Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1820/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Boži Vrkiću i Ivanu Šalini , odvjetnicima u Zadru, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici u OD Leko i partneri u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj:P-808/2019-66 od 28. listopada 2024. u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj:P-808/2019-66 od 28. listopada 2024. u točki I. izreke.

II Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj:P-808/2019-66 od 28. listopada 2024. u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj:P-808/2019-66 od 28. listopada 2024. u točki III. izreke te predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Uvaženjem žalbe stranka ukida se odluka o trošku sadržana u točki IV. izreke prvostupanjske presude i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

III Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odlučiti konačnom odlukom.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim cijelog Ugovora o kreditu broj:[broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika 22.veljače 2007. te zahtjev tužitelja za povrat tužitelju iznosa od 172.902,79 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos.

2. U točki II. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl .4.1 Ugovor o kreditu broj:[broj kredita] koji su stranke sklopile 22. veljače 2007. te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa te da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 22. veljače 2007. nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 22. veljače 2007. pa nadalje.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 8.221,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom te iznos od 14.420,25 eur s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos dok je u točki IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od od 4.731,30 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška kao neosnovan odbijen.

4. Protiv navedene prvostupanjske presude žalbe podnose obje stranke.

5. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu točke I. izreke te odbijajućem dijelu odluke o trošku sadržane u točki V. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP).

5. Tuženik podnesenom žalbom pobija dosuđujući dio točke II. i III. izreke te odluke o trošku sadržane u točki IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a.

6. Stranke predlažu uvaženje žalbi uz naknadu im troškova žalbenog postupka.

7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

8. Žalba tužitelja u odnosu na točki I. izreke presude nije osnovana dok je osnovana u odnosu na odbijajući dio odluke o trošku sadržane u točki IV. izreke.

9. Žalba tuženika neosnovana je u odnosu na točki II. izreke a osnovana u odnosu na točku III. i dosuđujući dio odluke o trošku iz točke. IV. izreke.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim u cijelosti Ugovora o kreditu sklopljenog između stranka 22. veljače 2007. te posljedično tome zahtjev tužitelja za vraćanje mu iznosa od 172.902,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom kao i eventualni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti sklopljenog Ugovora tj. ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.4.1 Ugovor o kreditu od 22. veljače 2007. te valutnoj klauzuli uz utvrđenje da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa i promjenjivoj tečaju CHF koje je tuženik izvršio od 22. veljače 2022. pa nadalje uz restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.221,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom s osnova nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa te iznosa od 14.420,25 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene tečaja CHF.

12. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

- da su tužitelj i tuženik 22. veljače 2007. sklopili Ugovor sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 183.052,23 CHF,

- da je predmetni kredit odobren s rokom otplate 360 mjeseci,

- da je predmetni Ugovor ugovoren uz valutnu klauzulu vezano uz valutu CHF te kamatnu stopu od 4,35 % kao promjenjiva prema odluci tuženika,

- da je među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu od 22. veljače 2007. unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj,

- da je u takav ugovor unesena odredba o promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika i valutna klauzula vezano uz valutu CHF,

- da tužitelj predmetni Ugovor sklopio kao potrošač,

- da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2019. utvrđeno da je u ovom postupku tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača,

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan učincima naprijed navedenih presuda,

- da se u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu s obzirom na vezanost naprijed navedenim presudama odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu od 22. veljače 2007. temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču dao sve odgovarajuće obavijesti,

- da iznos pretplate anuiteta temeljem Ugovora o kreditu od 22. veljače 2007. uslijed povećanja tečaja CHF iznosi 14.420,25 eur, a uslijed povećanja kamatne stope 8.221,15 eur visinu kojeg utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem.

- da su stranke 3. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovora o kreditu broj: [broj kredita] (konverziju).

13. Prvostupanjski sud slijedom naprijed iznijetih utvrđenja zaključuje da je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF sadržana u Ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka ništetna. Ovo iz razloga jer da je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako to konačno proizlazi i iz iskaza tužitelja čiji iskaz u cijelosti kao vjerodostojan prihvaća. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to da isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime da je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetna. Isto tako tužena banka da je više puta mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te istu povećavala pri čemu zaključuje da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope u situaciji kao što je konkretna kada je temeljem iskaza tužitelja utvrdio da mu nisu posebno objašnjavani rizici promjenjivosti kamate u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača slijedom čega da je ista ništetna.

14. Zaključak je prvostupanjskog suda da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu od 22. veljače 2007. unaprijed sastavljenog od banke, odredbe Ugovora o kojima se sa tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj. Ovim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju kao potrošaču da je nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja korisnika kredita te potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

15. Međutim, ništavost samih tih odredbi Ugovora da ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer da Ugovor može opstati i bez njihova izuzimanja u primjeni, jer sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Samo nepoštena odredba da ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Tužitelj kao potrošač da se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Slijedom navedenog odbija kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se cijeli ugovor utvrdi ništetnim te odlučuje kao u točki I. izreke a kao osnovan entualnai tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosi odredbe o promjenjivosti kamatne stope te valutne klauzule vezano uz valutu CHF te odlučuje kao u točki II. izreke.

16. Nadalje zaključuje prvostupanjski sud da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na naknadu svih iznosa koje je platio tuženiku kao trgovcu na temelju nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule vezano uz valutu CHF pa pozivom na odredbu čl. 323.st.1. ZOO-a kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, obvezuje tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 8.221,15 eur na ime više plaćenog iznosa uslijed povećanja početne kamatne stope te iznosa od 14.420,25 eur zbog povećanja tečaja CHF visinu kojeg iznosa utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Majdi Korljan.

17. Ocjena je prvostupanjskog suda da činjenice što su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već da ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada da potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. Osim toga sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR da podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate sama za sebe da ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

19. Ističe da je visinu više plaćenih iznosa po osnovu povećanja početne kamatne stope i valutne klauzule utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke pri čemu da nalazom i mišljenjem vještaka nije izvršeno umanjenje pretplate konverzijom budući da isto nije ni bilo određeno zadatkom vještačenja. Obrazlaže da je odbijen prijedlog tuženika u pravcu izračuna pretplate umanjeno za pretplatu priznatu prilikom konverzije jer da je takav prijedlog tuženika stavljen nakon zaključenja prethodnog postupka i to bez da je tuženik u tom pravcu istaknuo prigovor prijeboja ili postavio protutužbeni zahtjev.

20. Utvrđuje da temeljem izračuna vještaka proizlazi da iznos preplaćenih iznosa zbog povećanja tečaja iznosi ukupno 14.420,25 eur a iznos preplaćenih iznosa zbog povećanja kamate ukupno 8.221,15 eur pa kao osnovan prihvaća eventualni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu navedenih iznosa te odlučuje kao u točki III. izreke presude smatrajući da će tek isplatom ovih iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćeni iznosi koje je tuženica primila kao rezultat primjene ništentnih ugovornih odredbi. Na svaki pojedini iznos pretplate prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju zakonsku zateznu kamatu tekućom od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa koju sudi pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a cijeneći u cijelosti neosnovani po tuženiku istaknuti prigovor zastare jer da je konkretna tužba za isplatu stečenog na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF te ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu pravna utvrđenja koje presude da se primjenjuju i na konkretan slučaj.

21. Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga stranaka ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena koja od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

22. Protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju prvostupanjske presude nije počinjena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a. Presuda nije nerazumljiva te nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama pri čemu ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava.

23. Suprotno žalbenim navodima tužitelja , prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu od 22. veljače 2007. kao neosnovan odbio.

24. Naime, Ugovorom o kreditu se prema odredbi članka 1021.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

25. Predmetnim Ugovorom o kreditu, bila je ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

26. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

27. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli kao i odredba o promjenjivosti kamatne stope prema odluci tuženika prihvaćanjem eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja ( točk II. izreke prvostupanjske presude) utvrđene su ništetnima na temelju posebne odredbe, i to odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 56/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti te početno ugovorena kamatna stopa.

28. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

29. Navedeno shvaćanje suda prvog stupnja nije suprotno sadržaju i značenju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i sud Europske unije u predmetu C-118/17 (TP protiv Erste bank Hungari).

30. Dakle, suprotno navodima tužitelja sudovi su obavezni tumačiti nacionalno prvo u dugu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine što uključuje i praksu suda Europske unije.

31. U navedenoj odluci suda Europske unije je navedeno da čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak spriječava da prihvati zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala i da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

32. Stoga proizlazi da u skladu s navedenom Direktivom i navedenom odlukom suda Europske unije odredbe nacionalnog zakona koji dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe za utvrđenje o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

33. Također u presudi suda EU broj C-932/19 odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo kojim se zabranjuje poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu i to čak i u slučaju ako bi poništenje ili ništetnost ugovora bilo povoljnije za potrošače.

34. S obzirom na navedeno i nakon što su utvrđene djelomično ništetne predmetne odredbe ugovora o kreditu moguća je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj kao potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

35. Navedena pravna shvaćanja su u duhu Europske unije i sadržane su i u presudi suda EU C-19/20 u kojoj se navodi da je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući u načelu valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu. Isto tako sud EU utvrđuje u predmetima C-96/16 i C-94/17 da se čl. 6. st. 1. Direktive 93/16 želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe.

36. Stoga je u ovom konkretnom slučaju udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je prihvaćen eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i kada je dosuđen preplaćeni iznos po obje osnove, te je stoga uspostavljen kompromis i ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača s jedne strane i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge strane, uspostavljena je i primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače strane ugovora, a koja ravnoteža je bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

37. Isto tako treba imati na umu da prema praksi suda EU u predmetu C 19/2020 u odnosu na kriterije koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se u toč. 15. navedene presude navodi da se prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, pa da sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača. Isto tako navodi se u navedenoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. u kojoj u skladu s objektivnim pristupom suda u njegovoj sudskoj praksi na tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda u pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

38. Stoga imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje određuju pravne odnose između ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno naprijed navedenim odredbama ZOO-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. u odgovoru na postavljeno pitanje o ništetnosti ugovora u cijelosti navodi da ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača s jedne strane i zahtjeva za efikasnim funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda s druge strane. U navedenoj odluci Vrhovnog suda RH se također navodi da navedeno shvaćanje ne sprječava da unutar pojedinih nacionalnih sudova u državama članicama EU zbog određenih specifičnih okolnosti pojedinog slučaja ugovor o kreditu bude ocijenjen u cijelosti ništetnim, te se kao primjer prakse navodi presuda Vrhovnog suda Republike Slovenije broj II Ips-18/2022 od 21. prosinca 2022 koja je utemeljena upravo na specifičnim činjeničnim posebnostima tog predmeta u kojem su tužitelji kao potrošači imali mogućnost podići kredit samo u CHF, a nisu bili obaviješteni o zamkama svoje odluke, dok je tužena banka znala da tužitelji mogu podići samo kredit u CHF, ali unatoč tome nije ništa objasnila o valutnom riziku čime je postupanje banke ocjenjeno samo nepoštenim, već i obmanjujućim i to već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju međutim ne radi se ni približno o takvoj vrsti nepoštenosti trgovaca već je to bila iznimka u praksi slovenskih sudova kako je to navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 820/2023.

39.Slijedom obrazloženog nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je trebalo prihvatiti njegov glavni tužbeni zahtjev.

40.Po ocjeni ovoga suda kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud predmetni Ugovor o kreditu od 22. veljače 2007., unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, mogao je opstati pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 172.902,79 eur, kao neosnovan odbio te odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude te je pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio eventualni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnost, tj. ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF te pravilno odlučio kao u točki II. izreke pobijane presude.

41. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli ništetne te da tužitelju pripada pravo na restituciju preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

42. Naime, imajući u vidu direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, zbog čega je sud u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to uodnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije pružio dokaza da su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njezine novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje tog ugovora, to je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužiteljicu kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužiteljica kao potrošač bila da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale.

43. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

44. Žalbeni navodi kojima tuženik ističe da valutna klauzula nije nepoštena s obzirom da je izričito dopuštena čl. 22. st. 1. ZOO-a, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, s obzirom da iako je odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule, takva ugovorna odredba nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ.

45.Isto tako neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u dijelu kojim osporava pravilnost prvostupanjske presude temeljene na utvrđenju da je način promjene početno ugovorene kamatne stope ništetan i to upiranjem da je tuženik kamatu uvijek obračunavao po kamati koja je bila manja od zakonom dopuštene kamatne stope. Na ove žalbene navode tuženika valja odgovoriti da ova okolnost nije od odlučnog značenja jer uloga suda u pravnoj stvari kao što je konkretna nije utvrđivati je li tuženik kamatu obračunavao po stopi koja je viša ili niža od zakonom dopuštene već utvrditi je li ugovorna odredba u sadržaju kako je ugovorena između stranka valjana, odnosno ništetna u cijelosti ili pak djelomično. Cijeneći sadržaj među strankama ugovorene odredbe o načinu promjene kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika a koja odredba ne sadrži bilo kakav kriterij ili parametar promijene početno ugovorene kamatne stope pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je takva ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 81. čl. 83. čl. 84. i čl. 87 ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

46. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

47. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje:ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

48. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

49. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

50. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] od 3. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužiteljici spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita.

51. Stoga, prema stavu ovog suda tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

52. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 14. ožujka 2019., Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

53. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

54. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

55. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).

56. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banaka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 5. travnja 2019., pravilan je stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

57. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika kojima upire da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi nije vodio računa o iznosu preplate koji je tužitelju priznat prilikom konverzije kredita čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

58. Naime, iz čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] od 3. prosinca 2015. proizlazilo bi da je temeljem konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 7.633,94 eura odnosno u iznosu od 58.304,22 kuna prema tečaju banke na dan 30. rujna 2015., a koji iznos se trebao koristiti za namirenje budućih mjesečnih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da se kod plaćanja budućih anuiteta iznos 50% anuiteta namiruje pretplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

59. Međutim, prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu za isplatu nije vodio računa o utvrđenom iznosu preplate na temelju konverzije kao odlučnoj činjenici, niti je izvođenjem dokaza utvrdio da li je i u kojem opsegu taj iznos iskorišten za plaćanje budućih anuiteta, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a.

60. Naime, u situaciji kada je provedena konverzija po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanje da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

61. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem utvrdio samo iznose pretplata temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 22. veljače 2007. do izvršene konverzije međutim provedenim vještačenjem nije utvrđivao da li su i u kojem opsegu ti iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita te da li unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužitelja kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti naprijed navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužitelju uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s čl. 19.c ZID ZPK,zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

62. Vezano uz iznijeti valja navesti da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije stavio prijedlog vještačenja uzimanjem u obzir pretplata utvrđenih prilikom konverzije jer je takav prijedlog tuženik stavio još u odgovoru na tužbu, dakle prije zaključenja prethodnog postupka pri čemu treba naglasiti da je sud a na stranke taj koji rukovodi vještačenjem te određuje zadaću sudu u smislu odredbe čl. 259. ZPP-a a sve s ciljem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja radi odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

63. Zbog navedenog prihvaćanjem žalbe tuženika pozivom na čl. 370. ZPP-a valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki III. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

64. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom (toč.61.), te provođenjem vještačenja utvrditi i činjenicu da li su iznosi pretplata uzeti u obzir prilikom konverzije, u koliko jesu u kojem iznosi te da li postoji obračunska razlika, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka pa tako i o troškovima u povodu pravnog lijeka ( čl. 166.st.3. ZPP-a).

65. Slijedom svih naprijed iznijetih razloga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja kojom pobija pravilnost točke I. izreke prvostupanjske odluke te žalbu tuženika kojom pobija točku II. izreke prvostupanjske odluke te odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove presude.

66. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika te žalbe tužitelja u pogledu odluke o trošku pozivom na odredbu čl. 370. ZPP-a valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu u točki III. izreke i IV. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

67. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom (toč.61.), nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu i o troškovima cijelog postupka.

68. Temeljem odredbe čl. 166.st.3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačno odluci.

U Rijeci 5. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković