REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-1059/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja DA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku T.B., odvjetniku u Z., [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., [adresa]., [osobni identifikacijski broj], zastupanog po HA, službenoj osobi, radi poreza na dohodak, 24. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/22-01/82, URBROJ: 513-04-23-2 od 15. prosinca 2023. i za poništenje rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z. ž., Ispostave Z., KLASA: UP/I-410-23/2022-013/00006, URBROJ: 513-007-22-03-2022-0002 od 14. siječnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/22-01/82, URBROJ: 513-04- 23-2 od 15. prosinca 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z. ž., Ispostave Z., KLASA: UP/I-410-23/2022-013/00006, URBROJ: 513-007-22-03- 2022-0002 od 14. siječnja 2022. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je za 2020. utvrđena porezna osnovica u iznosu od 122.482,80 kn te porez na dohodak o osnovi otuđenja nekretnina i prirez porezu na dohodak u iznosu od 32.923,37 kn.
2. Tužitelj u tužbi osporava rješenje tuženika, smatrajući da je porezno tijelo pogrešno utvrdilo poreznu osnovicu. Ukazuje da je u svibnju 2019. kupio stan za iznos od 90.000,00 eura u roh-bau stanju te je na njegovo uređenje potrošio iznos od 120.000,00 kn, što je utvrđeno troškovnikom građevinsko-obrtničkih radova. U svrhu uređenja koristio je dio namjenskog stambenog kredita u iznosu od 15.000,00 eura, a za potrebe njegova ishođenja napravljen je navedeni troškovnik. Ukupni trošak radova je u konačnici bio i veći od 122.482,20 kn, zbog čega nije ostvario nikakav primitak. Poziva se na dokumentaciju, uključujući i račune, koje je priložio tijekom upravnog postupka. Predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbene navode. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu 10. ožujka 2025.
6. Prema članku 58. stavku 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 115/16, 106/18 i 121/19; dalje: ZPD) dohotkom od imovine i imovinskih prava u smislu članka 56. ZPD-a smatra se i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos. Dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao izdaci.
Prema članku 58. stavku 2. ZPD-a dohodak od otuđenja nekretnina iz članka 58. stavka 1. ZPD-a ne oporezuje se ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji iz članka 14. stavaka 5. i 6. ZPD-a, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon dvije godine od dana nabave.
7. Prema podacima spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj na osnovi ugovora od 9. svibnja 2019. kupio nekretninu (stan) u stambenoj zgradi, zk. ul. [broj ZK uloška], etaža 9, k. o. [katastarska općina], za kunsku protuvrijednost iznosa od 90.000,00 eura (672.300,00 kn), a da je 5. lipnja 2020. navedeni stan prodao za kunsku protuvrijednost iznosa od 105.000,00 eura (794.782,80 kn). Prvostupanjsko tijelo je u svezi navedenog otuđenja utvrdilo primitak (794.782,80 kn), od kojeg je odbijen izdatak (672.300,00 kn), i potom poreznu osnovicu u iznosu od 122.482,80 kn na koju je primijenilo propisane stope poreza i prireza, što je dovelo do utvrđenja porezne obveze u iznosu od 32.923,37 kn. U odnosu na izdatke u svezi uređenja predmetnog stana, tuženik u bitnome obrazlaže da tužitelj nije dokazao izvođenje radova povezanih s tim stanom niti je vjerodostojnom dokumentacijom dokazao da su isti izvođeni o njegovom trošku. Stoga, prema ocjeni tuženika, isti nisu mogli poslužiti kao osnova za umanjenje porezne osnovice.
8. Suprotno tužbenim navodima, sud smatra ispravnim zaključak tuženika da tužitelj nije vjerodostojnom dokumentacijom dokazao izvođenje radova niti je takvom dokumentacijom dokazao da su radovi vršeni o njegovom trošku. U odnosu na priloženi troškovnik, ispravno tuženik ukazuje da isti ne može biti dokaz izvršenih radova niti dokaz o njihovom plaćanju na teret tužitelja, s obzirom da isto samo predstavlja kalkulaciju troškova (eventualnih budućih) radova i materijala. Nadalje, u odnosu na priložene račune, evidentno je da se računi koji datiraju prije svibnja 2019. (računi P.-Z. d.o.o. od 25. veljače 2019. na iznos od 37.246,55 kn, od 2. ožujka 2019. na iznos od 4.986,79 kn i od 3. travnja 2019. na iznos od 14.625,05 kn) ne mogu isticati kao dokaz izvedenih radova, a niti kao dokaz o njihovom obavljanju na trošak tužitelja. Naime, tužitelj je predmetni stan stekao nakon što su ti računi izdani, zbog čega ovi računi zapravo narušavaju vjerodostojnost tvrdnji tužitelja o tome da je vršio ulaganja o svom trošku. Nadalje, u odnosu na račune iz lipnja i studenog 2019. (računi M. d.o.o. od 16. lipnja 2019 na iznos od 10.000,00 kn i od 23. studenog 2019. na iznos od 8.750,00 kn), tužitelj nije priložio dokaz o izvršenim plaćanjima o svom trošku, uzimajući u obzir da je predmetnim računima predviđeno transakcijsko plaćanje. Također, u svezi obavijesti o narudžbi od 12. lipnja 2019. nema dokaza o izvršenju i provedenom plaćanju na teret tužitelja. Navedenom treba dodati i to da, suprotno tužbenim navodima, iz dostavljenog ugovora o kreditu ne proizlazi da bi ugovoreni iznos kredita bio odobren u svrhu adaptacije i uređenja nekretnine, već je cjelokupni iznos kredita (105.000,00 eura) bio odobren u svrhu kupnje nekretnine. Uzgredno se napominje da, ukoliko je kredit doista bio odobren u svrhu adaptacije i/ili uređenja predmetnog stana (kako to tvrdi tužitelj), doista nije jasno iz kojeg razloga tužitelj ne raspolaže vjerodostojnom dokumentacijom, jer bi istom morao raspolagati i u svrhu opravdanja (barem jednog dijela) namjenskog korištenja kredita. No, kao što je već naznačeno, iz predmetnog ugovora o kreditu ne proizlazi da bi njegova namjena bila adaptacija/uređenje stana. Zaključno sud smatra da, ukoliko je doista tužitelj o svom trošku vršio opsežne radove na predmetnom stanu, doista je nejasno kako isti ne raspolaže niti jednim vjerodostojnim dokumentom (npr. ugovorima o izvedenim radovima, dokazima o plaćanju) o njihovom obavljanju i podmirenju na trošak tužitelja, na što je osnovano ukazivao i tuženik u svom rješenju. Uvažavajući sve izloženo, sud prihvaća zaključke tuženika u osporenom rješenju.
9. Sud nije smatrao potrebnim saslušavati tužitelja i svjedoka ŽA, s obzirom da je ovdje sporno mogu li se navodi tužitelja o vršenju radova u predmetnom stanu na njegov trošak potvrditi vjerodostojnom dokumentacijom, a naprijed je obrazloženo iz kojih razloga to nije slučaj. Isto važi i za predloženo građevinsko vještačenje. Eventualno utvrđenje izvedenih radova ne može otkloniti nedostatak vjerodostojne dokumentacije o vremenu njihova izvođenja (uzimajući u obzir da pojedini računi, koji su izdani u svezi navodnog uređenja predmetnog stana i fakturiraju značajne novčane iznose, datiraju iz razdoblja prije svibnja 2019.) niti može otkloniti izostanak dokaza o njihovu plaćanju na teret tužitelja.
10. Slijedom navedenog, sud je ocijenio zakonitim osporeno rješenje tuženika i pod točkom I. izreke odbio tužbeni zahtjev, sve pozivom na članak 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS). Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev za naknadu troškova upravnog spora jer tužitelj nije uspio u sporu (članak 147. stavak 1. ZUS).
U Zagrebu 24. ožujka 2025.
Sudac
Tomislav Krušlin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. odvjetnik T.B., [adresa] Z.
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, [adresa] Z.
3. u spis
