REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-210/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1446/2023-10 od 01. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1446/2023-10 od 01. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

-u st. 1., da se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3387073 od 5.4.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 20.660,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita;

-u st. 2., da se nalaže tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 2.207,25 eura/16.630,47 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate kako je pobliže navedeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 31. svibnja 2006. na iznos od 0,56 eura/4,18 kuna do zaključno 30. travnja 2013. na iznos od 63,31 euro/476,99 kuna;

-u st. 3., da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.284,26 eura sa zateznom kamatom od 01. listopada 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog apsolutnoj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom, u bitnome, navodi, da prvostupanjski sud zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, i nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Navodi da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženik u to vrijeme nudio klijentima, samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, koji odabir između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorene odredbe – valutnu klauzulu, a djelatnici tuženika da su objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju Ugovora o kreditu. Obzirom da se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama prvostupanjski sud nije imao mogućnosti ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I time je i pogrešno primijenjena odredba čl. 118. ZZP-a smatrajući da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a način na kojem je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora tuženika je onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz nalog tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka kao i trošak žalbe, a podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka prema čl. 365. ZPP-a ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede parničnog postupka, kao ni one na koje se žalbom ukazuje iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je odluka razumljiva, dani su jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje nije nejasno, obzirom je i vezano za osnovu utvrđenja koje se uvijek vezuje za navedene promjene u odnosu na odluke tuženika. U postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.207,25 eura/16.630,47 kuna osnovom prethodnog utvrđenja ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3387073 od 05. travnja 2006. u kojem je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 20.660,00 CHF i u dijelu da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, odnosno dijelu ugovorene otplate kredita vezano uz korištenje valutne klauzule CHF.

8. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog vozila u iznosu od 20.660,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca, kao i da je taj kredit tužitelj otplatio. Između stranaka i nije sporna postavljena visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je da li su prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelju pojašnjeni rizici u odnosu na valutu CHF, te da li je tuženik primjenom ugovorne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za glavnicu CHF, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao, a koji su i viši od iznosa prema anuitetu definiranom s početnom vrijednošću, kao i primjena utvrđenja iz kolektivnog spora "Potrošač".

10. Prvostupanjski sud je u odnosu na utvrđenje pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, saslušao tužitelja koji je i naveo da je iz autokuće u kojoj je kupovao vozilo upućen na banku tuženika radi realizacije kredita a prilikom sklapanja Ugovora da mu je rečeno da ponuđeni Ugovor predstavlja najbolji izbor i da je CHF najstabilnija valuta a ono što mu je bilo jasno je visina mjesečne rate koju je mogao bez problema podmiriti, dok iz iskaza prvostupanjski sud i cijeni da banka sa tužiteljem kao korisnikom kredita prije sklapanja Ugovora nije pregovarala na način da bi bio obaviješten i razumio ugovorne odredbe temeljem kojih točnih jasnih i povjerljivih parametara će se i mijenjati visina valutne klauzule. Uz to, cijeni i odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP), uz odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP-a, kao i odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a prema kojem je nepoštena ugovorna odredba ništava. Cijeneći i odredbe čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO) uz čl. 272. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, da i proizlazi da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave obzirom je Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je i tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Pri tome, cijeni odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. kao i odredbu čl. 5. te Direktive kojom je i propisano da potrošaču sve ili određene odredbe se nude u pisanom obliku, da te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, respektirajući pravno stajalište Ustavnog suda RH broj U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. kojom je i navedeno stajalište da vezano za nepoštenost odredbe potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu a koja se i temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog Ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti a ta okolnost nije bila predmetnog utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, banke su u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi. Uz to, cijeni se i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je i u potrošačkom sporu utvrđeno da su banke, među kojima je i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog Ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima. Zastara je također ocijenjena kao neosnovana, kao i time prihvaćen tužbeni zahtjev.

11. Takva je odluka prvostupanjskog suda pravilna i zakonita.

12. U odnosu na pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kojima utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe a vezano i za odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, žalbeni navodi nisu osnovani. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 – dalje ZZP/14) propisano je da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a koja je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., odlučeno je da u postupku koji je i pokrenut od strane tužitelja potrošač – Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača u odnosu i na tuženika koja je i bio stranka postupka, da su banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 06. kolovoza 2007. a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 113/09). Stoga, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je i potvrđena odluka Trgovačkog suda Republike Hrvatske P-1401/12 i postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditu obvezuje prvostupanjski sud i posljedično tome, prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost zakonskih odredbi, obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetnom raspravljanja u toj odluci. U tom kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više banaka, u ovom postupku i tuženika, utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF.

13. U okviru postupka pokrenutom od strane potrošača u odnosu i na tuženika u predmetnom postupku, odlučivano je o uvjetima osnove povrede kolektivnih interesa i prava potrošača ali i ne da se time radilo i o pojedinačno zaključenim ugovorima u okviru te presude, već o načnu i terminologiji koja se koristi u odlukama a vezano u odnosu i na valutu CHF. Osnova odgovornosti tuženika stoga je utvrđena pravomoćnom presudom i svi žalbeni navodi kojima se ukazuje da prvostupanjski sud nije imao mogućnost ispitivati da li su sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana obzirom se pojedinačno pregovaralo, ne dovodi i utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Postupak koji je i vođen u odnosu na odredbe vezuju se s primjenom općih akata kreditora i to protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora, kao i sve što nije regulirano ugovorom, utvrđeno je nesavjesnim postupanjem tuženika, time se i žalbom ne utječe na suprotnu odluku.

14. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav, da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502.a i čl. 502.b ZPP-a primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/07 i propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti a odredbom čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07 koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima opisano je i da nije dužnost prvostupanjskog suda u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena općenito, odnosno na apstraktnoj razini, obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano i odredbama ZZP-a.

15. Zaštita kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je i uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane i u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

16. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuju prava Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine uz praksu suda Europske unije i na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju a koji je u primjeni od 2005. godine.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Na isti način je ta materija jednako bila i regulirana čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP iz 2007. godine

18. Žalitelj se neosnovano poziva da prvostupanjski sud nije cijenio navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne i da se o njima pojedinačno pregovaralo, obzirom da to tijekom postupka i nije utvrđeno. Pri tome, na tuženiku je teret dokaza da se o predloženom Ugovoru pojedinačno pregovaralo. Pri tome, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je predloženo zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom CHF, pa prema tome niti ne proizlazi iz toga da bi bilo predloženo više ugovora koji bi predstavljali pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Na tuženiku je bio teret dokaza da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, na koju osnovu on nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je sudjelovao u postupku zaključenja Ugovora, da bi se moglo utvrditi da li su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o svim posljedicama zaključenog Ugovora kao i o naravi i rizicima toga Ugovora. Stoga se i ne može zaključiti da bi time došlo do apsolutno bitne povrede, kao i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, obzirom i da je upravo na tuženiku bio teret dokaza o vođenju pregovora o valuti u kojoj će se i vezati zaključeni Ugovor.

19. Nije sporno da je tužitelju sporna ugovorna odredba bila i predstavljena odnosno razumljiva u formalnom smislu ali transparentnost ugovornih odredbi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ne cijeni se samo u odnosu na navedeno, već i na razumljive i precizno dane informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje odredbe Ugovora mogu imati na njegove financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužitelju, obzirom nije bilo prijedloga u odnosu na zaposlenika tuženika, odnosno onoga koji je i učestvovao u zaključenju ugovora, da bi se takve činjenice i mogle utvrditi. Time i prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i utvrđivati razumljivost navedene ugovorne odredbe, odnosno transparentnost ugovornih odredbi jer takav prigovor odnosno na takve navode nije posebno dan prijedlog radi tog utvrđenja.

20. Slijedom navedenog žalba tuženika odbijena je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i odlučeno kao u izreci odluke.

U Puli - Pola 24. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić