Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-121/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice FC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 11. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužiteljici FC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.182,38 €, sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava od 12. ožujka 2007. pa do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 53,51 eur počam od 12.03.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 59,07 eur počam od 10.04.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 56,63 eur počam od 10.05.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 58,15 eur počam od 11.06.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 55,45 eur počam od 10.07.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 58,03 eur počam od 10.08.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 57,92 eur počam od 10.09.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 55,19 eur počam od 10.10.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 57,60 eur počam od 10.11.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 55,25 eur počam od 10.12.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 58,06 eur počam od 10.01.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 58,75 eur počam od 10.02.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 55,81 eur počam od 10.03.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 58,70 eur počam od 10.04.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 56,07 eur počam od 10.05.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 57,60 eur počam od 10.06.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 55,58 eur počam od 10.07.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 57,02 eur počam od 10.08.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 57,01 eur počam od 10.09.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 56,83 eur počam od 10.10.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 60,02 eur počam od 10.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 57,48 eur počam od 10.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 64,35 eur počam od 10.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 116,76 eur počam od 10.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 107,74 eur počam od 10.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 114,58 eur počam od 10.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 109,94 eur počam od 10.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 112,83 eur počam od 10.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 110,00 eur počam od 10.07.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 111,67 eur počam od 10.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 78,80 eur počam od 10.09.2009.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužiteljici FC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati zakonske kamate na iznos od 7.767,87 eura, koje teku od dana dospijeća pa do 31. rujna 2015., i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a 1. kolovoza 2015. do 31. rujna 2015., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 33,50 eur počam od 10.09.2009.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 107,16 eur počam od 10.10.2009.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 111,55 eur počam od 10.11.2009.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 108,43 eur počam od 10.12.2009.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 150,15 eur počam od 11.01.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 152,22 eur počam od 10.02.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 136,93 eur počam od 10.03.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 153,29 eur počam od 12.04.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 150,76 eur počam od 10.05.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 158,36 eur počam od 10.06.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 157,91 eur počam od 12.07.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 157,64 eur počam od 10.08.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 170,18 eur počam od 10.09.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 158,00 eur počam od 11.10.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 164,19 eur počam od 10.11.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 163,87 eur počam od 10.12.2010.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 174,42 eur počam od 10.01.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 150,78 eur počam od 10.02.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 137,93 eur počam od 10.03.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 149,10 eur počam od 11.04.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 150,91 eur počam od 10.05.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 160,45 eur počam od 10.06.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 157,09 eur počam od 11.07.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 186,46 eur počam od 10.08.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 162,82 eur počam od 12.09.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 153,86 eur počam od 10.10.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 159,43 eur počam od 10.11.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 153,63 eur počam od 12.12.2011.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 161,32 eur počam od 10.01.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 163,03 eur počam od 10.02.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 152,73 eur počam od 12.03.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 161,27 eur počam od 10.04.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 156,45 eur počam od 10.05.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 162,04 eur počam od 11.06.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 155,22 eur počam od 10.07.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 159,81 eur počam od 10.08.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 157,08 eur počam od 10.09.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 152,38 eur počam od 10.10.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 158,69 eur počam od 12.11.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 152,62 eur počam od 10.12.2012.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 158,01 eur počam od 10.01.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 155,34 eur počam od 11.02.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 139,14 eur počam od 11.03.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 155,89 eur počam od 10.04.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 148,13 eur počam od 10.05.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 151,33 eur počam od 10.06.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 144,65 eur počam od 10.07.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 150,67 eur počam od 12.08.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 151,14 eur počam od 10.09.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 146,65 eur počam od 10.10.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 151,21 eur počam od 11.11.2013.g. pa do 31. rujna 2015.,

- na iznos od 92,05 eur počam od 10.12.2013.g. pa do 31. rujna 2015., sve u roku od 15 dana.

III. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija.

IV. Svaka strana snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je zaprimljena na ovome sudu 22. srpnja 2016., tužiteljica FC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje tužitelj), navodi da je kao korisnik kredita sa HVB Splitska banka d.d. kao kreditorom i pravnim prednikom tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508878333, sklopila 15. prosinca 2006. ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj: 57804/06 (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu), a kojim su člankom 18. stavak 2. ugovorili da će se sporovi između stranaka rješavati pred nadležnim sudom najbližim mjestu zaključenja ugovora. Ugovor je sklopljen u Sisku, pa je Općinski sud u Sisku (u daljnjem tekstu: Sud) stvarno i mjesno nadležan za rješavanje predmetnog spora. Tužiteljici je ugovorom odobren kredit u iznosu od 142.697,00 CHF u kunskoj protuvrijednost, po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 228 mjeseci. Odredbom članka 5. ugovora propisana je kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20 % godišnje, te je člankom 11. ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom tuženika. U razdoblju od sklapanja Ugovora tuženik je samovoljno i bez pristanka tužiteljice u više navrata mijenjao kamatnu stopu, a uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Tužiteljica se dalje poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu izreke u kojemu je utvrđeno da je upravo tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužiteljica se može pozivati na pravno utvrđenje takve presude u smislu članka 502 c Zakona o parničnom postupku, a kojom je utvrđena ništetnost te se odnosi na odredbe članka 5. i 11. ugovora. Tužiteljica je temeljem članka 10. i 11. Ugovora bila dužna otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima koji se sastoje od dospjele kamate i glavnice u iznosu od 912,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti određenoj korištenjem tuženikovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF kao valutu ugovora na dan ispunjenja obveze. Kod izmjene redovne kamatne stope koja je promjenjiva i utvrđuje se Pravilnikom o kreditiranju građana tuženik je bio obvezan pravodobno dostaviti tužiteljici izmijenjeni iznos rate otplate kredita, a tužiteljica je tako izmijenjene rate bila obvezna plaćati. Obzirom je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužiteljici. Tužiteljica je prema tome plaćala veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćala da je kamatna stopa ostala u visini od 4,20 % godišnje, odnosno koliko je početno ugovorena, te je na taj način preplatila tuženiku novčani iznos od 74.570,13 kn po pojedinačno navedeni mjesecima. Stoga tužiteljica predlaže usvojiti u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnim po odredbi članka 5., 10. i 11. ugovora o kreditu u dijelu kojem je obvezana platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi preko ugovorene kamatne stope od 4,20 % godišnje (točka 1. izreke postavljenog tužbenog zahtjev), zatim da se tuženiku naloži da tužiteljici isplati novčani iznos od 74.570,13 kn sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima (točka 2. postavljenog zahtjeva) te naknadom troškova postupka, također sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima.

2. U ovom postupku sud je donio prvostupanjsku odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i koji je odlukom Višeg suda djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta. Potvrđena je u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi pa u pogledu istog u ovom predmetu sud je cijenio provedene dokaze samo u dijelu u kojem se odnose na isplatu razlike s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezanih uz kamatnu stopu.

3. U svojem odgovoru na tužbu od dana 3. listopada 2016. tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja za sve anuitete koji su utuženi van trogodišnjeg zastarnog roka. Nadalje, u bitnome ističe da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva. Tužiteljica u sporu radi naknade štete mora dokazati kumulativno pet pretpostavki za nastankom štete, a što nije učinila niti u jednom elementu, pa su i to već dovoljni razlozi da se tužbeni zahtjev odbije. Tuženik dalje navodi da su prva dva uvjeta u ovom slučaju nesporna, dok ostala tri nisu ispunjena. Pravni osnov za promjenu kamatnim stopa kod tuženika su predstavljale:

- odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene,

- Opći uvjeti poslovanja tuženika,

- Odluka o pravilima za utvrđivanje promjene kamatne stope,

- Odluke tuženika o izmjeni kamatne stope,

pa obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika te da su izrijekom ugovorile da će tuženik o izmjenama pravodobno i pouzdano informirati tuženika, u cijelosti je konzumirana obvezna pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarat. Tuženik nadalje navodi da sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sa tužiteljem sklopljen sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, kao i Dodatak broj 1. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju, zasnivanjem založnog prava, čime je tužitelj prihvatio konverziju te više nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

4. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva između tužiteljice i tuženika od 15. prosinca 2006. (stranica 7-10 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan (stranica 18-20 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope tuženika na ime tužiteljice (stranica 113-117, spisa), Opće uvjeti poslovanja za Splitsku banku d.d. (stranica 45-54 spisa), Odluku o pravilima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa za kredite i depozite u poslovanju s građanima, te ogledni primjerak utvrđivanja promjene kamatnih stopa sa kamatnim stopama (stranica 55-56 spisa), Ogledni primjerci utvrđivanja promjena kamatnih stopa za kredite u poslovanju s građanima (stranica 57-109 spisa), saslušan je svjedok OC, tužiteljica kao stranka, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Slobodanu Treursiću, uvid u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanoj za CHF (stranica 39 spisa), Dodatka broj 1. ugovora o kreditu (stranica 40-42 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 15. prosinca 2006., broj ugovora 57804/06, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 142.697,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti (članak 2 ugovora). po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora o kreditu). Čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena je namjena kredita za kupnju i adaptaciju nekretnina. Čl. 4. određen je rok otplate od 228 mjeseci, a člankom 5. određena je kamatna stopa i to nominalna kamatna stopa 4,20%.

7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužiteljica FC u svom iskazu navodi da je kao korisnik kredita sa Societe Generale – Splitska banka d.d. 15. prosinca 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosnog prava vlasništva. Ugovorom joj je odobren kredit od 142.697,00 CHF i ugovorena je obročna otplata u 228 mjeseci. Ugovorom je i ugovorena kamata koja je na dan sklapanja iznosila 4,20 % posto godišnje, s tim da je utvrđeno da je kamata promjenjiva i utvrđuje se odlukom tuženika. Od sklapanja Ugovora tuženik je više puta bez pristanka mijenjao kamatnu stopu, o čemu sam je na kućnu adresu dobivala obavijesti. Nakon što je od strane Visokog trgovačkog suda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača u odnosu na ovdje tuženika s kojim je sklopila Ugovor donesena pozitivna presuda prema kojoj je utvrđeno da između ostalih ovdje tuženik od rujna 2003. do prosinca 2008. pa i nadalje povrijedio Kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, podigla je tužbu. Ona je podigla kredit da riješi kćeri stambeno pitanje budući da ona u to vrijeme nije bila kreditno sposobna. Otišla je u Splitsku banku, budući je preko njih primala plaću, bila je njihov dugogodišnji klijent i imala je u njih povjerenja. Bila je kod voditeljice poslovnice te joj je ponuđen kredit u švicarskim francima. Ona je pitala zašto u francima, a ne u eurima, te joj je rečeno da se kredit u eurima dugo čeka, da je pitanje da li bila kreditno sposobna, i da je u tom trenutku kredit u švicarskim francima najbolji produkt. Naglasili su da je švicarski franak najstabilnija valuta te se ne očekuju nikakve promjene u dužem razdoblju. Kod podizanja kredita ona je naglasila da može plaćati ratu do 4.000,00 kn i toliko joj je iznosila rata nakon podizanja kredita, nije joj bilo na pameti da bi rata mogla skočiti za čak više od 50 % budući da je 2011. rata kredita iznosila 6.300,00 kn. Odlazila je u banku vezano uz isto te joj je rečeno da je ta rata posljedica poremećaja na svjetskom tržištu, međutim kod podizanja kredita ništa nije upućivalo na to, niti je od strane bilo koga bila upozoravana na ovakvu mogućnost. Iskazu tužiteljice sud je priklonio vjeru u svim dijelovima u kojima ista ukazuje na način temeljem kojega se odlučila na sklapanje ugovora o kreditu sa tuženikom, svoju informiranosti i znanje koje je posjedovala u odnosu na predmet pravnog posla koji su zaključili te sa druge strane navode prema kojima joj djelatnici tuženika nisu nisu predočili ili ukazali na rizik promjenjive kamatne stope i same valutne klauzule. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi činjenica da ona kao ugovorna stranka prilikom sklapanja ugovora isključivo povodila uvjetima ugovora o kreditu koji su se odnosili na visinu mjesečne rate odnosno obroka, što Sud pronalazi logičnim, životnim i razumljivim shvaćanjem tužiteljice kao osobe koja je putem navedenog pravnog posla pokušala riješiti stambeno pitanje svoje kćeri.

8. Iskaz tužiteljice je potvrdio i svjedok OC, javni bilježnik koji je ovjerio ovopredmetni ugovor. Svjedok je još naveo kako promjenjiva kamatna stopa je stvar banke i korisnika kredita i on nikada nije ništa objašnjavao u svezi s navedenim.

9. Iz iskaza tužitelja, a kojem nije u suprotnosti niti iskaz svjedoka sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje i adaptacije kuće i to isključivo kao fizičke osobe za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi (dakle promjenjivoj kamatnoj stopi). Radi istoga prosječni potrošač ne može zaključiti niti naslutiti rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule vezan za tečaj CHF već protivno tome da se radi o proizvodu koji trgovac nudi i koji je u odnosu na drugi proizvod (kredit vezan za EUR) povoljniji, pa je sud o istome već odlučio i utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu, u kojem dijel je presuda potvrđena odlukom Višeg suda Gž-307/2019 od 20. listopada 2020.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene ugovoru. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu tužitelj navodi da ga je Ugovor o kreditu sastavila banka i dala mu samo na potpis.

12. Dakle, iz navedenog je vidljivo da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi kamatne stope.

13. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

16. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ŠC i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 F i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

17. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju kamatne stope, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, te isto tako i u odnosu na kamatnu stopu. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa i glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

18. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF i kamatnu stopu), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

20. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba i isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe i u odnosu na razliku nastalu s osnova jednostrane promjene kamatne stope (stjecanje bez osnova).

21. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), da je tužitelj jednostrano povećavao kamatnu stopu, te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik tužitelja nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur, odnosno na posljedice promjenjivosti kamatne stope.

22. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju tužiteljice bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

23. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 RC od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi, te mu skrenuti pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i kamatne stope, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

24. Dakle, pravomoćnom sudskom odlukom sud je utvrdio ništetnim odredbe 5., 10. i 11. ugovora o kreditu, pa imajući u vidu navedeno u smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka s kamatnim stopama) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati, odnosno nesrazmjera između obveze kreditora i koristi koju je kreditor u konačnici ostvario zbog jednostranog porasta kamatne stope, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao).

25. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i kamatnoj stopi. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP- a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužiteljica svojom tužbom potražuje je dospio 12. ožujka 2007., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

26. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 22. srpnja 2016., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužiteljice niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

27. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Slobodanu Treursiću, stalnom sudskom vještaku koji je dao svoj pisani nalaz, te ga je obrazložio i usmenom obliku, odgovorio na sve prigovore tuženike, pa sukladno tome sud mu u cijelosti poklanja vjeru. Vještak se u svom nalazu i mišljenu očitovao na okolnost izračuna razlike preplaćene redovne kamate preko iznosa od 4,20% godišnje, u utuženom razdoblju periodu od 12. ožujka 2007. do 10. rujna 2015. Iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da se tijekom utuženog razdoblja kamata u nekoliko navrata mijenjala, odnosno 1. veljače 2007. kamata iznosi 5,00%, 12. veljače 2009. kamata iznosi 5,70%, 9. prosinca 2009. kamata iznosi 6,20%, 7. prosinca 2011. kamata iznosi 5,99%, te nakon 1. siječnja 2014. kamata iznosi 3,23%. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelju s osnova ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu, platio više ukupno 76.180,11 kn (sada 9.897,16 EUR, stranica 184 spisa). Vještak se upuštao u raspravljanje ukupne preplate, kao i iznosa koji je tužitelj na ime krivo primljenog tečaja dužan vratiti, no navedeno sud nije uzimao u obzir jer isto nije provedeno u ovom postupku. Na navedene navode, tuženik je prigovarao pitanjima pravne naravi, ali ne i na matematički izračun vještaka. Nadalje, vještak se dopunski očitovao vezano uz prigovore tužitelja vezane na provedenu konverziju na koji tužiteljica više nije imala prigovora. Vještak je utvrdio kako je temeljem konverzije tužiteljici utvrđena preplata s osnova kredita u iznosu od 58.527,02 kn, dok je kasnije nadopunom, stranica 231 spisa, vještak utvrdio da tuženik prilikom otplate nakon konverzije je na ime povišenja kamatnih stopa platio iznos od 526,10 EUR, što to također nije predmet ovog postupka.

28. Nakon što je vještak izradio nalaz i mišljenjem, podneskom od 26. srpnja 2018., tužiteljica navodi kako unatoč tome što je vještak izračunao veći iznos od onoga koji utužuje (76.180,11 kn), ona ostaje kod utuženog iznosa jer bi se tuženik protivio preinaci, te tužiteljica potražuje 74.970,13 kn, sada 9.950,25 €.

29. Između tužitelja i tuženika (kao kreditora) 15. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 57804/06 (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, te je utvrđeno da je tužitelj pretplatio iznos od 58.527,02 kn (7.767,87 EUR), te su stranke Dodatkom ugovora i sporazumu o korištenju preplate ugovorile da će se za taj iznos preplate umanjivati buduće rate kredita za 50%.

30. Nesporno je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.

31. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, i promjenjivu kamatnu stopu sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.

32. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 O od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

33. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

34. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka, a isto tako iz priložene dokumentacije, naročito sporazuma stranaka o korištenju preplate o konverziji, vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljanja pravična ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (jer i kada se uzme u obzir preplata iz Konverzije, postoji iznos s osnova promjenjive kamatne stope koje je tužitelj više platio), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. Međutim u odnosu na preplatu a koja je priznata tužitelju Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužiteljici priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji. Naime, među strankama nije sporno, a kako je to u konačnici utvrđeno temeljem provedenog vještačenja, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima, a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna 4,20%) u Ugovoru manja od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR, 6,38%). Dakle, obzirom da je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat predniku tuženika i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetnih ugovornih odredaba jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i s druge strane ugovorene kamate Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužitelju (Uz napomenu da je tužitelj tužio i ništetnost i razliku nastalu temeljem valutne klauzule u predmetu P-426/2023, u navedenom predmetu se taj iznos neće odbijati jer je će se u cijelosti odbiti nastala preplata u ovom predmetu). Obzirom da je ista preplata priznata tužiteljici (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi) jasno je da sada tužitelju, a koji potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužitelja koja mu je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužitelju cjelokupan navedeni iznos već je za iznos isplaćene preplate (7.767,87 EUR) umanjio potraživanje tužitelja s osnova kamatne stope (9.950,25 EUR).

35. Obzirom da je preplata nastala trenutkom Konverzije, sud je umanjio potraživanje tužiteljice u odnosu na iznose koji su najkasnije dospjeli.

36. Sud ovdje napominje da tužitelj nije mogao odbiti isplatu dužnog iznosa, a bez utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora, odnosno bez podnošenja tužbe u predmetu kolektivne zaštite potrošača, jer bi u slučaju zakašnjenja ili neplaćanja (pa i djelomičnog) i jedne dospjele mjesečne rate a prema obračunu samog tuženika, tužitelj došao u nepovoljni položaj odnosno tuženik bi aktivirao sredstva osiguranja. Stoga ovaj sud smatra da nema osnova za primjenu čl. 1112. ZOO.

37. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

38. Isto tako na dio iznosa za koji je umanjeno glavno potraživanje za pretplatu tužiteljica ima pravo na zakonske kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. rujna 2015. kao datuma konverzije, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

39. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP, imajući u vidu da je tužitelj već djelomično uspio sa tužbenim zahtjevom, te imajući u vidu uspjeh tuženika u odnosu na samu visinu, sud je odlučio da temeljem navedenog, svaka strana snosi svoj trošak postupka.

40. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Sisak, 24. ožujka 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri (3) primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba