. naplatio od tužitelja iznos od 1.341,66 kuna / 178,07 eura.

1.3. Tužitelj nadalje ističe da sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama čl. 1111. st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate i naknadu prouzročenih troškova ovog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prije svega da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga koje navodi u nastavku odgovora, dok ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Nadalje smatra da tužitelj nije predočio činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

2.2. Nadalje, navodi kako je sporna odredba o naknadi za obradu kreidta tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 2007. godine, te ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2007. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 17 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

2.4. Završno tuženik smatra da je u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata zahtjev tužitelja neosnovan, te da je razvidno, a ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu što tuženik osporava, kako bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe. Slijedom svega navedenog, tuženik u okviru odgovora na tužbu predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 12.02.2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, te napominje ako tuženik ne osporava iznos naplaćene naknade koju potražuje, a koji iznos je označen u tuženikovoj potvrdi tj. ako tuženik ne osporava visinu, to tužitelj smatra da neće biti potrebe za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

4. Pismenim podneskom od 19.02.2025. tužena izričito ističe kako ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, ostaje kod svih prigovora i dokaznih prijedloga glede osnova, te i nadalje ne spori visinu potraživanja.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210376716 sklopljenog 26.07.2007. (list 5-11), prijedlog za uknjižbu prava vlasništva (list 12), obavijest tuženika o naplaćenoj ulaznoj naknadi (list 13), zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije (list 14), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 04.03.2025. (list 84-86).

6. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s tuženom bankom 26.07.2007. u svrhu rješavanja stambenog pitanja. U to vrijeme je imao obrt za zastupanje u osiguranju registriran kod [obrt] jer bez toga ne bi niti mogao dobiti kredit, ali kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer su relativno imali najpovoljniju kamata i brzo je mogao realizirati ovaj kredit što mu je bilo bitno u tom trenutku da svoje stambeno pitanje riješi do polaska djece u školu. Zatražio je kredit, a ponudili su mu kredit u CHF kao najpovoljniji i jedini koji može dobiti jer je kredit u eurima bio sa izuzetno visokom kamatom i jednostavno nije imao izbora. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati. Misli da ugovor nije niti pročitao tada, sjeća se da je ugovor ovjerio kod javnog bilježnika jer je ovjeravao hipoteku. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora i nitko mu nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe niti odredbu oko naknade koju treba platiti za obradu kredita. Nije mu poznato kada je naplaćena ta naknada, ali zna da su novac za kupnju stana prebacili direktno na račun prodavatelja. Ne zna koliko je platio na ime naknade za obradu kredita jer mu je banka ovu naknadu naplatila s tekućeg računa kao što mu je i ubuduće skidala sve obveze po kreditu. Nije ekonomske niti financijske struke, niti se financijski educirao.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 26.07.2007. na iznos od 60.600,00 CHF s rokom otplate od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu.

7.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe članka 23., točka H. Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 – dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2. Nadalje, prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

8.3. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27.06.2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

10. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržana u dijelu pod odredbom članak 23. točka H. Ugovora o kreditu ništetna.

10.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 10.2. st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članak 23. točka H. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Kako proizlazi iz potvrde tužene banke od 11.12.2024. da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita platio iznos od 178,07 eura (1.341,66 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13.1. Tuženik je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura, za sastav dva obrazložena podnesak od 07.01.2025. i 25.02.2025. svaki u iznosu od 50,00 eura, za zastupanje na ročištu od 04.03.2025. u iznosu od 50,00 eura, za trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 281,64 eura.

16.1. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura budući je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 25. ožujka 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb – pun. tuženika