REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj Gž-286/2025-2
Gž-287/2025-2
Gž-288/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Ratkoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2677/2019-45 od 26. srpnja 2024., tužiteljice protiv rješenja istog suda poslovni broj P-2677/2019-46 od 26. srpnja 2024. i tuženika protiv rješenja istoga suda poslovni broj P-2677/2019-54 od 03. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2677/2019-45 od 26. srpnja 2024.
II. Odbija se žalba tuženika, dok se djelomično prihvaća žalba tužiteljice u odnosu na rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2677/2019-46 od 26. srpnja 2024. u dijelu odluke o trošku (u t. IV.) presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2677/2019-45 od 26. srpnja 2024., te se preinačava u tom dijelu na način da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 2.318,54 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. srpnja 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište za tri postotna poena a pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 01. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana, a u preostalom dijelu odbija žalba i potvrđuje rješenje o trošku.
III. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2677/2019-54 od 03. siječnja 2024.
IV. Odbija se zahtjev tuženika i tužiteljice za naknadom troška žalbenog dijela postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:
"I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 od 28. srpnja 2005. godine ovjerenog kod javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OV-17378/2005, između tužiteljice DZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika Addiko bank d.d. Zagreb, a koja u čl. 2. glasi: " CHF.. odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita"; u članku 3. toč. 2. glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti... CHF", toč. 3. "...obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan plaćanja", toč. 4. " kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja", u čl. 4. koji glasi: "korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope(ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.", u čl. 6. koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga..."; a u članku 15. glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.".
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici DZ iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj] s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od
294,63 eura (dvjestodevedesetčetirieurašezdesettricenta), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
– na iznos 6,86 eur od 02.07.2009. do isplate,
– na iznos 9,52 eur od 02.08.2009. do isplate,
– na iznos 9,52 eur od 02.09.2009. do isplate,
– na iznos 9,07 eur od 02.10.2009. do isplate,
– na iznos 9,24 eur od 02.11.2009. do isplate,
– na iznos 8,98 eur od 02.12.2009. do isplate,
– na iznos 9,31 eur od 02.01.2010. do isplate,
– na iznos 9,34 eur od 02.02.2010. do isplate,
– na iznos 8,32 eur od 02.03.2010. do isplate,
– na iznos 9,34 eur od 02.04.2010. do isplate,
– na iznos 8,88 eur od 02.05.2010. do isplate,
– na iznos 9,16 eur od 02.06.2010. do isplate,
– na iznos 9,33 eur od 02.07.2010. do isplate,
– na iznos 9,39 eur od 02.08.2010. do isplate,
– na iznos 9,75 eur od 02.09. 2010. do isplate,
– na iznos 9,09 eur od 02.10.2010. do isplate,
– na iznos 9,10 eur od 02.11.2010. do isplate,
– na iznos 9,23 eur od 02.12.2010. do isplate,
– na iznos 8,19 eur od 02.01.2011. do isplate,
– na iznos 7,87 eur od 02.02.2011. do isplate,
– na iznos 7,04 eur od 02.03.2011. do isplate,
– na iznos 7,58 eur od 02.04.2011. do isplate,
– na iznos 7,26 eur od 02.05.2011. do isplate,
– na iznos 7,85 eur od 02.06.2011. do isplate,
– na iznos 7,54 eur od 02.07.2011. do isplate,
– na iznos 8,18 eur od 02.08.2011. do isplate,
– na iznos 7,90 eur od 02.09.2011. do isplate,
– na iznos 7,23 eur od 02.10.2011. do isplate,
– na iznos 2,69 eur od 02.11.2011. do isplate,
– na iznos 2,55 eur od 02.12.2011. do isplate,
– na iznos 2,62 eur od 02.01.2012. do isplate,
– na iznos 2,60 eur od 02.02.2012. do isplate,
– na iznos 2,39 eur od 02.03.2012. do isplate,
– na iznos 2,48 eur od 02.04.2012. do isplate,
– na iznos 2,36 eur od 02.05.2012. do isplate,
– na iznos 2,40 eur od 02.06.2012. do isplate,
– na iznos 2,27 eur od 02.07.2012. do isplate,
– na iznos 2,29 eur od 02.08.2012. do isplate,
– na iznos 2,23 eur od 02.09.2012. do isplate,
– na iznos 2,09 eur od 02.10.2012. do isplate,
– na iznos 2,13 eur od 02.11.2012. do isplate,
– na iznos 2,02 eur od 02.12.2012. do isplate,
– na iznos 2,03 eur od 02.01.2013. do isplate,
– na iznos 1,94 eur od 02.02.2013. do isplate,
– na iznos 1,73 eur od 02.03.2013. do isplate,
– na iznos 1,87 eur od 02.04.2013.do isplate,
– na iznos 1,74 eur od 02.05.2013. do isplate,
– na iznos 1,72 eur od 02.06.2013. do isplate,
– na iznos 1,59 eur od 02.07.2013. do isplate,
– na iznos 1,60 eur od 02.08.2013. do isplate,
– na iznos 1,56 eur od 02.09.2013. do isplate,
– na iznos 1,48 eur od 02.10.2013. do isplate,
– na iznos 1,45 eur od 02.11.2013. do isplate,
– na iznos 1,36 eur od 02.12.2013. do isplate,
– na iznos 1,35 eur od 02.01.2014. do isplate
od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz odredbe članka 29. st. 2. ZOO (Narodne novine 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.12.2023.,te od 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici DZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od
2.131,76 EUR (dvijetisućestotridesetjedaneursedamdesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
– na iznos 19,12 eur od 02.02.2011. do isplate,
– na iznos 24,35 eur od 02.03.2011 do isplate,
– na iznos 21,79 eur od 02.04.2011 do isplate,
– na iznos 22,71 eur od 02.05.2011. do isplate,
– na iznos 31,01 eur od 02.06.2011. do isplate,
– na iznos 32,59 eur od 02.07.2011. do isplate,
– na iznos 42,18 eur od 02.08.2011. do isplate,
– na iznos 39,38 eur od 02.09.2011. do isplate,
– na iznos 33,62 eur od 02.10.2011. do isplate,
– na iznos 35,50 eur od 02.11.2011. do isplate,
– na iznos 35,03 eur od 02.12.2011. do isplate,
– na iznos 37,17 eur od 02.01.2012. do isplate,
– na iznos 39,24 eur od 02.02.2012. do isplate,
– na iznos 39,52 eur od 02.03.2012. do isplate,
– na iznos 38,20 eur od 02.04.2012. do isplate,
– na iznos 38,71 eur od 02.05.2012. do isplate,
– na iznos 39,51 eur od 02.06.2012. do isplate,
– na iznos 38,92 eur od 02.07.2012. do isplate,
– na iznos 38,79 eur od 02.08.2012. do isplate,
– na iznos 38,02 eur od 02.09.2012. do isplate,
– na iznos 36,83 eur od 02.10.2012. do isplate,
– na iznos 38,39 eur od 02.11.2012. do isplate,
– na iznos 39,25 eur od 02.12.2012. do isplate,
– na iznos 38,97 eur od 02.01.2013. do isplate,
– na iznos 36,23 eur od 02.02.2013. do isplate,
– na iznos 38,35 eur od 02.03.2013. do isplate,
– na iznos 38,91 eur od 02.04.2013. do isplate,
– na iznos 37,99 eur od 02.05.2013. do isplate,
– na iznos 35,49 eur od 02.06.2013. do isplate,
– na iznos 34,23 eur od 02.07.2013. do isplate,
– na iznos 35,43 eur od 02.08.2013. do isplate,
– na iznos 36,61 eur od 02.09.2013. do isplate,
– na iznos 38,96 eur od 02.10.2013. do isplate,
– na iznos 36,74 eur od 02.11.2013. do isplate,
– na iznos 38,52 eur od 02.12.2013. do isplate,
– na iznos 38,84 eur od 02.01.2014. do isplate,
– na iznos 42,74 eur od 02.02.2014. do isplate,
– na iznos 42,98 eur od 02.03.2014. do isplate,
– na iznos 42,77 eur od 02.04.2014. do isplate,
– na iznos 41,34 eur od 02.05.2014. do isplate,
– na iznos 41,06 eur od 02.06.2014. do isplate,
– na iznos 40,72 eur od 02.07.2014. do isplate,
– na iznos 41,85 eur od 02.08.2014. do isplate,
– na iznos 43,06 eur od 02.09.2014. do isplate,
– na iznos 42,43 eur od 02.10.2014. do isplate,
– na iznos 42,92 eur od 02.11.2014. do isplate,
– na iznos 43,69 eur od 02.12.2014. do isplate,
– na iznos 42,97 eur od 02.01.2015. do isplate,
– na iznos 42,99 eur od 02.02.2015. do isplate,
– na iznos 42,57 eur od 02.03.2015. do isplate,
– na iznos 42,49 eur od 02.04.2015. do isplate,
– na iznos 42,20 eur od 02.05.2015. do isplate,
– na iznos 41,98 eur od 02.06.2015. do isplate,
– na iznos 41,70 eur od 02.07.2015. do isplate,
– na iznos 41,42 eur od 02.08.2015. do isplate,
– na iznos 42,76 eur od 02.09.2015. do isplate,
od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz odredbe članka 29. st. 2. ZOO (Narodne novine 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena 29.12.2023.,te od 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, sve to u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.068,54 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 26.srpnja 2024. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, sve to u roku 15 dana.
V. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o kreditu koja u čl. 11. glasi: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako sezbog njih ne može ostvariti svrha Ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)." – odbija se.
1.1. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka u ovoj pravnoj stvari.
2. Rješenjem suda prvog stupnja od 26. srpnja 2024. naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak pristupa punomoćnika tužiteljice na ročište za objavu presude od dana 26. srpnja 2024. u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana.
3. Rješenjem prvostupanjskog suda od 03. siječnja 2024. ispravljena je presuda tog suda poslovni broj P-2677/2019 od 26. srpnja 2024. u obrazloženju stranica 29. t. 19.
– druga rečenica, prvi red odozgo tako da se ispred riječi "proizlazi" izostavlja riječ "ne". U ostalom dijelu presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku broj P-2677/2019 od 26. srpnja 2024. ostaju neizmijenjeni.
4. U odnosu na presudu suda prvog stupnja kao i rješenje o ispravku tuženik podnosi žalbu, dok tužiteljica žalbu podnosi u odnosu na odluku o trošku i doneseno rješenje P-2677/2019 od 26. srpnja 2024. kojim je odlučeno o naknadi troška pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude.
4.1. Tuženik podnosi žalbu u odnosu na presudu i rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. Ističe da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku u odnosu na zaključak da tužitelju nisu bile jasne sporne odredbe, obzirom je utvrđeno da je tužiteljica po zvanju ekonomistica i na raspravi da je izjavila da joj sporne odredbe nisu bile baš jasne ali je išla na povjerenje, u skladu sa čime tužiteljica koja je imala stručno znanje eventualni rizici nisu joj mogli ostati nepoznati, pa ukoliko navodno nije razumjela sve odredbe dovodi se u pitanje i sama kvalifikacija tužiteljice kao prosječnog potrošača. Bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 190. ZPP-a počinjena je i dopuštenjem preinake tužbe u fazi glavne rasprave, iako to u skladu sa ZPP-om nije dopušteno. U odnosu na pozivanje pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnih potrošača, došlo je također do bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a te čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 502.c ZPP-a dok je i na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Kada bi se i moglo uzeti da tražbina postoji bezrezervnim oslanjanjem na izračun iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka pogrešno je odlučeno o visini tražbine tužiteljice i time dovedena do neravnoteže između ugovornih strana na štetu tuženika, dok je odbijanjem provođenja dopune nalaza primjenom kunske kamatne stope bez obrazloženja, počinjena je bitna povreda. Ocjena dužnosti utvrđenja i obrazloženja zašto bi određena odredba Ugovora bila nepoštena ne može se samo paušalno procijeniti postojanje znatne neravnoteže između ugovornih stranaka već se u svakom konkretnom slučaju mora obrazložiti zašto je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača. Smatra i da je materijalno pravo u dijelu osnovanosti prigovora zastare pogrešno primijenjeno, obzirom da je neispravno stajalište prvostupanjskog suda da do prekida zastare dolazi podnošenjem kolektivne tužbe, što je suprotno tumačenje sa čl. 241. ZOO-a. Također, i primjena odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima nema osnove da se dosude zakonske zatezne kamate i priznaju od dana kojega je tuženik navodno stekao pojedinačne preplaćene iznose, pa ga se ne može obvezivati na isplatu zakonskih zateznih kamata prije nego što je postavljen zahtjev za isplatu na temelju takve ništetnosti. U odnosu na troškove postupka navodi i da je propušteno cijeniti da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti čl. 11. Ugovora o kreditu i način na koji to utječe na odluku o parničnom trošku, kao i u odnosu na posebno rješenje kojim je tužitelju dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude koji taj trošak pobija jer nije dospio do zaključenja glavne rasprave.
4.2. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje presude i rješenja na način da se odbije zahtjev u cijelosti kao neosnovan i ukine rješenje a tužitelju naloži naknaditi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, a podredno prihvati žalbu tuženika i ukine presudu i rješenje te predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz zahtjev troška žalbe.
4.3. U odnosu na rješenje prvostupanjskog suda kojim je naloženo tuženiku naknaditi trošak pristupa punomoćnika tužiteljice za ročište za objavu presude, žalbu podnosi tužiteljica vezano za dosuđeni parnični trošak obzirom je propušteno je dosuditi trošak zastupanja na ročištu 15. listopada 2020. u iznosu od 200,00 eura uvećano za 50,00 eura PDV, trošak zastupanja na ročištu 03. lipnja 2022. u iznosu od 200,00 eura uvećano za 50,00 eura PDV umjesto dosuđenih 100,00 eura uvećano za 25,00 eura za svako od navedenih ročišta, te je i pogriješio u zbrajanju pojedinih radnji kod dosude parničnog troška obzirom je trebalo ukupno dosuditi 2.318,54 eura zastupanja.
4.4. Žalbu tuženik podnosi u odnosu na rješenje kojim se ispravlja presuda zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ističući kako nije došlo do očigledne pogreške u smislu čl. 342. ZPP-a obzirom da se uz prefiks "ne" mijenja kompletan smisao rečenice stoga se ne može govoriti o očiglednoj pogrešci u smislu čl. 342. ZPP-a. Nadalje, žalbu podnosi istovjetno u odnosu na cjelokupne navode presude prvostupanjskog suda.
5. Sa tim je žalbama postupljeno temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).
6. U svom odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima žalbe, predlažući da se ista odbije i obveže tuženika na plaćanje troška odgovora na žalbu.
7. Žalbe tuženika nisu osnovane dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.
8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka prema čl. 365. ZPP-a ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede parničnog postupka, kao ni one na koje se žalbom ukazuje iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je odluka razumljiva, dani su jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje nije nejasno, obzirom je i vezano za osnovu utvrđenja koje se uvijek vezuje za navedene promjene u odnosu na odluke tuženika. U postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa osnovom ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za iznos od 294,63 eura sa zateznim kamatama na pojedine navedene iznose i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.131,76 eura sa zakonskom kamatom na pojedinačno navedene iznose uz utvrđenje ništetnih pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, koji je sklopljen 28. srpnja 2005. između Slavonske Banke d.d. Osijek, kao kreditora i prednika tuženika, te korisnika kredita, tužiteljice, DZ, kojoj je odobren kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl. 2.). Kredit je odobren na rok vraćanja od 10 godina (čl. 3.) a na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.000,00 CHF se uračunavaju kamate od 5,25% godišnje, dekurzivno, uz efektivnu kamatnu stopu odnosno realnu godišnju kamatnu stopu 5,72% (t. II.), kao i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske Banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja (st. 4.).
10. Sporno je da li su prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužiteljici pojašnjeni rizici u odnosu na valutu CHF, te da li je tuženik primjenom ugovorne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu vezano za glavnicu CHF kao i naplatu promjenjive kamatne stope neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su i viši iznosi od iznosa anuiteta definiranog s početnom vrijednošću CHF, te da li je nastupila zastara potraživanja, kao i primjena utvrđenja iz kolektivnog spora potrošač.
11. Prvostupanjski sud je u odnosu na utvrđenje pregovora i pojašnjavanja tužiteljici značenje ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, kao i izmjene kamatne stope, saslušao tužiteljicu prema kojoj je i utvrđeno da su joj novčana sredstva trebala za adaptaciju kuće, dok je u Slavonskoj Banci d.d. imala tekući račun i kada se interesirala za podizanje kredita, rečeno joj je da je najpovoljniji kredit u valuti CHF i da je rata za kredit najmanja, ništa nije rečeno o riziku tečaja CHF niti o promjenjivim kamatnim stopama niti joj je ništa posebno objašnjavano te da ne bi podigla kredit da je znala da će se rata kredita značajno promijeniti. Temeljem iskaza tužiteljice i zaključenog Ugovora o kreditu 28. srpnja 2005. iz kojega i ne proizlazi da je u taj Ugovor unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, a koja kamatna stopa nije bila određena niti je odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, dok niti iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljici na valjani i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja u odnosu na valutu švicarski franak pa je time tužiteljici kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze. Cijeni i da sukladno odredbi čl. 502. ZPP-a te odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisan je direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koje obvezuje sudove u posebnim postupcima, kao i da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Gž Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tuženik u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, pozivom i na odluku suda EU u predmetu OTP Banka i dr. protiv RH od 08. studenog 2022. objavljena 01. prosinca 2022. Nadalje, navodi da temeljem provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo drugačije, od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima, a obzirom je i provedeno financijsko vještačenje taj izračun je prihvaćen i vještakinja saslušana kod suda je dala i logična obrazloženja iz kojega i proizlazi da je tužiteljica po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila iznosa od 294,63 eura (2.219,88 kuna) a u valutnoj klauzuli iznos od 2.131,76 eura /16.061,71 kunu) time i da su u navedeni izračun uzete u obzir negativne razlike tj. kada su kamata i tečaj bili niži od početnog ugovorenog, pa je stoga osnovom tog izračuna i naloženo tuženiku isplatiti navedene iznose obzirom na utvrđenje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne. Time i u odnosu na prigovor zastare zaključuje da je pokretanjem parničnog postupka i zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo i do prekida zastare i zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke a time u odnosu na kamatne stope nakon 13. lipnja 2014. a tužba je podnesena 12. lipnja 2019., i u odnosu na valutnu klauzulu presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa time i prigovor zastare nije osnovan vezano i za objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda, Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. U odnosu na zahtjev da se utvrdi ništetnim odredba Ugovora o kreditu u čl. 11., nije dokazano postojanje opravdanog pravnog interesa za tim utvrđenjem ništetnosti niti su predočeni dokazi za navode da navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna pa je stoga navedenim dijelom odbijen tužbeni zahtjev. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva, ista je i dopuštena obzirom da je iz dopisa tuženika od 24. svibnja 2019. razvidno da je tužiteljica prije utuženja zatražila dostavu dokumentacije od tuženika u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu, kojim nije udovoljeno, pa je stoga tužbom i postavljen neodređeni tužbeni zahtjev za isplatu, specificiran po provedenom vještačenju, te je i dopuštena preinaka jer se ne može takvoj preinaci protiviti u skladu sa čl. 191. st. 2. ZPP-a odnosno čl. 190. st. 2. ZPP-a pozivom i na zaključak Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda od 26. studenog 2020. U odnosu i da je nakon zaključenja prethodnog postupka po provedenom vještačenju specificiran tužbeni zahtjev za isplatu nije nastupila zastara obzirom nema karakter novog zahtjeva već se u odnosu na preinaku povećanjem tužbenog zahtjeva i iste činjenične osnove ta preinaka koja je dopuštena zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do prekida zastare ne dolazi tek preinačenjem tužbe.
12. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita.
13. U odnosu na pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kojima utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe a vezano i za odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, žalbeni navodi nisu osnovani. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 – dalje ZZP/14) propisano je da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a koja je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., odlučeno je da u postupku koji je i pokrenut od strane tužitelja potrošač – Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača u odnosu i na tuženika koja je i bio stranka postupka, da su banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 06. kolovoza 2007. a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 113/09), kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i utvrđeno da je tuženik u tom razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovor o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Stoga, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojima je potvrđena odluka Trgovačkog suda Republike Hrvatske. u odnosu na nedopuštenost valutne klauzule i kamatne stope u ugovorima o kreditu obvezuje prvostupanjski sud i posljedično tome, prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost zakonskih odredbi, obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetnom raspravljanja u toj odluci. U tom kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više banaka, u ovom postupku i tuženika, utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i promjenom kamatne stope.
14. U okviru postupka pokrenutom od strane potrošača u odnosu i na univerzalnog sukcesora tuženika u predmetnom postupku, odlučivano je o uvjetima osnove povrede kolektivnih interesa i prava potrošača ali i ne da se time radilo i o pojedinačno zaključenim ugovorima u okviru te presude, već o načnu i terminologiji koja se koristi u odlukama a vezano u odnosu na način promjene kamatne stope i na valutu CHF. Osnova odgovornosti tuženika stoga je utvrđena pravomoćnom presudom i svi žalbeni navodi kojima se ukazuje da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koji su predloženi, odnosno pogrešno ocijenio navedene dokaze, ne dovodi i utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Postupak koji je i vođen u odnosu na odredbe vezuju se s primjenom općih akata kreditora, kao i sve što nije regulirano ugovorom, utvrđeno je nesavjesnim postupanjem tuženika, time se i žalbom ne utječe na suprotnu odluku. Pri tome, činjenica da je ugovor u cijelosti realiziran i otplaćen, ne utječe na mogućnost tužitelja da o tuženika zahtijeva povrat iznosa koji su nastali zbog ništetnosti odredbe zaključenog Ugovora o kreditu.
15. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav, da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502.a i čl. 502.b ZPP-a primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP/07 i propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti a odredbom čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07 koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima opisano je i da nije dužnost prvostupanjskog suda u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pružena općenito, odnosno na apstraktnoj razini, obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano i odredbama ZZP-a. Pri tome, na tuženiku je teret dokaza da se u vrijeme zaključenja ugovora pregovaralo, te da su tužiteljici predočeni uvjeti promjene kamatne stope i valutne klauzule koji utječu na visinu otplate kredita. Taj dokaz tuženik nije proveo jer je odustao od saslušanja predloženog svjedoka zaposlenika tuženika, pa se stoga i pravilno trebalo primijeniti odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezano za iskaz tužiteljice. Stoga te ugovorne odredbe nisu izuzete od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njihove nepoštenosti.
16. Suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno odlučio o prigovoru zastare.
17. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (u predmetnom postupku 14. lipnja 2018 u odnosu na valutnu klauzulu, te u odnosu na kamatnu stopu 13. lipnja 2014.), zbog čega je pravilno zaključeno da je tužba podnesena unutar zakonskog roka od pet godina. U odnosu na naveden zaključak isti je posebno cijenjen i obrazložen u okviru pravnog shvaćanja Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022., time da se zastara cijeni u okviru odluke donesene u postupku zaštite potrošača. U nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito utvrđivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvarivati djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i u odnosu što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da je pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO- a obzirom da u protivnom ne bi imalo smisla. U okviru tog treba i cijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, a prema kojoj se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će bit prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa koje je i tužitelj ovlašten štititi jer u takvom slučaju je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih povezivati.
18. Prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. od kada prava Europske unije čine dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, te je i više od onog nacionalnog prava, pa obveza primjene prava Europske unije postoje u odnosu na sve one pravne odnose nastale nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Zaštita kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je i uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane i u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.
19. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuju prava Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine uz praksu suda Europske unije i na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju a koji je u primjeni od 2005. godine.
20. Žalitelj se neosnovano poziva da prvostupanjski sud nije proveo predloženi dokaze u odnosu na financijsko vještačenje primjenom kunske kamatne stope, obzirom da takav izračun ne bi bio osnovan. Financijsko vještačenje je provedeno pravilno osnovom izračuna uplaćenih iznosa u odnosu na ugovoren anuitet u odnosu za početni tečaj CHF i kamatnu stopu, vezano za vršena daljnja plaćanja, obzirom se taj izračun i odnosi na pretplatu.
21. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o obvezi isplate pojedinog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog iznosa obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj. Pravilnom primjenom čl. 1115. ZOO-a pravilno je zaključeno da je u konkretnom slučaju tuženik (njegov pravni prednik) nepošten stjecatelj i da je, kao takav na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu morao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne, te da mu sve ono što bude osnovom istih primio ne pripada.
22. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 190. ZPP-a kada je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe jer u smislu odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Naime, preinaka tužbenog zahtjeva uslijedila je nakon provedenog financijskog vještačenja, obzirom da, kako to i prvostupanjski sud pravilno navodi, o visini zahtjeva nije tužiteljica mogla znati, kada i prije podnošenja tužbe na njezin zahtjev tuženiku da dostavi dokumentaciju predmetnog ugovora o kreditu nije udovoljeno, pa kada je tužiteljica saznala sve okolnosti relevantne za određivanje visine, navedena preinaka je pravilno prihvaćena.
23. U odnosu na žalbene navode tuženika u odnosu na priznati trošak, vezano za rješenje P-2677/2019 od 26. srpnja 2024., iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je punomoćnik tužiteljice prije završetka raspravljanja, dakle pravovremeno u smislu članka 164. stavka 3. ZPP-a, stavio zahtjev za naknadu i troška pristupa ročištu za objavu presude, te da je zamjenica punomoćnika tužiteljice pristupila ročištu za objavu presude, kada joj je presuda i uručena u skladu s odredbom članka 335. stavka 8. ZPP-a. Propust stranke da pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, rezultira presumpcijom da joj je dostava presude obavljena onoga dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje u smislu odredbe članka 335. stavka 9. ZPP-a pa, kako od dana dostave presude zakonodavac veže početak roka za žalbu, radi se o radnji potrebnoj za vođenje parnice. Stoga je taj trošak pravilno priznat.
24. Vezano za žalbene navode priznatog ukupnog troška na odbijeni dio utvrđenja ništetnog čl. 11. ugovora (t. V.), o istom se tuženik posebno nije očitovao, osim za primjenu kamatne stope i valute CHF, kao što se i o to dijelu nije posebno raspravljalo, te se i ne odnosi na zahtjev za isplatom, pa se stoga i ne može posebno cijeniti u odnosu na cjelokupno dosuđen iznos.
25. U odnosu na žalbu tužiteljice na dosuđeni parnični trošak u odnosu na rješenje P-2677/2019 od 26. srpnja 2024., ista je djelomično osnovana. Kada se cijeni ono što je priznato u odnosu na parnični trošak, tada i kako se to i žalbom navodi, pogrešno je zbrojen iznos koji je i dosuđen pa stoga u odnosu na navedene priznate radnje tužiteljici pripada ukupno iznos od 2.318,54 eura a ne iznos koji je dosuđen u visini od 2.068,54 eura. Pri tome, nisu osnovani žalbeni navodi da bi zastupanje na ročištu 15. listopada 2020. trebalo priznati iznos prema Tbr. 9. t. 1. a ne prema Tbr. 9. t. 2.. obzirom se radi o ročištu na kojem se nisu posebno provodili dokazi, kao niti saslušanja, a na predmetno ročište je pristupio samo punomoćnik tužiteljice koji je i ostao kod prijedloga navedenih tužbom. Isto tako, pravilno je i dosuđen pristup na ročište od 03. listopada 2022. obzirom je i tada punomoćnik tužiteljice također naveo i ostao kod predloženih dokaza te je na tom ročištu i zaključen prethodni postupak na kojem se posebno nisu provodili dokazi, pa je stoga i pravilno priznata nagrada po Tbr. 9. t. 2. i to u iznosu sve od 50 bodova.
26. Žalba tuženika, u odnosu na rješenje pos.br. P-2677/2019 od 3. siječnja 2024., kojim je ispravljen dio obrazloženja presude i na stranici 29. toč. 19. u drugom redu izostavlja riječ "ne", nije osnovana Prvostupanjski sud je pravilno postupio osnovom čl. 342. ZPP-a, kada je došlo do omaške, a time što navedeno ne mijenja kompletan smisao rečenice ne utječe na ispravak. Dodatni žalbeni navodi koji se odnose na prvostupanjsku odluku nisu posebno cijenjeni, obzirom je o istima odlučeno u odnosu na izjavljenu žalbu.
27. Slijedom navedenog žalbe tuženika odbijene su temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 380. t. 2. ZPP-a, kao i zahtjev za naknadom troška žalbe sukladno čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a. U odnosu na dosuđeni trošak tužiteljice odlučeno je osnovom čl. 380. t. 2. i 3. ZPP-a, dok trošak žalbe nije priznat obzirom da se radi o sporednom zahtjevu vezanom za trošak, koji u bitnom nije utvrđen osnovanim, sve prema čl. 155. ZPP-a u vezi sa čl. 166. ZPP-a.
U Puli - Pola 24. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Nataša Babić
