Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-46/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenih GČ i dr, zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenika GČ i OČ, protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja K-498/2020- 18, od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe okrivljenika GČ i okrivljene OČ odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Osijeku proglasio je krivim okrivljenika GČ i okrivljenu OČ, zbog počinjenja kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1., u vezi članka 36. stavka 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 326. stavku 1. KZ/11 te je okrivljenika GČ na temelju te odredbe osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, nakon čega je, primjenom članka 57. stavka 1., 2., 4., 5. i 6. KZ/11, prema tom okrivljeniku izrečena djelomična uvjetna osuda, tako da neuvjetovani dio kazne iznosi 8 (osam) mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca neće izvršiti, ako okrivljenik GČ u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine (pri čemu je propušteno navesti da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne), ne počini novo kazneno djelo. Okrivljena OČ je, na temelju odredbe članka 326. stavka 1. KZ/11, osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, nakon čega je, primjenom članka 57. stavka 1., 2., 4., 5. i 6. KZ/11, prema istoj izrečena djelomična uvjetna osuda, tako da neuvjetovani dio kazne iznosi 6 (šest) mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako ista u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine (pri čemu je propušteno navesti da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne, ne počini novo kazneno djelo).

2. U izreci presude navedeno je da se na uvjetovani dio kazne "shodno primjenjuju odredbe članka 56., 58., 62., 63. i 64. KZ/11", pri čemu je trebalo tekstualno točno navesti na koji način se navedene odredbe primjenjuju, tim više što prema okrivljenicima nisu izrečene nikakve posebne obveze kao ni zaštitni nadzor, radi čega je nejasno zbog čega se uopće sud poziva na odredbe članka 62., 63. i 64. KZ/11.

3. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1., u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZKP/08), naloženo je okrivljeniku BČ naknaditi troškove kaznenog postupka na ime sudskog paušala u iznosu od 500,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok je na temelju odredbe članka 148. stavka 6. ZKP/08 okrivljena OČ oslobođena naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti te su isti pali na teret proračuna.

4. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljeni AČ osobno, bez navođenja žalbenih osnova po kojima pobijanu presudu osporava s prijedlogom da mu se "da bilo koja druga kazna".

5. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnijela je i okrivljena OČ, po svom branitelju Marku Dumančiću, odvjetniku u Osijeku, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i okrivljenici izrekne uvjetna osuda.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća spis je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu kojega je, nakon uvida vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

8. Žalbe okrivljenika GČ i OČ su neosnovane.

9. S obzirom na to da se žalbe protiv prvostupanjske presude nisu odnosile na žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, to je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, postupajući povodom podnesenih žalbi u smislu odredbe članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije utvrdio da bi bile počinjene povrede zakona koji sadrži ta odredba.

10. Okrivljeni AČ prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te ustvari ponavlja obranu koju je dao tijekom postupka te ističe kako je četiri kineska državljanina na njihovu zamolbu namjeravao prevesti do Portanove u Osijeku, da je on zatražio njihove dokumente i da su svi imali putovnice te da nije mislio da bi oni mogli biti ilegalni migranti jer su slobodno šetali cestom prije nego što su ga zaustavili, da nije primio nikakav novac niti da je imao ikakvih saznanja o nekim ljudima iz Srbije, kako ga se tereti. Nastavno ističe kako je OČ bila njegova supruga u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela, međutim dok je ona bila u zatvoru da je on našao novu partnericu s kojom živi i s kojom je dobio dijete, zbog čega OČ da je bila izuzetno ljuta i iz pakosti i ljubomore da je priznala kazneno djelo za koje ih se tereti, a koje nisu počinili.

11. Nije u međutim u pravu okrivljenik AČ kada pobija prvostupanjsku presudu iz naprijed navedenih razloga te svojim žalbenim navodima nije s uspjehom osporio zaključke prvostupanjskog suda da je u ovom postupku bilo na nedvojben i potpuno pouzdan način utvrđeno da su okrivljenici počinili kazneno djelo upravo na način kako im je to bilo stavljeno na teret optužnicom. Prvostupanjski sud je o svim svojim zaključcima dao jasne i uvjerljive razloge koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje. Okrivljenik naime gubi iz vida da se prvostupanjska presuda ne temelji samo na priznanju počinjenja kaznenog djela od strane okrivljene OČ, već i na drugim dokazima koji su tijekom postupka izvedeni, a osobito na iskazima policajaca VČ, DČ i JČ, koji su postupali prema okrivljenicima kritične prigode, a koji su u potpunosti potvrdili priznanje okrivljena OČ.

11.1. Iz iskaza svjedoka VČ i DČ proizlazi da su u blizini graničnog prijelaza uočili jedan automobil na poljskom putu iza voćnjaka koji im se učinio sumnjiv te su se uputili prema tom vozilu, ali onda se isto počeo naglo udaljavati te su ga zaustavili tek uporabnom zvučne i svjetlosne signalizacije. S druge strane svjedok SČ je postupajući prema kineskim državljanima koji su zatečeni u vozilu i uvidom u informativni sustav granične policije utvrdio da su oni nelegalno prešli granicu iz Republike Srbije, s originalnim putovnicama Narodne Republike Kine te je utvrdio da su granicu prešli preko rijeke Dunav jednim većim čamcem te da su trebali platiti 400,00 eura za prijevoz do Osijeka, gdje su slijedećim prijevoznikom trebali ići do Zagreba i Slovenije kasnije u Italiju.

11.2. Dakle, iz postupanja okrivljenika kakvog su opisali svjedoci VČ i DČ na način da je upravljao vozilom u kojem su se, osim njegove supruge, nalazila četiri državljanina Republike Kine, poljskim putem pokraj voćnjaka te da je pokušao pobjeći u trenutku kada je ugledao policijsko vozilo, se jasno može zaključiti da je neutemeljena njegova obrana kada tvrdi da nije znao da se radi o ilegalnim migrantima i da nije počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom. Naime, upravo ovakvo postupanje okrivljenika je uobičajeni obrazac ponašanja počinitelja kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11 jer se ilegalni migranti u vozilo uglavnom preuzimaju izvan naseljenog mjesta, na neasfaltiranim, zabačenim putovima, gdje nema prometa ni svjedoka, kako ne bi mogli biti otkriveni, a sama činjenica što je okrivljenik počeo bježati kada je uočio policijsko vozilo te da je zaustavio vozilo tek nakon što je policija uporabila zvučne i svjetlosne signale, jasno upućuje na da zaključak kako je okrivljenik bio potpuno svjestan da je njegovo postupanje protuzakonito.

11.3. Ostala saznanja koja je iznio svjedok PČ, do kojih je došao operativnim radom, a koja se odnose na kretanje državljanina Kine koji su zatečeni u okrivljenikovom vozilu prije nego što su ilegalno prešli državnu granicu i prije nego što ih je okrivljenik primio u svoje vozilo, samo potvrđuju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se radi o unaprijed dogovorenom prijevozu ilegalnih migranata, kao što je to u svojoj obrani priznala i okrivljena OČ, radi čega se ne može prihvatiti obrana okrivljenika GČ da je to priznanje isključivo motivirano osvetom prema njemu zbog toga što je našao novu partnericu. Naime, potpuno je nelogično i neživotno da bi okrivljena, samo iz pakosti i ljubomore, na ovaj način i sebe izložila kaznenom progonu te izglednoj težoj kazni zatvora zbog počinjenja ovog kaznenog djela pa se takva obrana okrivljenika GČ ne može prihvatiti. Stoga se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, u tom pravcu žale se oboje okrivljenika. Okrivljenik AČ ističe da je otac troje djece, a da mu je bivša supruga u zatvoru te da bi njegovim odlaskom u zatvor djeca ostala bez roditeljske brige jer njegova sadašnja partnerica nema nikakvih zakonskih prava prema njegovoj djeci iz veze s okrivljenom OČ, radi čega moli da mu se dade "bilo koja druga kazna osim zatvora". Konačno, ističe kako njegova prošlost "nije divna", ali da je bio mlad i nezreo, a sada, nakon troje djece i godina koje ima, da mu ne pada na pamet napraviti nešto mimo zakona.

13. Okrivljena OČ u svojoj žalbi ističe kako je točno da je do sada u više navrata bila osuđivana i da to doista predstavlja jednu otegotnu okolnost, međutim s obzirom na postojanje niza olakotnih okolnosti da drži kako bi se jednom uvjetnom osudom mogla ostvariti svrha kako generalne, tako i specijalne prevencije. Takvom osudom da bi joj se omogućilo da njena malodobna djeca budu s njom nakon što izdrži svoju kaznu zatvora, a njoj da bi bila opomena da više ne čini kaznena djela koja će ozbiljno djelovati na nju, radi čega predlaže da se preinači prvostupanjska presuda i izrekne joj uvjetna osuda.

14. Što se tiče istaknutih žalbenih navoda oboje okrivljenika, potrebno je navesti kako je prvostupanjski sud potpuno pravilno utvrdio i adekvatno vrednovao sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije pa je tako ispravno kao olakotne okolnosti okrivljenom BČ cijenio što je otac dvoje djece (u međuvremenu je okrivljenik postao i otac trećeg djeteta), a od otegotnih okolnostima je ocijenio njegovu dosadašnju kaznenu osuđivanost. Okrivljenoj OČ je od olakotnih okolnosti cijenio priznanje počinjenja kaznenog djela i izraženo kajanje zbog istog kao i činjenicu da je majka dvoje maloljetne djece, dok joj je od otegotnih okolnosti cijenio njezinu višestruku kaznenu osuđivanost.

15. U takvoj situaciji potpuno ispravno je prvostupanjski sud zaključio da se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 može s uspjehom ostvariti isključivo osudom na zatvorsku kaznu. Naime, za kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11 zakonom je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina. Bez obzira na postojanje određenih olakotnih okolnosti na strani okrivljenika, činjenica da su oni oboje do sada višestruko bili osuđivani, doista ne opravdava izricanje kazne na razini posebnog minimuma propisanog zakonom te je potpuno pravilno prvostupanjski sud okrivljenika GČ osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koja kazna je odgovarajuće prilagođena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim otegotnim i olakotnim okolnostima na strani tog okrivljenika te njegovim osobnim i obiteljskim prilikama. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud okrivljenu OČ osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dakle na manju kaznu nego okrivljenika GČ, premda se radi o zajedničkom i dogovornom postupanju okrivljenika, što je prvenstveno vezano za činjenicu da je ona u potpunosti priznala počinjenje ovog kaznenog djela te izrazila kajanje zbog istog, što nije bio slučaj kod okrivljenika GČ.

16. Međutim, prvostupanjski sud je isto tako ispravno ocijenio da postoji visoki stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne okrivljenici neće ubuduće činiti kaznena djela, prvenstveno imajući u vidu da su okrivljenici roditelji troje, odnosno dvoje malodobne djece te da je svrhu kažnjavanja propisau člankom 41. KZ/11 u odnosu na oboje okrivljenika moguće ostvariti i izricanjem djelomične uvjetne osude. Ovakva kaznenopravna sankcija je maksimalni mogući ustupak okrivljenicima i određeni poticaj da svoj život u potpunosti usklade s društveno prihvaćenim normama ponašanja, međutim kod većeg broja ranijih pravomoćnih osuda zbog počinjenih kaznenih djela, nikakvo blaže kažnjavanje pa ni uvjetna osuda nije dolazilo u obzir u konkretnom slučaju, kako su to okrivljenici predlagali svojim žalbama. Stoga se žalbe okrivljenika u pogledu odluke o kazni ukazuju neosnovanim.

17. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi okrivljenika GČ i okrivljene OČ te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je njihove žalbe, sukladno članku 482. ZKP/08 valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 25. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić