Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-414/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Jerku Bogdaniću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Brune Čera, te zamjenika punomoćnika tuženika ĆEČ, odvjetničkog vježbenika iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, a odluke objavljene dana 24. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 23. listopada 2024. kojom je tužiteljica povećala tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži isplatu za iznos od 377,97 eura (tristosedamdesetsedameura i devedesetsedamcenti) sa pripadajućom kamatom s obzirom da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652–5102997364 od 23. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3/a, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 i to odredba članka 2. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj te odredba članka 7. u dijelu teksta ''povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja'' te u tome dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3/a, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju Milici Zahirović, [adresa], 48 316 Legrad, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.877,97 EUR

(dvijetisućeosamstosedamdesetsedameura i devedesetsedamcenti) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na

iznos 88,75 EUR od 1. ožujka 2013.

iznos 89,80 EUR od 1. travnja 2013.

iznos 87,47 EUR od 1. svibnja 2013.

iznos 80,92 EUR od 1. lipnja 2013.

iznos 78,33 EUR od 1. srpnja 2013.

iznos 81,56 EUR od 1. kolovoza 2013.

iznos 83,78 EUR od 1. rujna 2013.

iznos 89,45 EUR od 1. listopada 2013.

iznos 86,33 EUR od 1. studenog 2013.

iznos 87,72 EUR od 1. prosinca 2013.

iznos 88,87 EUR od 1. siječnja 2014.

iznos 91,05 EUR od 1. veljače 2014.

iznos 93,33 EUR od 1. ožujka 2014.

iznos 92,16 EUR od 1. travnja 2014.

iznos 89,88 EUR od 1. svibnja 2014.

iznos 88,85 EUR od 1. lipnja 2014.

iznos 89,30 EUR od 1. srpnja 2014.

iznos 94,22 EUR od 1. kolovoza 2014.

iznos 97,15 EUR od 1. rujna 2014.

iznos 104,51 EUR od 1. listopada 2014.

iznos 98,37 EUR od 1. studenog 2014.

iznos 100,48 EUR od 1. prosinca 2014.

iznos 99,62 EUR od 1. siječnja 2015.

iznos 100,82 EUR od 1. veljače 2015.

iznos 80,86 EUR od 1. ožujka 2015.

iznos 120,76 EUR od 1. travnja 2015.

iznos 98,07 EUR od 1. svibnja 2015.

iznos 100,82 EUR od 1. lipnja 2015.

iznos 100,78 EUR od 1. srpnja 2015.

iznos 94,58 EUR od 1. kolovoza 2015.

iznos 99,38 EUR od 1. rujna 2015.

do 31. 7. 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, počevši od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

III. Svaka stranka snosit će svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su tužiteljica i tuženik 23. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160/51401652–5102997364, iznos kredita 34.600,00 CHF, na rok otplate od 120 mjeseci, a 24. prosinca 2015. sklopljen je i Aneks broj 1. predmetnoga ugovora o kreditu, temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/2015. nastavno ZID ZPK).

1.1. Tužiteljica se poziva na zaključke i utvrđenja iz presuda u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka te smatra kako su ti zaključci obvezujući za ovaj sud.

1.2. Tužiteljica navodi da je zbog ništetnosti i nepoštenosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita.

1.3. Tužiteljica navodi da činjenica sklapanja Aneksa o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK ne znači da je tužiteljica izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa jer tužiteljici provedenom konverzijom nisu u potpunosti naknađeni svi preplaćeni iznosi.

1.4. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da sud utvrdi ništetnost dijela članaka 2. i 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te je utvrđeno da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama anuiteta u kunama uslijed promene tečaja te informirana o posljedicama i rizicima promjene tečaja. Tužiteljica također s osnova ništetnosti navedenih ugovornih odredaba traži povrat preplaćenih iznosa uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan odobrenja kredita u iznosu od 2.500,00 eura sa pripadajućom kamatom.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 23. listopada 2024. preinačila tužbu na način da s osnova stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF od tuženika potražuje dodatni iznos od 377,93 eura, odnosno sveukupno 2.877,97 eura, koji iznos potraživanja je utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

2.1. Tuženik se navedenoj preinaci tužbe usprotivio podneskom od 28. siječnja 2025.

2.2. Sud smatra da je preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 2. listopada 2024. svrsishodna za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, slijedom čega ju je dopustio, usprkos tome što se tuženik istoj protivio, i to temeljem odredbe čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje u tekstu ZPP)

2.3. Sud je prilikom dopuštanja preinake vodio računa o činjenici da tužiteljica nema stručna financijska znanja radi utvrđenja točnog iznosa preplate i da bez svoje krivnje do provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu, koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, nije raspolagao svim podacima za precizno konačno uređenje tužbenog zahtjeva. Stoga je preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 23. listopada 2024. dopuštena sukladno odredbama čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a neovisno o tome što je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka.

2.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

3. Tuženik je dao pravovremeni odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

3.1. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici navodeći da je Ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke, odnosno suda u Rijeci.

3.2. Tuženik je nadalje osporio status tužiteljice kao potrošača prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

3.3. Tuženik se poziva na činjenicu sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK, ističe da je sporazum o konverziji pravno valjan te da je provedenom konverzijom došlo do uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana te da tužiteljica nakon provedene konverzije nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora kao niti pravo tražiti bilo kakva obeštećenja. Također ističe da su cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF prilikom konverzije pretvoreni u valutu euro.

3.4. Tuženik osporava da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile nepoštene jer je valutna klauzula dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima, a također osporava da su na konkretan odnos između tužiteljice i tuženika primjenjivi zaključci iz sudskog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka navodeći da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila informirana o svim rizicima valutne klauzule te da su tužiteljici predočeni informativni materijali i brošure, koje tuženik dostavlja u prilogu odgovora na tužbu, a temeljem kojih je tužiteljica bila upoznata sa volatilnosti tečaja kune u odnosu na CHF. Tuženik također ističe da temeljem ugovorene valutne klauzule nije stekao ekstra profit.

3.5. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatom tuženik ističe prigovor zastare, a također ističe da se, čak i u slučaju ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, ima smatrati poštenim stjecateljem pa osporava pravo tužiteljice da potražuje zateznu kamatu od dana kada je preplata nastala.

3.6. Zaključno tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je, u slučaju ako sud nađe osnovanim potraživanje tužiteljice radi isplate, tom potraživanju istaknuo u prijeboj iznos od 4.117,32 eura sa zateznom kamatom od 5. prosinca 2015. do isplate, kao iznos preplate utvrđen prilikom konverzije, i iznos od 209,97 eura sa pripadajućom kamatom, kao iznos potplaćenih anuiteta za vrijeme kada je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate kredita. Podneskom od 28. siječnja 2025. tuženik je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio iznos koji ističe u prijeboj prigovorom radi prijeboja s osnova potplaćenih anuiteta za vrijeme kada je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate kredita, na način da se te osnove u prijeboj ističe iznos od 210,14 eura sa pripadajućom kamatom.

3.7. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-414/2023-5 od 8. prosinca 2023. odbijen je tuženikov prigovor nenadležnosti ovoga suda, a navedeno rješenje postalo je pravomoćno 9. travnja 2024.

5. Tužiteljica je u tijeku postupka predložila da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, saslušanjem tužiteljice kao stranke na okolnost informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te provođenjem dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost visine potraživanja tužiteljice prema tuženiku u slučaju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

5.1. Tuženik je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, dokaz saslušanjem tužiteljice te dokaz financijskim vještačenjem na okolnost ne postojanja ekstra profita banke uslijed ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF te na okolnost visine iznosa koji je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja.

6. Između tužiteljice i tuženika nije sporno da je između njih 23. svibnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160/51401652–5102997364 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i da su ugovorne strane dana 24. prosinca 2015. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u ugovor sa valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: Aneks).

6.1 Između tužiteljice i tuženika je sporno svojstvo potrošača tužiteljice, sporno je je li tuženik tužiteljicu u fazi pregovora upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i jesu li slijedom navedenog ništetne, sporno je ima li tužiteljica nakon sklapanja Aneksa i provođenja konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa temeljem eventualno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ili kakvo drugo potraživanje prema tuženiku, sporna je visina tužbenog zahtjeva s osnova preplate temeljem promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita te je sporno je li potraživanje tužiteljice u zastari.

7. U svrhu dokazivanja pročitani su Ugovor o kreditu (str. 8-19, 106-117), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (str. 20-24, 118-122), otplatni plan (str. 25-31, 123-129), pregled uplata (str. 32-34, 130-132), izračun konverzije (str. 35-39, 133-136), promotivni i informativni materijal tuženika (str. 62-66), e-mail korespondencija (str. 67-71), grafikon (str. 72), pisani iskaz BE (str. 73-74), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa (str. 78-83), priopćenje HNB-a (str. 84-94), prikaz devizne izloženosti tuženika (str. 95, 99), dopis HNB-a (str. 96-98), pregled prometa po kreditu (str. 104- 105, 137-132, 170-171), ponuda hipotekarnih kredita (str. 242), dokumentacija iz postupka odobrenja kredita (str. 247-345), zapisnik o saslušanju tužiteljice (str. 346- 347), nalaz i mišljenje (str. 430-447), dopuna nalaza i mišljenja (str. 460-465).

8. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da se tim ugovorom tuženik, kao banka, obvezao tužiteljici, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje kredit u iznosu od 34.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.) kao gotovinski kredit uz hipoteku (čl. 3.), a tužiteljica se odobreni kredit obvezala vratiti u 120 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, koji dospijevaju svakog 1. u mjesecu i na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznose 424,38 CHF, plativo po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke, pri čemu je utvrđeno da je korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom tog Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl. 7.). Ugovorom je ugovoreno da je kamata promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,25% (čl. 8.).

10. Između tužiteljice i tuženika je nesporno da je između njih dana 24. prosinca 2015. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR temeljem čl. 19. c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu ZIDZPK).

10.1. U čl. 3.4. Aneksa ugovorne strane su utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita dok je člankom 5.3. Aneksa utvrđeno da nakon provedene konverzije postoji preplata u iznosu od 34.043,86 kn te je čl. 7. Aneksa utvrđeno da navedeni iznos prelazi ukupan iznos uplata koji bi korisnik kredita trebao uplatiti prema novom otplatnom planu te da će tuženik stoga ukupan iznos preplate u roku od 60 dana od prihvata konverzije isplatiti na račun korisnika kredita.

11. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 23. svibnja 2006. pa se isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003 dalje: ZZP).

11.1. Člankom 81. st. 1. ZZP propisano je da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Člankom 82. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.3. Člankom 82. st. 4. ZZP propisano je da u slučaju ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Člankom 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.) te da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe (st. 2.).

12. Tuženik prije svega osporava tužbeni zahtjev prigovorom nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe zbog sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija kredita.

12.1. Sukladno pravnom stajalištu izraženom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužiteljica, kao korisnik kredita, ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju bez obzira na to što je sklopljen dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

12.2. Slijedom navedenog tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka je neosnovan.

13. Tuženik je nadalje tužiteljici osporio status potrošača.

13.1. Radi utvrđenja svojstva tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke koja je u svom iskazu navela da je Ugovor o kreditu koji je predmet postupka sklopila radi ishođenja sredstava za dovršetak kuće. Radilo se o obiteljskoj kući koju je tada gradila, nakon izgradnje kuće je u toj kući živjela sa obitelji 10 ili 15 godina, a sada u njoj živi sin tužiteljice. Navodi da je kuća isključivo stambena i da se u njoj ne obavlja nikakva gospodarska djelatnost.

13.2. Sud je iskaz tužiteljice u navedenom dijelu prihvatio u cijelosti budući da je tužiteljica iskazivala životno i uvjerljivo. Temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica sredstva kredita iskoristila za dovršetak kuće koja je isključivo stambena, i u kojoj je jedno vrijeme živjela sa obitelji, a sada u njoj živi sin tužiteljice.

13.3. Člankom 3. st. 1. t. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13.4. Slijedom navedenog je temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a budući da je sredstvima kredita financirala kupnju stanja za potrebe stanovanja.

13.5. Pri tom valja napomenuti da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je nekretnina koju je tužiteljica kupila sredstvima kredita korištena u poduzetničke ili poslovne svrhe.

13.6. Slijedom navedenog utvrđeno je da je neosnovan tuženikov prigovor da tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu nije sklopila kao potrošač.

14. Između tužiteljice i tuženika je nadalje sporno jesu li odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. Također je sporno je li tuženik tužiteljicu upoznao sa svim rizicima i posljedicama promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, kako je to konstatirano čl. 7. Ugovora o kreditu.

15. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sklapala Erste&Steiermarkische bank d.d., a koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim.

16.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je citirana presuda u dijelu koji se odnosi na tuženika i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a navedeno pravno shvaćanje podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

17. Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015,), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka u sporu "Potrošač", pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu koji u članku 7. sadrži odredbu kojom se korisnik kredita odobreni iznos kredita, čiji su glavnica i anuiteti izraženi u valuti švicarski franak, obvezao otplatiti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan plaćanja.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u bitnom je utvrđeno da:

- tuženici (uključujući Erste&Steiermarkische bank d.d.) nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro;

- da su pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač;

- da tuženici (uključujući Erste&Steiermarkische bank d.d.) nisu potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, odnosno da im nisu objasnili da je valuta CHF sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače;

- da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

20. Tuženik tvrdi da je tužiteljici objasnio rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF, odnosno da su ti rizici tužiteljici bili poznati. Pri tom se tuženik poziva na materijale dostavljene u prilogu odgovora na tužbu koji, između ostalog, sadrže grafičke prikaze kretanja tečaja CHF u odnosu na kunu.

21. Radi utvrđenja svih okolnosti u kojima je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu i informacija koje su dane tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu saslušana je tužiteljica kao stranka.

21.1. Saslušana tužiteljica u svom iskazu je navela da je, kada se odlučila podići kredit, otišla odmah kod tuženika jer je klijent te banke. Tužiteljica navodi da su joj djelatnici tuženika prezentirali da je za nju najbolje i najjeftinije uzeti kredit sa klauzulom u CHF pa je tužiteljica na to pristala. Navodi da je djelatnici tuženika nisu upozorili na nikakve posebne rizike vezano uz ugovaranje valutne kaluzule u CHF, a da ona u vrijeme sklapanja kredita svakako nije očekivala da bi do takvog rasta anuiteta moglo doći. Tužiteljica navodi da joj materijali sa str. 62-66 spisa nisu predani prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te da ih nije našla među svojom papirologijom, a ne sjeća se niti da bi joj bili pokazani u samoj poslovnici. Navodi da je tekst Ugovora o kreditu pripremila banka i da ga je tužiteljica prihvatila i potpisala kako je bio pripremljen, a nije pokušala pregovarati o pojedinim odredbama ili ih mijenjati jer nije znala da to može. Navodi da prilikom sklapanja Ugovora isti nije detaljno čitala, već je pročitala samo prvu stranicu na kojoj su najbitnije informacije, jer je imala povjerenja u djelatnike banke, a niti bilježnik prilikom solemnizacije nije čitao cijeli ugovor već joj je samo iznio bitne dijelove. Navodi da je prihvatila aneks o konverziji kredita u eurski kredit kada joj je ponuđen, a kredit je već dulje vremena otplaćen. Tužiteljica navodi da je za vrijeme radnog vijeka radila kao trgovac, a nema završene nikakve više škole.

21.2. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je iskazivala životno i logično.

21.3. Temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno je da se tužiteljica na sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odlučila na sugestiju djelatnika tuženika da je takav kredit za nju najjeftiniji, a da je djelatnici tuženika nisu upozorili na nikakve posebne rizike vezano uz ugovaranje valutne kaluzule u CHF. Utvrđeno je da tužiteljica nije bila svjesna rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te da nije očekivala da bi moglo doći do rasta anuiteta do kakvog je došlo. Utvrđeno je da je tekst Ugovora o kreditu pripremila banka i da ga je tužiteljica prihvatila i potpisala kako je bio pripremljen, a nije pokušala pregovarati o pojedinim odredbama ili ih mijenjati jer nije znala da to može.

21.4. U odnosu na promotivne i informativne materijale dostavljene u prilogu odgovora na tužbu valja reći da ti materijali sadrže samo općenite informacije i, doduše, sadrže prikaz povijesnog kretanja tečaja CHF od 1998. do 2004., no ne sadrže nikakva upozorenja o tome da je CHF "valuta utočišta" i da vezano uz to postoji dodatni rizik, niti se o tom riziku može zaključiti samo temeljem kretanja tečaja CHF od 1998. do 2004. Osim toga temeljem iskaza tužiteljice, koji je sud u u tom dijelu prihvatio jer u spisu nema dokaza o protivnom, utvrđeno je da ti promotivni materijali nisu tužiteljici uručeni u postupku odobrenja kredita. Stoga tuženik niti dostavljenim ispravama nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizicima koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

22. Slijedom navedenog utvrđeno je da su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika.

23. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u člancima 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštene u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, a time i ništetne.

23.1. Naime, specifični rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF tužiteljici u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili razumljivi pa je stoga jasno da tužiteljica uopće nije mogla, kao ravnopravna i informirana ugovorna strana, sudjelovati u bilo kakvim pregovorima sa tuženikom. Stoga sama činjenica što je tužiteljica, temeljem dobivenih informacija od djelatnika tuženika da je takav kredit povoljniji, odabrala kredit s valutnom klauzulom u CHF nema značaj pojedinačnih pregovora o odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu.

23.2. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, a tuženik je za razliku od tužiteljice raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu u CHF nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe i time tužiteljicu, kao potrošača, izložio specifičnom valutnom riziku sa kojim nije bila upoznata, pa je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

23.3. Švicarski franak kao „valuta utočišta“ je bio siguran za ulagače, odnosno banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Drugim riječima tuženik je u slučaju rasta tečaja CHF u odnosu na kunu mogao očekivati uvećane prihode u kunama po kreditima sa valutnom klauzulom u CHF te je čak na tečajnim razlikama mogao ostvariti dodatnu zaradu ako je obveze prema svojim kreditorima ispunjavao u valutama čiji tečaj je u odnosu na CHF oslabio. Pri tom je potpuno nebitno je li tuženik spekulirao tečajem i na taj način stekao dodatnu dobit ili pak nije, kako to navodi u odgovoru na tužbu, već je odlučno da je temeljem same činjenice ugovaranja valutne klauzule u CHF postojao bitno manji rizik od pada tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tuženika kao kreditora, nego što je postao rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, dakle rizik za tužiteljicu kao korisnika kredita.

23.4. S druge pak strane za tužiteljicu, kao potrošača koji svoje prihode ostvaruje u kunama, švicarski franak je predstavljao izvor znatnog valutnog rizika jer je rast vrijednosti CHF, i posljedično rast kunske protuvrijednosti ugovorenog anuiteta, mogao dovesti u pitanje mogućnost tužiteljice da ispunjava svoje obveze po Ugovoru o kreditu.

23.5. Stoga je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

23.6. Slijedom navedenog je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu temeljem čl. 87. ZZP ništetne.

24. S obzirom na prethodna utvrđenja kao ništetne su utvrđene i odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je utvrđeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Naime, navedene odredbe je unaprijed sastavio tuženik i uključio u šprancu Ugovora o kreditu kako bi na taj način pokušao prikriti činjenicu da tužiteljici nije pružio potrebne informacije o rizicima valutne klauzule u CHF vezanim uz činjenicu da se radi o valuti utočišta, što je utvrđeno temeljem iskaza tužiteljice. Budući da navedena odredba sadrži neistinita utvrđenja ista je protivna moralu društva i kao takva ništetna.

25. Slijedom svega navedenog temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a i čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05. – dalje u tekstu ZOO) tužbeni zahtjev je usvojen u dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF kod otplate kredita te na utvrđenja da je tužiteljica bila u potpunosti informirana o svim rizicima valutne klauzule u CHF, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

26. ZZP ne sadrži posebne odredbe o pravnim posljedicama ništetnosti ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima pa je stoga te pravne posljedice potrebno utvrditi temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima.

27. Člankom 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje

27.1. Člankom 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao, ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

28. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da u slučaju kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1), a obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3).

29. Tužiteljica tužbom potražuje i povrat iznosa više plaćenog tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

30. Za odluku o zahtjevu tužiteljice u navedenom dijelu pravno relevantnu činjenicu predstavlja nesporno sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je potrebno razmotriti pravne učinke sklapanja tog Aneksa.

31. Aneks sklopljen između tužiteljice i tuženika sklopljen je temeljem odredaba ZIDZPK kojima je detaljno propisan način obračuna i izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

31.1. Odredbama ZIDZPK propisano je da se konverzija provodi na način:

- da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF pretvara u EUR prema tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koju je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR, te tako izračunati iznos u EUR predstavlja novu glavnicu kredita (čl. 19.c. st. 1. t. 1. ZIDZPK);

- da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF (čl. 19.c. st. 1. t. 2. ZIDZPK);

- da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. tog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c. st. 1. t. 3. ZIDZPK);

- da se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF (osim uplata na ime zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. tog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika (čl. 19.c. st. 1. t. 4. ZIDZPK);

- da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR na način iz točke 4. tog stavka, ako je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka, smatra preplatom koja se:

a) ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata će se iskoristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR koji će dospjeti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR,

b) ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata se vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK);

- iznos preplate preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK).

32. Temeljem općih pravila obveznog prava ništetne ugovorne odredbe ne mogu naknadno konvalidirati budući da naknadni nestanak uzroka ništetnosti ne čini ništetne ugovorne odredbe valjanima (čl. 326. st. 1. ZOO) te je bez učinka zamjena postojeće obveze novom u slučaju ako je prijašnja obveza bila ništetna (čl. 148. st. 1. ZOO).

33. Međutim Aneks Ugovora o kreditu je sklopljen primjenom odredaba ZIDZPK koji u konkretnoj situaciji predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO, te opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka, u dijelu u kojem su u koliziji s režimom ZIDZPK o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

34. Također valja uzeti u obzir da odluka u ovom postupku ovisi o pravnoj valjanosti Aneksa o konverziji o kojem pravnom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu VSRH) odlučivao u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Gos-1/2019.

34.1. VSRH je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. temeljem postavljenog pitanja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?" zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

34.2. VSRH je pritom pojasnio da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ZIDZPK koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

34.3. Sukladno čl. 502n. st. 1. ZPP-a sud je u ovom postupku tim pravnim shvaćanjem VSRH vezan.

35. Legitimni cilj radi kojeg je ZIDZPK usvojen bilo je otklanjanje dužničke krize kroz izjednačavanje pravnog položaja dužnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR.

35.1. Budući da pravna valjanost sporazuma o konverziji proizlazi iz njegove utemeljenosti na prisilnim odredbama ZIDZPK, sporazum o konverziji može biti pravno valjan samo ako je konverzija u svakom pogledu provedena sukladno prisilnim propisima ZIDZPK i ako je stoga pravni položaj tužitelja, kao korisnika kredita, izjednačen sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR.

35.2. Slijedom navedenog pravno odlučnu činjenicu predstavlja pitanje je li Aneksom konkretnog Ugovora o kreditu konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK jer o tome ovisi pravna valjanost Aneksa.

36. Sud je radi utvrđenja prethodno navedene činjenice odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić.

37. Sud je vještakinji dao u zadatak i da napravi druge izračune potrebne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako u slučaju ako se utvrdi da je Aneks pravo valjan jer je sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK, tako i u slučaju drugačijih utvrđenja.

38. Vještakinja Natalija Jambrečić je izradila pisani nalaz od 29. kolovoza 2024. u kojem je u odnosu na odlučnu činjenicu usklađenosti Aneksa o konverziji Ugovora o kreditu sa odredbama ZIDZPK utvrdila da je tuženik konverziju, sa financijsko- računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu s odredbama ZIDZPK jer je:

- glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita;

- utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa;

- su sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate;

- izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR;

- su izračunate razlike više/manje plaćeno u valuti EUR;

- u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

38.1. Vještakinja je nalazom također utvrdila da preplata tužiteljice prema tuženiku u slučaju ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu iznosi 5.491,06 eura, što umanjeno za iznos koji je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja iznosi 1.648,28 eura, pri čemu je vještakinja u zaključku nalaza iskazala i pojedinačne datume kada su preplate nastale.

39. Pisani nalaz i mišljenja vještakinje dostavljen je na očitovanje parničnim strankama u roku od 15 dana te se tužiteljica na nalaz i mišljenje očitovala podneskom od 15. listopada 2024. u kojem je navela da nema primjedbi na matematički izračun vještakinje no da ima određeni prigovor na način uračunavanja iznosa koji je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja jer smatra da vještakinja nije mogla navedeni iznos oduzeti od utvrđenog iznosa preplate, već da je trebala obračunati kamatu na utvrđeni iznos preplate i onda iznos koji je istaknut u prijeboj uračunati sukladno čl. 172. ZOO- a na način da se preplatom prvo zatvaraju zatezne kamate a tek potom glavnica.

40. Vještakinja je 17. listopada 2024. u sudski spis dostavila očitovanje na prigovor tužiteljice u kojem je dopunila nalaz te je izvršila uračunavanje sukladno čl. 172. ZOO- a. Takvim obračunom vještakinja je utvrdila da se preplatom utvrđenom u konverziji treba zatvoriti 1.229,67 eura zatezne kamate i 2.613,09 eura glavnice preplate pa je utvrdila da preostala razlika više plaćenog iznosi 2.877,97 eura pri čemu je specificirala i pojedinačne mjesečne iznose preplate sa datumima kada su nastali na str. 5 i 6 očitovanja.

41. Sud je očitovanje i dopunski izračun dostavio na očitovanje parničnim strankama te se tužiteljica na isti očitovala podneskom od 23. listopada 2024. u kojem je navela da nema primjedbi na dopunski izračun vještakinje te je uredila tužbeni zahtjev sukladno tom izračunu. Tuženik se na nalaz i mišljenje te dopunski izračun vještakinje očitovao podneskom od 28. siječnja 2025. u kojem je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje i ne traži saslušanje iste.

42. Sud je nalaz i mišljenje te dopunski izračun financijske vještakinje prihvatio u cijelosti budući da je on jasan i neproturječan, vodeći pri tom računa o činjenici da niti parnične stranke nisu imale primjedbi na matematičku točnost izračuna vještakinje.

43. Sud je temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje, te temeljem dokumentacije koja prileži spisu, utvrdio da je Aneksom Ugovora o kreditu konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK.

44. Budući da je utvrđeno da je konverzija u konkretnom slučaju provedena sukladno odredbama ZIDZPK Aneks Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke te predstavlja samostalnu pravnu osnovu temeljem koje su tužiteljica i tuženik uredili međusobne odnose u odnosu na iznose koje je tužiteljica uplatila tuženiku temeljem Ugovora o kreditu, kako temeljem odredaba Ugovora o kreditu koje nisu sporne, tako i temeljem spornih odredaba Ugovora o kreditu za koje je utvrđeno da su ništetne.

44.1. Naime, izračun konverzije podrazumijeva, a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.c ZIDZPK, da se sve uplate koje je tužiteljica kao korisnik kredita izvršila temeljem Ugovora o kreditu preračunaju u eure prema primjenjivom tečaju kreditora na dan svake uplate, te da se te uplate potom iskoriste za zatvaranje anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR koji je nastao provedenom konverzijom na način da se tim uplatama zatvore svi anuiteti koji su dospjeli do dana konverzije. U konkretnom slučaju nakon provedene konverzije utvrđeno je da uplate koje je tužiteljica izvršila do dana sklapanja Aneksa o konverziji prelaze ukupan iznos uplata koje bi tužiteljica trebala izvršiti po otplatnom planu kredita sa valutnom klauzulom u eurima, koji je nastao konverzijom, te se stoga utvrđeni iznos preplate od 31.043,86 kn tuženik obvezao isplatiti tužiteljici u roku od 60 dana od dana prihvata konverzije.

44.2. Dakle Aneksom Ugovora o kreditu i provedenom konverzijom između tužiteljice i tuženika je ugovoreno da će se sve uplate koje je tužiteljica izvršila po Ugovoru o kreditu, što podrazumijeva i iznose koje je tužiteljica eventualno više uplatila tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na onaj na dan isplate kredita, iskoristiti za podmirenje dospjelih anuiteta kredita sa valutnom klauzulom u EUR koji je nastao konverzijom, a ostatak je vraćen tužiteljici na račun.

45. Nedvojbeno je da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija nije došlo do konvalidacije ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Međutim zbog sklopljenog Aneksa tužiteljica nema pravo tražiti povrat iznosa koje je tuženiku više uplatila do dana konverzije temeljem ništetnih ugovornih odredbi budući da je tuženik iznos preplate iskoristio u njezinu korist za ispunjenje tužiteljičinih ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom Ugovora o kreditu, kao samostalnom osnovom koja je pravno valjana, a preostali iznos je vraćen tužiteljici.

45.1 Na taj je način je s danom sklapanja Aneksa o konverziji valjano prestala obveza tuženika (članak 160. stavak 1. ZOO-a) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO-a) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika, pa nema temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa u smislu odredbe članka 1111. ZOO. (identično stajalište zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022.)

46. Pri tome valja napomenuti da je za potrošače koji su sklopili aneks ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF temeljem odredbi ZIDZPK uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, koja je ovisila isključivo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili ne prihvaćanja konverzije (identično stajalište zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.).

46.1. Slijedom navedenog tužiteljica nema pravo tražiti povrat iznosa koji je temeljem Ugovora o kreditu platila tuženiku budući da su uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza tuženika na povrat tih iznosa prestala.

47. Osim obveze na povrat onoga što je primljeno temeljem ništetne ugovorne odredbe čl. 1115. ZOO propisuje i obvezu onoga tko je nešto stekao bez osnove da vrati i plodove te plati zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

47.1. Aneks koji su tužiteljica i tuženik sklopili temeljem odredaba ZIDZPK, kao niti same odredbe ZIDZPK, ne reguliraju materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF propisan čl. 1115. ZOO. S obzirom na navedeno, neovisno o činjenici sklapanja Aneksa o konverziji, u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 1115. ZOO, kao opći propis.

48. Tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iako je bio svjestan da time tužiteljicu izlaže riziku na koji je nije upozorio, slijedom čega je tuženik nepošteni stjecatelj od dana kada je preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe primio od tužiteljice.

48.1. Slijedom navedenog tužiteljica, neovisno o provedenoj konverziji, ima pravo temeljem čl. 1115. ZOO od tuženika potraživati zateznu kamatu na iznose koje je preplatila tuženiku temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i to od dana kada su pojedini mjesečni anuiteti preplaćeni do dana 30. rujna 2015., kao dana sa kojim je provedena konverzija prema sklopljenom Aneksu te je na taj način obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa prestala.

49. Međutim, tuženik je u tijeku postupka istaknuo prigovor zastare i u odnosu na tražbinu tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos preplate temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valnutnoj klauzuli u CHF.

49.1. Člankom 226. st. 1. ZOO-a propisano je da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

49.2. Tužiteljica nakon provedene konverzije ima pravo potraživati samo zateznu kamatu dospjelu u razdoblju do 30. rujna 2015.

49.3. U konkretnom slučaju valja uzeti u obzir da je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik utvrđena u parničnom postupku koji je dana 4. travnja 2012. pokrenuo „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koju je tuženik koristio u ugovorima o kreditu koje je sklapao sa potrošačima postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17.

49.4. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022., koje je sadržano u zapisniku br. Su-IV-33/2022-2, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

49.5. Slijedom navedenog, a budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik pravomoćno utvrđena donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zastara potraživanja zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći 14. lipnja 2018.

49.6. Tražbine kamata koje nakon podmirenja glavnice predstavljaju samostalno potraživanje temeljem odredbe 226. st. 1. ZOO-a zastarijeva u roku od 3 godine te je slijedom navedenog, a budući da je od 14. lipnja 2018. kada je zastarni rok počeo teći do 12. lipnja 2023., kada je tužba podnesena, prošlo više od 3 godine, potraživanje tužiteljice na isplatu zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF u zastari.

50. Budući da je utvrđeno da je tužiteljičino potraživanje na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF prestalo uslijed činjenice sklapanja Aneksa o konverziji, a da je u odnosu na potraživanje zatezne kamate na taj iznos preplate nastupila zastara, tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 2.877,97 eura sa pripadajućom zateznom kamatom valjalo je odbiti u cijelosti kao neosnovan.

50.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

51. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja, međutim budući da je zahtjev tužiteljice za isplatom odbijen u cijelosti nije bilo potrebe da sud meritorno odlučuje o istaknutom prigovoru radi prijeboja.

52. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP-a.

52.1. Presudom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, te je tužiteljica u tom dijelu zahtjeva uspjela u parnici 100%, a tuženik 0%.

52.2. Zahtjev tužiteljice za isplatom odbijen je u cijelosti te je u tom dijelu tužiteljica uspjela u sporu 0%, a tuženik 100%.

52.3. Dakle uspjeh obje stranke prosječno iznosi 50% te je slijedom navedenog temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučeno da će svaka stranka snositi svoje troškove.

52.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

Koprivnica, 24. ožujka 2025.

Sudac

Jerko Bogdanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Čer, Koprivnica

2. Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb