REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1459/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Edija Kolege, Kamenita 3, Kali, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffesenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 18. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisen Bank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69 OIB:53056966535 da tužitelju Ediju Kolegi, Kali, Kamenita ulica 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora vezanih uz valutnu klauzulu, isplati iznos od 783,15 EUR (sedamstoosamdesettrieurapetnaestcenti), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

0,26 eur od 28.2.2005. godine pa do isplate

1,61 eur od 31.12.2008 godine pa do isplate

3,96 eur od 3.2.2009 godine pa do isplate

4,49 eur od 5.3.2009 godine pa do isplate

0,93 eur od 3.4.2009 godine pa do isplate

2,02 eur od 2.5.2009 godine pa do isplate

1,57 eur od 31.12.2009 godine pa do isplate

4,34 eur od 31.1.2010 godine pa do isplate

3,71 eur od 28.2.2010 godine pa do isplate

7,47 eur od 31.3.2010 godine pa do isplate

6,76 eur od 30.4.2010 godine pa do isplate

8,79 eur od 1.6.2010 godine pa do isplate

20,20 eur od 30.6.2010 godine pa do isplate

17,71 eur od 31.7.2010 godine pa do isplate

25,29 eur od 31.8.2010 godine pa do isplate

22,67 eur od 30.9.2010 godine pa do isplate

18,46 eur od 31.10.2010 godine pa do isplate

27,35 eur od 30.11.2010 godine pa do isplate

38,65 eur od 31.12.2010 godine pa do isplate

30,65 eur od 31.1.2011 godine pa do isplate

33,45 eur od 28.2.2011 godine pa do isplate

28,79 eur od 4.4.2011 godine pa do isplate

30,52 eur od 2.5.2011 godine pa do isplate

45,34 eur od 24.6.2011 godine pa do isplate

56,13 eur od 18.7.2011 godine pa do isplate

53,27 eur od 31.8.2011 godine pa do isplate

53,27 eur od 31.8.2011 godine pa do isplate

46,38 eur od 3.10.2011 godine pa do isplate

44,84 eur od 30.11.2011 godine pa do isplate

44,84 eur od 30.11.2011 godine pa do isplate

48,24 eur od 31.12.2011 godine pa do isplate

51,19 eur od 31.1.2012 godine pa do isplate

to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisen Bank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69 OIB:53056966535 da tužitelju Ediju Kolegi, Kali, Kamenita ulica 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetne odredbe o troškovima i naknadama obrade-temeljem neosnovano naplaćene ulazne naknade, isplati iznos od 388,62 EUR (tristoosamdeset- osameurašezdesetdvacenta), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 10.11.2006. godine, to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisen Bank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69 OIB:53056966535 da tužitelju Ediju Kolegi, Kali, Kamenita ulica 3, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.637,50 EUR (tisućušestotrideset- sedameurapedesetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od 24. ožujka 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su tužitelj i tuženik sklopili su 10.1.2005. godine Ugovor o kreditu broj:138-50-2619046, kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 18.233,76 CHF. Tim Ugovorom da je tuženik obuhvatio i valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, otplatu u mjesečnim anuitetima, troškove-ulaznu naknadu, zateznu kamatu, raskid ugovora, te interkalarnu kamatu. Sve navedeno da utječe na valjanost Ugovora i isto da je proglašeno.

1.1. Valutna klauzula navedena u predmetnom Ugovoru da je protivna načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. i 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO- a. Navedene odredbe da su sankcionirane ništetnošću odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, odredba čl. 1021. i 1022. ZOO-a da propisuje da valutna klauzula određuje novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja te da je ujedno samim time i bitan sastojak Ugovora o kreditu. Navedeno da je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je presudom i rješenjem od 14.06.2017. godine, posl.br.: Pž- 6632/17, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima, a što je osobito obrazloženo na str. 46. – 66. navedene presude, te se u ovome predmetu radi o takvom identičnom slučaju.

1.2. Što se tiče ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za troškove obrade kredita, tužitelj navodi da je odredba o troškovima (Ulazna naknada“ naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 3,30% od iznosa kredita), propisana čl. 3.. Ugovora, a kojom je određeno da se prije isplate kredita odbija od kredita jednokratni trošak obrade(„Ulazna naknada“), u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita. Navodi da je pravnim shvaćanjem Suda EU zauzetim u predmetu C-377/14 u predmetu Radlinger protiv Finway a.s. u kojim je Sud tumačeći čl.3. točku (I) i čl. 10.st.2. Direktive 2008/48, te točku I. Priloga I. toj Direktivi, zaključio da ukupan iznos kredita i iznos povlačenja novca, obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču. Ovaj stav Suda EU da je sukladan j čl.1021. ZOO-a, te da je sukladno istome Vrhovni sud RH je zauzeo pravno shvaćanje 24.5.2023. godine koje glasi: „Kod ugovora o kreditu i Ugovora o zajmu, davatelj kredita odnosno zajmodavac ima pravo obračunati ugovorne kamate samo na novčani iznos koji je korisniku kredita odnosno zajmoprimcu stavljen na raspolaganje.“ Dakle ukupni troškovi kredita za potrošača da obuhvaćaju sve troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Stoga da se ne može uključiti u ukupni iznos kredita u smislu članka 3. točke (l) i članka 10. stavka 2. Direktive 2008/48 niti jedan iznos koji predstavlja izvršenje obveze koja je ugovorena predmetnim ugovorom, poput upravnih troškova, kamata, naknada i drugih vrsta troškova koje mora snositi potrošač. Predmetna odredba da je, također, utvrđena ništetnom Odlukom Suda Europske Unije, Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te Presudom u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine. U navedenom, da je, u bitnome, utvrđeno da su ništetne naplaćene ulazne naknade i to za potrebu obrade kredita, jer su te naknade jednako netransparentne, kao i izlazne naknade, nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita. Takve odredbe da su uzrokovale neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača i upravo su zato ništetne. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda da je ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima. S obzirom da je ništetan iznos anuiteta, onda da je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Navedeno da je utvrđeno pravomoćnom Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P- 950/18, od 26.11.2019. godine i Presudom Županijskog suda u Vukovaru posl.br.Gž-415/2019, od 2.3.2021. godine. Tužitelj navodi da je privatnim vještačenjem utvrdio da je tuženik naplatio tužitelju iznos od 388,62 eur/2.928,08 Kn prije plaćanja prvog anuiteta kredita, stoga tužitelj pretpostavlja da se isto odnosi i na ulaznu naknadu i na nedefinirane naknade i troškove. Ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od 388,62 eur/2.928,08 Kn, da su naplaćeni prije isplate kredita i također su sadržani u anuitetima. Pošto su Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni, onda da je ništetan i sam iznos anuiteta jer je Ulazna naknada sadržana u svim anuitetima, a pošto je ništetan iznos anuiteta ondada je ništetan i cijeli Ugovor o kreditu jer anuitet određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a.

1.3. Slijedom svega navedenog, a prema preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 11. prosinca 2024., ( listovi 84-86 spisa), tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci, te zahtijeva naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik Tužitelj u tužbi tvrdi da su tužitelj i tuženik sklopili su 10.1.2005. godine Ugovor o kreditu broj:138-50-2619046, kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 18.233,76 CHF.

2.1. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nadalje, tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor i zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tvrdi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Također tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

2.2. Što se tiče navoda tužbe o ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, tuženik tvrdi da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik, prije svega, ističe da ta odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3,30 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način da je određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, tuženik tvrdio da i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju da je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer da se na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, te kako je tužba podnijeta 11.6.2023, proizlazi da je ta tražbina zastarjela

.

2.3. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanog.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj:138-50-2619046 od 10.1.2005., u početni Otplatni plan, u Specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, saslušao je tužitelja kao stranku te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. iz Zagreba.

4. U ovom postupku je nesporno:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj: 138-50-2619046 dana 10.1.2005. kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.233,76 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika

- da je čl. 3. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

5. Sporno je:

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ništetne

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, te visina tog potraživanja

- ima li tužitelj posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pravo na povrat tog iznosa

- je li je nastupila zastara utuženih potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene novčane iznose

6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula D i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 155/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 DF i ĆF od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81. ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati. Stoga su, i po shvaćanju ovog suda, sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

8. Na okolnost načina sklapanja predmetnog Ugovora, sud je, po prijedlogu stranaka, proveo i dokaz saslušanjem tužitelja. Iz njegovog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u svrhu kupnje osobnog automobila za osobne potrebe kojeg sam kupio u jednoj Auto-kući i upravo u toj Auto-kući od strane tamošnjeg djelatnika ponuđen mu je isključivo kredit vezan uz valutu CHF i s ostalim uvjetima koji idu uz tu vrstu kredita. On je takav kredit prihvatio, i ne sjeća se točno da li ga je prije potpisivanja pročitao, a vjerojatno je u osnovnim crtama. Za kreditne uvjete je trebao donijeti samo podatke od zadnje tri plaće i na osnovu toga mu je odobren. Nakon što mi je od strane djelatnika Auto –kuće bio ponuđen ovakav kredit, otišao je sam u banku predati odgovarajuću dokumentaciju. Od strane djelatnika banke također mu je bio preporučen govor o kreditu vezan uz CHF te je od njih još dobio informaciju kolika će točno biti visina rate kredita i na koji je rok otplate. Ne sjeća se da li mu je pisani ugovor o kreditu uručen od strane djelatnika banke ili djelatnika auto-kuće i ne sjeća se točno gdje je istoga potpisao i da li je išao ovjeriti potpis kod javnog bilježnika. Također je iskazao da mu e prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu od strane djelatnika banke nije bilo posebno pojašnjeno da je dužan platiti naknadu za obradu kredita i da on uopće nije bio svjestan da mu je obračunata i ta naknada i da je toga postao svjestan tek kada se spremao podnijeti predmetnu tužbu.

9. Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da mu je Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom od strane djelatnika Banke bio preporučen kao najpovoljniji. Sud je ocijenio uvjerljivim i iskaz tužitelja i u odnosu na okolnost da mu prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu od strane djelatnika Banke nije bilo pojašnjeno da je dužan platiti naknadu za obradu kredita, od čega se ta naknada odnosi niti u kojoj visini, jer tuženik ni na koji način nije dokazao suprotno. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za kupnju osobnog automobila, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja.

10. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

11. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, ako što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljem pojedinačno pregovarao u vezi odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

11.1. Isto tako, provedenim dokazima u ovom postupku utvrđeno je da se niti o odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoren ulazna naknada za obradu kredita s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, te da ista je bila sadržana u unaprijed formuliranom, standardiziranom obrascu ugovora tuženika i da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj iste.

12. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te kojom je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita.

13. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 36/2005 ) kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

15. Nadalje, u smislu odredbe čl. 323. st. 1., te čl. 1111. ZOO-a, tužitelj ima pravo na povrat iznosa kojeg je platio tuženiku i s osnove ništetne odredbe predmetnog Ugovora kojom je ugovorena jednokratna ulazna naknada za obradu kredita.

16. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare za taj dio tužbenog zahtjeva. Naime, i ovo potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je upravo ovom presudom, kao prethodno pitanje, riješeno pitanje ništetnosti navedene odredbe.

17. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, te naknade za obradu kredita, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.

18. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 12. kolovoza 2024. proizlazi sljedeće:

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 5.900,60 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 783,15 EUR. Prema članku 3. Ugovora o kreditu broj 138-50-2619046 (list 18-20 spisa) ugovorena je naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Iznos jednokratne naknade, naplaćen prilikom isplate kredita 17.01.2005. godine, iznosi 601,71 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 2.928,06 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 388,62 EUR. Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 12.08.2024. godine iznose 6.397,55 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznose 849,11 EUR. Zatezna kamata na ulaznu naknadu do dana 12.08.2024. godine iznosi 5.840,51 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 775,17 EUR.

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim, u podnesku od 11. studenog 2024. postavio tužbeni zahtjev. Tuženik nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod prigovora u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu.

20. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda.

21. Prema tome, tuženik je s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezan uz CHF, u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 783,15 EUR., te s osnove ulazne naknade iznos od 388,62 EUR.

22. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđena ništetnima iz razloga što je tuženik postupao nepošteno prilikom ugovaranja istih, to je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je u obvezi tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Datumi dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF utvrđeni su uvidom u priložene isprave i nalazom i mišljenjem vještaka, a uvidom u isprave koje prileže spisu, i to u Kontrolni ispis unos korištenja ( list 41 spisa) utvrđeno da je tužitelju ulazna naknada naplaćena 17.1.2005., te kako tužitelj na taj iznos zakonske zatezne kamate potražuje od 10.11.2006., to su mu iste od tog datuma i dosuđene. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO).

23. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.

24. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.171,77 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 3.4.2024. i 11.11. 2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, za svaki, odnosno 200,00 EUR, za svaki, za sastav podnesaka od 3.6.2024. i 20.6.2024. iznos od 25 bodova, odnosno, 50 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 7.6.2024. i 18.2.2024., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 1.150,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25 % , što ukupno iznosi 1.437,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.637,50 EUR. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

U Pregradi, 24. ožujka 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika