Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u pravnoj stvari tužitelja: MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mauri Dorčić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika: HRVATSKE CESTE d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, OIB 55545787885, zastupanog po punomoćniku ĐN, dipl. iur., te uz sudjelovanje umješača na strani tuženika: CESTE RIJEKA d.o.o. iz [adresa], OIB 01371628232, zastupanog po punomoćniku ŽN, dipl. iur., radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. veljače 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskim cestama d.o.o. za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta, Vončinina 3, Zagreb, OIB 55545787885, da tužitelju MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova imovinske štete isplati iznos od 945,65 EUR (slovima: devetsto četrdeset pet eura i šezdeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 589,16 EUR počevši od 19. prosinca 2019. pa do isplate,

- iznos od 91,05 EUR počevši od 15. siječnja 2020. pa do isplate,

- iznos od 265,44 EUR počevši od 16. siječnja 2020. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49 % godišnje, od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31 % godišnje, od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50 % godišnje, od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. siječnja 2025. godine do isplate po stopi od 6,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. O d b i j a s e preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskim cestama d.o.o. za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta, Vončinina 3, Zagreb, OIB 55545787885 da tužitelju MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova neimovinske štete, povrede prava osobnosti isplati iznos od 99,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja počinje teći od 18. srpnja 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskim cestama d.o.o. za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta, Vončinina 3, Zagreb, OIB: 55545787885 da tužitelju MN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak parničnog postupka od 1.851,71 EUR (slovima: tisuću osamsto pedeset jedan euro i sedamdeset jedan cent) uvećan za zakonske zatezne kamate koje na ovaj iznos teku od 24. ožujka 2025. godine pa do isplate, po stopi od 6,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Podneskom od 11. srpnja 2024. godine tužitelj zbog promjene valute precizira tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj 3. rujna 2020. godine, zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će tuženika obvezati na isplatu 945,65 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u samom zahtjevu s osnova imovinske štete, kao i iznosa od 99,54 EUR na ime povrede prava osobnosti, sa zateznom kamatom od 18. srpnja 2020. godine pa do isplate, s time što traži i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi kako je dana 23. studenog 2019. upravljao svojim osobnim automobilom marke "Renault Fluence", registarskih oznaka [registarska oznaka], kada je na dijelu autoceste A7 (Orehovica – Draga - Sv. Kuzam – Hreljin - Križišće) kojom je u trenutku prometne nezgode upravljao tuženik, naletio na domaću životinju tj. tele. Tvrdi da je vozio prilagođenom brzinom, koristio je sigurnosni pojas i nije bio pod utjecajem alkohola, slijedom čega ne postoji njegova suodgovornost, a nesreća se dogodila na nepreglednom dijelu dionice pa se nije mogla izbjeći. Tužitelj drži da na nemogućnost izbjegavanja prometne nezgode ukazuje činjenica što je ukupno tri vozača (uključujući tužitelja koji je posljednji udario u životinju), doživjelo prometnu nezgodu, pri čemu su i preostala trojica vozača vozila prilagođenom brzinom, bili su vezani sigurnosnim pojasom i nisu bili pod utjecajem alkohola. Odgovornost tuženika temelji na odjeljku IV. Ugovora o izmjenama i dopunama ugovora o koncesiji za građenje i gospodarenje autocestom Rijeka - Zagreb, sklopljenog 23. kolovoza 2007. godine, između Republike Hrvatske i društva Autoceste Rijeka - Zagreb d.d., kojim u prošireno područje koncesije Autoceste Rijeka - Zagreb d.d. pripadaju i dionice kojima trenutačno upravljaju Hrvatske ceste d.o.o. i to dionica

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

Orehovica - Sveti Kuzam (dio A7), dužine 6,35 km; potom dionica Sveti Kuzam - Križišće (dio A7), dužine 8,38 km; kao i dionica Čvor Draga - Luka Brajdica (D 404), dužine 4,06 km. Opisuje da je od službenika za informiranje tuženika 18. prosinca 2019. godine, dakle prije podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora, također dobio podatak kako predmetnom dionicom upravljaju upravo Hrvatske ceste d.o.o., pa zaključuje da je tuženik potpuno neosnovano od sebe otklonio nadležnost u zahtjevu za naknadu štete koju mu je tužitelj uputio prije podnošenja tužbe.

3. Stav je tužitelja da za nastalu štetu ne može biti odgovoran vlasnik životinje jer iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Kabineta ministra, Službe za odnose s javnošću na dan nezgode 23. studenog 2019., Županijskog centra 112 Rijeka je razvidno da je u vremenu od 17:32 do 18:43 zaprimljeno ukupno 9 dojava o životinji (teletu) na cesti i to na dionicama kojima upravljaju Hrvatske ceste d.o.o. O navedenom su obaviještene i Ceste Rijeka d.o.o., kao pravna osoba koja održava predmetnu dionicu sukladno internom aktu sklopljenom s tuženikom. Poziva se na primjenu članka 45. stavka 4. Zakona o cestama prema kojem pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar mora bez odgode, nakon saznanja, s ceste ukloniti sve zapreke ili druge posljedice zabranjenih radnji, koje bi mogle oštetiti javnu cestu ili ugroziti, ometati ili smanjiti sigurnost prometa na javnoj cesti. Tužitelj zaključuje da se životinja morala i mogla pravovremeno ukloniti s ceste, jer je od prvog poziva Županijskom centru 112 Rijeka i proslijeđene obavijesti Cestama Rijeka d.o.o., pa do prometne nezgode proteklo gotovo sat i pol vremena, te da je nužno razlikovati nastanak štete kada domaća životinja pretrči iz svog prirodnog staništa (primjerice šume) na cestu i kada se u većem broju slučajeva takva nesreća zbog kratkog vremenskog intervala od izlaza domaće životinje na cestu do naglog zaustavljanja vozila ne može izbjeći (kada odgovara vlasnik domaće životinje) od situacije kada domaća životinja sat i pol vremena ometa sigurnost prometa na javnoj cesti bez namjere tuženika da je pravovremeno ukloni po prvoj dojavi. Tvrdi da mu je u događaju nastala imovinska šteta na vozilu, ali i neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti, a koja se očituje u pretrpljenom strahu prilikom prometne nezgode, nemogućnosti korištenja osobnog automobila više od mjesec dana, potištenosti i nervoze.

4. Protivi se tvrdnjama tuženika navodeći kako tuženik nije po zakonu odgovoran za upravljanje i održavanje predmetne dionice, vijadukta Križišće, već je njegova odgovornost utemeljena na Ugovoru o izmjenama i dopunama ugovora o koncesiji, očitovanju službenice za informiranje tuženika JN, kao i dijelova sadržaja „Projekta - Obilaznica Rijeka - Izvješće o procjeni okoliša“ iz lipnja 2003., kada je predmetna dionica započeta s građenjem i gdje je investitor radova bio upravo tuženik. Protivi se utvrđenjima pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3837/2015 od 24. veljače 2016. te ukazuje da je tuženik s umješačem sklopio ugovor o održavanju predmetne dionice pa postavlja pitanje zašto bi se takav ugovor sklopio ukoliko tuženik nije nadležan za upravljanje spornom dionicom. Naime, tim ugovorom je prenesena obveza održavanja ceste na drugu pravnu osobu, ali time prema tužitelju, nije prenesena odgovornost za štetu. Poziva se i na članak 26. stavak 1. alineju 3. Zakona o cestama prema kojem je pravna osoba koja upravlja javnom cestom dužna istu održavati ili prenijeti obvezu održavanja. Navodi i da tuženik nije dokazao osporavanje svoje odgovornosti nikakvim ispravama, a tužitelj ničim ne dokazuje da je predmetni događaj nastao na način i iz uzroka navedenih u tužbi. Ne protivi se stupanju u parnicu Ceste Rijeka d.o.o. kao umješača na strani tuženika te

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

navodi da je iz podneska umješača vidljivo da umješač priznaje da se nezgoda dogodila na dijelu ceste koju održava umješač temeljem ugovora s tuženikom.

5. Osporava tvrdnje tuženika da nije dokazao da je predmetni događaj nastao na način i iz uzroka navedenih u tužbi. Tvrdi da tuženik odgovara i temeljem članka 26. stavka 1. alineje 2. Zakona o cestama i to po načelu krivnje zbog neodržavanja ceste, obzirom da je imao mogućnost ukloniti domaću životinju s ceste i to gotovo sat i pol prije nastanka prometne nesreće, a što nije učinio. Tužitelj ponavlja da se nesreća dogodila na nepreglednom zavoju na što ukazuje okolnost kako su na domaću životinju naletjela ukupno tri vozila, pri čemu nitko od vozača nije vozio pod utjecajem alkohola. Osporava i tvrdnju tuženika da bi se kretao znatno većom brzinom od dopuštene tvrdeći da je vozio prilagođenom brzinom od oko 40 km/h, jer bi u suprotnom iznos materijalne štete na automobilu bio puno veći. Osporavanje visine štete drži u potpunosti neosnovanim, posebice uzimajući u obzir ustaljenu i ujednačenu prasku sudova da se visina štete na vozilu utvrđuje prema dostavljenim računima iz kojeg su razvidni iznosi popravka vozila, uzimajući u obzir datum popravka vozila kao i usporedbu visine stvarne štete i neslužbenu procjenu policijskog djelatnika razvidnu uvidom u potvrdu o prometnoj nesreći.

6. Navodi i da ukoliko sud zauzme stav da umješač nije odgovoran za izvanredno održavanje državnih cesta, time proizlazi zaključak da tuženik nije poduzeo niti jednu zakonom propisanu radnju radi sprječavanja ugroze sigurnosti prometa na javnoj cesti, slijedom čega se ima zaključiti da je tuženik odgovoran za nastanak štete. Ukoliko je pak umješač dužan postupati i u slučaju nastanka izvanrednog događaja, ukazuje na članak 29. Ugovora o izvođenju radova prema kojem je umješač u slučaju nastanka izvanrednog događaja obvezan odmah po saznanju poduzeti sve potrebne mjere za sprječavanje štetnih posljedica koje je prouzročio događaj i osigurati sigurno odvijanje prometa, kao i članak 6. stavak 2. Pravilnika o ophodnji javnih cesta, kojim je propisano da na određenoj mreži javnih cesta broj mjesta stalne pripravnosti i njihov raspored mora biti takav da od zaprimljenog poziva za intervenciju do početka intervencije ne prođe više od jednog sata, kao i članak 38. stavak 1. istog Pravilnika koji propisuje obvezu ophodara bez odgode, nakon saznanja, s javne ceste ukloniti sve zapreke ili druge posljedice zabranjenih radnji ili štetnih aktivnosti, a koje bi mogle oštetiti javnu cestu ili ugroziti, ometati ili smanjiti sigurnost prometa na javnoj cesti. Tužitelj ukazuje da se mjesto stalne pripravnosti umješača nalazi na adresi [adresa], koje je do Križišća udaljeno 10-13 min vožnje ophodarskim vozilom, pa neovisno što je umješač udovoljio odredbi članka 6. Pravilnika, u pogledu lokacije mjesta stalne pripravnosti, umješač nije postupio sukladno odredbi članka 38. Pravilnika, a niti je tuženik postupio sukladno odredbi članka 45. stavka 4. Zakona o cestama. Tvrdi da je iz potvrde MUP-a koja da je javna isprava, razvidno da je u razdoblju od 17:32 do 18:43 zaprimljeno 9 poziva o pojavi teleta na cesti i to na dionicama: ispod Krčkog mosta (kojom dionicom upravlja tuženik), magistrala D8 na potezu Šmrika – Kraljevica (kojom dionicom upravlja tuženik) te obilaznica A7 (kojim dijelom obilaznice također upravlja tuženik), dakle da su kronološkim redom, po dojavi, navedena mjesta na kojima se tele pojavljivalo na cesti.

7. Poziva se na sadržaj izvještaja o putovanjima iz kojeg proizlazi da je u 18:25 ophodar bio na adresi mjesta pripravnosti sve do 18:49 kada je dojavljeno da je došlo do prometne nezgode, pa je očito da nije poduzeo niti jednu zakonom propisanu radnju radi sprječavanja ugrožavanja sigurnosti prometa na cestama. Osporava

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

sadržaj dojave intervencije br. 1551/19 ukazujući da sve i da je točno da je ophodar tamo bio, ukoliko je zaista uočio da se životinja udaljila prema Križišću u šumu, te je vidio nekoliko osoba koje su ga pokušavale uhvatiti, tada postupio protivno članku 27. Pravila i tehničkih uvjeta za ophodnju javnih cesta jer o tome nije izvijestio nadležnu policijsku postaju i inspekciju za cestovni promet i ceste radi poduzimanja potrebnih radnji, niti je sam takve radnje poduzeo. Tužitelj tvrdi da je ophodar iz mjesta pripravnosti krenuo prema mjestu nastanka prometne nezgode tek u 18:50, dakle kada je štetni događaj već nastupio i nakon gotovo sat i pol od prve dojave o pojavi teleta na cesti. Pozivajući se i na utvrđenu odgovornost tuženika u predmetu ovoga suda posl. br. Pn-105/2021 što se vodio radi prometne nezgode na istom mjestu vozača EN, zaključno predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i tvrdi da ne upravlja cestom na kojoj se dogodila prometna nesreća. Ističe da se nezgoda dogodila na autocesti oznake A7 te da je iz Odluke o razvrstavanju javnih cesta ("Narodne novine" br. 103/2018) na snazi u trenutku nezgode, vidljivo da je predmetna cesta razvrstana u autocestu oznake A7 (GP Rupa – Matulji – Orehovica – Sveti Kuzam – Hreljin – Šmrika) a da je odredbom članka 82. Zakona o cestama određeno da tuženik upravlja državnim cestama, za što je i osnovan. Zaključuje da cesta gdje se dogodila nesreća nije državna cesta, već autocesta oznake A7, kojom tuženik nije nadležan upravljati, već su to Hrvatske autoceste d.o.o. temeljem članka 2. stavka 1. točka 17. i članka 81. Zakona o cestama, pa je to trgovačko društvo odgovorno za možebitnu štetu. Opisuje da predmetnu štetu održava putem svog ugovornog izvoditelja radova društva Ceste – Rijeka d.o.o., no što nije relevantno jer pojmovi upravljanja i održavanja nisu jednaki, a pojam upravljanja svakako uključuje i odgovornost za štetu trećim osobama koja nastane zbog stanja ceste, pozivajući se u tom dijelu i na sudsku praksu. U tom smislu upire na sadržaj potvrde policije iz koje proizlazi da je na mjesto događaja izašao djelatnik Hrvatskih autocesta d.o.o., a ne djelatnik tuženika, koji je sanirao mjesto događaja i pobrinuo se za uklanjanje teleta, a tvrdi da je iz dopisa MUP-a od 30. prosinca 2019. godine vidljivo da je Županijski cestar 112 o nastanku predmetne nesreće upoznao društvo Autocesta Rijeka – Zagreb, a ne tuženika. Ističe da su ranije dojave o pojavi teleta na cesti upućene društvima Ceste – Rijeka d.o.o. i Autocesta Rijeka – Zagreb d.o.o. jer se jedno vrijeme tele nalazilo na području državne ceste D8 kojom upravlja tuženik, a kasnije se nalazilo na području autoceste A7, kojom tuženik ne upravlja, i zbog čega je o događaju obaviještena Autocesta Rijeka – Zagreb.

9. Tvrdi i da tužitelj ničim ne dokazuje da se predmetni štetni događaj dogodio na način i iz uzroka kako se navodi u tužbi. Naime, potvrda redarstvenih vlasti ne utvrđuje nalet vozila tužitelja na tele, način i okolnosti nastanka nezgode, a pogotovo nisu utvrđeni materijalni tragovi nezgode. Prigovor promašene pasivne legitimacije ističe i iz razloga što za štetu uzrokovanu naletom motornog vozila na domaću životinju (tele) na javnoj cesti, odgovara isključivo vlasnik životinje koja je štetu prouzročila, kao i da je člankom 45. stavkom 2. Zakona o cestama izričito propisano da je na javnoj cesti zabranjeno puštati domaće životinje bez nadzora, a člankom 2. stavkom 1. točkom 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisano je da je autocesta javna cesta posebno izgrađena i namijenjena isključivo za promet motornih vozila, po kojoj se smiju kretati jedino motorna vozila. Konačno, stav je tuženika da je isključivo tužitelj odgovoran za nastanak predmetne nezgode. Ovo iz razloga što je

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

najveća dopuštena brzina ograničena prometnim znakom i iznosi 70 km/h, a nezgoda se dogodila na autocesti, preglednoj čitavom svojom dužinom, da je tužiteljevo vozilo bilo posljednje od tri koja su naletjela na tele, što ukazuje da je tužitelj vozio znatno većom brzinom od dopuštene, koja nije bila prilagođena konkretnim prometnim uvjetima što je protivno članku 51. stavku 1. i članku 54. stavku 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, i zbog čega je prometna nesreća i nastala. Protivi se i zahtjevu za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, navodeći da ovaj dio zahtjeva tužitelj nije ničime dokazao. Drži da podnošenje odštetnog zahtjeva nije bilo nužno za pokretanje i vođenje ove parnice pa osporava i taj dio zahtjeva za trošak. U tijeku postupka predlaže obavijestiti o otpočetoj parnici treću osobu Ceste – Rijeka d.o.o.

10. Umješač na strani tuženika, društvo Ceste-Rijeka d.o.o. tvrdi da je uredno ispunio svoje ugovorne obveze s tuženikom tj. hitnu intervenciju u roku od jednog sata od zaprimanja dojave o prepreci na cesti, sukladno članku 6. stavku 2. Pravilnika o ophodnji javnih cesta ("Narodne novine" br. 75/14). Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po pitanju osnovanosti, tako i visine. Pridružuje se prigovoru promašene pasivne legitimacije istaknutom po tuženiku te tvrdi da nezgodu nije prouzročio neki propust u obavljanju djelatnosti tuženika ili umješača, kao i da ne postoji obveza stalnog nadzora konkretne ceste, niti bi to bilo moguće, jer se nadzor vrši prema Programu ophodnje i redovnog pregleda državnih cesta po kojem je umješač i postupio. Ističe i da je ugovorom s tuženikom preuzeo jedino obvezu redovnog održavanja prometnica.

11. Umješač na strani tuženika tvrdi i da tužitelj gubi iz vida da je umješač već u 18,15 sati imao ophodara na licu mjesta, što je vidljivo iz dojave 1551/19, te da članak 27. Pravila i tehničkih uvjeta za ophodnju javnih cesta uopće ne spominje potrebu obavještavanja policije, inspekcije za cestovni promet i ceste, kao i da se u citiranoj dojavi navodi da se tele udaljilo u šumu gdje ga je nekoliko osoba pokušavalo uhvatiti, pa kad se tele nalazilo u šumi, ono nje više bilo problem za sigurno odvijanje prometa i ophodar nije mogao učiniti ništa više nego ga potjerati u šumu. Predlaže od Hrvatskog telekoma zatražiti ispis poziva za njegovu centralu kojim će se nepobitno utvrditi kada ga je policija, tj. centar 112 obavijestio o događaju, kao i kada je o tome tuženik izvijestio svog ophodara. Iz izloženih razloga predlaže obiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu te su pročitane sve priložene isprave, saslušan je tužitelj kao parnična stranka te je ispitan svjedok EN, a radi utvrđivanja okolnosti i dinamizma nastanka prometne nezgode, kao i opsega štete provedeno je i prometno-procjeniteljsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marku Lakoviću, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), obzirom da punomoćnik tužitelja, kao ni punomoćnik tuženika nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga, a i prema utvrđenju ovoga suda predmet je raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke. Dokazni prijedlog umješača na strani tuženika za saslušanjem policijskih službenika koji su sačinili zapisnik o očevidu, s obrazloženjem da oni imaju saznanja o vlasniku domaće životinje – teleta koje se nalazilo na cesti, odbijen je kao neosnovan jer nije konkretiziran, a također u ovom predmetu sporno nije postoji li odgovornost vlasnika teleta koji nije utvrđen, već postoji li odgovornost

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

tuženika za upravljanje i održavanje cestom gdje se nezgoda dogodila. Na koncu, umješaču na strani tuženika treba skrenuti pozornost i na to da su djelatnici policije u službenim ispravama utvrdili da vlasnika teleta nisu mogli pronaći, jer tele nije imalo markicu ili drugi identifikacijski znak, pa nije jasno kako bi to policajci koji su sačinjavali zapisnik o očevidu znali tko je vlasnik teleta, kada su u zapisniku o očevidu i pratećim ispravama utvrdili da je vlasnik životinje nepoznat. Što se pak tiče prijedloga umješača na strani tuženika da se službenim putem od Hrvatskog telekoma zatraži ispis poziva za centralu umješača, radi utvrđivanja kada je centar 112 izvijestio umješača o teletu na cesti, kao i o tome kada je o toj okolnosti umješač izvijestio svog ophodara, i ovaj dokazni prijedlog nije smatran potrebnim, a iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku ove presude.

13. Tuženik nije u pravu kada tvrdi da je tužitelj zakasnio u predlaganju provođenja dokaza procjeniteljskim vještačenjem, obzirom da je tužitelj tek primitkom odgovora na tužbu postao svjestan da tuženik pored osnova svoje odgovornosti tj. pasivne legitimacije (radi čega je tužitelj već u tužbi predložio provođenje prometnog vještačenja), osporava i vrijednost učinjenih popravaka, odnosno opseg štete, i zbog čega je taj dokazni prijedlog, istaknut u fazi prethodnog postupka, istaknut pravovremeno. S druge strane, prijedlog tužitelja za spajanjem ove parnice s predmetom posl. br. Pn-105/2021 što se vodio radi naknade štete povodom zahtjeva drugog vozača koji je udario u tele istoga dana, neposredno prije tužitelja, odbijen je kao neosnovan obzirom da se odgovornost tuženika i doprinos svakog od vozača nastanku nezgode cijeni zasebno, pa nisu postojali razlozi ekonomičnosti koji bi nalagali spajanje postupaka. Osim toga, sud je sukladno članku 206. stavku 1. ZPP u tijeku parnice, raspravnim rješenjem od 9. studenog 2021. godine dopustio stupanje u ovu parnicu trgovačkog društva Ceste-Rijeka d.o.o. kao umješača na strani tuženika, jer je ocijenjeno da trgovačko društvo Ceste – Rijeka d.o.o. koje s tuženikom ima potpisan ugovor kojim se obvezalo vršiti ophodnju cesta, ima pravni interes za uspjeh tuženika u ovoj parnici.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

15. Naime, u ovom postupku sud je iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava utvrdio slijedeće:

- da je tužitelj dana 23. studenog 2019. godine oko 19,00 sati upravljao osobnim vozilom u svojem vlasništvu marke i tip "Renault Fluence", registarske oznake [registarska oznaka] cestom A7 na dionici GP Rupa - Matulji – Orehovica – Sveti Kuzam – Hreljin – Šmrika, kada je prolaskom iza tunela Burlica i dokaskom na vijadukt Križišće, vozeći u smjeru otoka Krka, udario u tele koje je ležalo na lijevoj kolničkoj traci, a kako to proizlazi iz nespornog iskaza tužitelja i potvrde Postaje prometne policije Rijeka klasa: 211-04/19- O/3620, urbroj: 511-09-34/06-O-96-2/2019 od 6. prosinca 2019. godine,

- nije prijeporno niti da je vozilo u vlasništvu tužitelja u nezgodi pretrpjelo oštećenja.

16. Ono što je prijeporno jest je li tuženik odgovoran za nesreću, odnosno je li za nezgodu isključivo ili djelomično odgovoran i sam tužitelj. Sporno jest i koji je opseg štete koju je tužitelj pretrpio.

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

17. Odlučujući o prvoj prijepornoj okolnosti, a to je pitanje je li tuženik pasivno legitimiran u ovoj parnici, sud je utvrdio slijedeće.

18. Tuženik u tijeku postupka osporava pasivnu legitimaciju, no ne osporava da je sa umješačem na strani tuženika, društvom Ceste-Rijeka d.o.o. zaključio ugovor o održavanju između ostalog, i dionice A7, a sve u skladu s Pravilnikom o održavanju cesta ("Narodne novine" broj 90/14 i 3/21) gdje je u članku 2. određeno da su upravitelji cesta u obvezi osigurati da se ceste održavaju na način da se prilikom održavanja omogući siguran promet na njima, da se očuvaju temeljna svojstva i poboljšaju njihove prometne, tehničke i sigurnosne značajke, zaštite od štetnog utjecaja cestovnog prometa, te da se očuva njihov okoliš i uredan izgled. Nadalje, tuženik nije osporio niti sadržaj poruke elektroničke pošte od 17. prosinca 2019. (list 17 spisa), poslan kao odgovor na zahtjev za pristup informacijama u kojem djelatnica tuženika ovlaštena za pružanje informacija građanina, izvještava punomoćnicu tužitelja da su upravo Hrvatske ceste d.o.o. upravljale predmetnom dionicom (koja je započeta s građenjem kao državna cesta D8, i gdje je investitor radova tuženik) u vrijeme nezgode, odnosno da se predaja dionice na upravljanje tvrtki Autocesta Rijeka – Zagreb d.d., očekuje tek početkom 2020. godine nakon izgradnje cjelokupnog cestovnog pravca i nakon ishođenja uporabne dozvole, dakle nesporno nakon nastanka sporne nezgode koja se dogodila 23. studenog 2019. godine, odnosno nakon pisanja i samog odgovora službenika za informiranje tuženika.

19. Tuženik dakle nije osporio da upravo on ima zaključen ugovor o održavanju predmetne ceste sa umješačem na njegovoj strani, trgovačkim društvom Ceste-Rijeka d.o.o., a niti da je predmetni dio autoceste A7 započet s građenjem kao državna cesta D8, pri čemu je upravo tuženik investitor ovih radova. Stoga, neovisno od Odluke o razvrstavanju javnih cesta ("Narodne novine" br. 103/2018), kao i članka 2. stavka 1. točke 17. i 18. te članka 81. Zakona o cestama (Narodne novine broj . 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, 144/2021, 114/2022, 114/2022, 4/2023, dalje ZC), zaključak je ovoga suda da je upravo tuženik upravljao navedenom dionicom ceste A7 na dan 23. studeni 2019., a tuženik je i osiguravao održavanje predmetne dionice tako što je poslove održavanja prenio na umješača Ceste-Rijeka d.o.o.

20. Da je tome tako proizlazi i iz Odluke o pokretanju postupka za prestanak koncesije dane društvu Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. i pripajanje društva Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. društvu Hrvatske autoceste d.o.o. od 21. svibnja 2020. ("Narodne novine" br. 61/12), gdje je u članku I utvrđeno da se pokreće postupak za prestanak koncesije dane društvu Autocesta Rijeka – Zagreb d.d., člankom II određeno je da će se društvo Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. pripojiti društvu Hrvatske autoceste d.o.o. sukladno članku 534. Zakona o trgovačkim društvima, a člankom III određeno je da dionice autoceste A1, A6 i A7, Krčki most s pristupnim cestama (D102), državna cesta D6 Netretić - Čvor Novigrad i državna cesta Čvor Draga - Luka Brajdica (D404) na kojima je društvu Autocesta Rijeka – Zagreb d.d. dana koncesija preuzet će na upravljanje društvo Hrvatske autoceste d.o.o. temeljem članka 81. Zakona o cestama, a koja Odluka stupa na snagu danom donošenja.

21. Prema tome, iz te Odluke vidljivo je da Hrvatske autoceste d.o.o. nisu na dan štetnog događaja upravljale predmetnom dionicom A7, već su dionicu preuzele na

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

upravljanje tek donošenjem Odluke od 21. svibnja 2020. godine. Iz iznesenih je razloga prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika ocijenjen neosnovanim.

22. Strankama se ukazuje i na odredbu članka 82. stavka 1. Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, na snazi u vrijeme nastanka nezgode, dalje: ZC) kojim je određeno da državnim cestama upravlja, gradi ih, rekonstruira i održava trgovačko društvo Hrvatske ceste, društvo s ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u [adresa], odnosno tuženik. Prema tome, zakonske odredbe i konkretne okolnosti slučaja jasno upućuju upravo na tuženika kao osobu odgovornu za upravljanje predmetnom dionicom ceste, odnosno društvo koje je tu dionicu gradilo, a na drugačiji zaključak suda ne utječe niti sadržaj nadopune potvrde redarstvenih vlasti od 8. siječnja 2021. (list 69 do 71 spisa) u kojoj je navedeno da je na mjesto događaja izašao djelatnik Hrvatskih autocesta. Naime, imajući u vidu sve naprijed navedene činjenice, odnosno da u e-mailu tuženika od 18. prosinca 2019. sukladno zahtjevu punomoćnice tužitelja za pristup informacijama tuženik ne osporava da upravlja predmetnom dionicom dijela ceste A7 jer je tu dionicu gradio te je nije još predao na upravljanje tvrtki Autocesta Rijeka – Zagreb d.d., to je jasno da tužitelj pravilno tužbeni zahtjev usmjerava prema tuženiku kao pasivno legitimiranoj osobi.

23. Nisu osnovane tvrdnje tuženika o tome da bi za štetu nastalu naletom vozila na domaću životinju – tele, bio isključivo odgovoran vlasnik životinje. Naime, iz nadopune potvrde od 8. siječnja 2021. utvrđeno je da na domaćoj životinji - teletu nisu pronađene nikakve identifikacijske oznake (markica ili čip) te da vlasnik nije utvrđen, pa je stoga jasno da u konkretnom slučaju tuženik, kao ni same redarstvene vlasti, nisu identificirale treću osobu koja bi bila vlasnik domaće životinje te eventualno odgovorna za štetu.

24. Iz odgovora Službe za odnose s javnošću Kabineta ministra Ministarstva unutarnjih poslova od 30. prosinca 2019. godine na zahtjev tužitelja za pristup informacijama proizlazi da je na dan štetnog događaja - 23. studenog 2019. godine, u razdoblju od 17,32 do 18,43 sati, zaprimljeno devet poziva građana o životinji na cesti, a o čemu je obaviješten umješač na strani tuženika kao i društvo Autocesta Rijeka- Zagreb, i to na području starog pristaništa Črišnjevo, magistrale D8 na potezu Šmrika

– Kraljevica obilaznice A7, a da je do naleta tužitelja na domaću životinju došlo istoga dana nešto prije 19,00 sati, pa proizlazi da je prošlo više od jednog sata od trenutka dojave do štetnog događaja, a tuženik nije dokazao da je poduzeo ikakve radnje ili mjere radi uklanjanja navedene prepreke sigurnom odvijanju prometa (neovisno od toga da li je prepreka bila pomična kao što domaća životinja jest ili nije). Tuženik nije dokazao da je poduzeo radnje radi otklanjanja opasnosti za cestu i osobe koje njome prometuju, unatoč zaprimljenim dojavama građana i to devet poziva u više od sat vremena da je na predmetnoj dionici uočena životinja – tele na cesti, koje se očito kretalo cestom počevši od juga (uvale Črišnjevo) pa uz cestu Šmrika-Kraljevica izašlo na cestu A7 gdje su na njega naletjeli vozači koji ga nisu mogli izbjeći, među kojima i tužitelj.

25. Na tuženiku je bio teret dokaza da je poduzeo i koje je točno radnje poduzeo radi otklanjanja uočene opasnosti po dojavi građana, što tuženik nije učinio pa ovaj sud zaključuje da tuženik nije postupio u skladu sa svojim Zakonom propisanim obvezama o upravljanju predmetne dionice, a radi pravovremenog otklanjanja uočene opasnosti na dionici A7. Pritom, strankama se ukazuje i da sama činjenica je li

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

Županijski centar 112 o uočavanju teleta na cesti izvijestio tuženika, Autoceste Rijeka

– Zagreb d.o.o. ili pak samo umješača na strani tuženika, nije relevantna, kraj činjenice njihovih međusobnih suodnosa, odnosno da je upravo tuženik kao investitor gradnje bio odgovoran za upravljanje navedenom dionicom koju još nije, prema vlastitom očitovanju, u trenutku prometne nezgode predao društvu Autoceste Rijeka – Zagreb d.o.o., odnosno da je umješač na strani tuženika temeljem ugovornog odnosa s tuženikom u obvezi osiguravanja ophodnje cesta i održavanja sigurnosti na njoj.

26. Stav je ovoga suda da su za odluku o predmetnoj pravnoj stvari mjerodavne opće odredbe Zakona o obveznim odnosima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu. Naime, domaća životinja kao što je tele koje bez nadzora se kreće autocestom, u pravnom smislu predstavlja opasnu stvar pa jedino vlasnik te domaće životinje (teleta) odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti u smislu odredbe čl. 1063. ZOO prema kojoj odredbi je propisano da se smatra da je šteta nastala u vezi s opasnom stvari i potječe od te stvari, osim ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete. Međutim, vlasnik domaće životinje nije utvrđen. S druge strane, odgovornost tuženika kao pravne osobe koja je upravljala predmetnom dionicom na kojoj se dogodila nezgoda nije objektivna, već se radi o odgovornosti na temelju krivnje. Pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. ZOO su postojanje štete, štetne radnje, uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, protupravnost i krivnja, pri čemu se krivnja presumira. Na tužitelju je pritom teret dokazivanja činjenice postojanja štetne radnje tuženika, koju u ovom slučaju predstavlja propust tuženika u održavanju autoceste.

27. Naime, iz dopisa Službe za odnose s javnošću, Kabineta ministra Ministarstva unutarnjih poslova od 30. prosinca 2019. godine, proizlazi da je županijski centar 112 na dan prometne nezgode, 23. studenog 2019. godine, u vremenu od 17,32 pa do 18,43 sati, zaprimio ukupno 9 poziva građana o postojanju teleta na cesti, pri čemu su navedene različite lokacije na kojima je životinja uočena od područja ispod Krčkog mosta (staro pristanište Črišnjevo), preko državne ceste D8 na potezu Šmrika

– Kraljevica (kojom kao državnom cestom također upravlja tuženik) pa do obilaznice A7. Dakle, u vremenu od 70 minuta čak 9 osoba je izvijestilo županijski centar 112 o tome da državnom cestom, a kasnije i autocestom luta domaća životinja, dok je prva obavijest o prometnoj nezgodi, odnosno naletu vozila na tele, upućena u 18,56 sati. S druge strane, umješač na strani tuženika je doista u spis priložio dojavu o intervenciji broj 1551/19 sačinjenu po ČN kao dežurnoj osobi, iz koje proizlazi da je u 18,15 sati umješaču od centra 112 dojavljeno da se na cesti DC8, kod skretanja za Kraljevicu nalazi tele o čemu je obaviješten ophodar ON, s time što je ophodar prolaskom dionice uočio da se životinja udaljila prema Križišću u šumu, te da je vidio nekoliko osoba koje su ga pokušavale uhvatiti. Iz izvještaja o putovanjima i vožnjama za ophodara ON koji se spominje kao ophodar koji je bio na licu mjesta s lista 133 spisa, vidljivo da je taj ophodar u vremenu od 18,05 do 18,22 putovao od Randića do Kraljevice, u vremenu od 18,27 do 18,28 od Kraljevice do ceste DC8/E65, da bi u 18,47 sati nastavio putovanje prema Fari, a potom i Bakru gdje je stigao u 19,08 sati. Prema tome, čak i ako se uzmu kao istinite tvrdnje umješača na strani tuženika i tuženika o tome da je ophodar pristupio na područje DC8, gdje se tele nalazilo u 18,28 sati, dakle oko pola sata prije nego što će se dogoditi prometna nezgoda, činjenica je da osim obavještavanja centrale umješača na strani tuženika o tome da se tele kreće kroz šumu prema Križišću i prema spoju s autocestom, nije poduzeta nijedna drugu radnja. Tuženik niti umješač na strani tuženika nisu upozorili vozače koji se nalaze na autocesti na moguću opasnost upozorenjima o potrebi smanjenja brzine putem

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

svjetlosnih uređaja na autocesti ili na drugi način (boravkom ophodarskog vozila na autocesti s upaljenim znakovima koji vozače upozoravaju na opasnost), iako je spoj DC8 od Kraljevice prema Križišću pa prema dionici A7 gdje se nesreća dogodila, u neposrednoj blizini, te iako znaju da cesta A7, iako građena kao autocesta, u naravi je cesta bez naplate pa ne postoje naplatne kućice ili drugi objekti koji bi priječili domaću životinju koja luta cestom, da izađe na područje autoceste. Umješač na strani tuženika, izuzev evidentiranja da je domaća životinja izašla na cestu i potom se kako tvrdi „sakrila u grmlje“, nije poduzeo ništa da bi na ovu opasnost upozorio sudionike u prometu okolnih prometnica, kakva cesta A7 nesporno jeste, odnosno nije dokazao da je poduzeo ikakvu razumno predvidljivu radnju kako bi vozače vozila upozorio na moguću opasnost. Dapače, ophodar ON je mjesto događaja napustio u 18,47 sati, prije negoli se nezgoda dogodila, bez utvrđivanja da je opasnost zaista otklonjena, bez identificiranja navodnih osoba koje su životinju pokušale uhvatiti, a umješač na strani tuženika kao i tuženik o toj su prijetećoj opasnosti propustili informirati vozače. Na koncu, strankama se ukazuje da je čak 9 sudionika u prometu u vremenu do 18,43 sati, uočilo da se tele kreće na cesti, pa je dakle očito da su pozivi prema centru 112 slijedili i nakon što je ophodar umješača na strani tuženika stigao na DC8, kao cestu koja se naslanja na A7, dionicu gdje se nezgoda dogodila. Drugim riječima, bilo je očito da opasnost za vozače nije uklonjena, već da se tele kreće i dalje prema sjeveru i autocesti A7, gdje je u konačnici i ušlo, o čemu je županijski centar i obaviješten, te gdje će uzrokovati nesreću desetak minuta nakon posljednjeg poziva. Prema tome, tvrdnje umješača na strani tuženika o tome da bi tele pobjeglo u šumu nakon poziva u 18,15 sati, čime da bi umješač na strani tuženika otklonio opasnost za sudionike u prometu nije točna, jer su i nakon toga uslijedili pozivi vozača koji su vidjeli tele kako hoda cestom.

28. Stoga je ocjena ovoga suda, da tuženik nije dokazao razloge koji bi ga oslobodili krivnje u ovom postupku, odnosno da je poduzeo sve radnje potrebne za uredno održavanje ceste i odvijanja sigurnog prometa koje su mu bile na raspolaganju i zbog čega je odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju prilikom naleta vozila na tele.

29. Nije osnovan niti prigovor tuženika postojanju isključive odgovornosti tužitelja za nastanak prometne nesreće. Naime, stalni sudski vještak prometne i procjeniteljske struke Marko Laković, istaknuo je u svom nalazu i mišljenju da tužitelj svojom radnjom ili postupanjem ni na koji način nije doprinio nastanku štete, te je vozio znatno manjom brzinom od dopuštenih 70 km/h na toj dionici.

30. Vještak je naime naglasio, da na osnovu podataka iz spisa, jer u skici nema zapisano ni mjesto gdje su se vozila zaustavila nakon naleta, niti tragova kočenja, može iz slike vozila nakon prometne nesreće i popisu oštećenja utvrditi da je moguće da se je vozilo tužitelja u trenutku naleta na tele kretalo procijenjenom brzinom od oko 40 - 50 km/h. Naglasio je da je preglednost kolnika u noćnim uvjetima s upaljenim kratkim svjetlima (minimalna vidljivost 40 m ispred vozila) omogućavala tužitelju pravovremeno uočavanje teleta na prometnici. Međutim, kako je vozilo ispred njega koje je bilo u desnoj traci upalilo 4 žmigavca, najvjerojatnije jer je u trenutku pretjecanja bilo blizu teleta koje je ležalo na cesti, to vozilo je svakako smanjilo preglednost tužitelju. Uzevši u obzir dužinu vozila od oko 5 metara i prosječno uobičajeno normalno zaustavljanje od neke prepreke od oko 5 metara, stav je vještaka da u trenutku uočavanja teleta tužitelj nije imao dovoljno vremena za reakciju za koju je trebao minimalni put od 22,75 metara i vrijeme od 2,71 sekundi. Konačno, vještak je u mišljenju naglasio da na autocesti na tom dijelu postoji zaštitna ograda koja je

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

trebala onemogućiti prijelaz životinja preko ceste, te da na osnovu opisanih i prikazanih oštećenja na vozilu proizlazi da je vozilo tužitelja prednjom lijevom stranom naletjelo na tele koja je ležalo na kolniku na lijevoj prometnoj traci. Tužitelj se u času naleta kretao brzinom od oko 45 km/h, pri čemu mu je za zaustavljanje vozila pri toj brzini bila potrebna dužina puta od 22,75 m i vrijeme od 2,71 sekundi, no kod pretjecanja drugog vozila koje je vozilo sporo ili bilo zaustavljeno te imalo upaljena sva 4 žmigavca, to vozilo je zaklanjalo pogled na tele koje je bilo tamne boje i već je ležalo na cesti pa ga nije bilo moguće uočiti unutar reakcijskog vremena što bi jedino tužitelju kao vozaču dalo dovoljno mogućnosti za izbjegavanje naleta.

31. Vještačenje Marka Lakovića i ovaj sud je držao stručnim, zakonitim i valjano obrazloženim, a na nalaz i mišljenje vještaka prigovora nisu imale niti same stranke.

32. Iz vještačenja proizlazi da je tužitelj u trenutku naleta na tele kretao se brzinom od oko 40-50 km/h, pa je dakle očito da se nije radilo o nikakvom prekoračenju brzine na strani tužitelja. Svjedok EN pojasnio je da je on prvi udario u tele, te se krenuo vraćati prema životinji kako bi druge vozače upozorio na opasnost, no da je tužitelj u tele na cesti udario prije nego se svjedok EN uopće do njega vratio. Dakle, mogućnost da tužitelj iz ponašanja drugih sudionika u prometu uoči izvanrednu situaciju koja bi mu sprječavala vožnju po lijevoj kolničkoj traci (gdje se životinja nalazila) nije postojala. Ovo tim više što je smeđe tele koje leži na crnom asfaltu u mraku, otežano uočiti, a riječ je i o okolnosti koje vozači po redovnom tijeku stvari ne očekuju kao događaj moguć prilikom vožnje na cesti kao što je dionica A7, koja je ograđena od okoliša te nudi veći stupanj sigurnosti vozačima. Nadalje, vještak je naglasio da drugo vozilo sa upaljena sva četiri žmigavca koje se kretalo sporo ili stajalo na desnoj prometnoj traci, u naravi nije pomagalo, već je umanjivalo preglednost kolnika tužitelju, koji je vozio lijevom (pretjecajnom) trakom, i zbog čega tužitelj nije mogao pravovremeno uočiti tele na cesti i zakočiti prije udarca u njega. Navedeni zaključak vještaka, potkrijepljen iskazom tužitelja i svjedoka EN, ukazuje se logičnim kada se ima u vidu način kako se nezgoda dogodila, kao i to da se dogodila u zimsko doba, za vrijeme mraka, na neosvijetljenom dijelu ceste, vijaduktu s dvije kolničke trake za kretanje u istome smjeru i bez zaustavne trake. Stoga nema elemenata za utvrđenje isključive odgovornosti, kao ni suodgovornosti tužitelja u nastanku prometne nesreće kako to tvrdi tuženik. Tužitelj se kretao dopuštenom brzinom u skladu sa konkretnim prometnim uvjetima, te nije postupio suprotno odredbi čl. 51. i 54. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, na snazi u vrijeme nastanka nezgode, dalje ZSPC-a).

33. Tuženik bezuspješno osporava i opseg i visinu štete na vozilu tužitelja. Naime, iz vještačenja prometno-procjeniteljskog vještaka Marka Lakovića razvidno je da je visina štete na vozilu uslijed ovog štetnog događaja u potpunosti sukladna prikazanom trošku autodijelova društva Autodijelovi d.o.o. s listova 19 i 20 spisa, kao i troška Babić servis d.o.o. Naime, u tim ispravama navedeni su dijelovi za zamjenu (maska, držači, nosač, spojler branika, PVC dijelovi za branik, maglenke, univerzalna zaštita za blatobran, vezni lim, hladnjak zraka, zračni karter, lak, trošak limara kao i drugi sitni potrošni materijal vezan uz rad limara), istaknuvši da utuženi iznos od 946,65 EUR / 7.125,00 kn, u cijelosti odgovara potrebnim dijelovima i radu radi popravka oštećenja.

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

34. Niti na ovaj dio nalaza i mišljenja vještaka stranke nisu imale primjedbi, a i sud ga je cijenio razložno obrazloženim, jasnim i utemeljenim na objektivno provjerljivim dokazima, pa kako je tuženik kao osoba odgovorna za štetu, sukladno članku 1089. stavku 1. i članku 1190. ZOO obvezna naknaditi štetu tužitelju u iznosu koji je potreban da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, to je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj na ime imovinske štete potražuje iznos od 946,65 EUR, u cijelosti osnovan.

35. Zatezne kamate na ovaj iznos tužitelju pripadaju od dana popravljanja štete, pa kako je tužitelj dijelove u iznosu od 4.439,00 kn / 589,16 EUR platio 18. prosinca 2019. godine, račun za dijelove od 686,00 kn / 91,05 EUR 14. siječnja 2020., dok je sam trošak rada majstora od 2.000,00 kn / 265,44 EUR platio 15. siječnja 2020. (računi na listovima 19 do 21 spisa), to mu zatezne kamate pripadaju od slijedećeg dana od dana kad su ta plaćanja učinjena, kako je to tužitelj uostalom i zatražio, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO.

36. U odnosu pak na zahtjev tužitelja za nadoknadu neimovinske štete povredom prava osobnosti od 99,54 EUR sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

37. Tužitelj navodi da je zbog navedenog događaja bio uznemiren, da mu je doktorica dala lijekove za smirenje, no nije se mogao sjetiti o kojem lijeku se radio, s time što je iskazao da je lijek pio oko tjedan dana. Tvrdio je i da je dva mjeseca bio bez automobila, nije mogao obavljati posao košarkaškog suca, a bez automobila se otežano kretao i Zagrebom gdje je tada radio.

38. Odredbom članka 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Nadalje, članak 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a propisuje da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, pri čemu prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade sud vodi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

39. Ocjena je suda da okolnosti koje u tužbi i stranačkom iskazu iznosi tužitelj, navodan stres kojeg je doživio i zbog čega tvrdi da je uzimao lijekove za smirenje (koji navodi nisu dokazani) nisu od takvog značaja da bi opravdavali dosuđivanje pravične novčane naknade. Tužitelj naime, nije dostavio dokaz o tome da bi lijekove zaista i uzimao, nije se radi narušenog psihičkog stanja obratio liječniku specijalistu, odnosno izuzev vlastitog iskaza nije dostavio nikakav drugi dokaz o tome da bi povreda prava osobnosti koju ističe bilo takvog obujma i intenziteta i u tolikoj mjeri da bi ga onemogućavala u svakodnevnom obavljanju životnih aktivnosti da bi stogai ostvario pravo na novčanu naknadu. Prema tome, iako prometna nezgoda nije događaj koji je redovit, ovaj sud ocjenuje da okolnosti slučaja i posljedice po zdravlje tužitelja, potom to što nije mogao sve do dovršenog popravaka koristiti vlastito vozilo, ukazuju da je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete neosnovan.

40. U konkretnom slučaju tužitelj je sa zahtjevom za isplatu uspio sa 90,48 % (dosuđenih 945,65 EUR u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev od

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020

1.045,19 EUR), dok je u pogledu osnova koji je tuženik također osporavao, uspio sa 100 %. To drugim riječima, znači da tuženik s osporavanjem osnova nije uspio, a visine sa 9,52 % i što ukazuje da je uspjeh tužitelja u postupku, cijeneći osnov i visinu 95,24%, a tuženika 4,76 %. Kako prema tome, tužitelj nije uspio samo u nerazmjernom dijelu svog zahtjeva, a zbog zahtjeva za naknadu neimovinske štete koji je odbijen nisu nastali nikakvi posebni troškovi, to je primjenom članka 154. stavka 5. u vezi članka 155. ZPP odlučeno da je tuženik obvezan u cijelosti naknaditi troškove tužitelju.

41. Sukladno citiranoj odredbi članka 154. stavka 5. u vezi članka 155. ZPP, kao i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023, u daljnjem tekstu: Tarifa), tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak zastupanja koji se sastoji od nagrade za sastav tužbe od 150,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife). Tužitelju pripada isti iznos od po 150,00 EUR za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora (Tbr. 32/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife) kao i podneska od 9. veljače 2021. godine (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Za podneske od 4. ožujka 2022. godine i 11. srpnja 2024. godine pripada mu nagrada od po 50,00 EUR za svaki podnesak jer je riječ o podnescima iz Tbr. 8/4, a ne podnescima iz Tbr. 8/1 Tarife, dok mu nagrada za podnesak od 14. studenog 2023. godine kojim dostavlja čitljivi situacijski plan ne pripada jer je tužitelj ovaj dokaz već trebao dostaviti uz tužbu, pa on nije bio nužan za postupak. Neosnovano postavlja i zahtjev za pribavljanje nadopune potvrde MUP-a, jer taj podnesak nije niti dostavljen sudu. Za zastupanje tužitelja na ročištima održanim 9. studenog 2021. godine, 17. ožujka 2022. godine, 23. rujna 2022. godine, 10. studenog 2023. godine i 11. veljače 2025. godine osnovano traži naknadu od po 150,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Trošak odsutnosti iz pisarnice za pristup očevidu punomoćniku tužitelja ne pripada jer nije dokazao njegovu visinu, kao ni utrošak troška goriva upravo u traženom iznosu od 19,45 EUR. Tužitelju tako na ime odvjetničkog zastupanja pripada ukupno 1.300,00 EUR što je uvećano za trošak uviđaja lica mjesta i prometnog vještačenja od 511,89 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 19,91 EUR, što je minimalni iznos pristojbe koji je tužitelj obvezan platiti.

42. Tužitelju je tako na ime parničnog troška dosuđeno u preostalom dijelu 1.851,71 EUR dok je u preostalom dijelu poviše tog iznosa zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan, pri čemu su svi dvojni kunski i eurski iznosi spomenuti u ovoj presudi izračunati prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

43. Iz iznesenih je razloga presuđeno kao u izreci.

U Rijeci, 24. ožujka 2025.

S u t k i n j a :

Martina Maršić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII Pn-300/2020