REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-289/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćniku Aleksandru Joksoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. (OIB:02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 10691/21-19 od 26. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10691/21-19 od 26. listopada 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

III. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.650,47 eura/27.504,33 kune, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako je pobliže naznačeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 31. prosinca 2006. na iznos od 0,17 eura/1,28 kuna do zaključno 14. prosinca 2012. na iznos od 1.027,49 eura/7.741,64 kune do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. II., da se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.841,54 eura/13.875,08 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana;

2. Protiv navedene odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svoje punomoćnice zbog svih zakonskih žalbenih razloga, sa obrazloženjem, u bitnome, da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je sud prvog stupnja odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu smatrao ništetnim jer da je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite, da sud govori o apstraktnoj pravnoj zaštiti i kolektivnom sporu a zanemaruje konkretni ugovorni odnos, da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF ili uz valutu euro što je općepoznato i nesporno je da su postojale mogućnosti odabira kredita vezanog uz valutu CHF ili valutu euro, da sud nalaže isplatu iznosa od 3.650,47 eura koji iznos tužitelj ni jednim podneskom ne potražuje, da je predmetni Ugovor o kreditu zatvoren 2012. godine a kako je dakle ugovorni odnos okončan 2012. godine tako ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti pa se ni ne primjenjuje odluka iz predmeta Potrošač jer se ta odluka odnosila na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga.

2.1. Nadalje ističe tuženik da zastarni rok nije prekinut niti je hipotetski mogao biti prekinut tužbom o kolektivnom sporu s obzirom da je i prije toga spora u većem dijelu nastupila zastara. U ovom slučaju radi se o privremenim potraživanja koja zastarijevaju u roku od tri godine. Kako je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen a tužitelj je isticao djelomičnu ništavost spornih odredaba – radi se o eventualnoj zabrani manjeg značaja pa je sud primjenom odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Osporava se i odluka o troškovima postupka s obzirom da zbog navedenih žalbenih razloga trošak nije trebao biti dosuđen tužitelju.

2.2. Žalbeni je prijedlog tuženika da se preinači pobijana presuda "na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. U svom odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica predlaže da se žalba odbije i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da joj se zbog ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9012099579 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i protivnice osiguranja te tuženika kao kreditora koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Marijana Miškovića iz Ivanić-Grada pod poslovnim brojem OU- 380/06 21. studenog 2006., a kojim odredbama je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) - isplati preplaćeni iznos za razdoblje od prosinca 2006. do prosinca 2012.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 17. studenog 2006. sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i protivnice osiguranja sa tuženikom kao davateljem kredita navedeni Ugovor o kreditu slijedom kojega je tužiteljici dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.645,75 CHF na rok otplate od 84 mjeseci;

-da je čl. 4. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10% godišnje;

-da je u čl. 6. Ugovora ugovoren način otplate kredita i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja prema otplatnom planu s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, da se kamata obračunava u CHF te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

-da je prema čl. 2. Ugovora vidljivo da se radi o namjenskom Ugovoru za kupnju motornog vozila;

-da je od početka otplate kredita (31. prosinca 2006.) do dana otplate kredita (14. prosinca 2012.) tečaj CHF oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom realizacije kredita te su posljedično nastale razlike u obvezi tužiteljice prilikom otplate kredita i iznosa kojega bi trebala isplatiti po nepromjenjivom ugovorenom tečaju s time da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit. U tom je razdoblju, prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, došlo do razlike više obračunatog iznosa u odnosu na valutnu klauzulu između naplaćenih iznosa i onih koji bi bili naplaćeni po početnom tečaju od 3.650,47 eura.

9. Prvostupanjski je sud s obzirom na navedena utvrđenja zaključio, da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz CHF jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a da tuženik nije informirao tužiteljicu o parametrima o kojima ovisi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je tužiteljici omogućio da na ravnopravno bazi pregovara o toj ugovornoj odredbi.

9.1. Nadalje da nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne jer da je primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a dovoljno se pozvati na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto tako da su te odredbe (iz Ugovora) sadržajno izražene na identičan način kao i one iz navedenog postupka. Stoga je sud prvog stupnja posljedično tome zaključio da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu s osnova valutne klauzule (zbog razlike u tečaju CHF) koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u iznosu od 3.650,47 eura (prema postavljenom zahtjevu od 05. lipnja 2023., stranica 103 do 105 spisa) prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

10. Sud prvog stupnja nalazi neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženika (čl. 241. ZOO-a) jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a koja je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom u odnosu na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018 počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena 24. prosinca 2021.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima se ukazuje na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 17. studenog 2006. kojima je tuženik bio ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju građana valja reći da je žalba tuženika neosnovana s obzirom na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 - dalje ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. u kojoj je tuženik bio stranka postupka, i koja suprotno žalbenim navodima, obvezuje prvostupanjski sud pa posljedično sa time prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih zakonskih odredbi obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

11.1. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i u čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP-u iz 2007. godine.

11.2. Postupajući na navedeni način, tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

12. Međutim valja navesti i da presude donesene u navedenom kolektivnom sporu se odnose na prosječne potrošače, a po prirodi stvari, u tom se sporu nije utvrđivalo kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ugovora o kreditu što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača, odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora. Tuženik u tom pravcu nije predlagao određene dokaze (npr. saslušanje djelatnika banke) pa ovaj drugostupanjski sud stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-548/2021 od 30. lipnja 2022., ocjenjuje kako u konkretnom slučaju tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti je u tom smislu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

13. U odnosu na pitanje zastare potraživanja valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipanj 2018.) zbog čega u konkretnom slučaju u odnosu na ništetnost odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nije došlo do zastare novčane tražbine tužiteljice. Nadalje prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba imati u vidu i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. te da pravo Europske unije čini dio i njezinog pravnog poretka te se mora primjenjivati. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska RH u Europsku uniju.

13.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jeste u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZZP-a ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

13.2. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem razdoblju se neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obaveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

13.3. Slijedom svega navedenog proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe – računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a ispravno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, tuženik ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan isplatiti tužiteljici, a za što su dati jasni i prihvatljivi razlozi - uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom. Odluka o tijeku zateznih kamata je pravilna jer prema okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da je tuženik kao trgovac nepošteni stjecatelj pa je u obvezi isplatiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

15. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife).

16. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja (po čl. 368. st. 1. ZPP-a). Kako je odbijena žalba tuženika valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a). Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu tuženika jer taj trošak u procesnom smislu nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 24. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus