Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-707/2023.-22.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon 19. veljače 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.096,44 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. pa do isplate pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" br. 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.428,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" br. 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana i to:

- na iznos od

0,47 EUR od  26.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 12,95 EUR

od  26.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,56 EUR od

25.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 25,44 EUR

od  28.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 28,32 EUR

od  26.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,57 EUR

od  26.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,39 EUR

od  26.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,56 EUR

od  26.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,34 EUR

od  25.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,91 EUR

od  25.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,74 EUR

od  25.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,55 EUR

od  27.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,67 EUR od

27.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,91 EUR

od  27.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,22 EUR

od  27.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,20 EUR

od  26.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,99 EUR

od  26.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 31,57 EUR

od  27.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 30,73 EUR

od  26.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 30,12 EUR

od  25.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 48,54 EUR

od  27.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 53,97 EUR

od  27.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 67,61 EUR

od  28.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 66,62 EUR

od  28.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 58,03 EUR

od  27.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 65,29 EUR

od  26.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 95,73 EUR

od  25.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 76,49 EUR

od  27.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 83,75 EUR

od  26.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 84,69 EUR

od  26.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 79,82 EUR

od  28.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 102,31 EUR od

26.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 110,71 EUR od

26.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 125,10 EUR od

26.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 144,09 EUR od

28.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 111,79 EUR od

28.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 108,31 EUR od

29.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 108,45 EUR od

24.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 112,93 EUR od

31.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 121,32 EUR od

26.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 124,03 EUR od

25.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 120,65 EUR od

27.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 121,13 EUR od

24.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 123,99 EUR od

21.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 123,13 EUR od

27.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 120,65 EUR od

25.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 118,76 EUR od

22.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 110,10 EUR od

27.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 120,34 EUR od

27.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 122,67 EUR od

27.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 119,99 EUR od

25.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 111,36 EUR od

26.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 114,52 EUR od

26.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 118,00 EUR od

24.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 118,79 EUR od

26.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 107,95 EUR od

26.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 109,69 EUR od

26.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 106,85 EUR od

26.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 109,64 EUR od

30.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 114,96 EUR od

26.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 115,84 EUR od

26.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 118,44 EUR od

25.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 119,33 EUR od

31.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 116,32 EUR od

28.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 122,70 EUR od

26.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 122,99 EUR od

26.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 119,33 EUR od

26.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 118,79 EUR od

12.06.2014. godine do isplate

- na iznos od

74,12 EUR od  12.06.2014. godine do isplate po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" br. 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

III. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 2.096,44 EUR i koje teku:

- na iznos od 44,67 EUR od 12.06.2014. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 117,92 EUR od 19.07.2014. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 120,99 EUR od 26.07.2014. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 123,93 EUR od 26.08.2014. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 125,00 EUR od 16.10.2014. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 128,12 EUR od 29.10.2014. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,06 EUR od 25.11.2014. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 129,18 EUR od 10.01.2015. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,73 EUR od 14.02.2015. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,73 EUR od 28.02.2015. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,73 EUR od 25.04.2015. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,73 EUR od 26.05.2015. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,73 EUR od 24.06.2015. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,73 EUR od 30.06.2015. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,73 EUR od 25.08.2015. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,73 EUR od 26.08.2015. godine do 30.09.2015.

- na iznos od 130,73 EUR od 27.10.2015. godine do 30.09.2015.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 58.075,99 kn uvećana uvećana za zatezne kamate tekuće od dana 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 6. listopada 2006. zaključio ugovor o kreditu broj 311618 s pravnim prednikom tuženika - Volksbank d.d. kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.900,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao tuženiku vratiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti važećem na dan dospijeća uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 5. predmetnog ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 4,3%, a utvrđuje se odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom ugovoru prema predniku tuženika, tužitelj je u cijelosti ispunio.

1.1. Za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamata stopa je jednostranom odlukom prednika tuženika s početnih 4,3% godišnje, više puta mijenjana, na štetu tužitelja, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Slijedom navedenog dio odredbe članka 5. predmetnog kredita koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope jest ništetan. Predmetna ugovorna odredba omogućila je predniku tuženika promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a kamata je postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze.

1.2. Tužitelj smatra kako su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača i to na način da je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak (CHF) te ugovornu odredbu kojom je predniku tuženika omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu.

1.3. Prilikom ugovaranja kredita, prednik tuženika ni na koji način nije informirao ni objasnio tužitelju što znači promjenjiva kamatna stopa, niti ga informirao o valuti CHF kao i o rizicima ugovaranja. Naprotiv, prije sklapanja ugovora, tužitelj nije ni imao prilike mijenjati ugovorne odredbe, već je doveden u situaciju da ukoliko ne prihvati ponuđene mu odredbe, može samo odustati od predloženog ugovora. Sam ugovor o kreditu nema navedene razloge ni kriterije na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvog ugovora proizlaze. Da je prednik tuženika informirao i na razumljiv način obavijestio tužitelja o svim bitnim razlozima i rizicima, kao što je činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, kao i činjenicu da postoji opasnost od naglog povećanja tečaja CHF, tužitelj zasigurno ne bi pristao na sklapanje takvog pravnog posla. Tužitelj je, u trenutku sklapanja ugovora, jedino mogao znati da ugovorna kamatna stopa iznosi 4,3% godišnje u odnosu na iznos kredita, dok je u odnosu na valutnu klauzulu tužitelju jedino bila poznata visina tečaja u trenutku sklapanja Ugovora.

1.4. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule poziva se na sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

1.5. Poziva se i na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivne presude kao i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14) odnosno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) te da su ove presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

1.6. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorima o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

1.7. Poziva se na čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a. Neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu broj: 311618 kojim se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora te prava tužitelja na isplatu. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna, budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Također, u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja. Naime, tuženik je izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK. Stoga, tužitelj i s osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije potražuje iznos koji će specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja zajedno s pripadajućim kamatama od 30.09.2015. godine.

1.8. Tužitelj je 2. lipnja 2023. od tuženika zatražio dokumentaciju po kreditu, a koja mu do dana podnošenja tužbe nije dostavljena, slijedom čega tužitelj nije bio u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev.

1.9. Tužitelj je naknadno kao tuženika naznačio Hrvatsku poštansku banku d.d. kao pravnog sljednika Nove hrvatske banke d.d. (ranije Volksbank d.d. i Sberbank d.d.).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gos-1/19 prema kojem se daje konačna i obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje obvezuje sve sudove po čl. 502. n Zakona o parničnom postupku. Svrha zakonske konverzije je bila da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Time je nastala potpuno nova pravna osnova među strankama koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, bez obzira na odnos stranaka iz prvotnog ugovora.

2.1. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

2.1. Smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz kolektivne parnice jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu ne bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz kolektivne parnice.

2.2. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz kolektivne parnice, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj svoj stav o ništetnosti ugovornih odredbi u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz kolektivne parnice zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Člankom 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 79/07), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016). Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. O promjenjivosti kamatne stope se prethodno pregovaralo te su stranke izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika koja je bila dostupna svima te je tužiteljica mogla u svakom trenutku odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

2.3. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008. godine) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirana su kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke

– nezakonita, odnosno nepoštena. Odredbe ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.

2.4. Tuženik navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Već samim pregledom ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Tužitelj je prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Od raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu je mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.

2.5. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Od 1999. do 2010. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz kolektivne parnice. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.6. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva nije osporio. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Eventualna ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

2.7. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja na način da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika u iznosu od 58.075,99 kn na ime preplate po učinjenoj konverziji sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate, potom donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeve i tuženikove tražbine te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u potvrdu o primitku na str. 12 spisa, u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama na str. broj 16-33 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 36-37 spisa, u izračun razlike plaćene kamate na str. 45-46 spisa, u dopis na str. 57 spisa, i otplatne tablice i kartice prometa po kreditu te otplatni plan na str. 58-77 spisa, u aneks 1 ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom na str. 344-347 spisa, saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio uvid u izračun konverzije na str. 348 spisa i otplatni plan na str. 349-351 spisa te 354-360 spisa i proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. iz Zagreba.

3.1. Podneskom od 8. siječnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

6. Pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 6. listopada 2006. ugovor o kreditu te je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.900,00 CHF po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 99 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje.

6.1. Prema aneksu br. 1. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom broj 311618 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF stranke su se 23. siječnja 2016. sporazumjele da je ukupni uplaćeni iznos radi namirenja utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR jednak iznosu od 58.075,99 kn. po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te se smatra preplatom u smislu čl. 19. c, st. 1., točka 5., al. 2. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te se tuženik obvezao isplatiti isti iznos na račun tužitelja. Preostalo je 1.329,32 EUR neotplaćene glavnice.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je su banke u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., u daljnjem tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Time je pravomoćno okončan kolektivni spor o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na šest tuženih banaka (osim Sberbank d.d., koji je bio pravni sljednik Volksbank d.d.).

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba većine banaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Istom odlukom utvrđeno je da su ugovori o kreditu sadržavali odredbe o valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora banke nisu u cijelosti informirale potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana i povredom odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Ujedno je istom presudom pravomoćno utvrđena i nepoštenost (ništetnost) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke, kao i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je ugovarala Sberbank d.d. (pravni prednik tuženika), ranijom tvrtkom Volksbank d.d.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za pravnog prednika Sberbank d.d. (ranija tvrtka Volksbank d.d.) od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023. to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. Tužitelj je zaključio predmetni ugovor u svojstvu potrošača. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Ž,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.1. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe, za kupnju stambenog prostora budući da im je dotadašnji stambeni prostor bio neadekvatan uz dvoje djece. Cjelokupni kreditni iznos je u cijelosti utrošen u tu svrhu i to je stan u kojem i danas žive. Ugovor je zaključen s nekadašnjom Volksbank d.d. Radilo se o kreditu putem APN-a odnosno programa POS. Nisu bili vlasnici obrta ni OPG niti firme. Odlučili su se za zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF jer je dosta ljudi u to vrijeme zaključivalo takve kredite, a CHF je bio stabilna valuta desetljećima. Mogli su zaključiti ugovor o kreditu i u valuti EUR, a zna da je i tadašnji ministar H u to vrijeme imao kredit u CHF. Prilikom pregovora oko ugovora o kreditu ništa im nije rečeno o riziku valute CHF u smislu da bi to bila rizična valuta. Pitali su to u banci, ali su im rekli da je to u redu valuta i da se ne moraju bojati i da je to najjača valuta. U vezi kamatne stope im je rečeno da je ista promjenjiva, ali ne sjeća se je li bilo što rečeno o načinu promjene kamatne stope. Ugovor je sastavljen od strane banke. Nisu mogli utjecati ni na koje ugovorne odredbe niti su to pokušavali. Ne sjeća se da bi im bilo rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Kredit su isplatili prije tri godine, iako je isti bio zaključen na vrijeme od 25 godina, no zbog odlaska u mirovinu izradili su reprogram kredita kako bi kredit prije otplatili. Prvu polovicu kredita plaćali su APN-u, a inače je kredit bio podijeljen na dva dijela, na njegov i na suprugin. Teško su našli jamca, a supruga je radila u Industrogradnji koja je bila pred propašću, a on je radio u školi. Rata kredita je u startu bila 577,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, a 2007. ili 2008. su rate jako narasle te su zbog toga teško živjeli i nosili se s tim, čak su oboljeli zbog toga. On je non stop dolazio u banku kad su rate porasle te im je rečeno da je to jednostavno takva situacija. Zaključili su ugovor o konverziji i konvertirali kredit u EUR i ne sjeća se da bi im pri tom bilo rečeno da na taj način gube pravo osporavati osnovno ugovor o kreditu. Zaključili su ugovor o konverziji kredita u EUR kredit i vodili se čistom logikom da budu sigurniji jer je u to vrijeme valuta CHF imala visoki "plafon".

12.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.

12.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika.

14. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim provedenog saslušanja tužitelja, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

16. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

16.1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.3. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

16.5. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

17. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenjenom tečaju i iznosa obračunatom prema početnom tečaju.

17.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

18. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio zbog porasta tečaja CHF, kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na kn tijekom otplate kredita do dana konverzije i iznosa koji bi platio da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita kao i na okolnost razlike glavnice iz konverzije određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. iz Zagreba.

19. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete nije utvrđena.

20. Istim je vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika anuiteta prema obračunu tuženika po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema obračunu tuženika po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos jest 7.524,47 EUR. Ukupne zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30. rujna 2015. iznose 2.279,98 EUR. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi -254,54 kn odnosno -33,78 EUR. Preostala glavnica prema konvertiranom eurskom kreditu iznosi 1.329,32 EUR. Aneksom utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.708,01 EUR.

20.1. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, niti je tužitelj na isto stavljao primjedbe.

20.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

20.3. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20.4. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za dosuđeni iznos bez osnove povećala imovina tuženika te je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

20.5. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.6. U odnosu na tzv. negativne razlike ističe se da prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to sud nije uzeo u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen.

21. No, tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja financijskog vještaka i dalje ostao u odnosu na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule kod zahtjeva za glavnicom tih iznosa i opisno zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom na svaki od pojedinih mjesečnih više plaćenih iznosa od dospijeća pa do isplate te nije posebno zatražio apsolutni iznos zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove tečaja do dana konverzije.

21.1. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužitelja za taj iznos, a što tužitelj tužbenim zahtjevom nije učinio. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a za isti iznos preplate namiruje se prvenstveno kamata, a tek potom glavnica. Sud je o tome bio dužan voditi računa. Iznos preplate iz konverzije (7.708,01 EUR) viši je od apsolutno izraženog iznosa zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli do dana konverzije (2.279,98 EUR) te je nakon uračunavanja kamate uračunat dio iznosa i u glavnicu pojedinih mjesečnih iznosa (5.428,03 EUR). Kako je tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od ukupno 7.524,47 EUR, to je nakon oduzimanja u glavnicu uračunatog iznosa od 5.428,03 EUR preostao iznos tužbenog zahtjeva od 2.096,44 EUR te je isti dosuđen tužitelju i na istog teku zakonske zatezne kamate od dana konverzije pa do isplate.

22. Povodom prigovora radi prijeboja kojeg je u odgovoru na tužbu istaknuo tuženik valja reći da se iznos preplate priznate u konverziji ne može smatrati tražbinom tuženika jer mu isti iznos niti u jednom trenutku nije pripadao, koji je nastao isključivo kao rezultat primjene ništetne ugovorne odredbe iz ugovora, a ista je priznata i u cijelosti uračunata.

22.1. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

22. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju čl. 154. st. 4. ZPP-a. Tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa drugostupanjskih sudova razlikuje. Ističe se pritom da je sud uzeo u obzir i čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima prema kojem načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 25. ožujka 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Frano Bazina, Zagreb

2. Odvj. Ivo Šućur, Zagreb

3. eOglasna ploča suda