REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-356/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2067/2024-17 od 7. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2067/2024-17 od 7. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: I. Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 236-279/2005 koji su stranke zaključile dana 30. studenoga 2005. godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 30. studenoga 2005. godine pa nadalje.

II.Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 13.978,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 5,14 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 8,79 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 12,07 EUR sa kamatom od 2.2.2009. godine

− iznos od 13,72 EUR sa kamatom od 2.3.2009. godine

− iznos od 9,34 EUR sa kamatom od 31.3.2009. godine

− iznos od 9,96 EUR sa kamatom od 30.4.2009. godine

− iznos od 5,62 EUR sa kamatom od 1.6.2009. godine

− iznos od 1,25 EUR sa kamatom od 30.6.2009. godine

− iznos od 2,23 EUR sa kamatom od 31.7.2009. godine

− iznos od 4,18 EUR sa kamatom od 31.8.2009. godine

− iznos od 4,01 EUR sa kamatom od 30.9.2009. godine

− iznos od 2,48 EUR sa kamatom od 2.11.2009. godine

− iznos od 5,74 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 8,70 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 11,58 EUR sa kamatom od 1.2.2010. godine

− iznos od 11,75 EUR sa kamatom od 1.3.2010. godine

− iznos od 17,67 EUR sa kamatom od 31.3.2010. godine

− iznos od 16,58 EUR sa kamatom od 30.4.2010. godine

− iznos od 20,12 EUR sa kamatom od 1.6.2010. godine

− iznos od 37,01 EUR sa kamatom od 30.6.2010. godine

− iznos od 30,32 EUR sa kamatom od 2.8.2010. godine

− iznos od 44,75 EUR sa kamatom od 31.8.2010. godine

− iznos od 40,77 EUR sa kamatom od 30.9.2010. godine

− iznos od 32,74 EUR sa kamatom od 2.11.2010. godine

− iznos od 47,88 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 65,05 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 52,89 EUR sa kamatom od 31.1.2011. godine

− iznos od 57,57 EUR sa kamatom od 28.2.2011. godine

− iznos od 52,14 EUR sa kamatom od 31.3.2011. godine

− iznos od 53,13 EUR sa kamatom od 30.4.2011. godine

− iznos od 76,11 EUR sa kamatom od 31.5.2011. godine

− iznos od 78,35 EUR sa kamatom od 30.6.2011. godine

− iznos od 105,97 EUR sa kamatom od 1.8.2011. godine

− iznos od 87,69 EUR sa kamatom od 31.8.2011. godine

− iznos od 76,89 EUR sa kamatom od 30.9.2011. godine

− iznos od 75,74 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 74,90 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 80,05 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 84,55 EUR sa kamatom od 31.1.2012. godine

− iznos od 85,15 EUR sa kamatom od 29.2.2012. godine

− iznos od 82,04 EUR sa kamatom od 31.3.2012. godine

− iznos od 84,14 EUR sa kamatom od 30.4.2012. godine

− iznos od 85,57 EUR sa kamatom od 31.5.2012. godine

− iznos od 83,16 EUR sa kamatom od 30.6.2012. godine

− iznos od 83,79 EUR sa kamatom od 31.7.2012. godine

− iznos od 81,98 EUR sa kamatom od 31.8.2012. godine

− iznos od 77,38 EUR sa kamatom od 1.10.2012. godine

− iznos od 82,30 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 84,30 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

− iznos od 82,84 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

− iznos od 74,97 EUR sa kamatom od 31.1.2013. godine

− iznos od 81,66 EUR sa kamatom od 28.2.2013. godine

− iznos od 82,31 EUR sa kamatom od 2.4.2013. godine

− iznos od 79,62 EUR sa kamatom od 30.4.2013. godine

− iznos od 71,48 EUR sa kamatom od 31.5.2013. godine

− iznos od 71,14 EUR sa kamatom od 1.7.2013. godine

− iznos od 73,27 EUR sa kamatom od 31.7.2013. godine

− iznos od 11.105,91 EUR sa kamatom od 16.8.2013. godine po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 31. listopada 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.576,42 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravodobnu žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, odredbu čl. 7. ZPP, da su neosnovani navodi tužitelja kako nije bio informiran o svim značajkama ugovora, da tužitelj nije priložio dokaze u prilog svojih tvrdnji; da sud nije odlučio o protivljenju preinaci tužbenog zahtjeva, ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 186b. ZPP, da je tužbeni zahtjev bio neuredan i nepodoban za postupanje, da se o tome sud nije očitovao, da je valjalo saslušati javnog bilježnika, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je neosnovano i neobrazloženo sud odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Majde Korljan; da sud nije izveo dokaze koje je tuženik predložio te mu je i time onemogućio raspravljanje, da je valjalo ocijeniti osnovanim prigovor zastare, da tužitelj nema pravni interes na podnošenje tužbe kojom bi se utvrđivala ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu; da se ne radi o naknadi štete; da sud nije dao jasne razloge zašto su odredbe ništetne; da je tuženik postupao u skladu s odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, da do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će tečaj značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno, da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena. Ukazuje i da je glede tijeka zateznih kamata pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osporava i odluku o trošku. Predlaže usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmetni postupak je po drugi puta u žalbenom postupku nakon što je odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-1296/2024-2 od 16. rujna 2024. potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovi broj P-1983/ 2020-39 od 5. srpnja 2024. u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan prvi tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj 236-279/2005 ništetan u cijelosti i da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 84.593,70 eura sa zateznim kamatom, te ukinuta u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru i da je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 13.978,46 eura sa zateznom kamatom uslijed ništetnosti te odredbe, a s uputom da u postupku valja pozvati vještaka na glavnu raspravu uslijed počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP. U ponovnom postupku prvostupanjski sud je postupio po uputi i otklonio počinjenu povredu.

6. Predmet spora je, sada, zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu broj 236-279/2005 od 30. studenog 2005. sklopljenim između tužitelja i (nesporno prednika) tuženika te isplata iznosa od 13.978,46 eura sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose u razdoblju počevši od listopada 2008. do kolovoza 2013. Tužba je podnesena 13. studenog 2020.

7. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 236-279/2005 30. studenog 2005., da je istim tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.770,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je rok otplate bio do 31. prosinca 2030., početna kamatna stopa 3,99%, da je u čl. 6. tog Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnim stopama kreditora, da se ista tijekom trajanja ugovora mijenjala te su se povećavali anuiteti, da je ugovorena valutna klauzula (čl. 3. točka II. st. 2. u svezi sa čl. 2. Ugovora).

7.1. Sporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, visina zahtjeva, prigovor zastare.

8. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja prihvatio je zahtjev tužitelja utvrdivši:

- da tužitelj ima status potrošača jer je kredit korišten za kupnju prve nekretnine, odnosno stambeno zbrinjavanje obitelji

- da se radilo o standardnom ugovoru, unaprijed sastavljenom od strane banke

- da se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora

- da u svezi ništetnosti valutne klauzule u CHF, valja prihvatiti pravno shvaćanje izraženo u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. - da je u tzv. kolektivnom sporu utvrđeno da su odredbe iz ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo ništetne; da su bile nerazumljive za klijente, da im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg istih, da su banke bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, da su svjesno o tome propustile informirati korisnike kredita, da su odredbe bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača,

- da je u povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje

- da nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu (i promjenjivu kamatnu stopu), ali da činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, nepoštenom jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita će biti u obvezi vratiti, niti koju će cijenu za to platiti

- da je sud vezan za utvrđenja iz parnice tzv. kolektivnog spora, čl. 502.c u svezi sa čl. 502.a ZPP

a iz čega zaključuje da se radi o nepoštenim, time ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli kojom se glavnica iz ugovora vezuje uz valutu švicarski franak, slijedom čega valja primijeniti fiksni tečaj na dan 20. prosinca 2005. u iznosu 1Chf=4,760000 HRK, da iz nalaza vještaka Majde Korljan (kojeg prihvaća u cijelosti kao stručnog cijeneći i da je vještak na raspravi otklonila sve prigovore tuženika) slijedi da je tužitelj tuženiku više platio osnovom te ništetne odredbe iznos od 13.978,46 eura;

- da tuženik nema pravo na negativne tečajne razlike jer niti je u tom smislu postavljen protutužbeni zahtjev, niti prigovor prijeboja

- da prigovor zastare nije osnovan cijeneći pravno shvaćanje VSRH da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 13. studenog 2020. nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima;

a slijedom čega, primjenom odredbi čl. 103., u svezi člankom 105. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99-dalje ZOO/91) koje odredbe se primjenjuju temeljem članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; dalje ZOO/05), te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) te i čl. 324. st. 1. i čl. 1111. ZOO/05 prihvaća zahtjev tužitelja.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je pobijana odluka pravilna i zakonita. Dijelom je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je valjalo primjenjivati u potpunosti odredbe ZOO/91, ali je i pravilnom primjenom istoga o zahtjevu valjalo jednako odlučiti jer su u tom segmentu odredbe ZOO/91 i ZOO/05 istovjetne.

10. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

10.1. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nema niti proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Zato nije nedostatak obrazloženja, niti bitna povreda kada sud prvog stupnja ne provodi neke dokaze koje je predlagao tuženik ili ih ne vrednuje na način kako to tuženik smatra da treba. Sud prvog stupnja se pravilno vodio bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao, što je i valjano obrazložio. Pravilno je prihvatio i nalaz vještaka koji je isti dodatno izložio na glavnoj raspravi ukazujući da su prigovori tuženika na nalaz paušalni, da je koristila tečaj na dan plaćanja, a ako tuženik smatra da je neki tečaj pogrešan, valjalo je navesti na koji se to točno određeno tečaj odnosi. Nedostatak nije niti okolnost da nije obrazlagao prvostupanjski sud postojanje pravnog interesa tužitelja jer je tužitelj uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe konkretnog Ugovora koji temelji na utvrđenjima iz tzv. kolektivnog spora (pa svakako postoji pravni interes), postavio i zahtjev za isplatu, odnosno kondemnatorni zahtjev gdje se postojanje pravnog interesa pretpostavlja.

11. Valja ponoviti, kako je već bilo navedeno u ranijoj odluci ovoga suda, da nije bilo potrebe za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika na okolnost razumijevanja ugovora o kreditu, niti je od značaja da je ugovor solemnizirana isprava jer se iz te činjenice ne može izvesti zaključak da su stranke pregovarale o odredbama Ugovora, a niti da su tužitelju prije sklapanja istog objašnjene sve pravne posljedice ugovora. Osim toga, već je i Ustavni sud Republike Hrvatske u više odluka, pa i u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zaključio da se saslušanjem javnog bilježnika „ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti … rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.“ Glede saslušanja preostalih svjedoka, valja navesti da je tuženik odustao od saslušanja istih i to svjedoka GJT, RJ, HJ i ĆJ, pa i djelatnika JJ, pa su u tom smislu njegovi žalbeni navodi neosnovani u cijelosti.

12. Nema niti nepravilne primjene odredbe čl. 7. st. 1. ZPP jer su stranke, odnosno tužitelj iznio činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

13. Dakle, da stranke nisu pregovarale slijedi osim iz iskaza tužitelja i iz drugih izvedenih dokaza u konkretnom slučaju, a i već je utvrđeno u postupku po tzv. kolektivnoj tužbi. Naime, iz iskaza tužitelja jasno slijedi da se o predmetnoj odredbi Ugovora, odnosno valutnoj klauzuli nije pregovaralo, da ga je dočekao već napravljen Ugovor, da mu nitko ništa nije objasnio, niti za kamatu, niti za valutu.

14. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP jer tuženik je odustao od predloženih personalnih dokaza, a time što nisu prihvaćeni kao osnovani njegovi navodi u smislu nepostojanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno njegova ustrajanja u prigovorima na nalaz vještaka, iako ih je i vještak ocijenio paušalnima, ne dovode do toga da je tuženiku onemogućeno raspravljanje u postupku.

15. Bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.b ZPP nije počinjena, kako je isto već ranije obrazloženo u ranijoj odluci ovoga suda, obzirom je tužitelj u tužbi osnovano predložio da se tuženiku naloži dostava isprava potrebnih za uređenje tužbenog zahtjeva, što je prvostupanjski sud pravilno i zakonito dopustio, očito smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Kako je u predmetnoj pravnoj stvari tužitelj postavio određen zahtjev po primitku nalaza vještaka financijske struke i to bez da ga je sud na to pozvao rješenjem, to neosnovano tuženik ukazuje na nepravilnu primjenu odredbe čl. 186.b ZPP. Dakle, ne radi se o preinaci tužbe, već o slučaju iz čl. 186.b st. 4. ZPP, pa nema niti nepravilne primjene odredbe čl. 190. ZPP.

16. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim zapravo negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz čl. 502.a. st. 1. ZPP jer je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnike kredita, sve u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik (slijednik Hypo Alpe-Adra-Bank d.d. Zagreb) za kojeg je navedenim presudama utvrđeno da je povrijedio pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz toga spora odnose i na predmet ovoga spora. Dakle, presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena je i protiv ovdje tuženika, a tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O predmetnom govori i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Ista je materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine.

18. I po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja je pravilno izveo zaključak da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna jer se radi o odredbi sadržanoj u Ugovoru unaprijed formuliranom od strane trgovca, banke, a na koje odredbe tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, niti je mogao o istoj pregovarati. Da je tome tako upravo slijedi iz u ukupnosti svih izvedenih dokaza. Iz iskaza tužitelja slijedi da mu ništa nije pojašnjavano prilikom sklapanja ugovora, da o odredbama nije mogao pregovarati, da je stan koristio za osobne potrebe, da je išao u banku kad su se rate povećavale, ali da su mu rekli da se ništa ne može promijeniti, da su mu u banci taj ugovor ponudili kao povoljniji u odnosu na kredit u eurima. Dakle, tužitelj kao prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu (koja je nesporno bila dopuštena pozitivnim propisima) u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu, trebao biti o tome obaviješten. Dakle, odredba nije razumljiva, jasna. Nastavno, valutna klauzula na predmetni način ugovorena o kojoj ovisi obveza tužitelja dovela je, uslijed promjene tečaja, do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, primjenom odredbi ZZP/03 na konkretne činjenice sud prvog stupnja je proveo i test poštenosti odredbe jer tužitelj nije mogao procijeniti posljedice koje ovakva odredba ima za njegovu financijsku obvezu, a niti mu je tuženik kao profesionalac, banka, dao kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba Ugovora o kreditu nije bila ni jasna ni lako razumljiva, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga, neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbe Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama.

19. Ovaj sud prihvaća da se u osnovi radi o uočljivoj odredbi, ali nije razumljiva i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer je cijena bitan sastojak ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o kojoj nije pregovarano, tuženik je kao banka potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91 koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO/91 kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 18. st. 2. ZOO/91, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

20. Dakle, takva je odredba u konačnici dovela do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, koja je utvrđena u nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a ista se ne može smatrati beznačajnom. Pritom neosnovano tuženik ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP jer osim što je vještak usmeno iznio nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi, vještak je i odgovorila na sve primjedbe tuženika te je u nalazu utvrdila i pozitivne i negativne tečajne razlike.

21. Neosnovano tuženik prigovara načinu izrade nalaza vještaka u smislu da je valjalo primijeniti promjenjivu kamatnu stopu koja je važila za kunske kredite. Naime, predmet postupka samo je odredba o valutnoj klauzuli te je pravilno vještak vodio računa o promjenama tečaja u odnosu na onaj prvotno ugovoreni, a koji je jedini posljedica prave i slobodne volje stranaka. Valja ponoviti da je valutna klauzula ništena odredba uslijed izostalog pojedinačnog pregovaranja, odnosno izostanka potpune obavijesti glede potrebnih parametara glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica u švicarskom franku te nastavno stvaranja znatne neravnoteže.

22. Ništetnošću odredbe postoji obveza svake strane vratiti ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, odnosno odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91, pa je tuženik u obvezi tužitelju isplati više naplaćenu razliku i to onu koja se dobije kada se u odnos stavi iznos plaćen nakon primjene valutne klauzule s onim koji bi bio obračunat da te klauzule nije bilo. Dakle, tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe prema pravilima o stjecanju bez osnove.

23. Stoga, neosnovno tuženik u žalbi ukazuje na nepravilnost nalaza vještaka, a sud prvog stupnja pravilno je prihvatio izračun vještaka te u konačnici prihvatio i zahtjev tužitelja.

24. Nastavno, glede negativnih tečajnih razlika valja navesti da osim što tužitelj nije ništa stekao bez osnove, pa stoga nema niti obveza vraćanja jer ništa nije primio, tuženik nije istaknuo niti procesnopravni odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja, niti podnio protutužbu. Odredbama ZZP/03 zaštita je ustanovljena upravo radi zaštite potrošača, a ne drugih, pa niti banaka kao trgovaca u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule) tuženik ne može izvlačiti koristi. Niti iz odluke VSRH Rev 1277/2022 u svezi s odlukom Rev 549/2023 ne može se izvesti zaključak na koji ukazuje tuženik (da je valjalo uvažiti prigovore tuženika za razdoblje kada su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži) jer je u odluci broj Rev 549/2023 navedeno samo da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO/05, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

25. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se radi o ništetnoj odredbi, čl. 103. st. 1. ZOO/91 (Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.), a u cilju postupanja sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i odredbi čl. 210. st. 1. ZOO/91 (kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.) pravilno je zaključio i u tom smislu dao zadatak vještaku za izradu nalaza na način da se primijeni početni tečaj CHF.

26. Dakle, nije nedopušteno ugovarati valutnu klauzulu u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko i što to konkretno znači, osobito kada je u konačnici ista dovela do značajne neravnoteže. Kod ovoga pitanja, kao i kod pitanja zastare treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu RJT i GJTA protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena. Nastavno, presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njezine ekonomske posljedice, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

27. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 214. ZOO/91. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat plaćene kamate sa zateznim kamatama od dana kada su preplaćene, a budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

28. Glede prigovora zastare valja navesti da prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-33/2022-2 „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora….. „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. …. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Stoga, cijeneći objedinjeno pravno shvaćanje, proizlazi zaključak, da potraživanje nije zastarjelo jer je tužba podnesena 13. studenog 2020., a odluka u kolektivnom sporu pravomoćna 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije koje valja primjenjivati u odnosu na sve pravne odnose koji su u području primjene prava EU, a koji su odnosi nastali nakon ulaska RH u EU 1. srpnja 2013. Na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

29. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

30. Glede odluka o trošku postupka koja je ispitana u granicama određenih žalbenih navoda, valja navesti da neosnovano tuženik prigovara glede obračunate vrijednosti boda. Naime, odredbom Tbr. 52. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane… primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga, je pravilno kao vrijednost boda računat iznos od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), s obzirom da je rasprava zaključena 13. siječnja 2025. (glede prvog zahtjeva 5. lipnja 2024.), a da je Tarife „Narodne novine“ 138/2023 stupila na snagu 27. studenog 2023.

30.1. U svezi žalbenih navoda glede retroaktivnosti valja navesti da je odlukom Ustavnog suda RH U-II-714/2024 od 23. travnja 2024. već odbačen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti u Ustavom i zakonom tarifnih brojeva 52., i 54. Tarife.

30.2. Također, i glede prvotnog i glede podrednog zahtjeva raspravljalo se o istim bitnim činjenicama, pa je stoga pravilno u konkretnom slučaju odluka o troškovima temeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, neovisno što je kao neosnovan odbijen prvi postavljeni zahtjev tužitelja.

30.3. Dakle, odluka o trošku je pravilna, a odluka o trošku tuženika sadržana je u ovakvoj odluci o trošku utemeljenoj na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

31. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st 1. ZPP.

U Puli 24. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško