REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-183/2022-20

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska narodna banka (OIB: 95970281739), Zagreb, Trg hrvatskih velikana 3, kojega zastupa punomoćnica Ivana Zaninović Semenov, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice OK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], radi predaje u posjed, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i tuženice, 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženici OK predati tužitelju Hrvatskoj narodnoj banci ključeve stana kao i jednosobni stan na tavanu površine 24 m2 ([adresa]) oznake E-38, koji se nalazi u Zagrebu, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zemljišnoknjižni odjel Zagreb, na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dvorište i zgrada mješovite uporabe, [adresa] i [adresa], ukupne površine 1985 m2, slobodan od osoba i stvari na slobodno raspolaganje i posjed, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 550,60 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik jednosobnog stana u [adresa], tavan, površine 24 m2, pobliže opisanog u izreci presude, a kojega tuženica drži u posjedu bez valjanog pravnog temelja. Naime, predmetni stan tuženici je dodijeljen na privremeno korištenje odlukom tužitelja od 26.6.1990, no usprkos tome nije ga vratila tužitelju iako stan ne koristi za stanovanje te od 19.1.1993. ima prijavljeno prebivalište na drugoj adresi. Slijedom toga, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se tuženici naložiti predaja ključeva i opisanog stana u posjed i na raspolaganje tužitelju, sve uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno predlaže sporazumno rješenje spora između stranaka. Nastavno ističe da predmetni stan kroz cijelo razdoblje od dodjele neprekidno koristi za stanovanje i plaća sve režijske troškove. U međuvremenu nije dobila nikakav drugi stan na korištenje, a inače nema u vlasništvu drugih nekretnina te joj sporni stan predstavlja jedino mjesto za život. Prijava prebivališta na drugoj adresi bila je samo fiktivna.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uvjerenje o prebivalištu za tuženicu, odluku Komisije za stambene odnose Radne zajednice Narodne banke Hrvatske od 26.6.1990., dopise tužitelja po punomoćnici od 31.1.2022. i 13.9.2022. s povratnicom, bilješku sa sastanka od 15.12.2022., rješenja Općinskog suda u Zagrebu br. Ps-1136/91 od 9.3.2005. i 4.12.2006 te rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3997/07 od 13.10.2009., saslušana je tuženica.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Između stranaka nije sporno, a što i proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je tužitelj vlasnik nekretnine - 38. Suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-38) i to stana na tavanu površine 24,00 m2 ([adresa]), koji dio je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika i to k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dvorište i zgrada mješovite uporabe, [adresa] i [adresa], ukupne površine 1985 m2. Nesporno je i da tuženica drži u posjedu opisanu nekretninu-stan, dok je sporno ima li pravo koje je ovlašćuje na takvo posjedovanje. Na tu okolnost provedeni su i odgovarajući dokazi.

7. Iz odluke Komisije za stambene odnose Radne zajednice Narodne banke Hrvatske od 26.6.1990. proizlazi da je ovdje tuženici, tada radnici Radne zajednice Narodne banke Hrvatske, koja se nalazi na 6. mjestu u Godišnjem planu rješavanja stambenih potreba radnika za dodjelu stanova na korištenje radnicima Radne zajednice Narodne banke Hrvatske za 1989., dan na privremeno korištenje jednosobni stan u [adresa], V. kat, III. stubište, površine 24 m2, mansarda lijevo, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje i WC-a. Stan je dan na privremeno korištenje do useljenja imenovane u drugi stan koji joj pripada prema odredbama čl. 9. st. 1. SAS-a o rješavanju stambenih potreba radnika Radne zajednice Narodne banke Hrvatske. Ujedno je navedeno da se davanjem toga stana na privremeno korištenje, ne diraju prava ovdje tuženice koje ima u Godišnjem planu za dodjelu odgovarajućeg stana u [adresa], a kojeg još uvijek koristi ŠK. Nije sporno između stranaka da je dodijeljeni stan upravo stan koji tužitelj potražuje u ovom postupku, kao i da tuženica nikada nije uselila u drugi stan koji bi joj pripadao prema gore spomenutim odredbama.

8. Iz uvjerenja o prebivalištu za tuženicu razvidno je da je ista u razdoblju od 7.7.1992. do 19.1.1993. imala prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], a od 19.1.1993. ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa].

9. U svom iskazu tuženica u bitnom potvrđuje da joj je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje do dodjele drugog odgovarajućeg stana na koji je imala pravo, a što nikada nije uslijedilo. U svezi toga vodila je i sudske sporove koje je dobila, odnosno još uvijek su u tijeku. U spornom stanu neprekidno stanuje i plaća režije, dok najamninu ne plaća niti to tužitelj traži. Stanuje sama, a na adresi [adresa] samo je fiktivno prijavila prebivalište radi dostave sudskih pismena. Inače u tom prostoru čiji je vlasnik Grad Zagreb, sada stanuje njezina sestra, a ranije su stanovali i majka i brat te ona. Nema u vlasništvu nekretnina, a ne želi odgovarati na pitanja o bračnom statusu i ima li djece, kao i o možebitnoj znatnijoj ušteđevini. Od tužitelja je svojevremeno tražila otkup stana, ali nije pokretala nikakav sudski postupak u svezi toga, dok najam nije tražila.

10. Cijeneći gornju odluku Komisije za stambene odnose Radne zajednice Narodne banke Hrvatske od 26.6.1990. kojom je ovdje sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje tuženici do useljenja u drugi stan koji joj pripada prema odredbama tadašnjeg SAS-a o rješavanju stambenih potreba radnika Radne zajednice Narodne banke Hrvatske, kao i iskaz tuženice u tom dijelu te uvjerenje o prebivalištu za istu iz kojih bi proizlazilo da je doista i uselila u taj stan, sud nalazi da je tuženica na taj način u smislu odredbe čl. 91. st. 1. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85., 42/86., 22/92, 70/93. – dalje: ZSO) stekla stanarsko pravo na određeno vrijeme i time pravo na privremeno korištenje tog stana do dodjele drugog stana. Kako tužitelj nesporno nije omogućio tuženici useljenje u drugi stan koji joj pripada, a nema dokaza da bi tuženici eventualno stečeno stanarsko pravo prestalo postojati, dok je u međuvremenu stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20. – dalje: ZONS) 5.11.1996. prestalo stanarsko pravo i odredbe ZSO-a koje su to regulirale, za zaključiti je da je tuženica tako valjano stekla stanarsko pravo na neodređeno vrijeme na spornom stanu u smislu odredaba čl. 59. ZSO-a, a stupanjem na snagu ZONS-a i prava i obveze najmoprimca (čl. 30. st 1. i 2. ZONS-a). Iako najmoprimac kao takav općenito ima pravo koje ga ovlašćuje na posjed, to nije isključivalo dužnost tuženice da sukladno odredbama čl. 33. ZONS-a od tužitelja kao nespornog vlasnika zatraži sklapanje ugovora o najmu, odnosno u slučaju njegovog odbijanja pokrene i postupak radi donošenja presude kojom će se zamijeniti taj ugovor. U situaciji kada to tuženica nije učinila kroz cijelo ovo razdoblje od gotovo 30 godina (što predstavlja više nego razuman rok), a ne plaća niti najamninu niti ikakvu naknadu tužitelju, prema stajalištu ovoga suda tuženica je izgubila zakonom stečena prava najmoprimca pa tako i koristiti stan (nerazumno je i nelegitimno lišavati tužitelja vlasničkog prava na posjed stana uslijed takvog dugogodišnjeg tuženičinog nečinjenja). Za istaknuti je i da tuženica osim vlastitim iskazom ničim ne dokazuje da bi eventualno od tužitelja zatražila otkup stana (prema vlastitim navodima sudski postupak u svezi toga nije vodila), pa čak i da bi od 1993. predmetni stan koristila za vlastito stanovanje (tadašnja prijava prebivališta na drugu adresu na kojoj uredno prima poštu i u ovom postupku).

11. U odnosu na tuženičino pozivanje na prigovor prava na poštivanje doma (što tuženičini navodi da nema u vlasništvu nekretnina i da joj sporni stan predstavlja jedino mjesto za život faktično jesu) u smislu odredbe čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, br. 18/97., 8/99., 14/02., 13/03. 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija) u svezi odredbe čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 85/10. i 5/14.), sud je razmotrio i primjenu gornje odredbe Konvencije, tj. ispitao razmjernost i nužnost miješanja u eventualno pravo na dom tuženice. Prvenstveno je za istaknuti, a s obzirom da tuženica kako je gore izloženo ne dokazuje da stan koristi za stanovanje od 1993., da sud ocjenjuje kako u konkretnom slučaju ne postoji dovoljna i kontinuirana veza tuženice s tim stanom koja bi bila očito manifestirana u volji da živi u tom stanu, zbog čega se ne može zaključiti da sporni stan predstavlja dom za tuženicu. Podredno, sve i da je tuženica dokazala suprotno istom utvrđenju, u tom slučaju donošenjem presude kojom bi se tuženici naložilo iseljenje iz stana koji bi predstavljao njezin dom, svakako bi došlo do miješanja u pravo tuženice na poštivanje njezinog doma. Takvo miješanje bilo bi u skladu sa zakonom (čl. 161. i čl. 162.. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima /"Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. – dalje: ZV/) i imalo legitiman cilj u vidu zaštite prava vlasništva tužitelja. Prema stajalištu ovoga suda prisilno iseljenje tuženice predstavljalo bi i nužnu mjeru u demokratskom društvu, odnosno razmjerno je zaštiti prava vlasništva tužitelja koja se ovdje ostvaruje, a sve budući da tuženica nema nikakvo pravo koje ju ovlašćuje na posjed stana, dok je istoj u više nego dovoljnom vremenskom razdoblju bilo omogućeno reguliranje statusa u stanu uslijed kojeg nije došlo isključivo zbog vlastitog nečinjenja (prihvaćanjem takvog ponašanja tuženice koja niti ne plaća najamninu ili naknadu za stanovanje bili bi stavljeni u neravnopravni položaj svi oni građani koji su to učinili i sada čine). U takvoj situaciji ostankom posjeda tuženice na stanu za što nema valjani pravni temelj i ne plaća naknadu za stanovanje, čak i ne dokazuje da ga koristi za stanovanje, tužitelju kao vlasniku stana nametao bi se prekomjeran teret, a budući da pravo na dom osim prava na stanovanje uključuje i obvezu podmirenja troškova stanovanja (konkretno i plaćanje naknade za korištenje vlasniku stana). U konačnici, stoga bi stavljajući u međusobni odnos ova dva suprostavljena pojedinačna prava (pravo vlasništva tužitelja i pravo na dom tuženice), pravo tužitelja pretezalo nad pravom tuženice, slijedom čega bi se prigovor tuženice u tom pravcu ukazivao neosnovanim.

12. Slijedom svega toga, a budući da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine-stana koji tuženica drži u posjedu bez valjanog pravnog temelja, valjalo je primjenom odredaba čl. 161. i čl. 162. ZV-a pružiti tužitelju vlasničko- pravnu zaštitu i odlučiti kao u izreci presude.

13. Sud nije posebice cijenio preostale navode stranaka i provedene dokaze, kao i provodio daljnje dokaze (priklopi spisa Suda udruženog rada), a s obzirom da su činjenice utvrđivane istima između stranaka nesporne ili su utvrđene drugim provedenim dokazima, odnosno kraj gornjih utvrđenja više nisu od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari. Odbijen je i prijedlog tuženice za podjelu roka radi pribave daljnjih neodređenih dokaza, a cijeneći da je s time tuženica nakon zaključenja prethodnog postupka prekludirana (čl. 299. st. 1. ZPP-a).

14. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćnici odvjetnici i to: jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak – 200 bodova (Tbr. 7. t. 2. al. 3. ovdje primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje Tarifa/), koji primjenom Tbr. 50. Tarife daju iznos od 398,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 99,50 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i ovu presudu u zatraženom iznosu od 53,10 EUR prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,36 EUR, sve u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23. ) i za tužbu Uredbom o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 53/19. i 92/21.) te presudu Uredbom o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), što sveukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 550,60 EUR.

16. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno da mu tuženica troškova postupka naknadi u cijelosti.

17. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

U Zagrebu 24. ožujka 2025.

S U D A C:

MARIJAN GLAVAŠ

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe na županijski sud, u roku od l5 dana od dostave presude, putem ovog suda.

DNA:

tužitelju po pun.

tuženici