Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-94/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika ŠT, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenog ŠT, protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovnog broja K-80/2017-45, od 5. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenika ŠT odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Sisku proglasio je krivim okrivljenika ŠT zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Nakon toga, na temelju članka 56. KZ/11, prema okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen neće izvršiti, ako isti, u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine po pravomoćnosti presude, ne počini neko novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenik je obvezan platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 2.000,00 kuna, koji trošak obuhvaća "trošak svjedoka u iznosu od 1.000,00 kuna" te paušalnu svotu za rad suda u iznosu od 1.000,00 kuna.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljeni ŠT, po svojoj braniteljici Lidiji Vincent, odvjetnici u Kutini, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi optužbe, odnosno da se presuda ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

6. Žalba okrivljenika ŠT je neosnovana.

7. S obzirom na to da se okrivljenik nije žalio zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, to je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, postupajući povodom podnesene žalbe u smislu odredbe članka 476. stavka 1. ZKP/08, pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije utvrdio da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba.

8. Što se tiče žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi okrivljenika se daje subjektivna analiza dokaza koji su tijekom postupka izvedeni, koja se razlikuje od analize dokaza prvostupanjskog suda, s konačnim zaključkom kako je sud pogrešno procijenio da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Međutim, svojim žalbenim navodima okrivljenik nije s uspjehom osporio pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda u tom pravcu, koji je o svim svojim utvrđenjima dao logične, uvjerljive i dostatno obrazložene razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s obzirom na to da imaju potporu u dokazima koji su u postupku izvedeni.

9. U žalbi okrivljenika se ukazuje na neke kontradiktornosti u iskazima ispitanih svjedoka te se pokušava stvoriti dojam da bi zbog toga bio upitan kredibilitet tih iskaza, međutim na taj način nisu dovedeni u pitanje zaključci prvostupanjskog suda o činjeničnim utvrđenjima u pogledu činjenica odlučnih za donošenje presude u ovom postupku. Tako se u žalbi ističe kako je oštećena izjavila da je okrivljenik kritične prigode bio pod utjecajem alkohola, ali da to nije točno jer da alkotestom to nije utvrđeno, da nisu točni navodi o tome da je okrivljenik u ruksaku imao pivo, kao ni dijelovi iskaza koji se tiču korištenja i odvoženja zajedničkih stvari iz kuće, a dodatno se navodi da je slijed radnji koje je navela oštećena nemoguć.

10. Međutim, sve te okolnosti koje se posebno ističu u žalbi ne odnose se na odlučne činjenice te je potpuno nebitno je li okrivljenik bio pod utjecajem alkohola ili ne, što je imao u svom ruksaku, postoje li neke proturječnosti u iskazu oštećene u pogledu korištenja i odvoženja zajedničkih stvari iz kuće te koliko je okrivljenik boravio u kući prilikom ovog događaja. Isticanjem ovih detalja se pokušava stvoriti dojam o upitnoj vjerodostojnosti iskaza oštećene, međutim, kako je već navedeno radi se o nekim pojedinostima kojima se uopće ni ne osporava točnost riječi koje je kritične prigode okrivljeni uputio oštećenoj te su stoga irelevantne za donošenje odluke o krivnji okrivljenika, a u žalbi im se neopravdano pridaje veći značaj.

10.1. Naime, čak i sam okrivljenik ne spori da je ovom prigodom došlo do prepirke između njega i oštećene vezano za razvod te je potpuno logično da je tijekom te prepirke bilo i povišenih tonova i životno je za zaključiti da je okrivljenik mogao tada oštećenoj uputiti i neke riječi prijetećeg sadržaja. U tom smislu je vrlo znakovito kasnije ponašanje okrivljenika, kada se odmah nakon te prepirke zaputio u Bosnu i Hercegovinu kod obitelji oštećene, navodno uzeti neki svoj alat, koji se nalazio kod brata oštećene. O tome što se događalo u Ljubiji detaljno su iskazivali svjedoci ŽT i AT, brat i sestra oštećene ET (sada GT). Oni nisu svjedoci događaja koji se odigrao u kući okrivljenika, međutim njihovi iskazi opisuju ponašanje okrivljenika kritične prigode te su oboje kazali kako je okrivljenik tom prigodom prijetio da će pobiti njihovu sestru ET i djecu, kako je divljao u dvorištu kuće, radi čega je svjedok ŽT bio prisiljen pozvati policiju BiH te kako se čak kleo grobom svog oca da će ženu i djecu pobiti. Upravo zbog ovakvog ponašanja okrivljenika, svjedok ŽT je sjeo u vozilo i otišao u RH kako bi upozorio sestru ET na stanje u kojem se nalazi okrivljenik i što govori te kako bi je sklonio od okrivljenika i odveo u policiju u Kutini.

10.2. Očito je dakle, da je svjedok ŽT, upravo zbog straha od ponašanja okrivljenika i bojazni da bi mogao doista počiniti ono što im je izgovorio ovom prigodom, otišao u Hrvatsku kako bi zaštitio svoju sestru, što sve jasno upućuje na zaključak da je okrivljenik prilikom razgovora sa svojom tadašnjom suprugom, kada je saznao da ona želi razvod, izrekao riječi za koje oštećena tvrdi da joj je kazao te da je njezin iskaz istinit, radi čega ga je prvostupanjski sud s pravom prihvatio kao vjerodostojan. Pri tome je potpuno neodlučno što se te riječi donekle razlikuju u odnosu na riječi koje je okrivljenik kazao ispred svjedoka ŽT i AT. Isto tako potpuno je irelevantno što su na prekršajnom nalogu Policijske postaje u Prijedoru pogrešno uneseni matični broj građana okrivljenika i broj vozačke dozvole [broj vozačke dozvole] niti sam okrivljenik ne spori da je bio u BiH kritične prigode, a konačno njegova braniteljica je u spis predala izvornik prekršajnog naloga pa je očito da je Policijska postaja u Prijedoru taj prekršajni nalog upravo njemu uručila.

10.3. Nadalje, na ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećene ne utječe okolnost da je ona izjavila kako okrivljenika ne bi prijavila za prijetnju da joj se nije javio brat iz BiH i rekao joj što je okrivljenik pred njima kazao. Za opstojnost ovog kaznenog djela nije odlučno je li ono što je izgovoreno izazvalo kod oštećenog osjećaj straha i bojazni za vlastiti život i život bliskih osoba, već je jedino nužno da se radi o riječima koje su objektivno prikladne kod drugoga izazvati osjećaj straha i prepasti za vlastiti život ili život bliskih osoba, a da je oštećena doista ozbiljno shvatila ne samo riječi koje joj je okrivljenik uputio, nego i njegovo ponašanje nakon toga, kada je sve to ponovio ispred njezinog brata i sestre u Ljubiji, jasno proizlazi iz okolnosti da je oštećena otišla na Centar za socijalnu skrb te tražila i potom dobila smještaj u sigurnu kuću. Ne bi bilo ni životno ni logično da je oštećena ovako postupila ukoliko okrivljeni doista nije postupio na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, odnosno da je oštećena njega lažno teretila, kako on to želi prikazati u svojoj obrani i žalbi. Bez obzira na to što se oštećena željela razvesti od okrivljenika, u postupku nije bilo nikakvih dokaza ni indicija da bi ona bezrazložno i samo kako bi naštetila okrivljeniku njega neosnovano prijavila, izlažući se i sama na taj način kaznenom progonu zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja. Okolnost da se oštećena sklonila u sigurnu kuću jasno ukazuje na to da je ona bila u ozbiljnom strahu za život i sigurnost sebe i svoje djece, radi čega se ne mogu prihvatiti navodi žalbe okrivljenika kojima se to dovodi u pitanje. Stoga je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud potpuno pravilno i osnovano prihvatio iskaz oštećene kao vjerodostojan i istinit te je okrivljenika pravilno proglasio krivim zbog počinjenja ovog kaznenog djela, što on svojim žalbenim navodima nije s uspjehom osporio.

11. Okrivljenik se nije žalio zbog žalbene osnove odluke o kazni, međutim kako prema članku 478. ZKP/08, žalba podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj drugostupanjski sud i u tom pravcu ispitao prvostupanjsku presudu te je utvrdio da je sud u potpunosti pravilno utvrdio i adekvatno vrednovao sve okolnosti vezane uz počinjenje ovog kaznenog djela pa je tako ispravno kao olakotnu okolnost cijenio raniju kaznenu i prekršajnu neosuđivanost okrivljenika i činjenicu što je otac troje malodobne djece, dok otegotnih okolnosti nije našao. Stoga ga je pravilno prvostupanjski sud za počinjeno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja kazna je u potpunosti primjerena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika, ali je isto tako pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju, kod nepostojanja otegotnih okolnosti, a posebice kod ranije neosuđivanosti okrivljenika, može uspješno ostvariti i izricanjem uvjetne osude. Stoga je opravdano okrivljeniku, na temelju odredbe članka 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda, s rokom provjeravanja od jedne godine od pravomoćnosti presude te je osnovano očekivati da će se upravo ovakvom kaznenopravnom sankcijom, odnosno svojevrsnim upozorenjem uz prijetnju sankcijom, ostvariti odvraćajući učinak na okrivljenika te da će se on ubuduće suzdržati od činjenja novih kaznenih djela.

12. Okrivljenik prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o troškovima postupka, koji se odnose na plaćanje putnih troškova oštećenoj GT te svjedocima AT i ŽT. Naime, okrivljenik ističe kako je on, za raspravu 29. studenog 2019., na vrijeme obavijestio sud da neće moći na istu pristupiti, radi čega smatra da nije u redu da snosi troškove dolaska oštećene GT na tu raspravu, a vezano za troškove AT i ŽT, smatra da nije bilo nužno da sud ispituje te svjedoke jer mu se nije stavljala na teret prijetnja posredstvom ovih svjedoka, a s obzirom na njihov odnos s oštećenom da je upitna i njihova vjerodostojnost, zbog čega obrana da se protivila njihovom ispitivanju. Zbog svega da su troškovi ovih svjedoka trebali pasti na teret proračunskih sredstava, isto tako da je i paušalni iznos od 1.000,00 kuna previsok jer okrivljenik nije odugovlačio postupak, a on da je nezaposlen i bez prihoda.

13. Međutim, nije u pravu okrivljenik kada pobija presudu suda prvog stupnja u ovom dijelu jer je odredbom članka 148. ZKP/08 jasno propisano da će sud, u situaciji kada okrivljenika proglasi krivim, u presudi naložiti mu da podmiri troškove kaznenog postupka, osim ako ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično. Nije sporno da među troškove kaznenog postupka spadaju i troškovi za svjedoke, bez obzira je li okrivljenik suglasan s njihovim ispitivanjem ili ne, odnosno je li vjerodostojnost iskaza tih svjedoka po njegovoj ocjeni upitna pa u takvoj situaciji nisu opravdani žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu. Vezano za iznos sudskog paušala za istaknuti je da se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne radi o prevelikom iznosu te je isti u potpunosti primjeren duljini trajanja i složenosti ovog kaznenog postupka, radi čega je neosnovana žalba okrivljenika istaknuta i u tom pravcu. Ipak, u slučaju ako bi zbog lošeg imovinskog stanja plaćanjem troškova postupka bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje dužan uzdržavati, on može u svakom trenutku zatražiti da ga se oslobodi dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka, o čemu odlučuje posebnim rješenjem predsjednik prvostupanjskog vijeća.

14. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 25. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić