REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-853/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja, i Nevenke Baran, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KOMUNALAC d.o.o., OIB: 79399174783, Biograd na Moru, Kralja Petra Svačića 28, kojeg zastupa punomoćnik Luka Mrkić, odvjetnik u Zadru, Zrinsko Frankopanska 38c, protiv tuženika VRANA d.o.o., OIB: 92679704563, Biograd na Moru, Jankolovica bb, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Jurjević, odvjetnik u Zadru, Hrvoja Vukčića Hrvatinića 8, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-601/2017-91 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-601/2017-91 od 17. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-601/2017-91 od 17. siječnja 2025. u točkama III. i IV. njegove izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presuđeno je:

„I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, poslovni broj Ovrv-2143/17 od 13. srpnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 115.039,89 eura / 866.768,80 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 13.700,13 eura / 103.223,63 kn od 7. lipnja 2017. do isplate - na iznos od 37.624,82 eura / 283.484,18 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 39.363,35 eura / 296.583,15 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 19.074,34 eura / 143.715,62 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 5.227,35 eura / 39.761,45 kn od 21. lipnja 2017. do isplate sve obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, kao i da tužitelju nadoknadi troškove ovršnog postupka od 1.476,54 eura / 11.124,99 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, tekućom od dana 13. srpnja 2017. pa do namirenja tužitelja, sve u roku od 8 dana.

II. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, poslovni broj Ovrv-2143/17 od 13. srpnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos glavnog potraživanja od ukupno 97.323,92 eura / 733.287,10 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojemu je naloženo naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.862,60 eura / 21.568,26 kuna eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.''

Pobijanim rješenjem o trošku riješeno je:

„III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 20.112,50 eura.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 58.189,75 eura.“

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da iz računa priloženih uz raniji prijedlog za ovrhu (njih pet) proizlazi da tužitelj od tuženika potražuje ukupan iznos od 212.363,91 eura. Od navedenih računa, četiri se odnose na obračunatu razliku za utrošak vode od 2014., zaključno s travnjem 2017., a jedan račun za svibanj i lipanj 2017. Spisu su priloženi i računi odnosno poslovna dokumentacija (l.s. 80.-279.) a koja se dokumentacija očito odnosi na utrošak vode u istom razdoblju kojega je tužitelj tuženiku obračunao po nižim cijenama, a koji utrošak je tuženik platio. Upravo razlika u fakturiranoj cijeni predstavlja jednu od osnova tuženikova pobijanja ovdje tužbenog zahtjeva. Iz navedene dokumentacije kako je utvrdio i sam vještak, doista proizlazi da je prethodno utuženim računima, tužitelj tuženiku za isto razdoblje izdavao mjesečno dva računa. Jedan račun sadržavao je stavku potrošnje vode po cijeni od 1,72 kn/m3 uvećano za PDV od 13% i naknadu za korištenje voda koja se utvrđivala prema ukupnoj potrošnji vode za pojedini mjesec i množila se s cijenom od 1,35 kuna, odnosno kasnije 2,85 kuna. Tužitelj je u spis priložio i svoje Odluke o cijenama vodnih usluga iz kojih proizlazi da u odnosu na njih postoje zakonom propisane suglasnosti jedinice lokalne samouprave, te da je utvrđena cijena za poslovne korisnike u iznosu od 10,00 kuna odnosno 9,00 kuna/m3, a iz čega je onda razvidno kako je nastala razlika u iznosima na ovdje spornim, utuženim računima i onima koje je za isto razdoblje tužitelj izdao tuženiku, a ovaj platio. Zastupnica po zakonu tuženika EE u svom iskazu, među ostalim, je navela kako smatra da se ugovor iz 1997. godine primjenjivao do inspekcije Hrvatskih voda iz 2013. ili 2014. godine, nakon čega su ugrađeni vodomjeri, s tim da je ostala obaveza tuženika platiti paušal za struju koji je uvećan na 10.000,00 kuna. Po mišljenju suda upravo je obveza određivanja i naplate cijene usluga koje obavlja isključivo temeljem zakona i drugih propisa, jedno od ograničenja koje je, zbog prirode djelatnosti, zapravo određeno u odnosu na tužitelja. Tužitelj, kao isporučitelj vodnih usluga, mora svoju djelatnost obavljati na zakonom propisan način, a cijenu svojih usluga odrediti i naplatiti na temelju konkretnih odredbi, odnosno odluka temeljenih na zakonu i prema svim korisnicima na isti način. To znači da niti tuženik ne može biti izuzet od naplate tužiteljevih usluga po cijenama određenim na temelju ovlasti iz čl. 206. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, 46/18 i 66/19). Tu obvezu ne isključuje niti ugovor na koji se tuženik poziva, jer je i sam počeo plaćati isporučenu vodu mimo odredbi tog ugovora iz 1997. godine, a nakon inspekcije Hrvatskih voda. Prema mišljenju suda već iz te činjenice proizlazi zaključak da je tuženik dužan platiti isporučenu vodu (čega je i sam svjestan što se vidi iz činjenice da je počeo s plaćanjem cijene isporučene vode, iako po nižoj cijeni), a da je to dužan učiniti na temelju odluke o visini vode koju je u spis dostavio tužitelj proizlazi i iz netom iznesenih razloga. Ti su razlozi prvenstveno činjenica što tužitelj nije ovlašten određivati i dogovarati cijenu vode sa svakim pojedinim korisnikom, već ta cijena mora biti utvrđena i određena sukladno zakonskim odredbama, pa nije ostavljena na slobodnu volju ugovornih strana. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, kako je to utvrdio i vještak (l.s. 897.) tužitelj je tuženiku poslao račun za svibanj 2017. i lipanj 2017. godine na ukupan iznos od 23.321,34 eura (175.714,65 kuna) a temeljem očitanja s jednog, do tada za očitanje nekorištenog vodomjera Kakma. To je rezultiralo očitanjem veće potrošnje, posljedično i većeg iznosa naknade, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se zapravo radi o mjeraču koji mjeri protok vode prije objekata tuženika (u kojima postoje zasebni vodomjeri koji su do tada korišteni za očitanje) i iza kojeg mjerila se nalaze i objekti drugih korisnika osim tuženika ili iza kojeg dolazi do gubitka vode, na što tuženik opravdano ukazuje. Kada se usporedi dotadašnji način utvrđivanja tuženikovog utroška vode i ovoga temeljem kojeg su izdani računi za svibanj i lipanj 2017., sud točnim i pouzdanijim smatra dotadašnji način očitanja, jer se on provodio u objektima samo i isključivo tuženika, što znači da je tim očitanjem utvrđena stvarna količina vode koja je došla do tuženika i koju je on mogao iskoristiti. Zato sud i u tom dijelu prihvaća utvrđenje vještaka, pa smatra da je tuženik u tom dijelu dužan tužitelju platiti iznos manji od onoga kojeg potražuje tužitelj (23.321,34 eura) odnosno da mu po tom računu duguje iznos od 5.277,35 eura (39.761,45 kuna). Točkom II. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i ukinut platni nalog u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje od 97.324,02 eura i to iz dva razloga: kao prvo, djelomično je osnovan tuženikov prigovor zastare za dio potraživanja od 21.474,72 eura, a koji se iznos tražbine odnosi na utrošak vode za prvih šest mjeseci 2014. godine, s tim da je iznos utvrdio vještak svojim izračunom izvršenim na način da je mjerodavno utvrdio količine iz računa koje je za to razdoblje platio tuženik po jediničnoj cijeni od 1,72 kune, odnosno na način da je na tako prihvaćene količine obračunao cijenu prema odluci tužitelja o cijeni vodnih usluga, s tim da sud napominje kako provedeno vještačenje u cijelosti prihvaća pravilnim i logičnim, te sačinjenim u skladu s pravilima struke. Kao drugo, sud je prilikom utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine također u cijelosti prihvatio izračun vještaka iz nalaza i mišljenja. Tim vještačenjem, kako je već ranije objašnjeno, vještak je izračunao iznos razlike između ranije naplaćene vodne usluge po nižim cijenama, s cijenom tih usluga koju je tužitelj obračunao i fakturirao u spornim računima. Prema utvrđenjima vještaka tužiteljev izračun nije pravilan, slijedom čega je on u vještačenju izvršio vlastiti izračun kojeg je sud u cijelosti prihvatio, te tužitelju dosudio iznos sukladno tom izračunu, a tužiteljev zahtjev odbio preko dosuđenog, odnosno za iznos kojega je vještak utvrdio previsokim. Dakle, prvostupanjski sud je na temelju djelomično osnovanog tuženikovog prigovora zastare i nalaza i mišljenja vještaka odlučio kao u točki II. izreke presude.

3. Tužitelj u žalbi protiv točke II. izreke presude i točke IV. izreke rješenja, među ostalim, navodi kako je prvostupanjski sud odbio dio tužbenog zahtjeva bez valjanog obrazloženja zbog čega odbija tužbeni zahtjev za iznos od 97.323,92 eura. Sud prilikom donošenja pobijane presude ni na koji način nije dao obrazloženje uslijed čega odbija pobijani dio tužbenog zahtjeva pa se presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je opisanim postupanjem sud počinio apsolutno bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Neosnovano je i nelogično obrazloženje prvostupanjskog suda kako je trebalo umanjeno priznati račun za svibanj i lipanj 2017. godine jer se isporuka vršila na vodomjeru Kakma koji je uredno mjerio protok vode i vodomjer je instaliran za potrebe tuženika. Tuženik je bio u obvezi platiti ukupno količinu isporučene vode na vodomjeru Kakma, dakle ukupan iznos od 23.321,34 eura.

4. Tuženik u žalbi protiv točke I. izreke presude i točke III. izreke rješenja, među ostalim, navodi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i t. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer su izostali jasni razlozi usvajanja tužbenog zahtjeva, obzirom na dokaze sadržane u spisu, a posebno na obrazloženje suda koji otklanja primjenu Ugovora o opskrbi vodom zaključenog između pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika tuženika od 25. veljače 1997., iako su ga stranke suglasno izvršavale, što sve sud nije pravilno obrazložio, pa je obrazloženje suda proturječno dokazima i sadržaju spisa, te suprotno čl. 45. Odluke o općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga. Zbog pogrešnog pravnog pristupa sud je nepotpuno, odnosno pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Prije svega tuženik ističe kako mu je sud prvog stupnja onemogućio raspravljanje u ovom postupku, jer je odbio prijedlog tuženika da se u ovoj pravnoj stvari provede novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući vještak Uglešić je svoje vještačenje u bitnom temeljio samo na računima sadržanima u spisu, a nije izvršio osobni uvid u knjigovodstvo stranaka i bitno je bio suzdržan kod davanja odgovora na konkretna pitanja o vjerodostojnosti ovdje spornih isprava u smislu računovodstvenih i poreznih propisa. Nadalje, ovaj vještak na pitanje tuženika na raspravi 13. studenog 2024. da li su ovdje sporni računi sukladni čl. 6. Uredbe o najnižoj cijeni vodnih usluga i vrsti troška koja cijena vodnih usluga pokriva je odgovorio da mu nije poznato što piše u čl. 6. ove Uredbe i da na to ne može odgovoriti. U vezi s tim tuženik ističe da u ovom postupku nije niti utvrđeno da li je cijena koju je tuženik već platio, po ranijim mjesečnim računima 2014., 2015., 2016. i 2017. godine bila niža od najniže osnovne cijene vodnih usluga propisane Uredbom po najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva („Narodne novine“ broj 112/10). Isto tako sud je onemogućio tuženiku raspravljanje kada je odbio prijedlog da se pribave podaci od Zavoda za javno zdravstvo o zdravstvenoj ispravnosti vode za razdoblje od 3. lipnja 2014., pa do 30. listopada 2017., jer u presudi nije naveo, niti obrazložio iz kojih razloga je sud prvog stupnja odbio takve dokazne prijedloge, odnosno netočno sud navodi da tuženik nije oslobodio čuvanja tajne Zavoda za javno zdravstvo, jer je tuženik podneskom pod točkama 8. od 26. listopada 2023. naveo, da daje izričitu suglasnost Zavodu za javno zdravstvo i da ga oslobađa čuvanja poslovne tajne, a sve to nakon što je tuženik zaprimio 17. listopada 2023. odgovor Zavoda za javno zdravstvo da ne može dostaviti podatke, jer da predstavljaju poslovnu tajnu. Naime, utvrđenje činjenice ispravnosti između ostalog i nevezano za sve ostale prigovore i žalbene razloge je od odlučnog značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava i odgovora na pitanje zašto je tužitelj fakturirao vodu tuženiku u paušalnom iznosu za svo vrijeme do 2017. godine i to temeljem Ugovora o opskrbi vodom iz 1997. godine i zašto je tužitelj primao takve uplate i na njih nije imao nikakvih primjedbi a sve sukladno čl. 173. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Nakon proteka više od tri (3) godine, tužitelj ispostavlja spornih pet računa koji nemaju svoj pravni temelj izdavanja, što znači da tužitelj nije mogao 6. lipnja 2017. izdati te račune, s istim danom dospijeća 6. lipnja 2017., a koji u svom opisu sadrže naznaku „razlika po računima za 2014.g.“, „razlika po računima za 2015.g.“; „razlika po računima za 2016.g.“; „razlika po računima za 2017.“ i „račun za svibanj 2017.g.“, kada je tužitelj već jednom za predmetnu isporučenu vodu izdao račune i zaprimio uplate od tuženika. Dakle, tužitelj je u cijelosti namiren za vodu za ovdje utuženo razdoblje (2014., 2015., 2016. i 2017. godine) u skladu sa čl. 173. ZOO-a i nema pravo naknadno izdavati račune, jer je prihvatio uplatu za već izdane račune, a da prije toga nije zadržao pravo da može na takav način protekom 3 godine, ponovno izdavati račune za jedan te isti događaj i tužitelj je sebi onemogućio da traži ispunjenje obveze koju je tuženik već ispunio prema čl. 173. ZOO-a. I na kraju, navodi tuženik, potpuno je pogrešan zaključak suda i to ne proizlazi iz sadržaja spisa da je tuženik počeo plaćati isporučenu vodu mimo odredbi Ugovora iz 1997. godine, i da bi iz toga proizlazio zaključak da je tuženik dužan platiti ovdje utuženi iznos iz proste činjenice, a što je prethodno navedeno da su i tužitelj i tuženik pridržavali se paušalnog obračuna utroška i cijene vode prema ugrađenim vodomjerima i stoga su se suglasno pridržavali cijelu 2014., 2015., 2016. godinu, sve do svibnja 2017. godine kada tuženik jednostrano mijenja takav dotadašnji način obračuna vode kojeg mu je tuženik upravo osporio vraćajući mu neosnovane račune koji su bili protivni dotadašnjem načinu obračuna a tužitelj nije taj novi način obračuna opravdao nikakvim novim Ugovorom što znači da se ima primjenjivati raniji način izračuna utroška i cijene vode jer taj odnos nije drugačije reguliran nego što je to bilo ugovorom, odnosno dogovorom kojim se paušalno definirala cijena vode, po čl. 45. Odluke tuženika. Takav stav zauzeo je Visoki trgovački sud u svojoj odluci poslovni broj Pž-2604/2024-2 od 13. studenog 2024. kojom odlukom je potvrđena prvostupanjska odluka Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj Povrv-113/2018 i ukinut platni nalog za račune tužitelja za 6., 7., 8., 9. i 10. mjesec 2017. godine, jer je tuženik platio račune tužitelja onako kako je isti te račune i fakturirao. Traži naknadu troška žalbenog postupka.

5. Odgovora na žalbe nije bilo.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Nakon što su pobijani presuda i rješenje ispitani na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama žalbenih navoda, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je našao da su prvostupanjska presuda i rješenje pravilni i osnovani na zakonu.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom neplaćenog dijela razlike cijene utroška vode za 2014., 2015., 2016. i 2017. godinu (za 2017. godinu za razdoblje od siječnja do travnja), te cijene utroška vode za svibanj i lipanj 2017., u odnosu na koju tražbinu je tužitelj tuženiku izdao pet računa priloženih uz prijedlog za ovrhu. Konkretno, radi se o računima br. 34-RJ 940-1 u iznosu od 350.558,41 tadašnjih kuna, 35-RJ 940-1 u iznosu od 433.484,18 kuna, 36 RJ 940-1 u iznosu od 446.583,14 kuna, 37-RJ 940-1 u iznosu od 193.715,63 kuna i 38-RJ 940-1 u iznosu od 175.714,65 kuna, a temeljem kojih tužitelj u ovom postupku potražuje ukupno tadašnjih 1.600.055,90 kuna, što predstavlja protuvrijednost sada važeće valute u Republici Hrvatskoj 212.363,91 eura.

9. Neosnovani su tužiteljevi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a te da je neosnovano i nelogično obrazloženje prvostupanjskog suda kako je trebalo umanjeno priznati račun za svibanj i lipanj 2017. jer da se isporuka vršila na vodomjeru Kakma koji je uredno mjerio protok vode i koji je instaliran za potrebe tuženika. To iz razloga jer su, upravo suprotno tome, i sudski vještak i prvostupanjski sud jasno, logično i detaljno obrazložili zašto tuženik duguje tužitelju po tom računu iznos od 5.277,35 eura, a ne iznos od 23.321,34 eura kojeg s te osnove potražuje tužitelj. Ti razlozi su, baš kao i ostali osnovani razlozi zašto je prvostupanjski sud pravilno djelomično odbio predmetni tužbeni zahtjev (dijelom, uz pravilnu primjenu trogodišnjeg zastarnog roka, za prvih šest mjeseci 2014. godine, zbog zastare), u bitnom, sadržani i u točki 2. ovoga obrazloženja, s tim da je prvostupanjski sud pravilno obrazložio i zašto je djelomično odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška.

10. Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobijana odluka pobija u tom dijelu, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a, odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđen dio prvostupanjske odluke (točka II. izreke presude i točka IV. izreke rješenja) koji tužitelj pobija.

11. Što se pak tiče tuženikove žalbe, neosnovan je njegov žalbeni navod da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude „netočno navodi da tuženik nije oslobodio čuvanja tajne Zavoda za javno zdravstvo“ jer iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud nije zbog toga odustao od ponovnog traženja podataka od Zavoda za javno zdravstvo o zdravstvenoj ispravnosti vode, nego, među ostalim, zbog sljedećih razloga: „U tom dijelu bitno je istaknuti i tvrdnju tužitelja da on isporučuje samo pitku vodu, (…) posebno kraj činjenice da je tuženik platio ranije izdane račune na manji iznos a koji se od ovdje spornih razlikuju samo u iznosu jedinične cijene, a ne i u stavkama (primjerice da bi u plaćenim računima bila fakturirana nekakva tehnološka voda, a u spornim pitka). Pritom u spisu nema podataka da bi između stranaka ikad bilo prijepora oko kvalitete isporučene vode.“ Te razloge prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud.

12. Nadalje, mjerodavne odredbe čl. 206. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14 i 46/18; dalje: ZOV) glase:

„Odluka o cijeni vodnih usluga

Članak 206.

Visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz suglasnost jedinice lokalne samouprave.

Cijena vodne usluge ne može biti niža od one određene primjenom mjerila iz propisa iz stavka 7. ovoga članka.

Tarifa vodnih usluga javne vodoopskrbe najmanje mora sadržavati:

– osnovnu cijenu vodne usluge i

– cijenu koju plaćaju socijalno ugroženi građani za količinu isporučene vode nužne za osnovne potrebe kućanstva.

Cijena iz stavka 3. podstavka 2. ovoga članka ne može se utvrditi u visini većoj od 60% od osnovne cijene vodne usluge.

Odluka o cijeni vodnih usluga sadržava: vrstu vodne usluge, visinu cijene (tarifa vodne usluge), način obračuna i plaćanja usluge i iskaz javnih davanja koja se obračunavaju i naplaćuju uz cijenu usluge.

Isporučitelji vodnih usluga dužni su objaviti odluku iz stavka 1. ovoga članka na internetu i na drugi prikladan način te ju učiniti javno dostupnom za sve vrijeme njezinog važenja.

Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog Vijeća za vodne usluge, uredbom propisuje mjerila za izračun najniže osnovne cijene vodnih usluga i vrste troškova koje cijena vodnih usluga pokriva. Uredbom se propisuje i najniža količina isporučene vode nužna za osnovne potrebe kućanstava.“

13. S tim u vezi, neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i t. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a.

14. Prije svega, pravilno je i dostatno prvostupanjski sud obrazložio da je tužitelj u spis priložio svoje Odluke o cijenama vodnih usluga iz kojih proizlazi da u odnosu na njih postoje zakonom propisane suglasnosti jedinice lokalne samouprave, da je upravo obveza određivanja i naplate cijene usluga koje obavlja isključivo temeljem zakona i drugih propisa, jedno od ograničenja koje je, zbog prirode djelatnosti, određeno u odnosu na tužitelja, te da tužitelj, kao isporučitelj vodnih usluga, mora svoju djelatnost obavljati na zakonom propisan način, a cijenu svojih usluga odrediti i naplatiti na temelju konkretnih odredbi, odnosno odluka temeljenih na zakonu i prema svim korisnicima na isti način, a što da znači da niti tuženik ne može biti izuzet od naplate tužiteljevih usluga po cijenama određenim na temelju ovlasti iz čl. 206. ZOV-a („Narodne novine“ broj: 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, 46/18 i 66/19). Pravilno je stoga taj sud zaključio i da tužitelj nije ovlašten određivati i dogovarati cijenu vode sa svakim pojedinim korisnikom, već da ta cijena mora biti utvrđena i određena sukladno odredbama zakona i drugih propisa, zbog čega nije ostavljena na slobodnu volju ugovornih strana. Sve to je u skladu s odredbama čl. 248. i čl. 385. (i čl. 613. st. 1.) ZOO-a.

15. Nadalje, neosnovan je i tuženikov žalbeni navod da mu je sud prvog stupnja onemogućio raspravljanje u ovom postupku, jer je odbio prijedlog tuženika da se u ovoj pravnoj stvari provede novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući da je vještak Uglešić svoje vještačenje u bitnom temeljio samo na računima sadržanima u spisu, a nije izvršio osobni uvid u knjigovodstvo stranaka i bitno je bio suzdržan kod davanja odgovora na konkretna pitanja o vjerodostojnosti ovdje spornih isprava u smislu računovodstvenih i poreznih propisa.

16. Naime, razlozi zbog kojih je tuženik predlagao izvođenje dokaza vještačenjem po drugom vještaku (na iste okolnosti) svode se, u bitnom, na pravna pitanja odnosno, u pretežnom dijelu, na neprimjenu Ugovora o opskrbi vodom sklopljenog 25. veljače 1997. između, kako to tvrdi tuženik, pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika tuženika, i navodni izostanak primjene Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva („Narodne novine“ broj: 112/10), a što, sukladno odredbi čl. 250. ZPP-a, ne može biti zadatak vještačenja. Zato je prvostupanjski sud pravilno odbio takav tuženikov prijedlog za izvođenjem dokaza vještačenjem po drugom vještaku na okolnost visine cijene isporučenih vodnih usluga, pravilno obrazloživši pritom zašto navedeni Ugovor iz 1997. godine (kojim je bilo ugovoreno da VRANA d.d. uopće neće plaćati korištenje dozvoljene količine vode već da će plaćati samo troškove struje u paušalnom iznosu od 5.000,00 kn mjesečno) nije trebalo primijeniti te da je navedena Uredba primijenjena jer da su Odluke o cijeni vodnih usluga tužitelja donesene na temelju te Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni, a na što upućuje i nesporna činjenica da je na sporne tužiteljeve Odluke o cijeni vodnih usluga iz citiranih odredaba čl. 206. ZOV-a, dana propisana suglasnost jedinice lokalne samouprave.

17. U prilog tome ide i to što cijena vodne usluge ne može biti niža (a ne viša) od one određene primjenom mjerila iz toga propisa iz st. 7. čl. 206. ZOV-a, kako to proizlazi iz, u točki 12. ovoga obrazloženja, citirane odredbe st. 2. čl. 206. ZOV-a. Nadalje, „isporučitelji vodnih usluga dužni su uskladiti odluke o cijeni vodnih usluga s odredbama ove Uredbe i početi izdavati račune usklađene s odredbama ove Uredbe u roku šest mjeseci od njenog stupanja na snagu“ (čl. 8. Uredbe), a ona je stupila na snagu 7. listopada 2010. Stoga je jasno da su se predmetne Odluke o cijenama vodnih usluga koje su, zbog navedenih razloga, u skladu s navedenom Uredbom o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva, i koje su donesene prije utuženog razdoblja, trebale primjenjivati u utuženom razdoblju.

18. I konačno, s tim u vezi, neosnovan je i žalbeni navod tuženika da je „potpuno pogrešan zaključak suda i to ne proizlazi iz sadržaja spisa da je tuženik počeo plaćati isporučenu vodu mimo odredbi Ugovora iz 1997.g., i da bi iz toga proizlazio zaključak da je tuženik dužan platiti ovdje utuženi iznos iz proste činjenice, a što je prethodno navedeno da su i tužitelj i tuženik pridržavali se paušalnog obračuna utroška i cijene vode“. Naime, taj je žalbeni navod u suprotnosti i s iskazom same zastupnice po zakonu tuženika ŽE koja je u svom iskazu, među ostalim, navela kako smatra da se Ugovor iz 1997. godine primjenjivao do inspekcije Hrvatskih voda iz 2013. ili 2014. godine, nakon čega su ugrađeni vodomjeri, s tim da je ostala obveza tuženika iz Ugovora iz 1997. godine platiti paušal za struju koji je uvećan na 10.000,00 kuna. Osim toga, i iz priloženih računa koje je nesporno platio tuženik, proizlazi da je njima u utuženom razdoblju obračunata cijena za stavku potrošnje vode od 1,72 kn/m3 uvećano za pdv od 13% i naknada za korištenje voda koja se utvrđivala prema ukupnoj potrošnji vode za pojedini mjesec i množila se s cijenom od 1,35 kuna, odnosno kasnije 2,85 kuna, kako je to sve pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Dakle, i iz tih razloga proizlazi da se Ugovor iz 1997. godine nije primjenjivao u utuženom razdoblju.

19. No, zaključno i neovisno o svemu tome, valja dodati i da je, upravo suprotno od tuženikovog tumačenja presude i rješenja ovoga suda poslovni broj Pž-2604/2024-2 od 13. studenoga 2024. i pozivanja na nju u ovoj žalbi, tom odlukom djelomično odbijen tužbeni zahtjev jer „prema ocjeni ovoga suda, Ugovor iz 1997. nije primjenjiv u odnosu među strankama zbog činjenice da tuženik u odnosu na taj ugovor nije pravni sljednik iza ugovaratelja VRANA d.d. To iz razloga što navedeni ugovor nije obuhvaćen Ugovorom o prodaji imovine stečajnog dužnika „VRANA“ d.d. u stečaju Biograd n/m kao cjeline od 3. veljače 2004. te imovinska prava iz tog ugovora nisu unesena u temeljni kapital tuženika Ugovorom o unosu stvari i prava od 12. ožujka 2004. koji je sklopljen između E (Ž) EEA i EEA (kupaca imovine stečajnog dužnika Vrana d.d. u stečaju kao cjeline) te tuženika.“

20. Ti ugovori kojima je tuženik nastojao dokazati pravno sljedništvo s VRANOM d.d. priloženi su i u ovom spisu, na listovima 283. do 305., a i ovo vijeće je suglasno s citiranim pravnim shvaćanjem drugog vijeća ovoga suda da Ugovor iz 1997. godine nije primjenjiv u odnosu između tužitelja i tuženika (i) zbog toga što tuženik u odnosu na taj Ugovor nije pravni sljednik ugovaratelja VRANA d.d.

21. Slijedom svega navedenog, tužitelj nije u cijelosti namiren za isporučenu vodu tuženiku za ovdje utuženo razdoblje (2014., 2015., 2016. i 2017. godine), a niti to proizlazi iz odredaba čl. 173. ZOO-a, kako to pogrešno u žalbi ocjenjuje tuženik, te je tužitelj bio ovlašten naknadno tuženiku izdati račune za neplaćenu razliku cijene za nesporno mu isporučenu vodu do cijena određenih mjerodavnom Odlukom o cijenama vodnih usluga.

22. Netočni su i tuženikovi žalbeni navodi da „odluka suda o troškovima postupka također nije na zakonu osnovana, jer sve radnje koje su provedene i koje je sud dosudio kao trošak nisu bile nužne za vođenje ovog postupka, obzirom da je sud zapravo sudio samo na temelju računa koje je kao takove prihvatio, što znači da svi podnesci tužitelja nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka na način kako je to sud ovdje odlučio.“ To iz razloga jer je iz, u točki 2. ovoga obrazloženja, citiranih točaka III. i IV. izreke prvostupanjskog rješenja o trošku, razvidno da je prvostupanjski sud u većem dijelu odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška, pa tako i s osnove većine sastavljenih podnesaka.

23. Zato ne postoje ni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija u tom dijelu, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a, odbijena i tuženikova žalba kao neosnovana te je potvrđen i taj dio prvostupanjske odluke (točka I. izreke presude i točka III. izreke rješenja).

Zagreb, 24. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac