REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1518/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. SŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Draženu Ivaniću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: Pn-64/2024-3 od 23. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: Pn-64/2024-3 od 23. srpnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da I. tužitelju VŽ isplati novčani iznos od 20.000,00 eur sa osnove naknade štete zbog povrede prava osobnosti sa zakonskom zateznom kamatom 23. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da II. tužitelju SŽ isplati novčani iznos od 17.500,00 eur sa osnove naknade štete zbog povrede prava osobnosti sa zakonskom zateznom kamatom 23. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da III. tužitelju ČŽ isplati novčani iznos od 17.500,00 eur sa osnove naknade štete zbog povrede prava osobnosti sa zakonskom zateznom kamatom 23. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da I. tužitelju VŽ, II. tužitelju SŽ i III. tužitelju ČŽ nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 8.945,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev I. tužitelja VŽ, II. tužitelja SŽ i III. tužitelja ČŽ preko iznosa dosuđenog toč. I. izreke presude.“

2. Rješenjem suda prvog stupnja (koje nije bilo predmetom žalbenog pobijanja stranaka) riješeno je:

„Utvrđuje se da je tužba tužitelja VŽ, kao zakonskog nasljednika iza pok. ŠŽ, radi naknade štete u iznosu od 17.585,77 eur sa zateznim kamatama od 9. 4. 2018. do isplate, povučena.“

3. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica. Žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio da su tužitelji od strane maskiranih vojnih osoba 17. rujna 1991. nasilno odvedeni iz svojih kuća te su 27 dana zatočeni u neljudskim uvjetima, radi čega je naložio tuženici da tužitelju VŽ na ime naknade štete isplati iznos od 20.000,00 eura, tužitelju SŽ iznos od 17.500,00 eura te tužitelju ČŽ iznos od 17.500,00 eura, sve zajedno s pripadajućom kamatom tekućom od 23. srpnja 2024. do isplate, kao i da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu do 8.945,46 eura zajedno s pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana; da tužbeni zahtjev nije specificiran sukladno važećoj valuti te je sud prvog stupnja nezakonito dosudio zatražene iznose upustivši se u specificiranje tužbenog zahtjeva preračunavanjem kuna u eure bez iskazivanja fiksnog tečaja konverzije, ne uzimljući u obzir odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22); da prvostupanjski sud nije mogao mijenjati pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i dosuditi svakomu tužitelju iznos kako je dosudio, jer je time prekoračio tužbeni zahtjev; da tužitelji u tužbenom zahtjevu traže određene iznose po više osnova (strah, povreda časti i ugleda te neosnovano lišenje slobode), a sud prvog stupnja u pobijanoj odluci nije naveo po kojoj pravnoj osnovi dosuđuje tužiteljima koji iznos, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP); da je tužbeni zahtjev s osnova neosnovanog lišenja slobode trebalo odbiti, obzirom da se na isti primjenjuju odredbe Zakona o kaznenom postupku, koji propisuje subjektivni zastarni rok od 3 godine od pravomoćnosti kaznene presude; da prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje činjenicu da je u postupku i to iz iskaza samih tužitelja, utvrđeno da prema istima nije bilo fizičkog niti psihičkog zlostavljanja i da su pripadnici Hrvatske policije ustvari cijelo vrijeme pomagali tužiteljima pa je, posljedično tomu, dosuđena visina naknade štete prekomjerno odmjerena; da je visina naknade štete prekomjerno dosuđena da proizlazi i iz presude donesene u predmetu koji se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pn 130/2023. od 13. studenog 2023., koja je donesena u odnosu na tužitelje CŽ i DŽ, ali je predmet zbog djelomične mjesne nenadležnosti razdvojen i u odnosu na tužitelje s prebivalištem na području [adresa] ustupljen Općinskom sudu u Sisku, kojom presudom su tužiteljima dosuđeni iznosi od po 13.272,28 eura (100.000,00 kuna) za isti događaj; da su u sličnim slučajevima tužiteljima dosuđeni bitno niži iznosi naknade štete za duže vremensko razdoblje u kojemu su bili zatočeni kao civili i to u logorima gdje su bili izvrgnuti psihičkom i fizičkom zlostavljanju; da se okolnosti lišenja slobode tužitelja u ovomu slučaju bitno razlikuju od drugih slučajeva i to kako po samim okolnostima u kojima su tužitelji bili lišeni slobode, prostoru u kojem su se nalazili, vremenskom trajanju lišenja slobode, tako i po eventualnim fizičkim i psihičkim posljedicama te u ovomu postupku nije provedeno ni psihijatrijsko vještačenje, koje bi, u konačnici, moglo utjecati na eventualno viši iznos dosuđene naknade štete; da je tužiteljima GŽ i BŽ u konkretnomu slučaju za svaki od 27 dana provedenih u zatočeništvu dosuđen iznos od 648,15 eura, a VŽ iznos od 740,74 eura, dok je tužiteljima u drugim predmetima koji su bili u logorima između 3 i 9 mjeseci dosuđeno između 60,00 i 140,00 eura po danu pa stu time tužitelji u ovomu postupku stavljeni u bitno povoljniji položaj od ostalih tužitelja; da su stoga, slijedom svega iznesenog, imajući u vidu odredbu članka 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) tužiteljima dosuđeni neprimjereno visoki iznosi; da nije jasno na kojim razlozima prvostupanjski sud temelji odluku o visini tužbenog zahtjeva, budući u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni navedeni su nejasni i proturječni pa je stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe članka 200. ZOO/05; da je, također, sud prvog stupnja odbio kao neosnovan njezin prijedlog za odbacivanjem „dijela tužbenog zahtjeva“ obzirom da se tužitelji nisu obratili tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora radi narušenog dostojanstva, ugleda i časti, obzirom da u zahtjevu za mirno rješenje spora svaki potražuju iznos od 144.500,00 kuna, od kojih 50.000,00 kuna na ime straha i 94.500,00 kuna na ime naknade zbog nezakonitog lišenja slobode i zatočeništva; da u tužbi tužitelji SŽ i ČŽ potražuju svaki ukupan iznos od 132.500,00 kuna od kojeg na ime narušenog dostojanstva, ugleda i časti iznos od po 35.000,00 kuna, na ime straha iznos od po 30.000,00 kuna te na ime oduzimanja slobode iznos od po 67.5000,00 kuna, dok VŽ potražuje ukupan iznos od 151.000,00 kuna i to na ime narušenog dostojanstva, ugleda i časti iznos od 35.000,00 kuna, na ime straha iznos od 35.000,00 kuna te na ime oduzimanja slobode i zatočeništva iznos od 81.000,00 kuna pa je tako dakle, u odnosu na VŽ ukupno zatraženi iznos u tužbenom zahtjevu iz tužbe prešao iznos zatražen u zahtjevu za mirno rješenje spora; da iz naprijed navedenog jasno proizlazi da zahtjevi za mirno rješenje spora nisu podneseni u odnosu na niti jednog tužitelja zbog narušenog dostojanstva, ugleda i časti te je prvostupanjski sud tužbu u tomu dijelu trebao odbaciti, sukladno odredbi članka 186.a ZPP; da iz svega navedenog jasno proizlazi da je sud prvog stupnja u cijelosti proizvoljno dosudio baš te iznose, koji nisu na ničemu utemeljeni; da su, osim toga i troškovi postupka neosnovano i prekomjerno odmjereni; da je ročište od 14. veljače 2020. za koje je tužiteljima dosuđen trošak održano pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu te je tužiteljima presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pn-130/2023 od 13. studenoga 2023. priznat trošak za pristup na isto, a koja presuda je postala pravomoćna, odnosno potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu broj: Gž-454/2024 od 22. veljače 2024., koje odluke prileže spisu; da podnesak od 14. ožujka 2023. uopće ne prileže spisu tuženice, dok je podnesak od 13. lipnja 2024. dostavljen sudu u roku kraćem od 8 dana do održavanja ročišta te je bio potpuno nepotreban, radi čega tužitelji nemaju pravo na naknadu za sastav istog; da su, uostalom, tužitelji odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva te je tužba povučena u odnosu na jednog tužitelja, a troškovi nisu određeni srazmjerno, sukladno relevantnim odredbama ZPP; da je prvostupanjski sud povrijedivši pravila postupka na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

3.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troškova postupka uvećanih za troškove sastava žalbe odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženice u dijelu u kojemu ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno ni nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP jer pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev tužitelja dosudom utuženog kunskog iznosa temeljem zakonske konverzije u eurima.

7.2. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 186.a ZPP, jer u smislu odredbe članka 186. stavka 3. ZPP parnični sud nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj naveo, a prema pravnom shvaćanju ovoga suda slijedom toga za pravnu osnovu nije vezano ni nadležno državno odvjetništvo kojem se stranka obratila prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske jer zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati i tužba. Stoga bi bio pretjerani formalizam da se u ovakvim i sličnim slučajevima tužitelji moraju ponovno obraćati sa zahtjevom za mirno rješenje spora jer su samo promijenili pravnu osnovu u odnosu na svoj zahtjev. U prilog tomu „govori“ i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-4657/2023-2 od 6. lipnja 2023. koje glasi: „Smatra se da je tužitelj ispunio obvezu obraćanja sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a ZPP prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske, ako je tijekom prvostupanjskog postupka promijenio pravnu osnovu svog zahtjeva naznačenu u zahtjevu za mirno rješenje spora i tužbi dok je činjenična osnova na kojoj temelji svoj zahtjev ostala nepromijenjena.“, zbog čega je žalbu tuženice valjalo i u ovomu dijelu ocijeniti neosnovanom.

7.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pa je žalba žaliteljice u ovomu dijelu, u kojemu ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, u cijelosti neosnovana.

8. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žaliteljice u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

9. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pravične novčane naknade nematerijalne štete na ime narušenog dostojanstva, ugleda i časti, pretrpljenog straha i neosnovanog lišenja (oduzimanja) slobode, a sve u svezi s štetnim događajem od 17. rujna 1991., kada su više nepoznatih pripadnika djelatnog pričuvnog sastava PU Sisak, postupajući po zapovjedi načelnika PU Sisak LŽ i njegovog zamjenika ZŽ, u prigradskom naselju Mošćenica i na ulicama Siska uhitili najmanje 24 civila srpske nacionalnosti sa svrhom da ih iskoriste za razmjenu s neprijateljskom stranom koja je držala zatočene pripadnike MUP i ZNG Republike Hrvatske pa su tako iz njihovih kuća u [adresa] odvedeni, između ostalih, V i ĐŽ zajedno s njihovim sinom (tužiteljem) VŽ i tužitelji ČŽ i SŽ, koji su nakon uhićenja nekoliko dana bile zatočeni u osnovnoj školi u naselju Žabno, a nakon toga sve do 13. listopada 1991. u vojarni u [adresa] u [adresa], nakon čega su po odbijanju razmjene pušteni na slobodu, a s čim u svezi je u kaznenom postupku u predmetu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-Rz-3/2011 optuženik OŽ proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZ RH, između ostalih, na štetu tužitelja VŽ, SŽ i ČŽ, jer je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja i da se izvrši napad na pojedine civilne osobe kojega je posljedica smrt tih osoba, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu te iako je bio dužan propustio spriječiti da se civilno stanovništvo ubija, muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva te kršeći pravila međunarodnog prava, iako je bio dužan postupiti i spriječiti da se ratni zarobljenik ubije, muči i da se prema njemu nečovječno postupa te je isti osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od osam godina, dok je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Kž-282/14- 8 od 10. lipnja 2014. djelomično prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013., u odluci o izrečenoj kazni te je optuženik OŽ za kazneno djelo za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, dok je u preostalomu dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

11. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (članak 8. ZPP):

- da je u kaznenom postupku pred Županijskom sudom u Osijeku u predmetu poslovni broj: K-Rz-3/2011 pravomoćnom presudom poslovni broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. optuženik OŽ proglašen krivim što, 17. rujna 1991., više nepoznatih pripadnika djelatnog pričuvnog sastava PU Sisak, postupajući po zapovjedi načelnika PU Sisak LŽ i njegovog zamjenika prvooptuženika ZŽ, u prigradskom naselju Mošćenica i na ulicama Siska uhitili najmanje 24 civila srpske nacionalnosti sa svrhom da ih iskoriste za razmjenu s neprijateljskom stranom koja je držala zatočene pripadnike MUP i ZNG RH pa su tako iz njihovih kuća u [adresa] odvedeni CŽ, DŽ, AŽ i EŽ, ŠŽ i NŽ, V i ĐŽ zajedno s njihovim sinom VŽ, S i TŽ, HŽ i JŽ, BŽ i SŽ, KŽ, RŽ, MŽ, HŽ, maloljetni FŽ, a istom su prilikom su tijekom povratka s posla na putu za [adresa] uhićeni PŽ i UŽ, na ulici u središtu [adresa] ŽŽ i ĆŽ, pri čemu su AŽ prilikom uhićenja teško fizički zlostavljali nepoznati pripadnici policije zadajući mu brojne udarce tupo tvrdim predmetima po glavi te su mu nanijeli više rana razderotina po licu i tjemenu s posljedičnim izljevom krvi u mozak, zbog čega je AŽ isti dana prevezen u sisačku bolnicu, gdje je uslijed zadobivenih ozljeda preminuo **.**.1991., a sve ostale osobe su nakon uhićenja nekoliko dana bile zatočene u osnovnoj školi u naselju Žabno, a nakon toga sve do 13. listopada 1991. u vojarni u [adresa] u [adresa], nakon čega su po odbijanju razmjene puštene na slobodu, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja i da se izvrši napad na pojedine civilne osobe kojega je posljedica smrt tih osoba, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, te iako je bio dužan propustio spriječiti da se civilno stanovništvo ubija, muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva, te kršeći pravila međunarodnog prava, iako je bio dužan postupiti i spriječiti da se ratni zarobljenik ubije, muči i da se prema njemu nečovječno postupa, čime je isti počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te je isti osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 8 godina;

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Kž-282/14-8 od 10. lipnja 2014. djelomično prihvaćena žalba državnog odvjetnika te je preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013., u odluci o izrečenoj kazni te je optuženik OŽ za kazneno djelo za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda;

- da je, dakle, nedvojbeno da je u kaznenom postupku u predmetu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-Rz-3/2011 optuženik OŽ proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZ RH, između ostalih civilnih osoba, na štetu tužitelja VŽ, SŽ i ČŽ i za koje kazneno djelo je optuženiku IŽ izrečena kazna zatvora, a prema odredbi članka 12. stavka 3. ZPP sud je u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim;

- da je iz uvjerljivih i u bitnomu suglasnih iskaza svjedoka CŽ te tužitelja VŽ, SŽ i ČŽ, utvrđeno da su tužitelji 17. rujna 1991. od strane maskiranih vojnih osoba bez ikakvog objašnjenja istjerani iz svojih kuća, nasilno odvedeni i zatočeni na vrijeme od 27 dana, s tada neizvjesnim trajanjem i ishodom zatočenja, u prostorijama bez namještaja, uz ograničene obroke i opskrbu pitkom vodom te ograničenom mogućnošću obavljanja nužde (i u ponižavajućim uvjetima), uz nemogućnost obavljanja osobne higijene i u istoj odjeći te uz verbaliziranje prijetnji ozljeđivanjem odnosno lišenjem života, a tuženica nije podnijela nikakve dokaze u prilog suprotnomu.

12. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je kao djelomično osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je naložio tuženici da tužitelju VŽ na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 20.000,00 eura, tužitelju SŽ iznos od 17.500,00 eura te tužitelju ČŽ iznos od 17.500,00 eura, sve zajedno s pripadajućom kamatom tekućom od 23. srpnja 2024. do isplate, kao i da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 8.945,46 eura zajedno s pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je u preostalomu dijelu „preko iznosa dosuđenog točkom I. izreke presude) tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, zaključujući:

- da je odredbom članka 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ broj: 117/03) propisano da se tim zakonom uređuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. godine do 30. lipnja 1996. godine uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom;

- da prema odredbi članka 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata Republika Hrvatska po općim pravilima odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz članka 1. istog zakona koja nema karakter ratne štete, a pod ratnom štetom se sukladno odredbi članka 3. stavka 1. istog zakona smatra osobito šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.), šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija i to posebice šteta koja je nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojeg neprijateljskog napada, šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije, radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina), šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica ratne štete, šteta koja je po svojim učincima te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija);

- da se prema odredbi članka 3. stavka 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata pretpostavlja da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, dok oštećenik može dokazivati suprotno;

- da kako je iz navedene presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-Rz 3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. utvrđeno da je optuženik OŽ pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na štetu tužitelja VŽ, SŽ i ČŽ, a koji optuženik je u vrijeme počinjenja kaznenog djela obnašao dužnost zapovjednika policijskih snaga na širem području [adresa] i [adresa], kao i načelnika Policijske uprave Sisak te evidentno iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je isti osuđen proizlazi da su tužitelji uhićeni u prigradskom naselju Mošćenica, da su odvedeni iz njihovih kuća u [adresa] i zatočeni u osnovnoj školi u naselju Žabno, a nakon toga u vojarni u [adresa] u [adresa], nema mjesta zaključku da bi se u konkretnomu slučaju radilo o ratnoj šteti za koju Republika Hrvatska ne odgovara (članak 3. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata), a niti je tuženica dokazala suprotno;

- da je, dakle, kako je nedvojbeno u kaznenom postupku u predmetu pred Županijskim sudom u Osijeku poslovni broj: K-Rz-3/2011 OŽ pravomoćno osuđen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na štetu ovdje tužitelja, za zaključiti je da je sukladno odredbama članaka 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata tuženica odgovorna za štetu tužiteljima, a prema odredbi članka 200. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91) prema kojoj za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema;

- da su, dakle, neutemeljeni i potpuno deplasirani navodi tuženice da tužitelji nisu dokazali pretpostavke za nastanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu jer iz činjeničnog opisa kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za koje je optuženik OŽ pravomoćno osuđen, jasno proizlazi da su tužitelji proizvoljno i neopravdano lišeni slobode te da su protuzakonito zatvoreni na vrijeme od 27 dana čime im je narušeno pravo na osobnu slobodu zajamčeno odredbama članka 22. Ustava Republike Hrvatske i članka 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je jedno od temeljnih ljudskih prava te u konačnici, protivno navodima tuženice, zakonskim opisom navedenog kaznenog djela obuhvaćeno je nečovječno postupanje prema tužiteljima kao civilnom stanovništvu;

- da prema odredbi članka 200. stavka 2. ZOO/91 pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom pa, posljedično tomu, po ocjeni toga suda, tužitelji osnovano tvrde da je takvo lišenje slobode, zatočenost na vrijeme od 27 dana te nečovječno i ponižavajuće postupanje, dakle, počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na štetu ovdje tužitelja, kod istih izazvalo intenzivan strah za vlastitu egzistenciju i egzistenciju članova obitelji, povredu ugleda, časti, slobode i prava ličnosti pa stoga tužitelji imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah te za duševne boli zbog povredu ugleda časti, slobode i prava ličnosti, sve sukladno odredbama članka 200. stavaka 1. i 2. ZOO/91 i to tužitelj VŽ, osobito imajući u vidu da je isti u vrijeme lišavanja slobode i zatočeništva bio dijete u dobi od 14 godina, u iznosu od ukupno 20.000,00 eura te tužitelji SŽ i ČŽ u iznosu od po ukupno 17.500,00 eura svaki, dok je u preostalomu dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

13. Ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, suprotno žalbenim navodima tuženice, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti žaliteljica svojom žalbom.

13.1. U odnosu na žalbene navode žaliteljice da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, valja istaknuti da su isti u cijelosti neosnovani, jer je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge glede ocjene sadržaja u postupku provedenih dokaza, dok se prigovori tuženice, u bitnomu svode na preocjenjivanje iskaza i davanja vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je prema odredbi članka 8. ZPP ovlašten jedino sud.

13.2. Naime, okolnost, s time u vezi, što je sud prvog stupnja tako ocijenio u postupku provedene dokaze, ocjenom s kojom tuženica nije zadovoljna, ne može pobijanu presudu činiti nevaljanom i nezakonitom i nevaljanom, obzirom da je sud prvog stupnja za svoju odluku iz navedenog utvrđenja, na kojemu se ta presuda temelji, suprotno žalbenim navodima tuženice, dao valjano obrazloženje (po članku 338. stavku 4. ZPP), sa razlozima koji tu presudu opravdavaju.

14. U odnosu na žalbene navode tuženice „da je tužbeni zahtjev s osnova neosnovanog lišenja slobode trebalo odbiti, obzirom da se na isti primjenjuju odredbe Zakona o kaznenom postupku, koji propisuje subjektivni zastarni rok od 3 godine od pravomoćnosti kaznene presude“, valja istaknuti da isticanje tog prigovora po prvi puta u ovomu žalbenom postupku nije dopušteno temeljem odredbe članka 352. stavka 2. ZPP, radi čega je žalbu žaliteljice u ovomu dijelu valjalo odbiti u cijelosti neosnovanom.

15. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, a cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi i navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredbi, tužiteljima pravilno dosudio pravičnu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu koju trpe upravo u presuđenim novčanim iznosima, cijeneći pri tomu pravilno sve činjenice koje utječu na odmjeravanje svih vidova ove pravične novčane naknade, a napose okolnosti konkretnog slučaja i životnu dob tužitelja (tužitelj VŽ je u vrijeme odnosnog štetnog događaja imao samo 14 godina, a tužitelj SŽ 19, dok je tužitelj ČŽ kao otac SŽ, istovremeno imao intenzivan strah ne samo za vlastitu egzistenciju već prvenstveno i za egzistenciju svoga sina kao mladog člana obitelji), radi čega je žalbu tuženice valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

16. U odnosu na žalbene navode tuženice da sud prvog stupnja nije utvrdio naknadu za pojedine utužene vidove nematerijalne štete već samo cjelokupno dosuđeni iznos naknade, valja istaknuti da je sud prvog stupnja tužiteljima pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah te za duševne boli zbog povreda ugleda, časti i slobode pravilno utvrdio i dosudio tužitelju VŽ u ukupnom iznosu od 20.000,00 eura te tužiteljima SŽ i VC u iznosu od po 17.500,00 eura, u smislu odredbe članka 200. ZOO/91, uzimljući pri tomu u obzir sve relevantne okolnosti predmetnog slučaja (da su tužitelji 17. rujna 1991. od strane maskiranih vojnih osoba bez ikakvog objašnjenja istjerani iz svojih kuća, nasilno odvedeni i zatočeni na vrijeme od 27 dana, s tada neizvjesnim trajanjem i ishodom zatočenja, u prostorijama bez namještaja, uz ograničene obroke i opskrbu pitkom vodom te ograničenom mogućnošću obavljanja nužde (i u ponižavajućim uvjetima), uz nemogućnost obavljanja osobne higijene i u istoj odjeći te uz verbaliziranje prijetnji ozljeđivanjem odnosno lišenjem života), a napose da je istovremeno, u ukupnosti, došlo do povreda više različitih utuženih vidova nematerijalne štete propisanih odredbom članka 200. stavka 1. ZOO/91, koji se isprepliću te je, posljedično tomu, za sve njih odmjerena i dosuđena jedna realna i pravična novčana naknada, vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju komu služi ta naknada, ali i o tomu da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom (članak 200. stavak 2. ZOO/91) pa je stoga neosnovana žalba tuženice i u dijelu u kojemu pobija odluku o tako utvrđenoj naknadi.

17. Pri tomu valja istaknuti i da se žaliteljica u žalbi neosnovano poziva na sudsku praksu nekih općinskih sudova, jer ovaj sud nije vezan tom sudskom praksom već samo zaključcima sjednice Građanskog odjela ovoga Suda.

18. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 5. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP i pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovomu sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti žaliteljica svojom žalbom pa je, posljedično tomu, žalbu tuženice valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovomu dijelu.

18.1. Naime, odredbom članka 154. stavka 5. ZPP propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je obzirom na okolnosti konkretnog slučaja u situaciji kakva je i ova aktualna kada tužitelji nisu uspjeli u samo razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, sud prvog stupnja pravilno odlučio da je tuženica dužna naknaditi tužiteljima sve troškove postupka, a za što je ovomu sudu dao u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

18.2. Pri tomu, u odnosu na žalbene navode žaliteljice da sud prvog stupnja prigodom odlučivanja o troškovima postupka nije uzeo u obzir i da je tužitelj VŽ (kao zakonski nasljednik iza pokojne izvorne tužiteljice ŠŽ, koja je umrla tijekom postupka 18. svibnja 2020.) u tomu dijelu povukao tužbu, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije odlučio niti je mogao odlučiti i o troškovima postupka nastalim uslijed tog povlačenja tužbe, jer zahtjev za naknadu tih troškova nastalim uslijed povlačenja toga dijela tužbe tuženica nije ni bila zatražila (već je prije zaključenja glavne rasprave samo predložila da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan i iste obveže da tuženici naknade prouzročeni joj parnični trošak prema troškovniku koji prilaže u spis – stranica 189 spisa) pa ona stoga, osnovom svog propusta da postupi na zakonit i pravilan način ne može (ni) pretendirati na uspjeh u žalbenom postupku.

18.3. Osim toga, okolnost da je tijekom postupka **.**.2020. umrla tužiteljica ŠŽ i da je stoga tužitelj VŽ, kao njezin nasljednik, nastavno povukao tužbu u tomu dijelu, jer prema odredbi članka 204. stavka 1. ZOO/91 potraživanje naknade nematerijalne štete prelazi na nasljednika samo ako je priznato pravomoćnom odlukom ili pismenim sporazumom (a što ovdje nije bio slučaj) pa stoga imajući u vidu takve okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da drugačijom odlukom o troškovima postupka ne bi ni bila postignuta pravična ravnoteža odnosno da bi plaćanje navedenih troškova za tužitelja VŽ predstavljao prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, a uzimljući pri tomu u obzir i da se u ovomu predmetu ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka jer tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada, iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istomu položaju kao odvjetnik (tako i Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021.) pa je žalbu tuženice u ovomu dijelu valjalo odbiti i iz ovih razloga.

18.4. U odnosu na žalbene navode tuženice da je ročište od 14. veljače 2020. za koje je tužiteljima dosuđen trošak održano pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu te je tužiteljima presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pn-130/2023 od 13. studenoga 2023. priznat trošak za pristup na isto, valja istaknuti da su i tužitelji iz ovoga postupka bili zastupani na tomu ročištu, na kojemu je raspravnim rješenjem poslovni broj: Pn-183/2019-9 od 14. veljače 2020. razdvojen postupak po tužbi preostalih tužitelja te je formiran novi spis poslovni broj Pn-684/2020, a u kojem se Općinski građanski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj: Pn-684/2020-2 od 12. ožujka 2020. oglasio mjesno nenadležnim za postupanje po tužbi tužitelja VŽ, ŠŽ, SŽ i ČŽ te je predmet ustupljen Općinskom sudu u Sisku pa stoga činjenica što je tužiteljima CŽ i SC presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pn-130/2023 od 13. studenoga 2023. dosuđen trošak zastupanja na ročištu od 14. veljače 2020. ne znači i da tužiteljima iz ovoga postupka ne pripada pravo na troškove zastupanja na tomu ročištu, kako to pogrešno smatra žaliteljica pa je žalba tuženice neosnovana i u tomu dijelu.

18.5. Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja je zakonito i pravilno postupio (članak 155. stavak 1. ZPP) i kada je tužiteljima priznao troškove sastava podnesaka od 14. ožujka 2023. (stranice 148-149 spisa) i 13. lipnja 2024. (stranice 170-171 spisa) pa je žalba tuženice i u ovomu dijelu neosnovana.

19. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala tuženica, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

20. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev žaliteljice za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe (članak 166. stavak 1. ZPP).

U Puli – Pola 24. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan