REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-52/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja FR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jurica Borojević i Domagoj Jugović iz Nove Gradiške, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice, protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pr-3225/2021-33 od 3. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pr-3225/2021-33 od 3. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava njegova odgovora na žalbu tuženice.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I Tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, dužna je tužitelju FR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom brutto iznosu od 11.574,25 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koja teče do 31.7.2015., od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:

- za mjesec siječanj 2016. godine na iznos od 222,76 eura, od 16.02.2016.;

- za mjesec veljaču 2016. godine na iznos od 263,96 eura, od 16.03.2016.;

- za mjesec ožujak 2016. godine na iznos od 133,73 eura, od 16.04.2016.;

- za mjesec travanj 2016. godine na iznos od 45,77 eura, od 16.05.2016.;

- za mjesec svibanj 2016. godine na iznos od 37,53 eura, od 16.06.2016.;

- za mjesec lipanj 2016. godine na iznos od 67,56 eura, od 16.07.2016.;

- za mjesec srpanj 2016. godine na iznos od 144,32 eura, od 16.08.2016.,

- za mjesec rujan 2016. godine na iznos od 98,88 eura, od 16.10.2016.,

- za mjesec listopad 2016. godine na iznos od 146,24 eura, od 16.11.2016.,

- za mjesec studeni 2016. godine na iznos od 40,74 eura, od 16.12.2016.,

- za mjesec veljaču 2017. godine na iznos od 147,93 eura, od 16.03.2017.;

- za mjesec ožujak 2017. godine na iznos od 110,05 eura, od 16.04.2017.;

- za mjesec travanj 2017. godine na iznos od 527,80 eura, od 16.05.2017.;

- za mjesec svibanj 2017. godine na iznos od 181,08 eura, od 16.06.2017.;

- za mjesec lipanj 2017. godine na iznos od 586,76 eura, od 16.07.2017.;

- za mjesec kolovoz 2017. godine na iznos od 212,52 eura, od 16.09.2017.,

- za mjesec rujan 2017. godine na iznos od 109,53 eura, od 16.10.2017.,

- za mjesec listopad 2017. godine na iznos od 329,76 eura, od 16.11.2017.,

- za mjesec studeni 2017. godine na iznos od 64,77 eura, od 16.12.2017.;

- za mjesec prosinac 2017. godine na iznos od 567,61 eura, od 16.01.2018.,

- za mjesec siječanj 2018. godine na iznos od 927,44 eura, od 16.02.2018.;

- za mjesec veljaču 2018. godine na iznos od 911,32 eura, od 16.03.2018.;

- za mjesec ožujak 2018. godine na iznos od 387,32 eura, od 16.04.2018.;

- za mjesec travanj 2018. godine na iznos od 881,28 eura, od 16.05.2018.;

- za mjesec svibanj 2018. godine na iznos od 251,90 eura, od 16.06.2018.;

- za mjesec lipanj 2018. godine na iznos od 788,81 eura, od 16.07.2018.;

- za mjesec srpanj 2018. godine na iznos od 1.017,03 eura, od 16.08.2018.,

- za mjesec kolovoz 2018. godine na iznos od 626,56 eura, od 16.09.2018.,

- za mjesec rujan 2018. godine na iznos od 746,50 eura, od 16.10.2018.,

- za mjesec listopad 2018. godine na iznos od 12,88 eura, od 16.11.2018.,

- za mjesec studeni 2018. godine na iznos od 480,50 eura, od 16.12.2018.,

- za mjesec prosinac 2018. godine na iznos od 551,35 eura, od 16.01.2019. kao i naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 3.500,00 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (3. veljače 2025.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad 3.500,00 eura, a do zatraženih 3.875,00 eura, zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan.

II Odbija se tužbeni zahtjev, u dijelu, za zateznu kamatu na pojedinačne iznose glavnica i troška postupka (točka I izreke) počev od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, zatim za isplatu zatezne kamate za 15. dan u mjesecu za iznose dosuđene pod točkom I izreke, kao i u dijelu kojim se zahtjeva da se dosudi da je tužena dužna platiti svote iz točke I izreke - «pod prijetnjom ovrhe».

III Zahtjev tužene za naknadu troška postupka u iznosu od 3.900,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda, u pobijanom dijelu, preinači na način da se kao neosnovan odbije zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu. Ujedno zahtjeva i naknadu troškova odgovora na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe čl. 365. ZPP, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

5.1. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovog članka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a kako niti sama žaliteljica ni izrekom, a niti sadržajno ne ukazuje na određenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju je navodno počinio sud prvog stupnja ističući da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, to ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

6. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

7. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja da se tuženici naloži isplatiti mu iznos od 11.574,25 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja novčana tražbina se odnosi isplatu razlike u naknadi plaće za obavljeni rad duži od redovnog punog radnog vremena (prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom), a koji rad je tužitelj odradio u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. srpnja 2018., utemeljen na odredbama čl. 94. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - dalje: ZR), čl. 33. Zakonom o policiji („ Narodne novine“, broj: 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 – dalje: ZOP) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj: 89/12, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16, 123/16- dalje: KU).

8. Sud prvog stupnja je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP ):

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženice, raspoređen u Policijsku upravu Primorsko-goransku, Postaju pomorske policije Rijeka, na radnom mjestu policijskog službenika, s time da mu je posao bio organiziran u vidu višednevnih službi na moru ovisno na koji teren idu;

- da je tuženica tijekom utuženog razdoblja tužitelju izdavala višednevne radne naloge, i na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za utuženo razdoblje isplatila plaću;

- da tijekom obavljanja navedenih radnih naloga tuženice u službi na plovilu, na moru u utuženom razdoblju, tužitelj nije mogao, niti smio napuštati brod danju, noću niti praznikom;

- da je u utuženom razdoblju i u vrijeme izdanih naloga tuženice, tužitelj cijelo vrijeme morao boraviti na brodici, na način da je morao biti na radnom mjestu i biti spreman izvršavati radne zadatke te u svakom trenutku morao biti na raspolaganju poslodavcu ( tuženici);

- da mu pri tome ( obavljanju tih radnih naloga) tuženica nije uručila rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana i o radu u turnusu, kao ni da su ta rješenja uopće donesena;

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko- računovodstvene poslove LR, dipl.oec, sukladno nalogu suda prvog stupnja i dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju utvrđena razlike naknada plaće tužitelja po osnovi prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane, te rada subotom i nedjeljom, u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. srpnja 2018., a u odnosu na isplaćenu naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 11.574,25 eura.

9. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, koje u ovom dijelu, obzirom i na žalbene navode žaliteljice nije ni sporno, sud prvog stupnja je uz primjenu odredaba čl. 60.. st. 1., čl. 62. st. 2. i čl. 94. ZR, čl. 33. st. 2. i 3. ZOP te odredaba čl. 44. KU, kao osnovan prihvatio ovakav zahtjev tužitelja, zaključujući, u bitnome, da prema službenim evidencijama tuženice o radnom vremenu tužitelja je jasno da rad tužitelja, zbog specifičnosti poslova pomorske policije, nije bio, niti po logici stvari može biti, organiziran kao redovan rad, od ponedjeljka do petka, po osam sati dnevno, tjedno 40 sati tjedno, već je isti bio organiziran kroz višednevne službe na moru, odnosno rad na plovilu nije određen na način da se plovi 8 ili 12 sati dnevno nakon čega se odmara sljedećih 12 sati kontinuirano, već se služba obavlja po potrebi ili pozivu te nema dnevnog niti tjednog odmora. Posljedično tome sud prvog stupnja, a cijeneći pri tome i pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama poslovni broj: Revr-1318/2016 od 26. listopada 2016., Revr-1925/2018 od 21. listopada 2020. i Revr-1676/2015 od 11. travnja 2017., kao odredbe Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299., str.9), koja u članku 2. točka 1. i 2. definira radno vrijeme kao razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme, zaključuje da tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje jednodnevnih i višednevnih službi na moru umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, a što nije u suprotnosti s normama europskog prava jer je tužitelju isplaćena naknada za pasivno dežurstvo i naknada za izvršeni prekovremeni rad temeljem izdanih radnih naloga za obavljane intervencije izvan redovnog radnog vremena. Dakle, pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke obzirom da iz iskaza saslušanih svjedoka i samog tužitelja nedvojbeno proizlazi da su isti i odmarali i spavali.

9.1. Pri tome, sud prvog stupnja zaključuje i da se ova Direktiva odnosi i na djelatnike MUP budući da je u službenoj obavijesti „Komunikacija o tumačenju Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o određenim vidovima organizacije radnog vremena (2017/C 165/01)“ od 24. svibnja 2017 (I. 11. Komunikacije) navedeno da isključenje iz područja primjene ne ovisi o tome rade li radnici u nekom od sektora navedenih u čl. 1. Direktive 89/391/EEZ, nego o posebnoj prirodi određenih zadaća koje obavljaju djelatnici tih sektora, pa se tako Direktiva o radnom vremenu primjenjuje na aktivnosti oružanih snaga, policije ili službe civilne zaštite, a i na druge posebne aktivnosti javne službe dok se provode u normalnim uvjetima.

10. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ovakva činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i primjenu materijalnog prava prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti žaliteljica izjavljenom žalbom.

11. Odredbom čl. 60. st. 1. ZR propisano je da je radno vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, dok je odredbom čl. 62. st. 2. ZR propisano da radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim radnim vremenom dužim od 40 sati tjedno, osim u slučaju iz članka 18.a ovoga Zakona.

12. Na temelju odredbe čl. 94. st. 1. ZR propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50 %.

12.1. Odredbom čl. 44 st. 1. KU propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%., dok je odredbom stavka 2. ovog članka propisano da se dodaci iz stavka 1. međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni, a st. 11. propisano je da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren.

13. Obzirom na činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, koje obzirom na žalbu žaliteljice u ovom dijelu nije ni sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju, tijekom višednevne službe na plovilu bio u obvezi obavljati poslove odnosno biti spremni obavljati poslove po uputama poslodavca, na plovilu koje ne smiju napuštati ili po potrebi i nalogu pretpostavljenih na kopnu, to se i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav režim rada ne može smatrati pasivnim dežurstvom u smislu odredbe čl. 57. KU, već ovakav način rada odgovara pojmu radnog vremena kako je definiran odredbom članka 42. ZR., a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žaliteljice u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

13.1. Naime, pasivno dežurstvo, koje je imala u vidu tuženica prilikom obračuna plaće za sate rada na brodu, podrazumijeva slučajeve u kojima radnik tijekom dežurstava ne mora boraviti na mjestu koje odredi poslodavac već jedino biti dostupan i za slučaj poziva doći u mjesto rada. Međutim, u konkretnom slučaju, kao što je to i prethodno navedeno, to nije bio slučaj jer je tužitelj cijelo vrijeme za vrijeme obavljanja radnih naloga tuženice bio na brodu, a tuženica tijekom postupka nije dokazala niti je pokušala dokazati da je izvršila preraspodjelu radnog vremena (čl. 47. ZR), pa posljedično tome sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tužitelju pripada pravo na utuženu razliku plaće.

13.2. Pri tome valja istaknuti da nije sporno da prema odredbi čl. 41. ZOP proizlazi da je policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno, tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu se raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati, dnevno radno vrijeme u pravilu traje od 8 do 16 sati i da iznimno, ministar može ovisno o potrebama određen službe, mjesnim prilikama odnosno za pojedine službenike odrediti početak radnog vremena i na drugi način te da prema odredbama čl. 41. KU plaća državnog službenika i namještenika sastojala se od osnovne plaće i dodataka, odredbom članka 44. stavka 1. KU kao dodaci su uz ostalo, propisani dodatak za rad noću 40%, za prekovremeni rad od 50%, za rad subotom 255, nedjeljom 35%, i dodatak za rad blagdanom, neradnim danom i na Uskrs od 150%, koji se u smislu odredbe stavka 2. istog zakonskog članka KU ne isključuju te da prema odredbi čl. 44. st. 11. KU, u slučaju kada je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno i da je odredbom čl. 82. st. 1. ZR propisano da poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, dakle u ovom slučaju i dodataka pripadajućih u smislu odredbe članka 44. KU.

13.3. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja ( čl. 8. ZPP) te sadržaj ovih zakonskih odredbi kao i odredbu članka 44. st. 11. KU, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je rad tužitelja tijekom višednevne službe na plovilu preko ostvarenih 40 radnih sati prekovremeni rad za koji je tužena dužna isplatiti razliku pripadajućih dodataka u bruto iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, radi čega je i žalbu žaliteljice valjalo odbiti u cijelosti kao neosnovanu, a sve ovo i iz razloga što su iz obračuna prekovremenih sati izuzeti sati odmora (po 8 sati dnevno) pa je utvrđena razlika plaće koju je tužitelju dužna isplatiti tuženica utvrđena samo za sate stvarno odrađenog rada, posljedično čemu valja ocijeniti, ako neosnovane žalbene navode žaliteljice kojima to osporava zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o pojmu radnog vremena i pasivnog dežurstva.

13.4. Pri tome u odnosu na žalbene navode žaliteljice u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nekih županijskih sudova, valja istaknuti da ona nisu primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja jer su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna i materijalno pravna utvrđenja, a sve pri tome imajući u vidu da je pravno shvaćanje suda prvog stupnja u svemu podudarno sa navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koja se sud prvog stupnja i poziva u pobijanoj presudi, kao i pravnim shvaćanjem ovog suda drugog stupnja izraženim u presudi poslovni broj: Gž R-95/2023-2 od 17. travanj 2023.

14. Slijedom navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.

15. Tijekom žalbenog postupka tužitelj je zahtijevao naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove odgovora na žalbu tuženice, ali je ovaj njegov zahtjev valjalo, kao neosnovan odbiti jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP), pa je posljedično tome odlučeno kao u izreci pod točkom II. ove presude.

Pula - Pola, 24. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris