REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U JASTREBARSKOM

Šetalište braće Kazić 6

Poslovni broj: P-720/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, po sucu toga suda Silvani Godrijan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici u Jastrebarskom, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Ivanu Dilberu, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Metelko i Knežević d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako su ništetne odredba Ugovora o kreditu broj 3208296714/07, sklopljenog između tužitelja UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, dana 22.01.2007., solemniziranog kod Javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz Karlovca pod brojem OU-76/07, a koja u čl. 1 predmetnoga ugovora glasi: „Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault Financiranje, u kunskoj protuvrijednosti od 17.347,05 CHF (slovima: sedamnaesttisuća tristočetrdesetsedam švicarskihfranaka i pet trapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom.“; a u čl. 2, st. 1 glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 17.347,05 (slovima: sedamnaesttisuća tristočetrdesetsedam švicarskihfranaka i pet trapena) i redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5% godišnje (slovima:petcijelihnulaposto), sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanje“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.061,74 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15%, a od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dana:

-19.09.2008. na iznos od 1,98 eura pa do isplate,

-17.10.2008. na iznos od 9,94 eura pa do isplate,

-20.11.2008. na iznos od 9,63 eura pa do isplate,

-17.12.2008. na iznos od 5,41 eura pa do isplate,

-15.01.2009. na iznos od 19,52 eura pa do isplate,

-27.02.2009. na iznos od 21,11 eura pa do isplate,

-13.03.2009. na iznos od 21,43 eura pa do isplate,

-14.04.2009. na iznos od 16,03 eura pa do isplate,

-25.05.2009. na iznos od 14,74 eura pa do isplate,

-30.06.2009. na iznos od 12,93 eura pa do isplate,

-30.07.2009. na iznos od 14,14 eura pa do isplate,

-31.08.2009. na iznos od 18,33 eura pa do isplate,

-24.09.2009. na iznos od 17,97 eura pa do isplate,

-22.10.2009. na iznos od 16,77 eura pa do isplate,

-13.11.2009. na iznos od 18,15 eura pa do isplate,

-14.12.2009. na iznos od 17,53 eura pa do isplate,

-12.01.2010. na iznos od 21,87 eura pa do isplate,

-12.02.2010. na iznos od 23,94 eura pa do isplate,

-29.03.2010. na iznos od 26,95 eura pa do isplate,

-22.04.2010. na iznos od 26,49 eura pa do isplate,

-14.05.2010. na iznos od 30,30 eura pa do isplate,

-15.06.2010. na iznos od 31,28 eura pa do isplate,

-14.07.2010. na iznos od 38,28 eura pa do isplate,

-30.08.2010. na iznos od 44,63 eura pa do isplate,

-30.09.2010. na iznos od 41,17 eura pa do isplate,

-15.10.2010. na iznos od 40,67 eura pa do isplate,

-11.11.2010. na iznos od 41,44 eura pa do isplate,

-13.12.2010. na iznos od 47,66 eura pa do isplate,

-12.01.2011. na iznos od 55,36 eura pa do isplate,

-15.02.2011. na iznos od 47,04 eura pa do isplate,

-15.03.2011. na iznos od 48,49 eura pa do isplate,

-13.04.2011. na iznos od 46,64 eura pa do isplate,

-11.05.2011. na iznos od 53,75 eura pa do isplate,

-15.06.2011. na iznos od 62,38 eura pa do isplate,

-13.07.2011. na iznos od 71,26 eura pa do isplate,

-22.08.2011. na iznos od 79,23 eura pa do isplate,

-15.09.2011. na iznos od 66,32 eura pa do isplate,

-14.10.2011. na iznos od 61,05 eura pa do isplate,

-14.11.2011. na iznos od 60,56 eura pa do isplate,

-14.12.2011. na iznos od 61,08 eura pa do isplate,

-12.01.2012. na iznos od 65,92 eura pa do isplate,

-15.02.2012. na iznos od 68,34 eura pa do isplate,

-14.03.2012. na iznos od 67,64 eura pa do isplate,

-13.04.2012. na iznos od 66,14 eura pa do isplate,

-14.05.2012. na iznos od 67,11 eura pa do isplate,

-11.06.2012. na iznos od 69,02 eura pa do isplate,

-11.07.2012. na iznos od 66,77 eura pa do isplate,

-14.08.2012. na iznos od 66,86 eura pa do isplate,

-14.09.2012. na iznos od 62,80 eura pa do isplate,

-10.10.2012. na iznos od 64,69 eura pa do isplate,

-14.11.2012. na iznos od 67,43 eura pa do isplate,

-14.12.2012. na iznos od 66,54 eura pa do isplate,

-15.01.2013. na iznos od 64,77 eura pa do isplate,

-14.02.2013. na iznos od 63,03 eura pa do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.021,54 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. srpnja 2021. podnio tužbu u kojoj navodi da su 22.01.2007. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 3208296714/07, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 17.347,05 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.2. Podneskom od 23. svibnja 2022. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev te konačno podneskom 23.05.2022. (117) potražuje 16.184,80 kuna. Osnovnim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita u vremenskom periodu od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima od 245,19 CHF. Ugovoreni mjesečni obroci su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope, te tečaja CHF naspram kuna, znatno povećavali. Pored iznosa glavnice od 17.347,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno navedenom Ugovora, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva u skladu s Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5 % godišnje. Prema izračunu preplaćenih iznosa po kreditu na okolnost ništetnih odredbi i to onog o promjenjivoj kamatnoj stopi i one o valutnoj klauzuli u CHF, tuženi je tužitelju po osnovi ukupno preplaćenih iznosa po kreditu, zbog postojanja ništetnih ugovornih odredbi i to one u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i zbog postojanja ugovorne odredbe u kojoj je ugovorena valutna klauzula u CHF, dužan platiti iznos od 23.808,19 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, računajući od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, odnosno od dana svake pojedine mjesečne uplate tužitelja, pa do isplate. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su tuženi, u razdoblju od 10.09.2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su tuženi, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača: „Odluka suda donesena upostupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača).Nadalje, pojašnjava kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta + ostatak glavnice plaćen po istom tečaju upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečaja te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Vezano uz ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi, navodi se kako slijedi. Tuženik je nudio tužitelju jedino kredit u CHF te ga je propustio informirati o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a da je isto učinio tuženik se ne bi odlučio da sklopi sporni ugovor o kreditu. Direktivom 93/13, odredbom članka 81. stavak 2. -5. te tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t.27). Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije mogla biti razumljiva tužitelju kao prosječnom potrošaču, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka tuženika. Naime, u ugovoru i u ugovornim uvjetima, su trebali biti na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Ugovor niti ugovorni uvjeti na koje se ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga odredba o promjenjivosti kamatne stope nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže ugovorni uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nadalje, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženi je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a 05 koja propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbu opisanog sadržaja o promjenjivoj kamatnoj stopi je tuženi koristio suprotno načelu savjesnosti i poštenja i iz razloga što tuženom u fazi pregovora i zaključivanja potrošačkog ugovora o kreditu kao trgovac profesionalac nije pružio dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ga nije upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Stoga je tužitelj donio odluku o stupanju u ugovorni odnos koju inače ne bi dobio. Ističe da je tuženi bio dužan pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a koje podrazumijeva da se sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda, odnosno da će postupati kao što u pravnom prometu očekuju od drugih. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima. Bitno je da se navedene okolnosti ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek, prosječan potrošač odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj kao potrošač nije znao koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Ukoliko sud smatra da se utvrđenja iz kolektivne parnice Udruge Potrošač ne mogu izravno primijeniti na tužitelja temeljem čl. 502 a ZPP-a, ista snagom argumenata i autoritetom sudova koji su zauzeli pravna stanovišta u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnog stopi i valutnoj klauzuli trebaju biti prihvaćena od strane suda u ovom postupku iste činjenične i pravne osnove. Uobičajeno je da se stranke u sudskim postupcima pozivaju na ranije odluke sudova u činjenično i pravno istovrsnim sporovima, a posebno na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao hijerarhijski najvišeg suda i ujedno najvišeg tijela sudbene vlasti čija je osnovna zadaća osiguravati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

2. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na čl. 16. Ugovora o kreditu, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je iz pregleda prometa po partiji kredita da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane SK. Tuženik je uz odgovor dostavio odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao te predlaže odbaciti tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik je istaknuo prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 23.07.2021.godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 23.07.2016. godine nastupila zastara. Kad bi sud i prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019., odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 23.07.2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Tuženik smatra da su odluke objavljene 17. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, što potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SCBanca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističeda je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju danaknadi tuženiku troškove ovoga postupka. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Odlučujući o prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti sud je poslovni broj P-720/2021-10 od 03. svibnja 2023., odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, koje rješenje je po žalbi tuženika odbijeno rješenjem Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-473/2023-2 od 14. studeni 2023..

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 22.01.2007., javnobilježničku ovjeru, ispis efektivne kamatne stope od 15.06.2021., pregled promjena kamatnih stopa, plan otplaćivanja kredita, promet po kreditu, Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d., proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. AK, te saslušao tužiteljicu.

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog posebno tako i svih zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, te je isti usvojio na način kako je odlučeno u izreci.

6. Predmet spora je da se utvdi ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj 3208296714/07, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 22.01.2007. god., koja u čl. 1 uz valutnu klauzulu, i čl. 2, st. 1 o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5% godišnje, a koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom, te isplata iznosa od 3.122, 97 eura u ime preplaćenog iznosa sa kamatama po osnovi stjecanja bez osnove.

7. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, te naveo da je iz prometa po kreditu evidentno da su uplate vršene od strane trećih osoba.

8. Prigovor tuženika na nedostatak aktivne legitimacije je neosnovan.

9. Tužiteljica u podnesku 16.11.2021. navodi da je SK njezin suprug koji je predmetne uplate vršio po nalogu i sredstvima tužitelja.

10. Uvidom u promet po kreditu utvrđeno je da su sve uplate knjižene za otplatu i zatvaranje kredita čiji je korisnik tužitelj. Nije utvrđeno da bi takvu uplatu banka vratila trećoj osobi ili pozvala treću osobu na vraćanje neosnovane uplate, već je tužena banka takvu uplatu prihvatila kao da je učinjena u ime, za račun i u korist upravo tužitelja. Iz prometa po kreditu vidljivo je da je kredit u cijelosti otplaćen, te da su sve uplate iz prometa po kreditu evidentirane za zatvaranje obveza koje proizlaze iz predmetnog ugovornog odnosa stranaka. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je uplata izvršena u ime i za račun tužitelja, te da je tužitelj kao korisnik kredita aktivno legitimiran za utuženje povrata preplate i u vezi predmetne uplate.

11. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja.

12. Odlučujući o progovoru sud je imao u vidu činjenicu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

13. Uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2202/2020, presudu i rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-291/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-286/2020, presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-705/2020, i presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-503/2020, utvrđeno je da su prigovori zastare u predmetima identične činjenične osnove otklonjeni kao neosnovani, iz razloga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojim su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora te na jednak način županijski sudovi tumače pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH.

14. Slijedom navedenog i pravnih stajališta županijskih sudova, koji su zauzeli pravna stanovišta u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnog stopi i valutnoj klauzuli, sud je utvrdio da se u ovom postupku radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, slijedom čega je prigovr zastare tuženika neosnovan.

15. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 3208296714/07 dana 22.01.2007. koji je odobren za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti 17.347,05 CHF, po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu u visini određenoj sukladno tuženikovoj Odluci o kamatnim stopama, a koja kamatna stopa je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5 % godišnje, da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope, što je vidljivo iz pregleda promjena kamatnih stopa, te da je predmetn kredit je u cijelosti otplaćen.

16. Sporno je li ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna obveza, i to jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čl. 1., i 2. Ugovora o kreditu, ništetne, slijedom čega bi bio u obvezi vratiti tužiteljici isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi, te je li došlo da povrede prava tužitelja kao korisnika kredita.

17. Tužiteljica je iskazala da je kretit sklopila sa Zagrebačkom bankom u 01/2007.. redovno ga otplaćivala. Rate su enormno narasle u odnosu na početak, misli da čak 50%. Kupovala je auto u Auto kući Renault. Auto kuća je ima ugovor sa Zagrebačkom bankom, i ako ste htjeli kupiti auto, morali ste uzeti kredit kod Zagrebačke banke i nitko ju nije upozorio da će ta rata tako rasti. Pedmetno vozilo koristila je sebe, za osobne potrebe. Nitko ju iz banke nije upozoravao da će rate rasti, i na rizik ugovaranja kredita u švicarskim francima na način da bi valuta rasla. Tada nije mogla dići krediti niti u kunama, a niti u eurima, zbog auto kuće, jer je auto kuća nudila taj kredit preko Zagrebačke banke. Ugovor o kreditu je pročitala, ali se iz tog ugovora nije moglo pročitati da bi rata bila tako jako promjenjiva. Nikada nije imala firmu ili obrt. Razumjela je pojam valutne klauzule, ali nije očekivala da bi ta rata narasla 50%,. Kredit je otplaćen. Nije bilo nikakvih kontakata sa bankom izvan suda u svezi ovog postupka.

18. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio, jer je njezin iskaz jasan, logičan i uvjerljiv, te je iskazaiva o činjenicama o koijma oima neposrednih saznjanja o načinu sklapanja ugvora o kreditu za kupnju auta.

19. Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač. Iz Ugovora je vidljivo da je kao namjena kredita navedena kupnja vozila, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit sklopila u svojstvu potrošača, dakle kao fizička osoba za osobne potrebe. Potrošač je slabija ugovorna strana, pa je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor za druge a ne za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26.05.2018.). Nastavno na navedeno dodaje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020., naveo da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu ( tako i da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, a tuženik to i ne dokazuje. Nesporno je da je tužitelj stupio sa tuženikom u ugovorni odnos u svojstvu potrošača, budući da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Očigledno pravni posao koji je tužitelj sklopio se tuženikom nije sklopio unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti što je vidljivo iz ugovora namjenskom o kreditu koji prileži tužbi jer isti nije sklopio tužitelj kao vlasnik obrta, kao osoba ovlaštena za zastupanje tvrtke i dr., već osobno. Tuženik je imao pravo kontrolirati namjensko trošenje kredita, a što isti nije učio budući da je isti nije korišten nenamjenski, odnosno utrošen je za kupnju motornog vozila koji tužiteljica očigledno nije koristila u gospodarske svrhe jer bi ga inače zbog poreznih olakšica i sl. kupila tvrtka, obrt ili drugi gospodarski subjekt. Napominje se da je tuženik je vršio kontrolu isplatnih i dr. dokumenata sukladno Pravilniku o kontroli namjenskog korištenja sredstava kredita odobrenih građanima. Za dokazivanje statusa potrošača nije potrebno ništa više od prilaganja samog ugovora o kreditu gdje se vidi namjena kredita, te činjenice da se radi o fizičkoj osobi.

20. Ugovor o kreditu sklopljen je 22.01.2007. pa se na sadržaj tog Ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03). Nadalje, odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u , posl. br. P- 1401/2012, vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

22. S obzirom na odredbe čl. 502a i 502c ZPP-a i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14,110/15,14/19, dalje: ZZP/14) ovaj sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj su utvrđene povrede zakonom zaštićenih kolektivnih interesa.

23. Presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a presudom Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. su odbijene revizije. U tom postupku je i ovdje tuženik imao položaj stranke, a presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, a u postupku u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 3. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ).

24. Uvidom u sadržaj sporne odredbe čl. 2 ugovora, koji je tipski ugovor, vidljivo je da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5 % godišnje u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

25. Sporna odredba čl. 2. među strankama zaključenog ugovora, nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovora ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene kamatne stope od 5% nakon zaključenja ugovora o kreditu, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

26. Da bi sporna odredba ugovora bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a imajući u vidu sadržaj sporne odredbe to nije slučaj. Tuženik u postupku nije dokazao da je tužiteljici kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovornog odnosa a na temelju čega bi tužiteljica mogla spoznati učinke koji bi u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužiteljica, kao prosječno obrazovana osoba, na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem odredbe čl. 2 ugovora s obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i doneseni nakon zaključenja ugovora broj ugovora o kreditu, a u donošenju kojih potrošač nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, tako da je odredba čl. 2. ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

27. Da se radi upravo o takvoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno pravo potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12.

28. Odredba o promjeni ugovorene kamatne stope jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 2. između stranaka zaključenog ugovora ovisna isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope te kriteriji za koje se veže promjena, pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takva ugovorna odredba vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

29. Jedna od osnovnih načela obveznopravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, dalje: ZOO) te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4. ZOO-a.

30. Ugovorna odredba

ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

31. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

32. Po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl. 2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba i kao takva ništetna.

33. U odnosu na odredbu ugovora o kreditu čl. 1 i 2 u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita vezanu uz valutu CHF te također imajući u vidu iskaz tužiteljice, sud zaključuje da tuženik nije transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanu uz CHF, niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

34. Presudom posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90.ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(NN-96/03) u razdoblju do 6.8.2007. da od 7.8.2007.do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na što se pozvala i ovdje tužiteljica. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

35. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao odnosno to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

36. Iz predmetnog ugovora o kreditu je vidljivo da se radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača time da je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. time da je pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo i predmet postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je povodom toga potvrdio u bitnome jednak stav kao u navedenim odlukama, a u svojoj odluci broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016..

37. Slijedom navedenog, a ukazujući i na to da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama, u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a.

38. Stoga nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

39. Ustavni sud RH je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

40. U odnosu na pozivanje tuženika na odluku EU br. C-81/19, valja reći da se radi o presudi koja se donesena po zahtjevu za prethodnu odluku, a koja govori o tome da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Međutim, to ne znači da postoji zapreka da sudovi u RH temeljem nacionalnih propisa o nepoštenim ugovornim odredbama u kolektivnom sporu utvrde da je dopušteno razmatrati ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, a što je učinjeno u kolektivnom sporu. Osim navedenog treba imati u vidu i presudu suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

41. Sud je izvršio uvid u pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br:

Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. točka I. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su tuženi, među kojima je i ovdje tuženi , u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( list spisa 2 ).

42. Sud smatra da se utvrđenja u naprijed navedenim odlukama mogu primijeniti u ovom postupku, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 3142/2018-2 od dana 19.03.2019.g. navodi da sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak u smjeru ništenosti ugovornih odredaba koje neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.

43. Stoga ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj, kao prosječni potrošač, ne treba posebno dokazivati u ovom postupku.

44. Temeljem naprijed navedenog sud je utvrdio da su sporne odredbe, koje je sadržavao ugovor o kreditu koji su stranke sklopile, proglašene ništetnima u naprijed citiranim sudskim odlukama, te nije bilo potrebno ponovo raspravljati o njihovoj poštenosti, odnosno valjanosti.

45. U odnosu na primjenu Zakona o zaštiti potrošača sud je utvrdio da tužena nije dokazala valjan razlog za jednostranu izmjenu odredbe o kamatnoj stopi te tužitelj ima pravo na zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

46. Sud je utvrdio da naprijed navedenim navodima tuženi nije valjano osporio osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva.

47. Temeljem naprijed navedenog utvrđeno je da valuntna klauzula CHF nije valjano ugovorena što je utvrđeno kolektivnom presudom i radi se o presuđenoj stvari.

48. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništetnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO-a.

49. Na okolnost visine potraživanja provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodsto mr.sc. AK ( list 280).

50. Vještak je na temelju spisu priložene dokumentacije i to Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 7103477480 od 22. siječnja 2007. (list 11. -14.spisa), Otplatni plan (početni) (list 16. -19. spisa), Promet po kreditu (list 20. -23. spisa), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103477480 (list 24. spisa), Otplatni plan (stvarni) (list 25. -. spisa) proveo vještačenje na okolnost koliki su iznosi pretplata kamata u anuitetu izraženi u eurima po mjesecima, koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita, u odnosu na iznose kamata koje bi platio da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa sa zateznim kamatama tekućim od svakog preplaćenog iznosa, koliki su iznosi pretplate anuiteta zbog tečajne razlike izraženi u eurima po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita, u odnosu na iznos anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF/HRK odnosno eure na dan isplate kredita po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, umanjeni za razliku pretplate kamata izračunatih u prethodnom zahtjevu, sa zateznim kamatama tekućim od dana svakog preplaćenog iznosa, te ukupnu pretplatu zbog kamate i tečajne razlike po mjesecima sa zateznim kamatama. Ukoliko vještak utvrdi da postoji razlika, potrebno je utvrditi prijeboj u korist tuženika (tzv. negativne razlike), na način da vještak sam umanji potraživanje tužitelja u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima uključujući i tijek kamata.

51. U nalazu vještak navodi da su stranke 22. siječnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 7103477480 (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji sadržava iznos kredita je kunska protuvrijednost od 17.347,05 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,00% godišnje na dan sklapanja Ugovora, prema pregledu prometa po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. ožujka 2007., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu, utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja. Kredit je iskorišten 26. siječnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj Hrvatske narodne banke za valutu CHF iznosio 4,569661 kn za 1 CHF, pa je stvarno isplaćeni iznos za kupnju automobila od 17.262,89 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 78.885,56 kn, odnosno 2.291,18 EUR (konvertirani iznos). Uvidom u dostavljeni prijepis pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu, vještak je utvrdio kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi: 5,00% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 5,90% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem1. veljače 2008., 6,35% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1.srpnja 2009., 7,35% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do konca izračuna.Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza se daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim osnovnim elementima: glavnica u iznosu od 17.262,89 CHF, fiksna stopa ugovornih kamata 5,00%,te će se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazati razlike u visini obveza tužitelja, i to: prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1), konačno, iskazuju se razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'r' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), potom se iskazuje zbroj razlika zbog kamate i tečaja, u valuti EUR (stupac 's' Tabele 1), te se, uzimajući u obzir pozitivne i negativne ukupne razlike, obavlja prijeboj sukladno odredbi članka 202. Zakona o obveznim odnosima1 (stupac 's1' Tabele 1).

52. Mišljenje je vještaka da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.053,13 CHF, odnosno 638,79 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosirazlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu

CHF važećeg u vrijeme isplate kredita:

- iznosi ukupno 2.484,18 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r1' Tabele 1 nalaza,

- iznosi ukupno 2.422,95 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike (-61,23 EUR), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r1' Tabele 1 nalaza. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz ukupnih razlika (zbog kamate i tečaja) iznosi ukupno 3.061,74 EUR uzimajući u obzir i ukupne negativne razlike (-32,16 EUR), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1 nalaza, u konačnici, razlika ukupnih obveza od 3.061,74 EUR, u stupcu 's1' Tabele 1 nalaza, iskazana je u skladu s člankom 202. Zakona o obveznim odnosima. Datumi dospijeća pojedinih razlika dani su u stupcu 'n' Tabele 1 iz nalaza. Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

53. Visinu potraživanja u iznosu 3.061,74 eura sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenje vještaka koji je u cijelosti prihvatio, jer stranke na nalaz i mišljenje vještaka nisu imale primjedbe i isti je sačinjen na temelju nesporne dokumentacije u spisu i u skladu sa strukom.

54.Tužitelj je u ovom postupku predloženim i provedenim dokazima u cijelosti dokazao osnovu i visinu potraživanja, te je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen na način kako je odlučeno u izreci.

55. Čl. 29 st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

56. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , te su tužitelju sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika priznati troškovi za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav tužbe, sastav podneska od 11.06.2021., 17.05.2021., 13.09.2024., pristup ročištu 12.05.2022., 24.10.2022., 03.06.2024., 24.02.2025., 8 x 200,00 eura, sastav podneska od 25.06.2024. u iznosu od 50,00 eura, predujam za vještačenje u iznosu od 265,44 eura, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 39,03 eura, te sudska pristojba na presudu u iznosu od 77,07 eura, što sveukupno iznosi 2.021,54

57. Slijedom navedenog odlučeno je o troškovima postupka na način kako je navedeno pod točkom III. izreke.

U Jastrebarskom, 24. ožujka 2025.

Sudac:

Silvana Godrijan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovog otpravka, koja se podnosi pismeno u 4 primjeraka ovom sudu, a o kojoj će odlučiti Županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika