REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-373/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Croatia banka d.d., Zagreb, Ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 32247795989, zastupanog po punomoćnicima Boženki Mostarčić i Maru Ogresta, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Milana Rimaya, odvjetnika, te punomoćnika tuženika Mara Ogresta, odvjetnika, dana 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom broj 5140130-5-120-02679-0 sklopljenog dana 14. kolovoza 2003. između tužitelja VS i tuženika Croatia banka d.d. kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,50%.

II. Nalaže se tuženiku Croatia banka d.d. da tužitelju VS plati iznos od 210,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 14. kolovoza 2003. do isplate te da mu nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 750,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 24. ožujka 2025. do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 14.8.2003. s tuženikom sklopio Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom broj 5140130-5-120- 02679-0, a da je u čl. 7. određeno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,50% koja odredba je ugovorena protivno zakonu jer predmetni ugovor predstavlja standardni, tipski ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio, a o spornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik tužitelja informirao o svim relevantnim činjenicama vezano uz spornu odredbu pa tako niti na što se ista odnosi i zašto iznosi upravo tih fiksnih (paušalnih) 3,50% od iznosa kredita kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega te kakva je struktura tih troškova. Također tužitelju nisu uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano s time da tužitelj na tu odredbu nije mogao utjecati. Stoga je tuženik time postupio protivno svim temeljnim načelima obveznog prava, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se takva odredba smatra nepoštenom, a time i ništavom sukladno odredbi čl. 87. tadašnjeg Zakona o zaštiti potrošača, a kako je temeljem iste tuženik tužitelju naplatio jednokratnu naknadu u visini od 3,50% od iznosa kredita odnosno iznos od 210,00 eur i to dana 14.8.2003., to tužitelj predlaže ovu ugovornu odredbu utvrditi ništetnom te potražuje isplatu iznosa od 210,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 14.8.2003. do isplate smatrajući tuženika nesavjesnim stjecateljem jer je ovu ugovornu odredbu sam sastavio i nametnuo tužitelju. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 710,00 eur smatrajući da vrijednost predmeta spora u ovom slučaju predstavlja samo tužbeni zahtjev koji se odnosi na novčanu svotu ističući podredno da vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje ne može biti skoro tri puta veći od vrijednosti predmeta spora u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu, a koji proizlazi iz tužbenog zahtjeva na utvrđenje tim više što je tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje nepotreban. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva prvenstveno ističući prigovor zastare jer je utužena jednokratna naknada za odobrenje kredita naplaćena 14.8.2003. tj. više od 20 godina prije podnošenja predmetne tužbe. Nadalje, smatra da je odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva pa se ne radi o odredbi za koju je uopće dopušteno ocjenjivati radi li se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a takvi su i Opći uvjeti poslovanja tuženika i Odluka o nenamjenskim kreditima fizičkim osobama od 2.500,01 eur do 6.000,00 eur s jednim jamcem, koji su predočeni tužitelju prilikom ugovaranja predmetnog kredita. Tvrdi da je tužitelju objašnjeno na što se ova jednokratna naknada odnosi te da su neosnovane tvrdnje tužitelja da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik tužitelja nije informirao o svim relevantnim informacijama kao i da bi ova odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ista imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška s time da je u podnesku od 11.10.2024. (stranica 79) učinio nespornim činjenicu da je tužitelj navedenu naknadu platio dana 14.8.2003. upravo u iznosu od 210,00 eur.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 710,00 eur naznačio očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 210,00 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 7.10.2024. rješenjem (stranica 77) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 710,00 eur imajući u vidu da je tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 500,00 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužitelj na glavnicu od 210,00 eur potražuje i zatezne kamate i to od 14.8.2003., dakle, za razdoblje više od 20 godina.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 13) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 20-32), saslušana je svjedokinja JS (stranica 87), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 88).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom broj 5140130-5-120- 02679-0 od 14.8.2003. (stranica 6 i 7, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), i to tužitelj, kao korisnik kredita, a tuženik, kao kreditor. Također je nesporno da je ovim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit od 6.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, a nije sporno niti to da je odredbom čl. 7. toga ugovora ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,50%. Konačno, nije sporno niti da je tužitelj navedenu naknadu platio dana 14.8.2003. upravo u iznosu od 210,00 eur.

6. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate. Također je sporno je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

7. Tužitelj u svom iskazu (stranica 88) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio zato što su mu bila potrebna sredstva za podmirenje njegovih životnih potreba, a da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, već je tada bio u radnom odnosu kao djelatna vojna osoba. Navodi da mu je odmah rečeno da će mu se taj kredit odobriti pa je samo pričekao da se ugovor ispiše nakon čega ga je djelomično pročitao pri čemu uopće nije uočio odredbu temeljem koje bi bio dužan platiti nekakvu naknadu jer se o tome uopće nije razgovaralo niti mu je ukazano na istu pa mu ova ugovorna odredba nije niti pojašnjena. Stoga se je začudio kada mu je pri isplati kredita ustegnut iznos od 210,00 eur s osnove ove naknade.

8. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je očigledno bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 3,50% od sredstava koji su mu odobreni, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

9. Pri tome se navodi da drugačije ne proizlazi niti iz iskaza svjedokinje NS, koji je sud prihvatio kao istinit jer je iznesen uvjerljivo, a koju je tuženik predložio saslušati kao svog kreditnog referenta na okolnost da je tužitelju objašnjeno na što se ova jednokratna naknada za odobrenje kredita odnosi.

10. Naime, svjedokinja JS u svom iskazu (stranica 87) jasno navodi da se tužitelja ne sjeća kao klijenta tuženika, a nakon što joj je predočen predmetni Ugovor o kreditu navodi da isti nije potpisala niti je sudjelovala pri sklapanju istoga jer da bi klijenti inače dogovarali uvjete kreditiranja u njihovom kreditnom odjelu gdje bi im se sve objašnjavalo, dok je ona bila zadužena samo za isplatu toga kredita.

11. Stoga i iz navedenoga proizlazi da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da je tužitelju objašnjeno na što se ova jednokratna naknada za odobrenje kredita odnosi.

12. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 6 i 7) kao i uvidom u Opće uvjete poslovanja banke od 23.1.2003. (stranica 20-30) te u Odluku o nenamjenskim kreditima fizičkim osobama od 2.500,01 eur do 6.000,00 eur s jednim jamcem (stranica 31), koju dokumentaciju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu tvrdeći da je navedeno predočeno tužitelju pri ugovaranju predmetnog kredita, također je utvrđeno da niti u istima nije navedeno od čega se sastoji predmetna naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 210,00 eur tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u ovome predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05), a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, na koji iznos je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od 14.8.2003. do isplate temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91, koja sadržajno odgovara odredbi čl. 1115. ZOO/05, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

13. Naime, tuženik je u podnesku od 11.10.2024. (stranica 79) učinio nespornim činjenicu da je tužitelj navedenu naknadu platio dana 14.8.2003. upravo u iznosu od 210,00 eur.

14. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 371. ZOO/91, a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 225. ZOO/05, nije još niti počeo teći.

15. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 17.7.2024. u iznosu od 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 7.10.2024. i 14.2.2025. u iznosima od po 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 600,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 150,00 eur pa to sveukupno daje iznos od 750,00 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 24.3.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

16. Pri tome tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 26.1.2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice s obzirom na to da se tužitelj u istome samo očituje na navode tuženika iz podneska od 18.12.2024., a što je mogao učiniti i na ročištu 14.2.2025.

17. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO/05.

U Zagrebu, 24. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika