REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-208/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja UD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Vuljak, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Koprivnici, Zrinski trg 11, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave 7. veljače 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja Marine Konrad, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Rački i kolege d.o.o., Pisarnica u Slavonskom Brodu, i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave presude, 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, dužan je tužitelju UD OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti iznos od 744,13 EUR ( sedam stotina sedamdeset i četiri eura i trinaest centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza. 2008. do 31. srpnja 2015. određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,75 EUR od 1. travnja 2010.,

- na iznos od 26,06 EUR od 1. svibnja 2010.,

- na iznos od 28,57 EUR od 1. lipnja 2010.,

- na iznos od 50,26 EUR od 1. srpnja 2010.,

- na iznos od 45,79 EUR od 1. kolovoza 2010.,

- na iznos od 59,44 EUR od 1. rujna 2010.,

- na iznos od 54,72 EUR od 1. listopada 2010.,

- na iznos od 47,14 EUR od 1. studenog 2010.,

- na iznos od 63,14 EUR od 1. prosinca 2010.,

- na iznos od 83,49 EUR od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 69,08 EUR od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 74,13 EUR od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 67,70 EUR od 1. travnja 2011.,

- na iznos od 68,86 EUR od 1. svibnja 2011.,

pa do isplate, sve u roku od 15 dana

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužitelju ŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 763,27 EUR (sedam stotina šezdeset i tri eura i dvadeset i sedam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja UD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za naknadu više zatraženog, preko dosuđenog iznosa od 93,75 EUR (devedeset i tri eura i sedamdeset i pet centi) na ime troškova parničnog postupka.

i r i j e š i o  j e

Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio 30. ožujka 2023. tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 744,13 EUR na temelju stjecanja bez osnove zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 918-50-3388962, kojega su sklopile parnične stranke 6. travnja 2006., kao i radi isplate pripadajuće zakonske zatezne kamate, koja teče na pojedine anuitete kako je to pobliže opisano u izreci.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je on kao potrošač, s tuženikom kao trgovcem, 6. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 918-50-338896, u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 25.066,82 CHF isplaćen po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nadalje, tužitelj je naveo da prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tužitelj se u tužbi pozvao i na presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013, u kojoj se u točki IV. utvrđuje da je nepošten takav način ugovaranja valutne klauzule, bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

Nadalje, tužitelj je naveo da su predmetnim ugovorom ujedno povrijeđene odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je također naveo kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske 19. rujna 2019. objavio presudu poslovni broj Rev- 2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je predmetnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena, i kao takva ništetna. S tim u svezi tužitelj je naveo kako je predmetno pravno shvaćanje obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno 502.a. ZPP a.

1.2. Tužitelj je, nadalje, u tužbi naveo kako je tuženik primjenom nepoštenih ugovornih odredaba stekao bez valjane pravne osnove utuženi iznos od 744,13 EUR Tužitelj je naveo da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao i veći iznos zbog nepoštene ugovorne odredbe glede promjenjivosti kamatne stope, međutim, taj iznos tužitelj ne potražuje ovom tužbom. S tim u sveti tužitelj je naveo da budući da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tuženik je dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, kako je to specificirano u tužbenom zahtjevu.

1.3. Tužitelj je u tužbi naveo kako u slučaju da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja nastale preplate uslijed primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik nije osporavao da je tuženikom 6. travnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj: 918-50-3388962, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 25.066,82 CHF, da je ugovorena redovna kamata 5,20 %% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. S tim u svezi tuženik je naveo kako je predmetni ugovor sklopljen sukladno članku1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Tuženik smatra da su tužiteljevi navodi da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, neutemeljeni jer tužitelj i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je, nadalje, naveo kako je sukladno Zakonu o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, stoga tuženik navodi kako iz toga proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom.

Tuženik je naveo kako je on o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. S tim u svezi naveo je kako je činjenica da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao sam tužitelj i u kojem je tužitelj, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Nadalje, naveo je da nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tuženik i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu. Tuženik je s tim u svezi naveo da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe.

2.2. Tuženik je naveo da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva , te ja naveo da tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tuženik je naveo da je ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. S tim u svezi, naveo je kako svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

Tuženik je osporavao da bi on postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je u tom smislu naveo da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), a ti uvjeti su: a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U svezi s tim, tuženik je naveo, kako je, s obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik je tek u jednoj rečenici naveo da osporava visinu tužbenog zahtjeva, a da za isto nije ponudio nikakve argumente.

Također, tuženik je osporavao i tužiteljevo pozivanje na odredbe Zakona o obveznim odnosima, kojim se regulira stjecanje bez osnove, navodeći da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. S tim u svezi, tuženik je naveo kako bi institut stjecanja bez osnove došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, tuženik je naveo kako tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tuženik je naveo, glede navedenog instituta, da sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Stoga tuženik smatra da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Naime, tuženik smatra kako tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već on isto mora dokazati. Tuženik je naveo kako tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe stoga smatra da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Slijedom svega navedenoga tuženik je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i tužitelja obvezati na naknadu troškova parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Podneskom od 23. svibnja 2023. tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu, te je iste u cijelosti osporavao.

Tužitelj je naveo kako tuženik u odgovoru na tužbu iznosi čitav niz pogrešnih i neosnovanih pravnih shvaćanja glede učinaka tzv. Kolektivne presude budući da kroz čitav odgovor na tužbu tuženik osporava činjenice koje su već pravomoćno utvrđene u tzv. Kolektivnoj presudi, a što je u izravnoj suprotnosti sa odredbama ZPP-a i samom svrhom pravnog instituta kolektivne zaštite.

S tim u svezi tužitelj je naveo kako tuženik na osnovu svojega pogrešnog shvaćanja učinaka Kolektivne presude stavlja i dokazne prijedloge kojima iznova želi utvrđivati već utvrđene činjenice.

Tužitelj je također naveo kako tuženik tužitelju ne osporava status potrošača u predmetnom ugovoru jer je iz samog odgovora na tužbu razvidno da je za tuženika ta činjenica nesporna.

Tužitelj je pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je izraženo u odluci broj: . Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u svezi s navedenim istaknuo kako su predloženi dokazi od strane tuženika nepotrebni jer se u predmetnoj revizijskoj odluci navodi da se provođenje personalnih dokaza u parnicama koje se pozivaju na tzv. Kolektivnu presudu ukazuje nepotrebnim, pa tako u predmetnoj odluci stoji: "Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta, na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze, interpretirao je sadržaj provedenog dokaza (saslušanjem tužiteljice)..." Tuženik paušalno u odgovoru na tužbu tvrdi da su sklapanju ugovora prethodili nekakvi "ravnopravni pregovori", a što predstavlja notornu neistinu. "Zahtjev za kredit" koji tuženik dostavlja nikako ne potvrđuje tuženikove navode, a ovaj zahtjev sastavljen je vjerojatno jedino i isključivo sa ciljem naplaćivanja "tzv. "ulazne naknade". Tužitelj je osporavao istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, te je u tom smislu naveo da utuženo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom, te da tužitelj ima potraživati i zakonsku zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose.

Tužitelj je, također, a s obzirom da je tuženik naveo da osporava visinu tužbenog zahtjeva, naveo kako ustraje s dokaznim prijedlogom za provođenje knjigovodstveno- financijskog vještačenja.

4. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 7. prosinca 2023. tuženik je iskazao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, dok i nadalje ustraje s osporavanjem osnove, kao i svih navoda tužitelja iz podneska od 23. svibnja 2023. Na istom ročištu tužitelj je naveo da odustaje od dokaznog prijedloga za provođenjem knjigovodstveno- financijskog vještačenja.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave i to: ugovor o kreditu broj 918-50-3388962 sklopljen između Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kao kreditora i UD, [adresa], kao korisnika kredita, 6. travnja 2006. u [adresa] ovjeren po javnom bilježniku Miji Vukoviću u [adresa] broj OU-450/2006 od 6. travnja 2006. (stranica spisa 6-10), otplatni plan za kredit broj: 918-50-3388962 (stranica spisa 11-14), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. travnja 2006. do 21.ožujka 2023. za kredit broj: 918-50-3388962 (stranica spisa 15-18), izračun preplaćenog tečaja s osnova ugovora o kreditu broj: 918-50-3388962 (stranica spisa 19-20), izjavu DD (stranica spisa 27), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

5.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022. – dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

5.2. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP, tužbeni zahtjev sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

6. Nesporno je među parničnim strankama da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom 6. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 918-50- 3388962, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 25.066,82 CHF, da je ugovorena redovna kamata 5,20 %% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

6.1. Među parničnim strankama sporna je osnova tužbenog zahtjeva, sporno je mogu li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" primijeniti na ovaj postupak, jer tužitelj nije bio stranka kolektivnog spora, odnosno sporno je jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne, te je sporno je li nastupila zastara potraživanja utuženog iznosa.

7. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj DD iskazao je kako je on 2006. godine imao namjeru kupiti automobil, a automobil koji je želio kupiti pronašaoje u Auto-kući „Dankić“. Nadalje, iskazao je kako su mu djelatnici navedene Auto-kuće rekli kako vozilo može kupiti putem kredita, te su oni u komunikaciji s tuženikom, ishodili svu potrebnu dokumentaciju, pripremili su ugovor i tako pripremljeni ugovor su mu predočili i dali na potpis, te je on pripremljeni ugovor potpisao. S tim u svezi iskazao je da on nije išao kod tuženika niti kod drugih kreditora, kako bi ishodio ponudu kredita za kupnju vozila. Tužitelj je iskazao da je kredit otplatio u cijelosti. Nadalje, iskazao je kako su mu djelatnici Auto-kuće rekli koliko će iznositi rata otplate, ali je ona u tom iznosu bila samo nekoliko mjeseci, a zatim je drastično porasla, nitko mu nije rekao da će doći do promjene u visini anuiteta. Tužitelj je iskazao kako je on vjerojatno pročitao predmetni ugovor kojega je potpisao, ali on taj ugovor nije razumio. Također je iskazao kako se on nije obraćao tuženiku nakon što je primijetio da je mjesečni obrok otplate uvećan jer je mislio da ne može ništa promijeniti. U odnosu na pristup javnom bilježniku radi ovjere predmetnog ugovora, iskazao je da se zbog proteka vremena ne sjeća da je išao kod javnog bilježnika. Također je iskazao da se ne sjeća da bi mu tuženik na adresu boravišta slao obavijest o promjenjivosti iznosa anuiteta, a ne sjeća se ni da bi mu prilikom potpisivanja predmetnog ugovora bili uručeni neki informativni materijali poput letaka, brošura i slično. Nadalje, tužitelj je iskazao kako je on prilikom sklapanja predmetnog ugovora znao da je ugovor ugovoren u valuti CHF, ali nije znao da je to ugovor s valutnom klauzulom jer mu je taj pojam nepoznat te ni sada ne zna što taj pojam zapravo znači. S tim u svezi iskazao je da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije razumio pojmove "promjenjiva kamatna stopa" i "srednji tečaj banke, dok sada da pojam „promjenjiva kamatna stopa“ znači "klizna stopa", ona se može mijenjati, dok ni sada ne zna što znači srednji tečaj banke. Nadalje, iskazao je da nije znao da će se rata kredita u tijeku otplate kredita mijenjati s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu i srednji tečaj, mislio je da će rata tijekom cijelog otplatnog razdoblja biti jednaka, ali nije bila, nego se nakon nekoliko mjeseci drastično povećala. Tužitelj je iskazao da se on nije raspitivao kolika bi mu bila rata kredita u valuti EUR-o, jer su mu tvrdili da je najpovoljniji kredit u CHF, a on je tome vjerovao. Nadalje, tužitelj je iskazao kako on nije imao mogućnost pojedine odredbe ugovora mijenjati, jer je ugovor bio unaprijed sastavljen i njemu je samo dan na potpis, a kako on nije razumio odredbe toga ugovora, nije smatrao da je potrebno zahtijevati da se u ugovoru nešto mijenja.

8. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare utuženog iznosa, i to s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da u slučaju individualnih restitucijskih zahtjeva temeljem stjecanja bez osnove zastara počinje teći od dana kada je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe presudom ili je ništetnost utvrđena na drugačiji način. Tužitelj svoje potraživanje temelji na institutu stjecanja bez osnove uslijed ništetne odredbe pa je zadatak suda da kao o prethodnom pitanju odluči da li je ta odredba ništetna. Ukoliko zauzme takav stav ima se smatrati da je ništetnost ustanovljena na drugačiji način te bi tek od tada mogla teći zastara. U odnosu na tijek zateznih kamata sudska praksa je također zauzela stav u činjenično i pravno identičnom predmetu kako je do ništetnosti odredbe došlo zbog postupanja tuženika te postoji obveza vraćanja iznosa glavnice sa zateznim kamatama koje teku od slijedećeg dana nakon što je pojedini iznos preplaćen.

Odredbom članka 214. stavak 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23- dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom članka 215. stavak 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. ZOO-a.

U smislu odredbe članka 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Uzimajući u obzir navedene odredbe o zastari propisane ZOO, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod poslovnim broj: P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule). Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na preplate zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na utužene preplate zbog ugovorene valutne klauzulu. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Kako je predmetna tužba podnesena dana 30. ožujka 2023., a tužitelj od tuženika potražuje razliku preplaćene ugovorne obveze po osnovi valutne klauzule, u utuženom periodu, tužbeni zahtjev je usvojen jer je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina, stoga sud istaknuti prigovor tuženika o zastari potraživanja tužitelja cijeni neosnovanim.

8.1. Dakle, o pitanju zastare svoje mišljenje je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a kako je prethodno navedeno, dao u svojoj odluci broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj odluci je navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene po toj kolektivnoj tužbi. Vrhovni sud RH obrazlaže zauzeto pravno stajalište na sljedeći način: „Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05). U nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP).“

Kolektivna tužba udruge Potrošač protiv 8 banaka, uključujući i tuženu, podnesena je dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu i na osnovi te tužbe donesena je odluka broj: P-1401/2012. Nakon navedene odluke, donesena je presuda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika. Nakon tih presuda donesena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika kao neosnovana. Slijedom stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno je da je prekinut tijek zastare u odnosu na tuženika odlukom od 16. lipnja 2018. te je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020., (zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

9. Sud smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj preplaćenih iznosa jer su sudovi u predmetu "Potrošač" ocjenjivali postupanje banaka u predugovornoj i ugovornoj fazi prilikom sklapanja ugovora o kreditu te su ocijenili da je postupanje banaka bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja pa je to bio razlog utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj sukladno odredbi članka 1115 ZOO-a ima pravo na zateznu kamatu od svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate jer je tuženik kao financijska institucija bio nesavjestan stjecatelj te se tuženik prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja a što nije (isto Županijski sud u Varaždinu presuda poslovni broj: Gž-1613/2018-2 od 19. veljače 2019. i Gž-1226/2020-2 od 30. ožujka 2021., Županijski sud u Bjelovaru presuda poslovni broj: Gž-597/2017-2 od 15. ožujka 2018.)

Iako tuženik nije osporavao da tužitelj ima status potrošača, valja istaknuti da sukladno odredbi članka 3. stavak 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/3) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu gdje je tužitelj potrošač a tužiteljev kredit je potrošački sa namjenom za kupovinu novog vozila Opel. Valutna klauzula iz sklopljenog ugovora o kreditu je odraz dispozitivne odredbe hrvatskog prava koja ugovarateljima ostavlja mogućnost drugačijeg rješenja te ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti podložna ocjeni nepoštenosti sukladno članku 1 stavak 2 direktive Vijeća 93/13/EEZ.

9.1. Odredba članka 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli je dispozitivna zakonska odredba koja ugovornim stranama ostavlja mogućnost pregovaranja i dogovora i to o njenoj primjeni i o modalitetu njezine primjene. Ta odredba predstavlja dispozitivnu odredbu koja predviđa i dopušta drugačija rješenja pa je takva ugovorna odredba odraz dispozitivne naravi i ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti predmetom ocjene nepoštenosti. Suvišni su navodi tuženika kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena odredba, kraj činjenice da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno okončan sudski postupak vođen pod poslovnim brojem: P-1401/2012 gdje je predmetom spora bila ocjena nepoštenosti valutne klauzule te su svi prvostupanjski i instancijski sudovi kod donošenja svojih odluka primjenjivali i spomenutu direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

10. Tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope te ugovorne odredbe u pogledu utvrđenja ništetnosti ugovorene valutne klauzule, a koja utvrđenja ništetnim su bila predmetom pravomoćno okončanih parničnih postupaka na koje se ovaj sud pozivao i referirao ranije u ovoj odluci, a na koje se pozivao i sam tužitelj u tužbi.

O tužbenom zahtjevu tužitelja u pogledu isplate stečenog bez osnove sud odlučuje bez utuženog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika od 6. travnja 2006. u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope te valutne klauzule jer se o tužbenom zahtjevu u pogledu isplate radi stjecanja bez osnove može odlučiti i bez takvog zatraženog utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi ugovora od 6. travnja 2006., u ovom predmetu. Utvrđenja iz izreke pravomoćno donesene presude u predmetu "Potrošač" moraju se primijeniti i na pojedinačne sudske sporove. U pravomoćno donesenoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. stoji da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sa ugovorenom valutnom klauzulom te ugovorenom promjenjivom redovnom kamatnom stopom za sklopljene ugovore o kreditima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Parnične stranke su u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopile 6. travnja 2006. te citirana presuda obvezuje ovaj sud u dijelu izreke koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope o kojima ugovorne strane nisu prethodno pregovarale. Zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojima nije potrebnn provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi, uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu. (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.) Zaključak je suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/2012, vođen je postupak po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka, te je presudom toga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Prema odredbi članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate - naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor .

Iz navoda tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, konkretno o odredbama vezanim za valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja, isto bio ovlašten ugovoriti.

11. S obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu ističe se da je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14). Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima, koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno.

Na temelju odredbe članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. ZOO, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

11.1. Člankom 247. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Sukladno odredbi članka 269. stavak 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. ZOO-a. Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima, ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Dužnost tuženika je da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen preko posrednika tuženika, djelatnika zaposlenog u auto – kući u kojem je tužitelj kupovao novi automobil pa je nepotrebno govoriti o odnosu zaposlenika tuženika i tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga, naveo je da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati ih da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao.

Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, te članka 96. ZZP/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potom sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj, u ovoj parnici.

13. U konkretnoj pravnoj stvari sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, iako je tuženik u pismenom odgovoru na tužbu prvo osporavao visinu tužbenog zahtjeva isti je naknadno na pripremnom ročištu priznao visinu tužbenog zahtjeva kao nespornu no i nadalje se protivio osnovu tužbenog zahtjeva pa je tužiteljska strana nakon toga povukla prijedlog za provođenje financijskog vještačenja.

13. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje ukupan iznos od 744,13 EUR na ime preplate glavnice zbog primjene ništetne valutne klauzule kroz utuženi period otplate kredita počevši od 1. travnja 2010. do 1. svibnja 2011. Polazeći od toga da je nesporan utuženi iznos preplate glavnice zbog primjene ništetne valutne klauzule sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na način da je usvojio i mjesečne iznose preplate kako je to naznačeno u tužbenom zahtjevu zajedno sa datumima dospijeća za svaki mjesečni iznos preplate.

14. Provedenim dokazima, a osobito iz iskaza tuženika proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, pa samim time niti o odredbi članka 7 Ugovora o kreditu od 6. travnja 200. kojim je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz CHF.

15. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da tužitelj nije prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu od strane djelatnika tuženika primio informacije vezano za ugovorenu valutnu klauzulu ili promjenjivu kamatnu stopu. Nitko od djelatnika banke kod koje je kredit podignut, a sa kojim djelatnicima tužitelj nije bio niti u kontaktu jer je ugovor potpisan u auto kući nije upozorio tužitelja kao korisnika kredita o rizičnosti tako ugovorenih odredbi koje su izrazito nepovoljne za korisnika kredita i takvo upozorenje je trebalo naći mjesta u ugovoru. Tuženik ne tvrdi da je tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost već tuženik tvrdi da nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF koji je uslijedio u tijeku otplate kredita. Obveza tuženika kao profesionalca je bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te mu objasni sve parametre o kojima ovisi stabilnost valute, valutnog rizika u odnosu na CHF. Specifičnost i priroda valute CHF je poznata bankama no ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem te neinformirani potrošač nije svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te banka zna za taj rizik ali ga prešućuje.

16. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 9. ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati je su li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu tj. a koji način će promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita a to tuženik tijekom postupka ni ne tvrdi. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljena na primjeni valutne klauzule a na štetu tužitelja.

16.1. Iz odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. proizlazi: „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

17. U smislu odredbe članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

17.1. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je našao da je ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli (čl. 7 Ugovora) ništetna te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Tužitelj potražuje preplatu po osnovi tečajnih razlika zbog ugovorene valutne klauzule u razdoblju otplate kredita počev od 1. travnja 2010. do 1. svibnja 2011. a kako je to precizirano tužbenim zahtjevom.

18. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan. U smislu odredbe članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske boj: P-6632/2018 od 14. lipnja 2018. kada je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule.

Tužitelj je tužbu kod ovog suda podnio sa 30. ožujka 2023. unutar općeg zastarnog roka od 5 godina pa je istaknuti prigovor zastare od strane tuženika neosnovan. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda zastara je počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare a sve temeljem članka 230 stavak 1 u svezi s člankom 238 stavak 2 i člankom 241 ZOO-a budući da je rok za zastaru 5 godina.

19. Tužitelj je u razdoblju od 1. travnja 2010. do 1. svibnja 2011. preplatio iznos više otplaćene glavnice temeljem ugovorene valutne klauzule od ukupno 744,13 EUR, kako to proizlazi iz Izračuna preplaćenog tečaja s osnova Ugovora o kreditu broj: 918- 50-3388962, pa je u smislu odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen te je odlučeno kao u izreci ove presude.

19.1. Na dospjele mjesečne anuitete zatezna kamata teče od dana dospijeća prema odredbi članka 1115. ZOO-a , navedeno iz razloga što nesporno utvrđeno da je tuženik nepošten stjecatelj, a koja utvrđenja potječu i iz odluka donesenih u kolektivnim sporovima kojima je utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 744,13 EUR, uvažavajući činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

24.1. Sud je kao osnovan tužitelju priznao i dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 7. stavak 1. Tarife. Nadalje, sud je osnovanim tužitelju utvrdio i trošak sastava podneska od 23. svibnja 2023. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 8. stavak 1. Tarife.

Sud je kao osnovan trošak tužitelju priznao i trošak zastupanja na pripremnom ročištu 7. prosinca 2023. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 9. stavak 1. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 7. veljače 2025. u iznosu 150,00 EUR sukladno Tbr. 9. stavak 1. Tarife.

24.2. U istoj točki izreke sud je tužitelju priznao i plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, sukladno Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23.), uzimajući pri tome u obzir da je iz stanja spisa razvidno da je tužitelj u navedenom iznosu i platio pristojbu na tužbu. Sud je, dakle, ukupno osnovanim troškom tužitelju priznao iznos od 763,27 EUR, koji iznos je sud i dosudio tužitelju u točki II. izreke presude.

24.3. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) dosuđene od presuđenja do isplate.

24.2. Sud je kao neosnovan trošak utvrdio trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR sukladno Tbr. 9. stavak 3. Tarife, kao i PDV na taj iznos od 18,75 EUR, jer tužitelj, odnosno njegov punomoćnik, iako uredno obaviješten o ročištu za objavu presude, nije istome pristupio. Sud je, dakle, neosnovanim utvrdio ukupan iznos od 93,75 EUR, za koji iznos je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

25. Tužitelj je temeljem odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj:118/18., 51/23., dalje: ZSP/23) oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe koje su za tužitelja nastale nakon stupanja na snagu ZSP/23 (članak 4. stavak 1. točka 4 ZSP/23). S obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe za ovu presudu istu je u obvezi podmiriti tuženik te je odlučeno kao u izreci rješenja.

26. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 24. ožujka 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj DD po punomoćniku Krunoslavu Vuljak, odvjetniku u Koprivnici

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu