REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž R-56/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Crnkić Gotovac & Erceg d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina ulica 3, OIB 55545787885, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-943/2022-12 od 6. ožujka 2025., na sjednici vijeća od 24. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-943/2022-12 od 6. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I Nalaže se tuženiku Hrvatske ceste d.o.o. OIB: 55545787885, Zagreb, Vončinina 3, da tužitelju AJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike plaće isplati iznos od 10.344,03 eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom:
- na iznos od 198,86 EUR od dana 15. prosinca 2018. do isplate;
- na iznos od 198,86 EUR od dana 15. siječnja 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. veljače 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. ožujka 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. travnja 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. svibnja 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. lipnja 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. srpnja 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. kolovoza 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. rujna 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. listopada 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. studenog 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. prosinca 2019. do isplate;
- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. siječnja 2020. do isplate;
- na iznos od 202,11 EUR od dana 15. veljače 2020. do isplate;
- na iznos od 202,11 EUR od dana 15. ožujka 2020. do isplate;
- na iznos od 202,11 EUR od dana 15. travnja 2020. do isplate;
- na iznos od 202,11 EUR od dana 15. svibnja 2020. do isplate;
- na iznos od 202,11 EUR od dana 15. lipnja 2020. do isplate;
- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. srpnja 2020. do isplate;
- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. kolovoza 2020. do isplate;
- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. rujna 2020. do isplate;
- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. listopada 2020. do isplate;
- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. studenog 2020. do isplate;
- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. prosinca 2020. do isplate;
- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. siječnja 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. veljače 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. ožujka 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. travnja 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. svibnja 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. lipnja 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. srpnja 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. kolovoza 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. rujna 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. listopada 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. studenog 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. prosinca 2021. do isplate;
- na iznos od 205,78 EUR od dana 15. siječnja 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. veljače 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. ožujka 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. travnja 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. svibnja 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. lipnja 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. srpnja 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. kolovoza 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. rujna 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. listopada 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. studenog 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. prosinca 2022. do isplate;
- na iznos od 218,06 EUR od dana 15. siječnja 2023. do isplate;
u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).
3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom plaće za koju tvrdi da mu tuženik nije isplatio u spornom razdoblju obuhvaćenom tužbom sukladno odredbi članka 125. Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. (klasa: 003-01/2018-1/228, urbroj: 345-100/424-2018-1 sklopljen 29. lipnja 2018. - dalje: KU) i članka 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018. (dalje: Pravilnika), te mu s tog osnova pripada pravo na povećanje koeficijenta s 4,40 (po kojoj je tuženik isplaćivao plaću) na 4,80, kao najvišeg koeficijenta unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada tužitelj.
6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru sadržajno istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, a nije počinjena niti neka od bitnih povreda na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, po članku 365. stavku 2. ZPP-a.
6.1. Nije osnovan ni žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 4. i 14. ZPP-a, koji žalitelj obrazlaže tvrdnjom da se prije podnošenja tužbe tužitelj trebao obratiti tuženiku i Komisiji za tumačenje kolektivnog ugovora.
7. Odredbom članka 133. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023. - dalje: ZR) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Stavkom 3. istog članka je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Iz navedenog razloga tužitelj nije bio dužan podnijeti zahtjev za zaštitu prava tuženiku, jer se u konkretnom slučaju radi o postupku radi isplate novčanog potraživanja. Tuženikovo pozivanje na odredbu članka 124. stavka 3. KU-a nije osnovano jer se kolektivnim ugovorom ne mogu nepovoljnije uređivati kogentne zakonske odredbe. Naime, člankom 9. stavkom 3. ZR-a propisano je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Stoga neosnovano žalitelj ističe da se tužitelj, prije podnošenja tužbe, trebao radi zaštite svojih prava obratiti poslodavcu zahtjevom za zaštitu prava, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o novčanom zahtjevu tužitelja iz radnog odnosa, a iz istog razloga tužitelj nije bio obavezan prije pokretanja sudskog postupka tražiti tumačenje Komisije za tumačenje kolektivnog ugovora.
7.1. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a kojim tvrdi da je sud pogrešno odredio predmet raspravljanja kao novčano potraživanje iz radnog odnosa, jer je sud postupao u skladu s odredbom članka 2. ZPP-a u okviru zahtjeva koji je postavio tužitelj za koji zahtjev je nadležan temeljem odredaba ZR-a.
8. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, koje i nisu bile sporne među strankama. Tako je utvrđeno:
- da su stranke zaključile Ugovor o radu 12. veljače 2020., prema kojem je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu viši suradnik I u Tehničkoj ispostavi Sisak, Poslovna jedinica [adresa], a člankom 6. Ugovora o radu određeno je da mu pripada plaća obračunata primjenom koeficijenta 4,40 uvećana za 19,5%, što čini 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža,
- da je u vrijeme donošenja Pravilnika od 25. srpnja 2019. tužitelj zadržao isto radno mjesto, odnosno nastavio je raditi na radnom mjestu viši suradnik I sukladno Ugovoru o radu od 12. veljače 2020.,
- da je imao navršenih 60 godina života i da mu je nedostajalo pet godina staža do mirovine,
- da je tuženik obračunavao tužitelju plaću prema koeficijentu 4,40 i nakon donošenja Pravilnika o jedanaestim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 25. srpnja 2019., i
- da je nesporno razlika visine plaće prema koeficijentu 4,40 i 4,80 za utuženi period 10.344,03 eura bruto.
9. Na tako nesporno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo. Člankom 47. KU-a regulirano je pravo radnika da za obavljeni rad prima plaću, a koja se sastoji od osnovne plaće utvrđene na osnovi složenosti poslova radnog mjesta na kojemu radnik radi i normalnih uvjeta rada na tom radnom mjestu, dodatka na plaću za radni staž, dodatka na plaću za posebne uvjete rada i dodatka na plaću za policu osnovnog dopunskog zdravstvenog osiguranja. Odredbom članka 50. stavka 2. KU-a utvrđena je najniža osnovna plaća
– osnovica za obračun plaće u iznosu od 3.160,98 kuna, dok su radna mjesta razvrstana i vrednuju se prema grupama poslova i koeficijentima kako je to određeno člankom 52. KU-a. Ugovorom o drugim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. od 6. svibnja 2019. mijenjan je stavak 2. članak 50. KU-a i propisano: „Utvrđena najniža osnovna plaća – osnovica za obračun plaće od 01. siječnja 2019. godine iznosi 3.185,80 kuna“, te se osnovica za obračun plaće Ugovorom o četvrtim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. od 8. srpnja 2020. , a koje odredbe se primjenjuju od 1. lipnja 2020. , povećava na iznos od 3.230,10 kuna. U članku 125. KU-a je propisano: „Radnik ima pravo na najviši koeficijent za obračun plaće unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada njegovo radno mjesto, ukoliko se mijenjaju akti poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto, pod uvjetom ispunjenja jednog od sljedeća dva uvjeta: ako je navršio 60 godina starosti, te ako mu do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju“. Pravilnikom je propisana promjena članka 19. Pravilnika, koji se mijenja te glasi: „Radnik ima pravo na najviši koeficijent za obračun plaće unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada njegovo radno mjesto, ukoliko se mijenjaju akti poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto, pod uvjetom ispunjenja jednog od sljedeća dva uvjeta: ako je navršio 60 godina starosti, te ako mu do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju“. Odredbom članka 56. KU propisano je: „Osnovna plaća radnika (ugovoreni koeficijent) uvećava se za svaku navršenu godinu radnog staža (efektivni rad) radnika za 0,5%“, slijedom čega je tuženik tužitelju, osim obračuna plaće po najvišem koeficijentu unutar grupe radnih mjesta, imao istom pridodati i uvećanje za radni staž. Komisija za tumačenje kolektivnog ugovora u pogledu odredbe članka 125. KU-a nije dala nikakvo tumačenje.
10. Stoga je pravilno prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja jer su odredbe članka 125. KU-a i članka 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018. identične, te tuženik pogrešno interpretira članak 125. KU-a navodeći da promjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima ni na koji način ne utječu na radno mjesto tužitelja ni na njegovu plaću i da se članak 125. KU-a treba tumačiti samo kao zaštita (postojećih) prava radnika i samo u slučaju mijenjanja akta poslodavca koji bi mogao imati za posljedicu smanjenje plaće radnika ili akta koji ima za svrhu reorganizaciju poslodavca.
11. Takvo tumačenje tuženika nije osnovano, jer su odredbe članka 125. KU-a i članka 5. Pravilnika jasne te reguliraju situaciju promjene akata poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto i predviđa dva uvjeta: da je radnik navršio 60 godina starosti ili da radniku do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do pet godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (što je nesporno kod tužitelja), kao i da u skladu s odredbom članka 319. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.), odredbe ugovora treba tumačiti i primjenjivati onako kako glase pa je stoga neosnovana interpretacija tuženika kako bi se odredba trebala tumačiti i primjenjivati isključivo kao mehanizam sprječavanja smanjenja plaće radnika.
12. Prvostupanjski sud je također pravilno odbio kao neosnovan stav tuženika kako je za promjenu plaće tužitelja trebao biti sklopljen dodatak ugovora o radu kojim se mijenja plaća i koji dodatak bi se primjenjivao za vrijeme trajanja KU-a, jer propust tuženika da tužitelju ponudi dodatak ugovora o radu ne utječe na pravo tužitelja da ostvaruje svoje novčano potraživanje pozivom na odredbe KU-a, jer se u smislu odredbe članka 9. stavka 3. ZR-a radi o primjeni za radnika najpovoljnijeg prava koje mu pripada temeljem odredaba KU-a.
13. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tuženik nije tužitelju priznao pravo na povećanje koeficijenta s 4,40 na 4,80 kao najvišeg koeficijenta unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada tužitelj, već mu je nastavio isplaćivati plaću prema nižem koeficijentu 4,40 suprotno članku 125. KU-a i članka 5. Pravilnika, te je stoga u obvezi tužitelju isplatiti razliku plaće između koeficijenata 4,40 i 4,80 u utuženom periodu u iznosu od 10.344,03 eur bruto, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15-og u mjesecu za prethodni mjesec.
14. Slijedom navedenog, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.
U Puli-Pola 24. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Biljana Bojanić
