REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3750/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja VM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Igor Radelić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, kojega zastupa punomoćnici Mateja Vidaković i Mateo Mandić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, u Ugovoru o kreditu broj 028-50-4344860 od dana 31.08.2007. godine i to odredbe:

Članak 2. Ugovora

„Redovna kamata: 5,49 % (pet zarez četrdesetdevet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

Članak 7. Ugovora

„a) dio glavnice u iznosu CHF 18.748.64 otplaćuju se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora u CHF, važećem na dan dospijeća,…“

„b) preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 4.009,87 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a), a prema otplatnom planu…“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju VM iznos od 4.790,45 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 8,66 EUR od dana 20.11.2007. godine pa do isplate,

- iznos od 7,47 EUR od dana 19.12.2007. godine pa do isplate,

- iznos od 11,60 EUR od dana 19.01.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 13,87 EUR od dana 20.02.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 17,76 EUR od dana 20.03.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 11,92 EUR od dana 19.04.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 11,50 EUR od dana 22.05.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 14,37 EUR od dana 25.06.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 10,15 EUR od dana 20.07.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 10,36 EUR od dana 29.08.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 12,86 EUR od dana 23.09.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 31,80 EUR od dana 23.10.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 19,11 EUR od dana 22.11.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 35,24 EUR od dana 23.12.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 37,71 EUR od dana 20.01.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 38,83 EUR od dana 21.02.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 42,13 EUR od dana 24.03.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 42,73 EUR od dana 24.04.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 37,89 EUR od dana 23.05.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 34,33 EUR od dana 25.06.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 35,28 EUR od dana 27.07.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 37,16 EUR od dana 29.08.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 36,99 EUR od dana 01.10.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 35,09 EUR od dana 22.10.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 38,66 EUR od dana 25.11.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 41,51 EUR od dana 13.12.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 45,58 EUR od dana 27.01.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 44,65 EUR od dana 27.02.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 50,16 EUR od dana 26.03.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 49,11 EUR od dana 23.04.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 51,15 EUR od dana 22.05.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 68,80 EUR od dana 24.06.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 65,17 EUR od dana 24.07.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 76,26 EUR od dana 28.08.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 72,43 EUR od dana 25.09.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 66,26 EUR od dana 30.10.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 79,28 EUR od dana 21.11.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 95,83 EUR od dana 18.12.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 84,11 EUR od dana 25.01.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 88,22 EUR od dana 24.02.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 82,99 EUR od dana 24.03.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 83,93 EUR od dana 21.04.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 106,12 EUR od dana 26.05.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 108,28 EUR od dana 25.06.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 125,58 EUR od dana 26.07.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 116,09 EUR od dana 27.08.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 105,70 EUR od dana 01.10.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 101,34 EUR od dana 01.11.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 100,57 EUR od dana 18.11.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 105,48 EUR od dana 23.12.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 109,75 EUR od dana 01.02.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 110,33 EUR od dana 01.03.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 107,37 EUR od dana 01.04.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 109,37 EUR od dana 01.05.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 110,73 EUR od dana 01.06.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 108,43 EUR od dana 01.07.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 109,04 EUR od dana 03.07.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 107,31 EUR od dana 01.09.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 1.270,04 EUR od dana 01.10.2012. godine pa do isplate

i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj s osnova više plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope potražuje isplatu iznosa od 54,52 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju VM troškove parničnog postupka u iznosu od 887,96 EUR u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u navodi da je u svojstvu korisnika kredita 31.8.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu br. 028-50-4344860 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.758,51 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita. U čl. 2. Ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,49 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je u čl. 7. određeno da se dio glavnice u iznosu od 18.748,64 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora u CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno da preostali dio glavnice u iznosu od 4.009,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz prethodne točke, a prema otplatnom planu. Tuženik je isplatio tužitelju iznos ugovorenog kredita umanjen za troškove naknade i ostale troškove, a tužitelj je podmirio sve novčane obveze prema tuženiku koje proizlaze iz predmetnog kredita i to po dospijeću. U kolektivnom sporu vođenom između ostaloga i protiv ovdje tuženika, utvrđeno je da je isti u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto tako, u spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno je da je ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, a s obzirom da prije zaključenja ugovora tuženik kao banka potrošače nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Budući da je sve navedeno postojalo i u konkretnom pravnom odnosu stranaka, tužitelj se slijedom toga poziva na naznačena utvrđenja iz kolektivnog spora, koja onda vezuju i sud. Kako je tužitelj uslijed povećanja kamatne stope i rasta tečaja tuženiku isplatio veći iznos od onoga koji bi isplatio da tog povećanja i promjene nije bilo, to tužitelj u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će uz prethodno utvrđenje ništetnosti spomenutih odredbi naložiti tuženiku isplata iznosa od 4.844,97 EUR, sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Ovdje je i za istaknuti da je tužitelj podneskom od 21.11.2024. djelomično povukao tužbu u dijelu kojim je potraživao iznos s osnova preplaćene kamate od 54,52 EUR, ali s obzirom da se tuženik protivio takvom djelomičnom povlačenju, sud je meritorno odlučio i o tom dijelu zahtjeva tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da tužitelj svoj zahtjev temelji na odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, dakle u sporu gdje se zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini i gdje se nisu provodili dokazi na okolnost valjanosti konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka. Osim toga, tužitelj je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila pa se te odluke iz kolektivnog spora niti ne mogu primijeniti na taj ugovor. Odredba ugovora o valutnoj klauzuli bila je jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o istoj pojedinačno pregovaralo, zbog čega nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je tužitelju prije sklapanja ugovora, odnosno prije njegove odluke o odabiru sklapanja konkretnog ugovora dao sve informacije na temelju kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, a sam ugovor solemniziran je po javnom bilježniku čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Valutna klauzula ugovorena je kao dvostrana, tužitelj je imao mogućnost izbora ugovaranja kredita uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje, a dobio je i nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio drugu valutu, dok tuženik nije imao saznanja o budućem rastu tečaja za CHF. Također i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju je bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, dok su metode i kriteriji promjene kamate propisani tuženikovim općim aktima s kojima je tužitelj bio upoznat. Stoga nije niti dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, dok sama promjena kamatne stope nije bila posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti na koje tuženik nije mogao utjecati. Kako stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom, to tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate isplaćeni iznosi kao da je bila ugovorena fiksna kamatna stopa. Nastavno ističe i prigovor zastare, prigovara zatraženom tijeku zatezne kamate budući da je tuženik pošten stjecatelj te ujedno navodi da je kredit otplaćen u cijelosti, dok povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju zabrane manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati. Visinu zahtjeva za isplatu tuženik nije osporavao. Zaključno predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3.. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 31.8.2007. br. 028-50-4344860 s potvrdom javnog bilježnika, prijepise knjigovodstvenih kartica i otplatne planove, Promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1.7.2007. do 30.9.2007., pregled kretanja tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF za razdoblje od 2004. do 2013., saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjevi su djelomično osnovani.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 31.8.2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 028-50-4344860 koji je potvrđen po javnom bilježniku Janku Žitku iz Zagreba pod br. OV-10672/2007, a kojim je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 22.758,51 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita bio je 60 mjeseci i to dio glavnice kredita u iznosu od 18.748,64 CHF otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, a preostali dio glavnice kredita u iznosu od 4.009,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a., a prema otplatnom planu (čl. 7. ugovora). Kredit je bio namijenjen za kupnju novog vozila marke Ford. U čl. 2. ugovora ugovorne strane su odredile da je redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno da je tuženik doista u skladu sa svojom Odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka uglavnom povećavao kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju, kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nesporno je i da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio 30.9.2012. Isto tako, nije sporno da izvršena pretplata u otplati kredita s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početnu iznosi 54,52 EUR, kao i s osnova rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 4.790,45 EUR, kako tužitelj i potražuje u ovom postupku.

7. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je spomenuta banka u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je sklapala ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke spomenute banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP 03 u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP 07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.6.2014. br. Pž-7129/13-4 (glede promjenjive kamatne stope) i od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.

8. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate (upravo suprotno bi proizlazilo i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, sud odredbe ugovora o kreditu od 31.8.2007. koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost ugovorene redovne kamatne stope jednostranim odlukama i internim aktima tuženika, nalazi nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 102. ZZP 07). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule. Nadalje, a u odnosu na spornu ugovornu odredbu kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, za dodati je da eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba čl. 81. ZZP 03. U spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

9. Budući da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 07 koje su ništave (čl. 102. ZZP 07 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to bi isti općenito bio u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku između iznosa uplaćenih kamata po povećanoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koji su trebali biti isplaćeni po prvotnoj kamatnoj stopi iz ugovora, odnosno iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja. Tuženikove prigovore kojima osporava takvu osnovu tužbenih zahtjeva sud u pretežnom dijelu nalazi neosnovanim. Tako za ovaj sud nije sporno da u naznačenom ugovoru o kreditu nije bila ugovorena fiksna već promjenjiva kamatna stopa, no s obzirom na gornja utvrđenja o ništetnosti tih odredaba u dijelu u kojem je ista promjenjiva na način da se mijenja u skladu s odlukama tuženika, za istaknuti je da odredba o početnoj redovnoj kamatnoj stopi nije nepoštena i time ništetna (to stranke niti ne tvrde), zbog čega nema razloga da se ta valjana odredba ovdje ne primjenjuje. Prema odredbama čl. 327 i čl. 328. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što tužitelj kao ugovorna strana svakako jest), dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (neodlučno je što je kredit u međuvremenu isplaćen, a paušalni su i neprihvatljivi navodi tuženika da se radilo o razlozima ništetnosti manjeg značaja koji se ne mogu isticati), pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Posljedice ništetnosti ugovora regulirane su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbama predmetnog ugovora o kreditu koja su utvrđene ništetnim i koja kao takve stoga kao da nisu niti postojale, slijedom čega nisu od utjecaja navodi tuženika kojima naknadno opravdava izvršene promjene kamatnih stopa. Suprotno navodima tuženika, odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnose se na sve tamo spomenute ugovore o potrošačkom kreditiranju neovisno o namjeni samih kredita (stambeni krediti ili krediti za kupnju vozila kao u predmetnom kreditu), a tuženik niti ne tvrdi ili bilo čime dokazuje da tužitelj u konkretnom slučaju nije imao svojstvo potrošača (prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP 07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja). Međutim, sud prigovor zastare nalazi djelomično osnovanim. Naime, u odgovarajućem smislu odredbe čl. 241. ZOO-a zastara u konkretnom slučaju prekinuta je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.6.2014. br. Pž-7129/13-4 (glede promjenjive kamatne stope) i od 14.6.2018. br. Pž- 6632/17 (glede valutne klauzule). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17.5.2023. to je razvidno da je zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) koji se ovdje primjenjuje protekao do podnošenja ovopredmetne tužbe glede restitucijskog zahtjeva za isplatu kao posljedica ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukom tuženika, dok to nije slučaj sa zahtjevom za isplatu u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da nastupom zastare prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 1. ZOO-a), to se i zahtjev tužitelja za isplatu s osnova promjenjivosti kamatne stope ukazuje neosnovanim, dok je zahtjev za isplatu s osnova rasta tečaja svakako osnovan.

10. Slijedom svega toga, valjalo je djelomično prihvatiti tužbene zahtjeve te uz prethodno utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu naložiti tuženiku isplatu iznosa od 4.790,45 EUR (s osnova rasta tečaja) za koje je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove, dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu iznosa od 54,52 EUR (s osnova preplaćenih kamata) odbijen kao neosnovan. Zatezna kamata u skladu s gore izloženim teče od dana nepripadnog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa je tako i odlučeno u toč. II. izreke presude. Stopa zatezne kamate prvotno se temelji na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 153/04.), a nakon toga na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

11. Sud je odbio prijedloge za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka - javnog bilježnika koji je potvrdio sporni ugovor o kreditu, a cijeneći da je takvo saslušanje kraj svih gore utvrđenih činjenica nepotrebno u ovom postupku (njegovo postupanje razvidno je iz same javnobilježničke potvrde ugovora), kao i za provođenje financijskog vještačenja budući da je visina potraživanja tužitelja između stranaka nesporna, odnosno razlozi zbog kojih je tuženik mijenjao kamatnu stopu ovdje nije odlučna.

12. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a budući da su stranke djelomično uspjele u parnici. Prilikom ocjene uspjeha stranaka u sporu sud je cijenio kako kvantitativni tako i kvalitativni uspjeh te uzimajući u obzir sve navedeno te okolnosti konkretnog predmeta sud nalazi da je u konačnici tužitelj uspio u ovoj parnici u omjeru od 90%, a tuženik u omjeru od 10 %. Kada se oduzmu ti postoci na strani tužitelja ostaje omjer od 80 %. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 1.7.2024. (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) - 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 21.11.2024. – 25 bodova (Tbr. 8. t. 4. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 6.11.2024. i 3.3.2025. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 4.844,97 EUR, što ukupno čini 425 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 850,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 212,50 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 47,45 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. – dalje: ZSP) i tada važećoj Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 53/19. i 92/21.), što u tom dijelu čini trošak tužitelja u iznosu od 1.109,95 EUR. Tužitelju kao nepotreban nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 24.9.2024., a isto tako niti zatraženi trošak sudske pristojbe na ovu presudu budući da za istoga nije nastao (tužitelj je u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama /"Narodne novine", br. 51/23./ oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj vrsti spora).

13. Slijedom toga, valjalo je primjenom gore navedene zakonske odredbe odmjeriti tužitelju razmjerni dio gornjeg troška u iznosu od 887,96 EUR (80 % od gornjih troškova), zbog čega je naloženo tuženiku naknaditi te troškove tužitelju, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

U Zagrebu 24. ožujka 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika