REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1545/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnice Andrea Alemani i Ana Štrbac Agić, odvjetnice u Makarskoj, protiv tužene TR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Barnjak Bagarić, odvjetnica u Makarskoj, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-761/2019-66 od 9. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-761/2019-66 od 9. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I/ Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se u odnosu na tuženu, da je tužitelj BR pok. IR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isključivi vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], obje u ZU 1244 k. o. [katastarska općina], pa je tužitelj ovlašten temeljem ove presude, zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama na svoje ime za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava u cijelosti s imena tužene, što je tužena dužna trpjeti.“

II/ Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.564,52 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do konačne isplate prema eskontnoj stopi HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o parničnim troškovima. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i proturječi dokazima koji prileže spisu. Navodi da predmetni Darovani ugovor nikada nije proizvodio pravne učinke odnosno da je ništav, što da dokazuje činjenica da je prednik tuženice MR BR čitavo vrijeme upisan kao posjednik predmetnih nekretnina te da od zaključena Darovnog ugovora 1980. do njegove smrti 2006. tužitelj s njim nije regulirao pravne odnose. Prigovara da je prvostupanjski sud zanemario priloženu presudu poslovni broj P-492/69-8 od 2. prosinca 1970. kojom je prednik žaliteljice stekao u vlasništvo predmetne nekretnine, kao i navode žaliteljice da braća BRU i IR nisu njenom suprugu darovali nekretnine zbog dječjeg doplatka već zato što je brinuo o baki BČR, što je u korelaciji s pravomoćnom presudom Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-45/82 od 12. veljače 1987. po tužbi tužitelja i njegovog brata LR protiv MR radi utvrđenja pravne nevaljanosti Darovnog ugovora od 25. kolovoza 1956., koji tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen, a što jasno ukazuje na kompleksnost i narušenost obiteljskih odnosa još od početka 80-tih godina 20. stoljeća. Osporava kao paušalno i nelogično utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj predmetni Darovni ugovor od 27. travnja 1980. nije predao na uknjižbu jer bi time bio onemogućen u ostvarenju određenih prava (dječjeg doplatka, prava na stan ili kredit), s obzirom na to da su se on, njegov brat LR i stric BRU knjižili na nekretninama koje im pripadaju na tom području, a u vrijeme zaključenja Ugovora o darovanju bio je na snazi Zakon o dječjem doplatku („Narodne novine“ broj 44/77.) kojim posjedovanje zemljišta površine do 500 čhv nije predstavljalo smetnju i ograničenje za ostvarivanje dječjeg doplatka niti je taj zakon radio distinkciju između građevinskog i poljoprivrednog zemljišta pa činjenica što se tužitelj nije upisao kao vlasnik upućuje na zaključak da Darovni ugovor nije faktički realiziran niti je volja supruga žaliteljice MR bila darovati predmetne nekretnine. Prigovara da sud nije cijenio Darovni ugovor od 21. listopada 1981., ovjeren 22. prosinca 1981., predmet kojega je bila k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 341 m2, koja je bila predmet i spornog Darovnog ugovora, i Izjavu tužitelja od 18. prosinca 1981. ovjerenu 22. prosinca 1981., a iz koje da proizlazi kako je tužitelj vlasnik samo središnjeg dijela k. č. br. [katastarska čestica], dok bi dio k. č. br. [katastarska čestica] prema zapadu od oko 80 m2 koji graniči s predmetnim nekretninama pripadao MR, predniku žaliteljice, pa bi bilo nelogično da je MR predmetne nekretnine darovao tužitelju. Navodi da je sadržaj neovjerene Izjave MR od 25. veljače 1996. nejasan te da ta Izjava ne dokazuje „pravu predaju u posjed” od sklapanja ugovora ili u kratkom roku nakon toga kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Ističe da, osim iskaza tužitelja, u spisu nema nikakvog dokaza o tome da je MR potpisao Darovni ugovor, a ni o predaji u posjed predmetnih nekretnina u kontekstu odredbe članka 6. Navodi da je sud pogrešno interpretirao iskaz svjedoka ŽR, jer iz njegovog iskaza proizlazi da je sjekao bor na nesporno tužiteljevom zemljištu označenom kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a ne na predmetnoj nekretnini. Smatra da nije bilo osnove za donošenje odluke u korist tužitelja s obzirom na to da nijedan od saslušanih svjedoka nije imao jasnih i konkretnih saznanja o posjedu predmetnog zemljišta nakon zaključenja Darovnog ugovora. Ukazuje na očitu kompleksnost obiteljskih odnosa, jer je žaliteljica jasno iskazala da više od 30 godina ne razgovora s tužiteljem niti je s njim razgovarao njen pok. suprug MR, a niti mu je tužitelj bio na sprovodu. Ističe da je na tužitelju teret dokaza da neovjerene privatne isprave koje je dostavio u spis potječu upravo od prednika žaliteljice, njenog supruga, budući da ih je žaliteljica osporila ističući da je bila u braku s MR od 1952. i da za te isprave ne zna, a ujedno se i izjasnila da nije sigurna da je rukopis/potpis njenog supruga na predmetnom Darovanom ugovoru i Izjavi od 25. svibnja 1996. Upire na dokaze koji upućuju na izvršavanje posjeda tuženice na predmetnim nekretninama kao što je branje maslina, davanje suglasnosti susjedima za parkiranje i zahtjev komunalnom redarstvu da se s te nekretnine ukloni tužiteljevo vozilo ili kante za smeće. Prigovara da sud nije cijenio činjenicu da je tužitelj tijekom postupka bio spreman isplatiti tuženici 9.000,00 eura za predmetno zemljište. Ističe da sud nije dao valjane razloge zašto nije prihvatio iskaze žaliteljice, supruga njene nećakinje svjedoka DR i svjedokinje SR. Poziva se na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj P-640/2019 od 3. veljače 2021., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva 1/2 dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a u kojem postupku je grafološkim vještačenjem utvrđeno da neovjereni Obiteljski ugovor od 24. srpnja 1979. nije potpisao MR. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kome navodi da isprave na koje se žaliteljica poziva u žalbi nemaju veze s predmetom spora. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba tuženice je neosnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] vinograd površine 68 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 105 m2, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na kojima je kao vlasnica upisana tužena TR, na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza svog pok. supruga MR poslovni broj O-314/06, UPP/OS-154/16 od 15. lipnja 2007., dok je kao posjednik u katastarskom operatu upisan tuženičin pravni prednik MR.

7. Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev uz zaključak da je tužitelj vlasništvo predmetnih nekretnina stekao na temelju pisanog Ugovora o darovanju sklopljenog s MR **.**.1980., za vrijeme važenja Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) kada su mu nekretnine i predane u posjed.

8. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

9. Presuda je valjano obrazložena, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u presudi su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se žaliteljica poziva u žalbi.

10. Nisu ostvarene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Odredbom članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

11.1. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 943. (forma darovne pogodbe) OGZ-a koje se primjenjivalo na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ” broj 86/46., 105/46. i 96/47.), za ugovor o darovanju bez prave predaje stvari bila je potrebna pisana forma. Sudska praksa zauzela je stajalište da je za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje potrebna forma sudskog zapisnika. Međutim, ako je ugovor o darovanju nekretnina realiziran, a nema potrebnu formu sudskog zapisnika, sudska je praksa prihvatila valjanim i takav pravni posao.

11.2. U okolnostima kada je pravo vlasništva na temelju pravnog posla stečeno do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ” broj 6/80., 36/90., dalje: ZOVO) 1. rujna 1980., u primjeni pravnih pravila OGZ-a sudska praksa tumačila je da se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige već i faktičnim izvršenjem pravnog posla.

12. Polazeći u bitnome od ovih zakonskih odredaba, odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utemeljio je na sljedećim utvrđenjima:

- da su Darovnim ugovorom koji je sklopljen 27. travnja 1980. između MR kao darovatelja i BR kao daroprimca, a potpisali su ga i svjedoci FR, LR i JR, stranke utvrdile da je pok. IR, brat MR i otac BR, svome bratu MR darovao sve svoje nekretnine kako bi ih MR kao poljoprivrednik mogao obrađivati, jer je IR bio na službi u [adresa] te je MR darovao svom sinovcu BR k. č. br. [katastarska čestica] površine 341 m2, upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] zvanu Porat te k. č. br. [katastarska čestica] površine 68 m2 zvanu Puntin i k. č. br. [katastarska čestica] površine 105 m2 zvanu Dolina - Puntin k. o. [katastarska općina] koje sjeverozapadnom ivicom graniče s k. č. br. [katastarska čestica], a u Ugovoru je navedeno da MR odmah predaje u posjed i vlasnost darovane nekretnine daroprimcu BR,

- da se predmetne nekretnine nalaze u [adresa], u predjelu zvanom Puntin, te da se radi o strmom zemljištu jugoistočno od lokalne ceste na kojem se nalazi jedna maslina, dio betonirane staze koja vodi do obale, a ostatak zemljišta je strm i zarastao u šiblje,

- da je MR vlastoručnom Izjavom od 25. svibnja 1996. potvrdio da je BR dobio Darovnim ugovorom od 27. travnja 1980. predmetne k. č. br. [katastarska čestica] površine 341 m2 zvanu Porat, k. č. br. [katastarska čestica] površine 68 m2 zvanu Puntin i k. č. br. [katastarska čestica] površine 105 m2 zvanu Dolina-Puntin te da je trajnom posjedu navedenih čestica,

- da ta Izjava potvrđuje navode tužitelja, a radi čega je prihvaćen kao istinit i uvjerljiv iskaz svjedoka IR, tužiteljevog sina, koji je naveo da je tužitelj držao u posjedu ovu nekretninu te iskaz svjedoka ŽR koji je potvrdio navode tužitelja, jer je i sam uz suglasnost tužitelja parkirao na predmetnoj nekretnini, na nekretninu je dovezao vozilo Simca te je na traženje tužitelja uklonio bor koji se nalazio na nekretnini prije dvadesetak godina, a istovremeno da Izjava prednika tuženice pobija iskaze svjedoka DR i SR u vezi s činjenicom je li tužitelj bio u posjedu predmetnih nekretnina,

- da je u razdoblju od 2011. do 2016. BR dozvoljavao ER da na predmetnim nekretninama parkira svoja vozila, o čemu svjedoče izjava za 2011., izjave od 14. svibnja 2013., 10. lipnja 2014. i 10. lipnja 2015. te ugovori od 15. svibnja 2012. i 15. svibnja 2016.,

- da je životno da tužitelj navedeni Darovni ugovor od 27. travnja 1980. nije predao na uknjižbu i time ishodio upis u zemljišne knjige, jer bi time bio onemogućen u ostvarenju određenih prava u to vrijeme - dječjeg doplatka, prava na stan ili kredit, budući da je općepoznato da u vrijeme bivše SFRJ, u razdoblju nakon II. svjetskog rata, do konca 80-ih godina prošlog stoljeća, građani nisu mogli ostvarivati pravo na dječji doplatak, pravo na dodjelu stana ili kredit, ako su bili vlasnici nekretnina na kojima su mogli ostvariti pravo stanovanja ili nekretnina na kojima je bila moguća gradnja, zbog postojanja određenih propisanih cenzusa,

- da nedostatak oblika ugovora o darovanju (oblik sudskog zapisnika) na koji ukazuje tuženica otklanja prava predaja stvari u posjed za koju se traži da mora uslijediti odmah ili u razumnom roku nakon sklapanja ugovora,

- da niti jedan od saslušanih svjedoka nije imao jasnih i konkretnih saznanja o posjedu predmetnog zemljišta u razdoblju koje je uslijedilo po zaključenju predmetnog Darovnog ugovora od 27. travnja 1980.,

- da je tužitelj živio u [adresa] pa je životno da svoj posjed nije (bio) u mogućnosti iskazivati svakodnevno na vidljiv način, ali da iz dokaza izvedenih tijekom postupka nije ni utvrđeno da je tužitelj ikada bio isključen ili onemogućen u posjedu nekretnina za čitavo razdoblje od zaključenja predmetnog pravnog posla do donošenja odluke.

13. Sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva prema odredbama paragrafa 938-956 OGZ-a, jer je Ugovor o darovanju od 27. travnja 1980. sklopljen u pisanoj formi i realiziran budući da je izvršena prava predaja nekretnina daroprimcu, ovdje tužitelju, što je potvrdio i sam darovatelj svojom Izjavom od 25. svibnja 1996., zbog čega navedene nekretnine nisu mogle biti ostavinska imovina pok. MR, jer njegovom smrću na tuženu, kao njegovu nasljednicu, nije moglo prijeći pravo vlasništva ovih nekretnina, unatoč zemljišnoknjižnom upisu koji je kao takav formalne prirode jer su predmetne nekretnine bile stvarno vlasništvo i posjed tužitelja, pa je stoga osnovan zahtjev tužitelja za uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na svoje ime, za cijelo, što je tužena dužna trpjeti na temelju članka 130. stavka 1. ZVDSP-a.

14. Ovakva utvrđenja i primjenu materijalnog prava u bitnome prihvaća i ovaj sud.

15. Žaliteljica zaključke prvostupanjskog suda osporava prvenstveno ispravama koje je ona dostavila u spis, a koje sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije posebno cijenio navodeći da nisu odlučne za presuđenje.

15.1. S time u vezi žaliteljica osporava tvrdnje tužitelja da su predmetne nekretnine tužiteljev otac i njegov brat darovali predniku žaliteljice kako bi ostvarili pravo na dječji doplatak s obvezom da im ih jednog dana vrati, pozivom na presudu kojom je pok. MR stekao predmetne nekretnine. Međutim, sud prvog stupnja je pobijanom presudom i utvrdio da je prednik tužene MR utvrđen vlasnikom, između ostaloga, i predmetnih nekretnina presudom zbog izostanka Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-492/69-8 od 16. travnja 1970. protiv tuženih UR, AR, ZR, ŠR, KR, ĆR, PR i njihovih označenih pravnih prednika, a pobijanu odluku nije utemeljio na utvrđenju da je pok. MR tužitelju darovao nekretnine kako bi ispunio obvezu preuzetu u odnosu s tužiteljevim ocem pa je stoga ovaj žalbeni navod neodlučan za presuđenje.

15.2. Neosnovano žaliteljica navodi i da bi sklapanje Darovnog ugovora od 21. listopada 1981. između MR kao darovatelja i BR kao daroprimca, predmet kojega je bila k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je već bila predmetom spornog ugovora, bio dokaz da je sporni Ugovor o darovanju bez učinka odnosno da je ništav. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je razlog sklapanja toga novog ugovora bio da se tužitelj upiše kao vlasnik predmetne katastarske čestice na kojoj je započeo graditi kuću, radi čega je očito na predmetnom ugovoru izvršena i ovjera potpisa kako bi bio podoban za upis u zemljišne knjige, dok na drugim dvjema katastarskim česticama koje su bile predmet Darovnog ugovora iz 1980. i koje su sada predmet spora tužitelj nije htio ishoditi uknjižbu prava vlasništva kako ne bi izgubio određena prava. Žaliteljica u žalbi prvi put ističe prigovor da je prema Zakonu o dječjem doplatku nekretninski cenzus bio 500 čhv pa da se tužitelj mogao upisati barem na još jednoj nekretnini. Kako taj prigovor nije isticala tijekom prvostupanjskog postupka, u kojem bi se onda moglo utvrditi koja je ukupna zemljišna površina kojom je tužitelj raspolagao, sud nije imao niti razloga utvrđivati ovu činjenicu.

15.3. Zaključke prvostupanjskog suda ne dovodi u pitanje niti Izjava BR od 18. prosinca 1981. koja se odnosi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Protivno žalbenim navodima, iz sadržaja navedene isprave ne proizlazi da bi prednik tuženice MR raspolagao imovinskim pravima na zapadnom dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iz čega žaliteljica izvodi zaključak da je nelogično da bi onda spornim zemljištem, koje se nalazi uz zapadni dio k. č. br. [katastarska čestica], raspolagao u tužiteljevu korist. Osim toga, uviđajem je utvrđeno da se upravo na zapadnom dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalazi započeta gradnja tužitelja, a sama tuženica je o svome iskazu navela da tužitelj nema drugog pristupa do nesporno svoje k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj je započeo izgradnju osim preko spornih nekretnine, dok bi za izravan pristup s ceste trebao izgraditi stepenice.

16. Žaliteljica neosnovano u žalbenom postupku dovodi u pitanje istinitost potpisa MR na predmetnom Ugovoru o darovanju od 27. travnja 1980. i Izjavi od 25. svibnja 1996. Naime, točno je da u situaciji kada druga strana ospori istinitost potpisa na ispravi teret dokaza da je isprava odnosno potpis na ispravi istinit je na strani koja se na ispravu poziva. Međutim, žaliteljica tijekom prvostupanjskog postupka nije izričito osporila istinitost potpisa na tim ispravama već je samo u svom iskazu navela da nije sigurna da se radi o potpisu odnosu rukopisu njenog pok. supruga.

17. Činjenica što tužitelj s prednikom tuženice u razdoblju od sklapanja ugovora 1980. do njegove smrti 2006. nije razriješio odnose u vezi predmetne nekretnine ne dovodi u pitanje pobijanu odluku niti nužno pretpostavlja zaključak da volja darovatelja nije bila darovati predmetne nekretnine, kada je tužitelj raspolagao pisanim Ugovorom o darovanju i Izjavom sastavljenom 16 godina kasnije koja je potvrđivala darovanje i predaju posjeda, a tuženica nije dokazala da su te isprave na bilo koji način stavljene izvan snage ili da su bez učinka.

18. Ovaj sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj u ovom postupku dokazao da mu je prilikom sklapanja spornog Ugovora o darovanju od 27. travnja 1980. predan posjed predmetnih nekretnina. Odlučan dokaz u prilog takvog zaključka, na kome je sud prvog stupnja utemeljio svoju odluku, je Izjava prednika tuženice od 25. svibnja 1996. kojom je 16 godina nakon sklapanja spornog Ugovora potvrdio odnosno priznao tu činjenicu. Pritom je sud prvog stupnja pravilno interpretirao sadržaj te Izjave zaključivši da je njome potvrđena predaja posjeda od samog sklapanja Ugovora o darovanju, kada se u Izjavi jasno navodi da je tužitelj u trajnom posjedu nekretnina koje su bile predmet darovanja. Taj zaključak podržava i činjenica da je u to vrijeme tužitelj gradio objekt na susjednoj k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pa je s obzirom na poziciju i konfiguraciju terena logično da je upravo ne predmetnim nekretninama držao građevinski materijal i parkirao svoje vozilo, kako je naveo u svome iskazu. Činjenica da je prednik tuženice MR **.**.1988. u svoje osobno ime i ime svojih nasljednika dozvolio Mjesnoj zajednici Drvenik da probije put širine 2 m i dužine 25 m na dijelovima k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], bez ikakve naknade, a istovremeno od Mjesne zajednice zahtijevao da izgradi potporni zid visine cca 0,80 m u dužini od 20 m na navedenom putu, ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda kraj utvrđenja da je on bio uknjiženi vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, a iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je tu suglasnost dao u dogovoru s tužiteljem koji je dogovorio s općinom da će kada bude htio graditi općina izmjestiti predmetni put. Za trajanja prvostupanjskog postupka je taj novi betonski put širine 4 metra do mora i izgrađen na susjednom zemljištu. Ostali posjedovni čini u vidu parkiranja vozila te davanja suglasnosti susjedu za parkiranje vozila tijekom sezone u razdoblju od 2011. do 2016. jesu daljnji indicij da je posjed (bio) uspostavljen.

19. Utvrđenje suda prvog stupnja nije dovedeno u pitanje činjenicom što je prednik tuženice na predmetnim nekretninama parkirao svoje vozilo s obzirom na to da, za razliku od MR, tužitelj nije živio u [adresa] već u [adresa], a ako je i znao za parkiranje logično je da mu se nije protivio s obzirom na rodbinske veze i činjenicu da mu je upravo MR darovao te nekretnine. Povremeno branje maslina na jednom stablu masline koje raste na predmetnoj nekretnini u situaciji tužiteljeve odsutnosti nije dokaz tuženičinog posjeda odnosno izvršavanja faktične vlasti.

20. Budući da je upravo darovatelj MR Izjavom iz 1996. priznao da je tužitelj ušao u posjed predmetnih nekretnina, i ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o neprihvaćanju iskaza svjedoka DR, supruga tužiteljeve rodice (koja je bila u sporu s tužiteljem), da kroz 40 godina koliko je u [adresa] tužitelj ništa nije radio na predmetnim nekretninama, a kad ga je vidio čistio je nešto oko svoje nekretnine k. č. br. [katastarska čestica]. Taj iskaz treba cijeniti i u kontekstu činjenice da predmetne nekretnine zbog stanja (nagiba) terena nisu ni pogodne za bilo kakve radove osim u manjem dijelu za parkiranje, odlaganje materijala i prolaženje, čemu su u osnovi i služile. Niti činjenica što je svjedokinja SR iskazala da su na predmetnim nekretninama materijal odlagali i ostali nećaci MR dok su gradili kuće ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda, jer su to mogli raditi i uz tužiteljevu suglasnost.

21. U kontekstu ostalih dokaza na kojima je sud utemeljio zaključak da je prilikom sklapanja Ugovora o darovanju od 27. travnja 1980. predan i posjed, neodlučna je činjenica je li ŽR posjekao bor uz cestu na spornoj nekretnini, kako je to zaključio sud prvog stupnja, ili pak na susjednoj k. č. br. [katastarska čestica], u nespornom vlasništvu tužitelja. Osim toga, ovaj je svjedok iskazao da je i sam uz suglasnost tužitelja parkirao na predmetnoj nekretnini i da je na nekretninu dovezao tužiteljeva vozila marke Simca, kao i da je bio sa LR kad su se obratili MR da ga pita može li parkirati svoje vozilo na ovoj nekretnini, na što mu je on rekao da se o tome dogovori s BR, iz čega se može izvesti zaključak da je BR smatrao vlasnikom predmetnih nekretnina.

22. Tužiteljeva spremnost na nagodbeno rješenja spora uz isplatu žaliteljici određene novčane svote ne može služiti kao argument u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer se nagodbom otklanja neizvjesnost koju donosi vođenje sudskog postupka, a k tome i premošćuju nesuglasice među sudionicima postupka.

23. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi (članak 352. stavak 1. ZPP-a) pa ovaj sud nije posebno cijenio žalbene tvrdnje o utvrđenju iz postupka poslovni broj P-640/2019 od 3. veljače 2021. da MR nije potpisao određenu ispravu iz toga predmeta. Ta isprava s ovim postupkom i predmetnim nekretninama očito nema veze, a tuženica je imala priliku i u ovom postupku osporiti istinitost potpisa na ispravama na kojima je tužitelj temeljio tužbu (a posljedično i sud odluku), ali to nije učinila.

24. Odluka o troškovima postupka žalbom nije određeno osporena, a rezultat je tužiteljevog uspjeha u sporu i time pravilne primjene odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

25. Slijedom svega navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan, valjalo je odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

26. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa je njen zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan na temelju članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a.

26.1. Tužitelju nisu priznati troškovi odgovora na žalbu jer nisu bili potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Puli 24. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus