Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: 1. ŽO, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. ČO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanih p.p. Tomislavu Brajkoviću i dr., odvjetnicima u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović, iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja ad1 i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 24. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o j e

1. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŽO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati ukupni novčani iznos od 10.372,73 €, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, odredivu prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, tekuću od 01. listopada 2015. do isplate.

2. U preostalom dijelu, u odnosu na tok zatezne kamate, tužbeni zahtjev se odbija.

II Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke čl. 6. u Ugovoru o kreditu, broj: 316-102/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006., potvrđen kod javnoga bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča, dana 18. prosinca 2006., pod br. OU-1450/06.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.784,20, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

IV Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 07. kolovoza 2015. tužitelji tvrde da je predmet ovog spora povrat više plaćenog iznosa na ime povrata kredita, i to više plaćenih iznosa na ime kamata. Tužitelji da su s tuženikom zaključili ugovor o kreditu br. 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006., potvrđen kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz Poreča, dana 18. prosinca 2006., pod br. OU-1450/06, temeljem kojega da je tužiteljima odobren kredit u iznosu od 122.300,00 CHF sa rokom otplate od 30 godina, sa kamatnom stopom od 3,88 %, uz ugovorenu odredbu o jednostranoj promjenjivosti kamate od strane tuženika kao banke (čl. 6. ugovora). Mjesna nadležnost ovog suda da se temelji na čl. 20. predmetnog ugovora o kreditu. U navedenom ugovoru o kreditu da nije pravovaljana, odnosno, da je ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope iz čl. 6. ugovora, i to iz razloga: jer da je tuženik kao banka, povrijedio interese i prava tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, na način da je u predmetnom ugovoru o kreditu kojeg da je u cijelosti prethodno sastavio i pripremio tuženik, ugovorio redovnu kamatnu stopu koja da je tijekom postojanja obveze tužitelja za povrat odobrenog kredita promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelji kao korisnici kredita – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji da utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) - tada važećeg. Budući da je tuženik postupio suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) – tada važećeg, to da kao posljedicu ima: da je čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu glede promjene kamatne stope ništetan, da tuženik nema pravo od tužitelja na naplatu iznosa na ime povećane kamatne stope, te da tužitelji imaju pravo na povrat više isplaćenih iznosa na ime povećanih kamatnih stopa. Navedeno da je sve potvrđeno u pravomoćnoj presudi VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudi i rješenju VSRH posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine. U vrijeme otplate i vraćanja kredita u vremenskom periodu od srpnja 2007., pa do studenog 2013., tuženik da je nezakonito povećavao kamatnu stopu, i to na 4,6 %, 5 %, 5,9 %, 6,2 %, 5,95 %, 5,45 %, te da je od tužitelja naplaćivao i veće iznose anuiteta, i to: za anuitet s dospijećem od 31. srpnja 2007. iznos od 73,25 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. kolovoza 2007. iznos od 73,15 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. rujna 2007. iznos od 113,32 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. listopada 2007. iznos od 113,17 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. studenog 2007. iznos od 113,04 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. prosinca 2007. iznos od 112,89 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. siječnja 2008. iznos od 112,75 CHF, za anuitet s dospijećem od 29. veljače 2008. iznos od 112,61 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. ožujka 2008. iznos od 211,37 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. travnja 2008. iznos od 211,14 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. svibnja 2008. iznos od 210,91 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. lipnja 2008. iznos od 210,68 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. srpnja 2008. iznos od 210,45 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. kolovoza 2008. iznos od 210,22 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. rujna 2008. iznos od 209,99 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. listopada 2008. iznos od 209,75 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. studenog 2008. iznos od 209,52 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. prosinca 2008. iznos od 230,05 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. siječnja 2009. iznos od 229,80 CHF, za anuitet s dospijećem od 28. veljače 2009. iznos od 229,55 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. ožujka 2009. iznos od 229,29 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. travnja 2009. iznos od 229,04 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. svibnja 2009. iznos od 228,78 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. lipnja 2009. iznos od 228,52 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. srpnja 2009. iznos od 228,26 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. kolovoza 2009. iznos od 228,01 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. rujna 2009. iznos od 227,74 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. listopada 2009. iznos od 227,48 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. studenog 2009. iznos od 227,22 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. prosinca 2009. iznos od 226,95 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. siječnja 2010. iznos od 226,68 CHF, za anuitet s dospijećem od 28. veljače 2010. iznos od 226,41 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. ožujka 2010. iznos od 226,14 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. travnja 2010. iznos od 225,86 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. svibnja 2010. iznos od 225,60 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. lipnja 2010. iznos od 225,32 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. srpnja 2010. iznos od 225,04 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. kolovoza 2010. iznos od 224,77 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. rujna 2010. iznos od 224,49 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. listopada 2010. iznos od 224,21 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. studenog 2010. iznos od 223,93 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. prosinca 2010. iznos od 199,62 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. siječnja 2011. iznos od 199,35 CHF, za anuitet s dospijećem od 28. veljače 2011. iznos od 199,08 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. ožujka 2011. iznos od 198,82 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. travnja 2011. iznos od 198,55 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. svibnja 2011. iznos od 198,28 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. lipnja 2011. iznos od 198,01 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. srpnja 2011. iznos od 197,73 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. kolovoza 2011. iznos od 197,46 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. rujna 2011. iznos od 197,19 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. listopada 2011. iznos od 149,52 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. studenog 2011. iznos od 149,29 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. prosinca 2011. iznos od 149,07 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. siječnja 2012. iznos od 148,83 CHF, za anuitet s dospijećem od 29. veljače 2012. iznos od 148,61 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. ožujka 2012. iznos od 148,37 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. travnja 2012. iznos od 148,14 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. svibnja 2012. iznos od 147,91 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. lipnja 2012. iznos od 147,68 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. srpnja 2012. iznos od 147,44 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. kolovoza 2012. iznos od 147,20 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. rujna 2012. iznos od 146,97 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. listopada 2012. iznos od 146,73 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. studenog 2012. iznos od 146,49 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. prosinca 2012. iznos od 146,24 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. siječnja 2013. iznos od 146,01 CHF, za anuitet s dospijećem od 28. veljače 2013. iznos od 145,76 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. ožujka 2013. iznos od 145,52 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. travnja 2013. iznos od 145,28 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. svibnja 2013. iznos od 145,03 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. lipnja 2013. iznos od 144,78 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. srpnja 2013. iznos od 144,53 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. kolovoza 2013. iznos od 144,28 CHF, za anuitet s dospijećem od 30. rujna 2013. iznos od 144,03 CHF, za anuitet s dospijećem od 31. listopada 2013. iznos od 143,78 CHF i za anuitet s dospijećem od 30. studenog 2013. iznos od 143,53 CHF. Ukupno da je na taj način više plaćen iznos od 13.962,45 CHF. Stoga, tužitelji da imaju pravo na: utvrđenje ništetnim čl. 6. ugovora o kreditu broj 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006., potvrđen kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz Poreča, dana 18. prosinca 2006., pod brojem OU-1450/06, te povrat više plaćenih iznosa uvećanih za zakonsku zateznu kamatu od trenutka plaćanja. Slijedom navedenog, tužitelji, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, zahtijevaju donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ĐO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati ukupni novčani iznos od 10.372,73 €, uvećan za zakonsku zateznu kamatu odredivu prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, na pojedine iznose i to na iznos: 42,66 € od 7.8.2007.godine, 42,75 € od 7.9.2007.godine, 65,92 € od 2.10.2007.godine, 65,69 € od 3.11.2007.godine, 66,47 € od 4.12.2007.godine, 66,35 € od 3.1.2008.godine, 67,58 € od 2.2.2008.godine, 68,03 € od 1.3.2008.godine, 129,83 € od 1.4.2008.godine, 126,61 € od 1.5.2008.godine, 125,33 € od 3.6.2008.godine, 126,85 € od 1.7.2008.godine, 124,54 € od 1.8.2008.godine, 124,63 € od 2.9.2008.godine, 126,31 € od 2.10.2008.godine, 136,18 € od 1.11.2008.godine, 130,98 € od 3.12.2008.godine, 151,47 € od 10.1.2009.godine, 152,98 € od 3.2.2009.godine,

153,61 € od 3.3.2009.godine, 151,74 € od 1.4.2009.godine, 152,06 € od 1.5.2009.godine, 149,21 € od 2.6.2009.godine, 147,12 € od 1.6.2009.godine, 147,63 € od 1.8.2009.godine, 148,68 € od 1.9.2009.godine, 148,54 € od 1.10.2009.godine, 147,40 € od 3.11.2009.godine, 149,42 € od 1.12.2009.godine, 151,03 € od 1.1.2010.godine, 153,33 € od 2.2.2010.godine, 152,74 € od 2.3.2010.godine, 155,89 € od 1.4.2010.godine, 155,22 € od 1.5.2010.godine, 156,83 € od 2.6.2010.godine, 166,48 € od 1.7.2010.godine, 164,32 € od 3.8.2010.godine, 170,67 € od 1.9.2010.godine, 168,40 € od 1.10.2010.godine, 164,78 € od 3.11.2010.godine, 172,21 € od 1.12.2010.godine, 162,72 € od 1.1.2011.godine, 156,60 € od 1.2.2011.godine,

158,86 € od 1.3.2011.godine, 156,09 € od 1.4.2011.godine, 156,52 € od 1.5.2011.godine, 167,84 € od 1.6.2011.godine, 168,86 € od 1.7.2011.godine, 178,30 € od 1.8.2011.godine, 173,33 € od 1.9.2011.godine, 167,90 € od 1.10.2011.godine, 128,63 € od 1.11.2011.godine, 128,23 € od 1.12.2011.godine, 130,11 € od 1.1.2012.godine, 131,73 € od 1.2.2012.godine, 131,87 € od 1.3.2012.godine, 130,60 € od 1.4.2012.godine, 131,32 € od 1.5.2012.godine, 131,77 € od 1.6.2012.godine, 130,77 € od 1.7.2012.godine, 130,92 € od 1.8.2012.godine, 130,14 € od 1.9.2012.godine, 128,60 € od 2.10.2012.godine, 130,08 € od 1.11.2012.godine, 130,73 € od 1.12.2012.godine, 130,08 € od 1.1.2013.godine, 127,03 € od 1.2.2013.godine, 129,45 € od 1.3.2013.godine, 129,58 € od 3.4.2013.godine, 128,48 € od 1.5.2013.godine, 125,33 € od 1.6.2013.godine, 125,15 € od 2.7.2013.godine, 125,80 € od 1.8.2013.godine, 126,89 € od 1.9.2013.godine, 128,45 € od 1.10.2013.godine, 127,51 € od 12.11.2013.godine, 127,99 € od 1.12.2013.godine. 2. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke čl.6. u Ugovoru o kreditu, broj:316-102/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006., potvrđen kod javnoga bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča, dana 18. prosinca 2006., pod br.OU-1450/06."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupao sukladno važećim kogentnim propisima, a koji da se u ovom slučaju primjenjuju kao lex specialis. Tuženik da je postupao sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje: ZZP). Ovdje relevantni ZZP iz 2003. da određuje u čl. 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom kreditiranju, a koji da treba obuhvatiti i cit. "odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti." ZZP iz 2007. da mijenja gore navedenu odredbu, i to u čl. 74. utoliko što da pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit. "U slučaju kada nije moguće izraditi efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti." Predmetni ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Nadalje, također uzimajući u obzir da je predmetna odredba o kamatnoj stopi određena sukladno gore navedenim zakonskim odredbama, ista da je jasna, uočljiva i lako razumljiva, te da stoga sukladno čl. 84. ZZP 2003., odnosno, čl. 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste. Naime, niti sam tužitelj da ne čini spornim da odredba ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok da o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj isti ugovor potpisao te da mu je odredba istog bila pojašnjena od strane službenika tuženika. Osim samim potpisivanjem ugovora, tužitelj da je još jednom i potpisivanjem akta o solemnizaciji ugovora o kreditu, potvrdio da odredbe ugovora, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jest razumljiva. Stoga da tuženik ne bi trebao snositi posljedice tužiteljevog svjesnog i nesavjesnog postupanja. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te da iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Tuženik da je postupao i sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, čl. 172. st. 2. navedenog zakona propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih da su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, čl. 173. propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluge potrošačima, a bankama da je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, čl. 175. st. 2. određena da je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svrhe navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržava. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te da je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik da je sukladno čl. 103. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 01. siječnja 2011. objavio "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.". Navedenom metodologijom jasno da su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje da je sve poštovao, te da mu se stoga ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u ugovoru o kreditu. Niti stari niti novi ZZP da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno, sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što da je tuženik i ispunio. Tuženik da, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje da su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Predmetna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog ugovora o kreditu da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope da se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj da je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste, za koju da je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što da je istome pojašnjeno, te koja da će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sve i da sud nađe da je tužiteljev zahtjev osnovan, tuženik ističe da počevši od 01. siječnja 2014. na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje fiksnu kamatnu stopu u visini od 3,23 % godišnje, sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 142/2013, dalje: ZPK), te da će istu primjenjivati sve dok traju uvjeti određeni ZPK-om. Tuženik ističe i kako je upitan pravni interes tužitelja za vođenje ovog parničnog postupka. Naime, nakon stupanja na snagu ZPK-a, tuženik da je u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim, te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu da izražava na način određen čl. 11.a citiranog zakona. Dakle, bojazan da bi tužitelj trpio štetu radi navodne ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na kamatnu stopu nakon 01. siječnja 2014. da ne postoji. U pogledu razdoblja prije stupanja na snagu ZPK-a, tuženik navodi da sve da je ništetnost i preplata kamata postojala, a što da se kategorički osporava, tužitelj da upravo donošenjem ZPK-a ostvaruje zakonsku restituciju, koja da će trajati sve do okončanja okolnosti određenih za primjenu fiksne kamatne stope od 3,23 % godišnje. Stoga da tužitelj nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada da svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa ZPK-om. Prema tome, pred takve zakonske intervencije da ne postoji i potreba intervencije suda u promjenjivost kamatne stope prije stupanja na snagu ZPK-a, a budući da tužiteljev zahtjev nema uporište niti u jednom zakonu. Slijedom svega navedenog, tužitelj da nema pravni interes vođenja ovog postupka, te da sukladno tome, tuženik predlaže da sud predmetni tužbeni zahtjev odbaci kao nedopušten. Iz tužbenog zahtjeva da nadalje proizlazi da tužitelj traži retroaktivnu primjenu fiksne kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu. Ukoliko bi sud usvojio ovako postavljen tužbeni zahtjev, tuženik da bi imao pravo zahtijevati plaćanje razlike iznosa takve fiksne kamatne stope i iznosa kojeg da je tužitelj isplatio na ime fiksne kamatne stope određene ZPK-om. Isto iz razloga što da ZPK u čl. 11.a st. 5. određuje primjenu fiksne kamatne stope od 3,23 % isključivo za kredite ugovorene uz promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ističe da je u navodnom spornom razdoblju postupao u skladu sa svim tada važećim prisilnim propisima RH. Tuženik napominje i da je ugovor solemniziran, te da je javni bilježnik sigurno provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo da je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta te da sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. S obzirom na navedeno, tužitelj da je mogao prigovoriti i utjecati na sadržaj svih ugovornih odredbi, pa tako i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, i prilikom pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu i prilikom potpisivanja istog, te prilikom solemnizacije javnom bilježniku iznijeti prigovor da mu navedena odredba ugovora nije jasna ili razumljiva. Međutim, očito da tužitelj niti jednom nije prigovorio niti učinio spornim sadržaj navedene ugovorne odredbe, iako da je to mogao učiniti. Tek nakon toga da je javni bilježnik potvrdio ugovor o kreditu. Stoga da je nesporno da je tužitelj kao poslovno sposobna osoba koja ima mogućnost razumjeti značenje gore citiranih odredbi ugovora o kreditu pristao na promjenjivost kamatne stope. Usprkos navedenom, tužitelj da u predmetnoj pravnoj stvari osporava istinitost ugovora o kreditu koji je javni bilježnik solemnizirao, te da je iz navedenog razloga ugovor o kreditu javnobilježnički akt. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima dokaznu snagu javnih isprava, što da znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno, da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud da uzima da sadržaj javne isprave odgovara pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni ugovor o kreditu da ime snagu javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Navodi tužitelja da posve dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila pravni učinak u pravnom prometu, odnosno, kada bi ista izgubila osnovni smisao. Tuženik da ponovno jasno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok da naknadno obrazlaže da istom odredba ipak nije bila razumljiva, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i HNB kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u RH, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju da navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Također, predlaže da se saslušanje svjedoka na okolnost sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno, da je ista bila pojašnjena tužitelju. Naime, slijepo pozivanje na obrazloženje odluke VTS-a donesene povodom kolektivne tužbe, a kojom da se štiti apstraktni interes potrošača, sud da ne bi trebao uzeti u obzir u ovom predmetu kao da se radi o res iudicati, a obzirom da, kao što da je i u samoj presudi određeno "(...) u postupku pokrenutom na temelju zakona radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način." Potrebno da je stoga u konkretnom slučaju utvrditi postoje li osnove za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, pa tako i je li postojalo pregovaranje, odnosno, pojašnjenje kamatne stope tužitelju. Tuženik da stoga ističe da je službenik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju, te istoga ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje službenika tuženika koji da je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi ugovora o kreditu. Tužitelj kao da vođenjem ovog postupka proziva tuženika zbog toga što da je isti prihvatio svojevoljno, kao poslovno sposobna osoba, kredit s promjenjivom kamatnom stopom. Navedena situacija da je upravo alternativni izbor, u kojem da je tužitelj prihvatio sklopiti ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, znajući da je ta kamata promjenjiva, štoviše, potvrđujući i potpisom na ugovoru i potpisom kod javnog bilježnika da mu je jasno na koji način je kamatna stopa promjenjiva. Dakle, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjiva kamatne stope, što da je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj da je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Udovoljenje tužbenom zahtjevu da bi dovelo do toga da ugovor o kreditu više ne bi sadržavao način određivanja i promjene kamatne stope. Udovoljenje tužbenom zahtjevu da bi dovelo stoga do toga da ugovor o kreditu više ne bi bio ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, već ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što da nikako nije bila stvarna volja ugovornih strana. S obzirom na navedeno, presudi VTS-a posl. br. Pž-7129/13, na koju da se tužitelj neosnovano poziva, da nije moguće priznati retroaktivni učinak na očitovanje volje ugovornih strana koja da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila da se ugovori promjenjiva kamatna stopa. Također, VTS da u presudi posl. br. Pž-7129/13 tužitelja, potrošača, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, što da znači da je sposobna shvatiti značenje svog postupanja te djelovati u skladu sa svojom slobodnom voljom. Upravo s navedenim djelovanjem, i u ravnopravnom položaju, tužitelj i tuženik da su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu te da se tužitelj sada neosnovano poziva da je navedena ugovorna odredba nepoštena te da je doveden u neravnopravan položaj. Tužitelj da je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno, na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje da je tuženik slao tužitelju u skladu s zakonskim obvezama. Iz takvog postupanja tužitelja da proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da želi ostati u takvom ugovornom odnosu. Osim navedenog, udovoljenje tužbenom zahtjevu da bi bilo protivno načelu zabrane povratnog djelovanja propisanog u čl. 90. Ustava RH, kao i načelu ravnopravnosti i jednakosti pred zakonom iz čl. 26. Ustava RH. Štoviše, tužitelj da je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Tuženik ističe i da tužitelj pogrešno tumači navedenu presudu VTS-a, ali i relevantne zakonske odredbe na koje se poziva, jer da iz tužbenog zahtjeva proizlazi da tužitelj zaključuje da je temeljem navedene presude ustanovljena fiksna kamatna stopa. VTS da u svojoj presudi nije utvrdio ništetnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a ugovaranje promjenjive kamatne stope da je bila stvarna volja ugovornih strana. Nesporno da je, dakle, da je između ugovornih strana ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da nema mjesta primjeni fiksne kamatne stope, a što da tužitelj pokušava ostvariti u ovoj tužbi. Također, tuženik ističe i da je u čl. 6. ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika navedeno "... korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Ujedno da je tužitelj sklapanjem ugovora o kreditu pristao i na odredbu čl. 21. koji da glasi: "Ugovornim stranama je ugovor protumačen te da ga u znak prihvata prava i obveza vlastoručno potpisuju i potvrđuju (solemniziraju) kod javnog bilježnika ..." Nejasno da je stoga, temeljem čega tužitelj pokušava ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, a koja da nesumnjivo odgovara njegovoj stvarnoj volji prilikom sklapanja ugovora o kreditu, zamijeniti fiksnom kamatnom stopom. Tuženik skreće pozornost i na čl. 6. ugovora o kreditu u kojem da je navedeno da se tužitelju, kao korisniku kredita, ugovorena kamatna stopa od 3,88 % neće mijenjati do 30. lipnja 2007., da su ugovorne strane suglasne da je banka ovlaštena do 01. srpnja 2007. izvršiti promjenu kamatne stope na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", a koja kamata da je u trenutku sklapanja bila javno objavljena na internetskim stranicama tuženika i dostupna u svim poslovnicama tuženika, te da da je iznosila 4,60 %. Iz navedenog da je razvidno da je tužitelj unaprijed bio upoznat i s ovim parametrom promjene kamatne stope, te da je na isto povećanje pristao prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga da je tim više bespredmetno govoriti o nepoznatim parametrima promjene kamatne stope. Tuženik u cijelosti osporava tužiteljev izračun navodno preplaćenih kamata. Nadalje, tužitelj da se neosnovano poziva na primjenu presude VTS-a posl. br. Pž-7129/13 u konkretnom slučaju. Čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. Zakona o parničnom postupku da predviđaju obvezatnost presude u kolektivnom sudskom postupku jedino u postupku radi naknade štete, a što da ovdje svakako nije slučaj, obzirom da tužitelj potražuje isplatu temeljem instituta stjecanja bez osnove (kako da i sam priznaje u tužbi). Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno da je bespredmetno. Kako da je ranije navedeno, u samoj presudi VTS da ističe: "(...) u postupku pokrenutom na temelju zakona radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način." Samim time da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što da je u predmetnoj presudi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi proglašena nepoštenom, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u svim ugovorima o kreditu bile ništetne, nego ništetnost pojedine ugovorne odredbe da treba dokazivati u pojedinačnom parničnom postupku. Sve kada bi sud utvrdio ništetnost dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe prigovor zastare osporavanih potraživanja tužitelja sadržanih u novčanom tužbenom zahtjevu. Naime, ništetnost da nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a ne tek od utvrđenja ništetnosti, te obveza vraćanja danog na temelju ništetne odredbe i/ili ugovora da dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti tj. tada da počinje tijek zastare za vraćanje tog ispunjenja. S obzirom da se na vraćanje danog na temelju ništetne odredbe primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, da valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina. Tuženik dalje navodi da je dana 22. siječnja 2016. sklopljen aneks uz ugovor o kreditu br. 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: aneks ugovora o kreditu), između tuženika u svojstvu banke, s jedne strane, te tužitelja u svojstvu korisnika kredita, s druge strane. Predmetni aneks ugovora o kreditu da je sklopljen sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja, u svojstvu korisnika kredita. S obzirom na to da je tužitelj s tuženikom sklopio aneks ugovora o kreditu, tužitelj da nema pravni interes voditi ovaj postupak, te tuženik predlaže odbacivanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naime, sklapanjem aneksa ugovora o kreditu da se uzima da nikada nije ni bilo ugovornih odredbi za koje tužitelj tvrdi da su bile ništetne, a s osnova koje ništetnosti traži isplatu stečenog bez pravne osnove. Dakle, sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, odnosno, konverzijom, da su promijenjeni učinci ugovora o kreditu kojeg da su stranke sklopile 13. prosinca 2006., jer da se ima smatrati da je 13. prosinca 2006. sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Stoga, tužitelj da nema pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a samim tim niti zahtijevati utuženi novčani iznos s osnova navodne ništetnosti. Tuženik ističe da je ponudu za sklapanje aneksa ugovora o kreditu uputio tužitelju u skladu s prisilnim propisom tj. u skladu sa zakonskom obvezom iz ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Samim time, zbog retroaktivnog učinka provedene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur tužitelj da evidentno nema pravni interes osporavati ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a posljedično tome niti zahtijevati novčani iznos. Tuženik ističe da su stranke u aneksu ugovora o kreditu regulirale stanje kredita nakon konverzije u kredit s valutnom klauzulom u eur. Isto da proizlazi i iz aneksa ugovora o kreditu. Iz svega navedenog da je razvidno da su konverzijom uplaćeni anuiteti iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF uključeni u anuitete iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eur, kao posljedica konverzije. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu da se smatra da nikada nije ni bilo ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji da je predmet spora. S obzirom na to da je tužitelj prihvatio konverziju (a da je imao mogućnost odbiti predloženu konverziju) i sklopio aneks ugovora o kreditu, to da je suglasan s konverzijom u kredit s valutnom klauzulom u eurima, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka, jer da se smatra da nikada nije niti bilo ugovorne odredbe za koju tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbaci, a podredno odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti zbog nedostatka pravnog interesa. Podredno, u slučaju da sud ne nađe osnovanim prigovor nedostatka pravnog interesa, tuženik se u cijelosti protivi osnovi i visini tužbe i tužbenog zahtjeva, te osnovanosti i visini sukcesivnog tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine, odnosno, 2007. godine (dalje: ZZP) propisano da je nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Vezano uz navedeno, tuženik da je tužitelju objasnio sadržaj i smisao svih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, te da je tužitelj nakon međusobnih pregovora dobrovoljno pristao sklopiti ugovor o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te istoj da nije prigovorio. Osim toga, značenje i pravne posljedice koje da za tužitelja iz ugovora o kreditu proizlaze da su nesporno protumačene i prilikom solemnizacije ugovora o kreditu kod javnog bilježnika. Uzevši u obzir gore navedeno, nesporno da je da je predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva, slijedom čega, a sukladno čl. 84. ZZP-a iz 2003., odnosno, čl. 99. ZZP-a iz 2007., u konkretnom slučaju da uopće nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže da sud odbaci tužbeni zahtjev u cijelosti, zbog nedostatka pravnog interesa, podredno da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik dalje navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., a u vezi sa sporazumima o konverziji kakav da je Aneks uz Ugovor o kreditu, kojega da su sklopile parnične stranke utvrdio da, cit.: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ te da, cit.: „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Slijedom navedenog, a s obzirom da su stranke sklopile sporazum o konverziji, (više) da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove jer da je osnova za sva ranije izvršena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF upravo nastala, a na temelju te osnove tuženik da je priznao iznose tužitelja. Naime, svi iznosi koje da je tuženik stekao na temelju ugovora o kreditu u CHF pa tako i oni iznosi koji da su stečeni, kako da tužitelj tvrdi, uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, vraćeni da su tužitelju priznavanjem navedenih iznosa u ugovoru o kreditu u EUR. Polazeći stoga od odgovora na pitanje koje da je Vrhovni sud RH dao u rješenju od 4. ožujka 2020.g. i odredbi ZIDZPK, a koji da je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, valja da zaključiti: da su tužitelj i tuženik Aneksom uz ugovor o kreditu kojim da je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje da su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje da je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF; da je ukupan novčani iznos koji da je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu u CHF tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneks uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju da je propisao sam zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK); da je tražbina tužitelja iz ovog postupka stoga sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već ispunjena i to na način kako je sam tužitelj slobodnom voljom pristao pa da s obzirom na navedeno tužitelj u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da nema nikakve koristi kojoj se iz donesene presude može nadati. Napominje da se i da se o vremenskoj primjeni odredaba sporazuma o konverziji i njegovim učincima Ustavni sud Republike Hrvatske očitovao još u postupku za ocjenu suglasnosti ZIDZPK sa Ustavom Republike Hrvatske u kojem da je navedeno, cit.: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v.točke od 28. do 29. rješenja) Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranijem smislu zadovoljeni.“ U vezi s već istaknutim prigovorom nepostojanja pravnog interesa, tuženik ističe da je Vrhovni sud RH, odlukom u oglednom postupku u tom dijelu dodatno protumačio odluku broj Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., u kojoj da je zauzeto pravno shvaćanje da, cit.: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu…ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom.“ Vrhovni sud RH pojasnio da je da je u razumijevanju navedene odluke nužno poći od kazuističkih zakonskih pravila o dokazivanju pravnog interesa u parničnom postupku. Naime, a kako da se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite da predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi da se dakle, u suštini na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu da specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva da je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-2, u pravilu da postoji pa da se a priori pretpostavlja. Istodobno, a kako da se zaključuje iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda RH, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret da je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem da se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud RH u odluci iz oglednog postupka dodatno da je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK) (npr. poslovna nesposobnost) ili, cit.: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Argumentum a contrario, može da se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Takvim obrazloženjem Vrhovni sud RH potvrdio da je ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK, cit: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Za zaključiti da je stoga da sam Vrhovni sud RH smatra da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva da je primjerice poslovna nesposobnost. U svim ostalim slučajevima, očigledno da je da Vrhovni sud RH smatra da pravnog interesa nema upravo zato što da su stranke sporazumom o konverziji ugovorile novu pravnu osnovu svog međusobnog odnosa, koja da je valjana i proizvodi pravne učinke. Sve navedeno da je sada dodatno potvrđeno i presudom Suda Europske Unije u predmetu C-567/2020, a kojom da je odlučeno: da u ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na Ugovor o kreditu u CHF, s obzirom na to da je taj ugovor sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, te da eventualan povrat koristi koju tužitelj tvrdi da bi tuženik neosnovano stekao na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive pa u tom smislu, da obveza osiguravanja potpunog povrata ne postoji jer da se i te koristi mogu temeljiti na potencijalnoj nepoštenosti odredaba ugovora o kreditu u CHF, koju Direktiva 93/13, međutim – zbog svoje neprimjenjivosti – da ne može ispraviti; da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od 14. ožujka 2019., Dunai (C-118/17, EU:C:2019:207); da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi ZIDZPK i da u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive. Navedeno da potvrđuje i brojna pravomoćna sudska praksa.

3. U svojoj replici tužitelji navode da smatraju da je u ovom postupku od krucijalne važnosti tzv. pravo na punu restituciju tužitelja. Pitanje pune restitucije potrošača ovdje tužitelja već da je odgovoreno u presudi suda Europske Unije, C-118/17 od **.**.2019. (TO protiv Erste Bank Hungary Zrt). Naime, u navedenoj presudi odgovoreno da je da činjenica da su određene odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. U postupku da je potrebno da sud provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na potrošačevu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe. Slijedom navedenog, akcent da se odnosi na zaštitu potrošača i njegovu punu restituciju. Kada je bio donesen Zakon o konverziji i kada je potrošačima bila ponuđena konverzija, činjenica da je, da su se potrošači nalazili u nezavidnoj životnoj situaciji, kada da su morali plaćati čak i dvostruke iznose anuiteta od prvotnih koje da su plaćali prilikom sklapanja ugovora o kreditu. U toj situaciji potrošaču da je svako smanjenje anuiteta bilo od životne važnosti te da je navedeno i ponukalo velik broj potrošača da konverziju prihvate. Mogućnost izbora prihvata konverzije da je u takvoj situaciji bilo prividno jer da je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem da je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv te da su mnogi potrošači iz egzistencijalnih razloga potpisivali sporazume o konverziji. No, činjenica da je da se u sporazumu o konverziji potrošač nije odrekao bilo kojeg svojeg prava koje bi mu dozvoljavalo traženje isplate do pune restitucije. Navedeno da znači da je potrošač zadržao pravo na punu restituciju. Stoga, pristanak potrošača na konverziju da ne znači ujedno i odricanje prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove. Za istaknuti da je da ugovorne strane, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u osnovnom ugovoru, svoj originalni ugovor nisu izmijenile slobodno nego s obvezom primjene pravila o konverziji kako da je propisao zakonodavac. Potrošač da je prihvatio odredbe dodatka koje da su bile odraz obveznih zakonskih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen tim zakonom. Tužena da ističe kako tužitelji nemaju pravo na ovakvu vrstu tužbe jer da je zaključen Sporazum (Aneks) kojim je prihvaćena konverzija. Navedeno da nije točno iz razloga što da činjenica da je konverzija napravljena ne utječe na pravo tužitelja da ovom parnicom traže utvrđenje ništavosti odredbe ugovora o kreditu i vraćanja svega što je tužena na ime takve odredbe stekla. Takav stav da potvrđuje Rješenje Vrhovnog suda od 12. veljače 2019. godine, posl. br. Rev-2868/2018. Tzv. konverzija da ne spominje, kako u zakonu tako ni u Aneksu, na koji način bi se trebala riješiti ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Glavni smisao zakona kojim se naložila tzv. konverzija bio da je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate sa sporazumom o isplati iste sama za sebe da ne upućuje na zaključak da je tužiteljima vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope. Naime, posljedica ništetnosti propisana da je odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, koja da određuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Presuda Vrhovnog suda posl. br. Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine da navodi kako činjenica što su stranke zaključile dodatak ugovoru odnosno tzv. konverziju ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje ništavnima pojedine odredbe ugovora te na temelju toga ostvario eventualna prava. Uostalom, u svakom da će pojedinom slučaju, u parničnom postupku, provođenjem financijskog vještačenja, biti utvrđeno da li je potrošaču izvršena potpuna restitucija. Naime, financijsko vještačenje pokazati da će izračun i prikaz: razliku između stvarno naplaćene kamate po CHF kreditu (koja da se tijekom otplate kredita uvećavala) i kamate koju da su tužitelji trebali platiti prema početnom otplatnom planu primjenom početne kamatne stope koja je ugovorena Ugovorom o kreditu tj. što je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu, kakav je odnos konvertirane glavnice i one po početnom planu te što je potrošač dobio konverzijom i do koje ga je razine konverzija obeštetila, a sve uzevši u obzir promjene glede kamatne stope. Tuženik da bi imao pravo, u svojim navodima, pod uvjetom da je potrošač u potpunosti dobio punu restituciju konverzijom, što da nije, a što da će u konačnici potvrditi i financijsko vještačenje. Potrošač da je vjerujući da se provodi potpuna restitucija potpisao konverziju. Pravna i činjenična puna restitucija da pretpostavlja i znači kao da ništetna odredba nije nikad postojala i vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF-a na dan isplate kredita te početno ugovorenu kamatnu stopu tj. na početni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Stajalište da potrošači imaju pravo na punu restituciju Vrhovni sud RH već da je prije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse EU, i to u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj da je zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje da, između ostalog, sadržava tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude suda EU u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15: učinak da djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora tj. smatra da se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena; proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače da nastaje subjektivno pravo na restituciju; potrošač da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Ovdje da punu restituciju valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer da u citiranoj presudi nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako da su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja odluke.

To što da je potrošač pristao na konverziju, da ne smije biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača koji svoje kredite nisu konvertirali iako da je takvih potrošača vrlo malo. Potrošači da su tada, u situaciji u kojoj su se nalazili, kako bi preživjeli takve gospodarske nametnute uvjete, prihvaćali svaki oblik pomoći. Banke da su preplaćenim iznosima zatvarale konvertiranu glavnicu koja da nije ispravna glavnica, a koja da bi trebala biti, jer ispravna glavnica da je ona po početnom planu. Znači, jedina ispravna glavnica koju da je trebalo zatvoriti preplaćenim iznosima da je ona koja u sebi sadržava početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Konvertirana glavnica da sadržava tečajne razlike, te razlike glede promjenjive kamatne stope, koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Međutim te tečajne razlike naknadno da su, zbog donošenja presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine utvrdio da je da sporazum o konverziji ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđenja ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud da potvrđuje svoju odluku Rev 2868/18 od 12. veljače 2020. godine te da se stoga tužitelji pozivaju na utvrđenja iz navedenih sudskih odluka.

4. U svojoj replici tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača da se ne presumira te da je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno da je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji da je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno da je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što da je bitno da jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Tuženik ponavlja da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te da je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Tuženik ponavlja kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te da stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj da ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok da o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ponavlja da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Nastavno na navedeno, a uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Tuženik da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009,

89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013). Tuženik ponavlja da je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011.g. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno da su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik da do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje su izmjene da su stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim

odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kamatne stope da ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti da su tu stopu ikada prešle, već da su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile višestruko niže od najviše dozvoljene. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu bila ništetna te u cijelosti osporava i tužiteljev izračun navodno stečenog bez pravne osnove. Dalje navodi da su, kako da je u ranijem tijeku postupka već istaknuto, stranke ovog spora sklopile su 21. siječnja 2016.g. Aneks uz ugovor o kreditu broj 016-267/2007 (dalje: sporazum o konverziji), kojim da su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako da nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena da je na način da je: početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju da je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje da je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje da se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji da je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako da se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj da i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu da pritom nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja da se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.g., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što da za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013.g. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu da ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu međutim primjenjuju da se odredbe ZIDZPK koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Navedeni da je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji da derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon da je, kako da je poznato, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g. ocijenio suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i da ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji da je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. da, cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji da, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to da ništa ne mijenja na činjenici da su, kako da je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem da su mu ti iznosi priznati. To da ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako da je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Prema tome, tužitelj koji da je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen da je time što da je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji da ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv da je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud da niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji da je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila da bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo da bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok da bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanje takvog prava tužitelju, bilo da bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik da podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013.g. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer da se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju da DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Konačno, suvišno da je nadalje i ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem da je donesena presuda od **.**.2019., TO (C-118/17, EU:C:2019:207), a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju da se tužitelj neosnovano poziva. Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, može da se zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.g.: “Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.” S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja da je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to da je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako da se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite da predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi da se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu da specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva da je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu da postoji pa da se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret da je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem da se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. dodatno da je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili, cit.: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može da se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim da je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK, cit: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz ranije citiranih odluka da stoga proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva da je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz čl. 19. d ZIDZPK, na temelju kojeg da je izračunata konverzija, a koji da je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, te da nije sporno da je konverzija pravilno provedena, navedeno da nije slučaj. Opreza radi, tuženik da podredno ističe argumentaciju glede navodne ništetnosti spornih odredbi. Tuženik da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako da je objašnjeno. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača da se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

5. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno, predložile tokom glavne rasprave, sud, sukladno čl. 299. st. 3. ZPP-a, nije uzeo u obzir, jer stranke ni ne tvrde da ih, bez svoje krivnje, nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

6. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Tužitelji su početno novčanim (kondemnatornim) tužbenim zahtjevom zahtijevali da se tuženiku naloži da tužiteljima isplati novčani iznos od 13.962,45 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. S obzirom na kunsku protuvrijednost navedenog novčanog iznosa u vrijeme podnošenja tužbe, radilo se o iznosu od 65.592,12 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 8.705,57 eur.

Obveza čije su ispunjenje tužitelji zahtijevali početnim novčanim (kondemnatornim) tužbenim zahtjevom predstavlja djeljivu obvezu (ista se može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijeli predmet), te se to potraživanje tužitelja među njima dijeli na jednake dijelove. Posljedično, iz novčanog (kondemnatornog) tužbenog zahtjeva kako su ga početno bili postavili tužitelji proizlazi da je svatko od njih zahtijevao polovicu iznosa koji je bio predmet tog tužbenog zahtjeva, odnosno, da je svatko od njih zahtijevao isplatu novčanog iznosa od 4.352,73 eur.

Dakle, tužitelj ad1 je početno novčanim (kondemnatornim) tužbenim zahtjevom zahtijevao od tuženika isplatu novčanog iznosa od 4.352,73 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj ad1 je, nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavio novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev, kojim zahtijeva od tuženika isplatu novčanog iznosa od 10.372,73 eur sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužitelj ad1 povećao svoj početni novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačio tužbu.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Navedena preinaka tužbe tužitelja ad1, budući da je izvršena nakon provedenog financijskog vještačenja, predstavlja situaciju iz čl. 190. st. 2. ZPP-a, pa je sud dopustio tu preinaku.

7. Prema čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dakle, sud je vezan sadržajem tužbenog zahtjeva.

8. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu br. 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006. (10-19) i aneks uz ugovor o kreditu br. 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. (96-101). Provedeno je financijsko vještačenje. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

9. Uvidom u ugovor o kreditu br. 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006. utvrđeno je da su pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao davatelj kredita, tužitelj ad1, kao korisnik kredita, tužiteljica ad2, kao sudužnik i treća osoba, kao založni dužnik, dana 13. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: ugovor o kreditu), solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz Poreča-Parenzo, dana 18. prosinca 2006. pod br. OU-1450/06. Pravni prednik tuženika je ugovorom o kreditu odobrio tužitelju ad1 stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.300,00 CHF, na koji se obračunavaju kamate od 3,88 % dekurzivno godišnje, sa rokom otplate od 30 godina. Kredit je odobren za kupovinu stana. Čl. 6. ugovora o kreditu je ugovoreno sljedeće: "Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog ugovora neće mijenjati do 30.06.2007. (tridesetog lipnja dvijetisućesedme) godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog ugovora 01.07.2007. (prvi srpnja dvijetisućesedme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade". Nakon promijene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Dakle, ovim člankom ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Ugovorom o kreditu je odobren kredit za kupovinu stana. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju korisnika kredita, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj ad1 je u ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Nije sporno da je za trajanja otplate kredita po ugovoru, kamatna stopa više puta mijenjana na više.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7124/13-4 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelji se u ovoj parnici mogu pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja ad1, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

To što je ugovor o kreditu solemniziran nema utjecaja na ništetnost pojedinih njegovih ugovornih odredaba.

Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi su ništetne. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 10.372,73 eur / 78.153,57 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 06. kolovoza 2007. 42,66 eur / 321,43 kn, 06. rujna 2007. 42,75 eur / 322,13 kn, 01. listopada 2007. 65,92 eur / 496,66 kn, 02. studenog 2007. 65,69 eur / 494,97 kn, 03. prosinca 2007. 66,47 eur / 500,83 kn, 02. siječnja 2008. 66,35 eur / 499,89 kn, 01. veljače 2008. 67,58 eur /509,16 kn, 29. veljače 2008. 68,03 eur / 512,58 kn, 31. ožujka 2008. 129,83 eur / 978,24 kn, 30. travnja 2008. 126,61 eur / 953,93 kn, 02. lipnja 2008. 125,53 eur / 944,28 kn, 30. lipnja 2008. 126,85 eur / 955,78 kn, 31. srpnja 2008. 124, 54 eur / 938,33 kn, 01. rujna 2008. 124,63 eur / 939,01 kn, 01. listopada 2008. 126,31 eur / 951,67 kn, 31. listopada 2008. 136,18 eur / 1.026,02 kn, 02. prosinca 2008. 130,98 eur / 986,84 kn, 09. siječnja 2009. 151,47 eur / 1.141,25 kn, 02. veljače 2009. 152,98 eur / 1.152,62 kn, 02. ožujka 2009. 153,61 eur / 1.157,38 kn, 31. ožujka 2009. 151,74 eur / 1.143,27 kn, 30. travnja 2009. 152,06 eur / 1.145,71 kn, 01. lipnja 2009. 149,21 eur / 1.124,26 kn, 30. lipnja 2009. 147,12 eur / 1.108,47 kn, 31. srpnja 2009. 147,63 eur / 1.112,31 kn, 31. kolovoza 2009. 148,68 eur / 1.120,21 kn, 30. rujna 2009. 148,54 eur / 1.119,17 kn, 02. studenog 2009. 147,40 eur / 1.110,60 kn, 30. studenog 2009. 149,42 eur / 1.125,83 kn, 31. prosinca 2009. 151,03 eur / 1.137,93 kn, 01. veljače 2010. 153,33 eur / 1.155,28 kn, 01. ožujka 2010. 152,74 eur / 1.150,82 kn, 31. ožujka 2010. 155,89 eur / 1.174,52 kn, 30. travnja 2010. 155,22 eur / 1.169,51 kn, 01. lipnja 2010. 156,83, eur / 1.181,67 kn, 30. lipnja 2010. 166,48 eur / 1.254,37 kn, 02. kolovoza 2010. 164,32 eur / 1.238,09 kn, 31. kolovoza 2010. 170,67 eur / 1.258,93 kn, 30. rujna 2010. 168,40 eur / 1.268,83 kn, 02. studenog 2010. 164,78 eur / 1.241,56 kn, 30. studenog 2010. 172,21 eur / 1.297,54 kn, 31. prosinca 2010. 162,72 eur / 1.226,04 kn, 31. siječnja 2011. 156,60 eur / 1.179,93 kn, 28. veljače 2011. 158,86 eur / 1.196,92 kn, 31. ožujka 2011. 156,09 eur / 1.176,09 kn, 30. travnja 2011. 156,52 eur / 1.179,27 kn, 31. svibnja 2011. 167,84 eur / 1.264,57 kn, 30. lipnja 2011. 168,86 eur / 1.272,31 kn 31. srpnja 2011. 178,30 eur / 1.343,37 kn, 31. kolovoza 2011. 173,33 eur / 1.305,98 kn, 30. rujna 2011. 167,90 eur / 1.265,01 kn, 31. listopada 2011. 128,63 eur / 969,15 kn, 30. studenog 2011. 128,23 eur / 966,16 kn, 31. prosinca 2011. 130,11 eur / 980,29 kn, 31. siječnja 2012. 131,73 eur / 992,52 kn, 29. veljače 2012. 131,87 eur / 993,61 kn, 31. ožujka 2012. 130,60 eur / 984,04 kn, 30. travnja 2012. 131,32 eur / 989,40 kn, 31. svibnja 2012. 131,77 eur / 992,81 kn, 30. lipnja 2012. 130,77 eur / 985,99 kn, 31. srpnja 2012. 130,92 eur / 986,41 kn, 31. kolovoza 2012. 130/14 eur / 980,57 kn, 01. listopada 2012. 128,60 eur / 968,90 kn, 31. listopada 2012. 130,08 eur / 980,08 kn, 30. studenog 2012. 130,73 eur / 985,02 kn, 31. prosinca 2012. 130,08 eur / 980,12 kn, 31. siječnja 2013. 127,03 eur / 957,12 kn, 28. veljače 2013. 129,45 eur / 975,33 kn, 02. travnja 2013. 129,58 eur / 976,30 kn, 30. travnja 2013. 128,48 eur / 968,07 kn, 31. svibnja 2013. 125,33 eur / 944,29 kn, 01. srpnja 2013. 125,15 eur / 942,91 kn, 31. srpnja 2013. 125,80 eur / 947,84 kn, 31. kolovoza 2013. 126,89 eur / 956,09 kn, 30. rujna 2013. 128,45 eur / 967,82 kn, 11. studenog 2013. 127,51 eur / 960,74 kn, 30. studenog 2013. 127,99 eur / 964,32 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO/05.

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-102/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016., utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj ad1, kao korisnik kredita i založni dužnik i tužiteljica ad2, kao sudužnik i založni dužnik sklopili aneks ugovora o kreditu (dalje: aneks), tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile odredbe ugovora o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice uz sporazum o raspolaganju preplaćenim iznosom. Iz aneksa proizlazi da su stranke na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur, te utvrdile preplatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 15.131,30 kn i postigle sporazum o raspolaganju preplatom namirenjem budućih anuiteta najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem aneksa izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje aneksa između stranaka nije od značaja za postavljen tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti aneksom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Aneksom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužiteljima vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te ukoliko postoji, visinu iste, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog aneksa izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, na ime kamata, do konverzije kredita, za 10.372,73 eur je više uplaćeno i 2. da je realiziranim uplatama premašen iznos koji je bio potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom eur kreditu, te da tako utvrđena preplata iznosi 2.008,27 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1., obračuna zateznih kamata na svako pojedino potraživanje pod t. 1. do konverzije, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući i t. 2. mišljenja), preostalo ukupno potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 14.570,37 eur, i to 10.372,73 eur glavnice – preplate po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 4.197,64 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZIDZOPK-a, te je na taj način došlo do matematičkog izjednačenja s jednakim kreditom s valutnom klauzulom eur. U obzir su uzete sve uplate, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao preplata po kamati u odnosu na ništetnost promjene kamate, ali samo ako se gleda kao usporedba s kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni klauzule. Posljedično, tuženik, na ime obeštećenja, duguje još iznose sukladno rekapitulaciji, s pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelji prihvaćaju nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne osporava matematički izračun vještaka, ali ističe pravne prigovore. Navodi, u bitnom, da vještak, unatoč tome što je izračunao manje plaćene iznose, iste nije naveo u zaključku, da nije osnovano u konkretnom slučaju uzeti u obzir samo više plaćene iznose, nastale s osnove promjene kamatne stope i propustiti cijeniti manjak koji da je tijekom otplate ugovora o kreditu nastao tuženiku, obzirom da je kamatna stopa tijekom otplate bila i niža od one važeće na dan isplate kredita, te da je u svakom slučaju potrebno cijeniti manjak koji da je tuženiku nastao kada da je tečaj valute CHF manji od početnog.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope. Što se tiče prigovora tuženika da vještak nije uzeo u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno, one slučajeve gdje je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, njegov prigovor nije osnovan. To iz razloga što je predmet ovog postupka zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, a tuženik nije tokom postupka postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor po kojem bi se moglo raspravljati i odlučivati o tzv. negativnim razlikama nastalim prilikom otplate kredita. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Na matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka nije bilo prigovora. Zbog navedenih razloga, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a RH posl. br. Pž-7124/13-4 od 13. lipnja 2014., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Kraj svega izloženog, novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev tužitelja ad1 je osnovan, s tim da, s obzirom da je bila provedena konverzija, zatezne kamate na utuženi iznos preplate teku od provedbe konverzije.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.

10. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužiteljima parnične troškove.

Tužiteljima su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 220,00 eur (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 40. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za sudsku pristojbu na tužbu 178,91 eur, za zastupanje na ročištu 19. prosinca 2016. 220,00 eur (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za sastav žalbe od 24. siječnja 2017. 275,00 eur (Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za sudsku pristojbu na žalbu 357,82 eur, za pristojbu na presudu 178,91 eur, za zastupanje na ročištu 18. lipnja 2024. 220,00 eur (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za sastav podneska od 20. siječnja 2025. 220,00 eur (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za zastupanje na ročištu 20. ožujka 2025. 220,00 eur (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.) i za vještačenje 693,56 eur, ili ukupno 2.784,20 eur.

Nisu im priznati troškovi sastava tužbe u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer je ta pristojba iznosila onoliko koliko im je priznato. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 01. listopada 2015., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu im priznati troškovi zastupanja na ročištu 19. prosinca 2016. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi sastava žalbe od 24. siječnja 2017. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi sudske pristojbe na presudu u dijelu iznad priznatog, jer je ta pristojba iznosila onoliko koliko im je priznato. Nisu im priznati troškovi zastupanja na ročištu 18. lipnja 2024. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 10. lipnja 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da su sadržaj ovog podneska mogli usmeno iznijeti na ročištu za koje su im priznati troškovi zastupanja, a što su, konačno, i učinili. Nisu im priznati troškovi sastava podnesaka od 28. listopada 2024. i 08. studenog 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 20. siječnja 2025. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi sastava žalbe od 07. ožujka 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu im priznati troškovi zastupanja na ročištu 20. ožujka 2025. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer su ti troškovi iznosili onoliko koliko im je priznato (nepotrošeni dio predujma bit će im vraćen).

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

Tužitelji nisu izgubili ovu parnicu, pa nisu dužni naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 24. ožujka 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave odluke.

DNA:

1. tužiteljima p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte