REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-302/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mirku Budiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB:53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-714/2021- 33 od 27. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika – i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-714/2021-33 od 27. siječnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-3531212 od 20. lipnja 2006., solemniziranom po javnom bilježniku Domagoju Matejčiću iz Splita, pod brojem OU-275/06 dana 21. lipnja 2006., u dijelu u kojem je tim odredbama ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora kao i dijelu u kojem je tim odredbama ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima (CHF);

-u st. II., da se nalaže tuženiku, da u roku od 15 dana, isplati tužitelju iznos od 3.033,20 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako je pobliže naznačeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 30. rujna 2006. do isplate na iznos od 0,16 eura do zaključno 01. srpnja 2013. do isplate na iznos od 74,49 eura;

-u st. III., da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 827,36 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos";

-u st. IV., da se odbija kao neosnovan prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu od 191,62 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose;

-u st. V., da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.002,69 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 27. siječnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremene i dopuštene žalbe podnose tužitelj i tuženik putem svojih punomoćnika.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv st. III. i V. izreke prvostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako nije sporno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF. Taj stav Vrhovnog suda RH polazi od činjenice da je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača. Međutim, zastara prava tužitelja u konkretnom slučaju zahtjevati povrat više plaćenog s osnove ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije nastupila budući da je ništetnost tih odredbi obzirom na prigovore tuženika koji su iznijeti u odgovoru na tužbu tijekom postupka utvrđeni u st. I. izreke presude koje je donijeto u ovom postupku, a to je i u skladu sa pravnim shvaćanjima sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. Osporava se i odluka o troškovima postupka s obzirom da je tužiteljici trebalo priznati trošak u cijelosti jer za odbijeni dio zahtjeva nisu nastali posebni troškovi a isto tako tužiteljici je neosnovano djelomično priznat trošak vještačenja jer je isti bilo potrebno priznati neovisno o uspjehu u sporu u iznosu od 670,00 eura.

3.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se preinači st. III. izreke prvostupanjske presude i "naloži tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 827,36 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom" kao i da se preinači odluka o troškovima postupka iz st. V. odluke i tužitelju dosude "daljnji troškovi postupka u iznosu od 564,86 eura".

4. Tuženik u odnosu na t. I., II., IV. i V. podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome, navodi da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnim dijela čl. 2. Ugovora jer je odbijeni za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope. Stoga je u tom dijelu počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP). Tuženik ne vidi u čemu se točno sastoji neravnoteža ugovornih stana, a još manje smatra da bi ta neravnoteža bila značajna. Prvostupanjski sud uopće nije utvrdio činjenično stanje i ničim nije obrazložio činjenice na temelju kojih je zaključio o osnovanosti zahtjeva tužitelja već je samo paušalno naveo kako je presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da su određene odredbe raznih ugovora o kreditu ništetne, pa da je slijedom toga i ovaj zahtjev tužitelja osnovan.

4.1. Ukazuje da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi dovesti do neravnoteže na štetu potrošača. S time u vezi smatra da su sve činjenice koje su stranke iznijele i svi dokazi koje su predložili relevantni za odluku u sporu, a sud je trebao obrazložiti razlog zbog kojih su te činjenice i dokazi irelevantni. Ustraje na prigovoru zastare te smatra da je pogrešan i netočan navod suda da zastara nastupa protekom pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite. Ukazuje i na odredbe čl. 215. i čl. 218. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) i odredbu čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) iz 2009. Osim toga, ukazuje i na odredbu čl. 1115. ZOO-a te smatra da je nejasno zašto je prvostupanjski sud zateznu kamatu dosudio na svaki pojedinačno plaćeni iznos počev od dana isplate budući se tuženik nipošto ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Prvostupanjska je presuda nerazumljiva pa je u postupku počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Osporava i odluku o troškovima postupka jer je tuženiku naloženo da naknadi tužitelju trošak pet obrazloženih podnesaka što da je u suprotnosti sa Tbr. 8. t. 1. Odvjetničke tarife. Isto tako tužitelju je priznat cjelokupan iznos predujma za provođenje vještačenja, a zahtjev tužitelja je odbijen s osnove promjenjive kamatne stope.

4.2. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijana presuda preinači "na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja", odnosno podredno da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak žalbe.

5. Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

6. Odgovor na te žalbe nije podnesen.

7. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

8. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu se zbog ništetnosti odredba čl. 1., 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-3531212 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, KE kao sudužnika te tuženika koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Domagoja Matejčića pod poslovnim brojem OU- 275/06 21. lipnja 2006., a kojim odredbama je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa Odlukom banke o kamatnim stopama - izvrši isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tom Ugovoru radi povećanja redovne kamate iznad 5,20% godišnje te isplata preplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj CHF za razdoblje od rujna 2006. do srpnja 2013.

10. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 20. lipnja 2006. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita, KE kao sudužnika te tuženika kao davatelja kredita navedeni Ugovor o kreditu slijedom kojega je tužitelju dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.850,00 CHF na rok otplate od 84 mjeseci;

-da je čl. 2. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20% godišnje;

-da je u čl. 7. Ugovora ugovoren način otplate kredita i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;

-da je prema čl. 6. Ugovora vidljivo da se radi o namjenskom Ugovoru za kupnju motornog vozila;

-da je banka mijenjala kamatne stope te da je o tome obavještavala korisnika kredita i to tako što se je kamatna stopa od 5,20% godišnje na dan sklapanja Ugovora, tijekom otplate kredita više puta mijenjala pa je tako anuitet iznosio 382,02 CHF 26. lipnja 2006. da bi 01. listopada 2011. iznosio 402,53 CHF s time da je tužitelj 01. srpnja 2013. u cijelosti otplatio kredit. U tom je razdoblju, prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa, oecc došlo do razlike više obračunate i naplaćene kamate (827,36 eura) te u odnosu na valutnu klauzulu kao razliku između naplaćenih iznosa i onih koji bi bili naplaćeni po početnom tečaju (3.033,20 eura), sve izraženo pojedinačno za svaki anuitet predmetnog kredita;

-da su ugovorne odredbe iz čl. 1. 2. i 7. o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli jasne i lako uočljive no ne i razumljive jer da ovise isključivo o odluci tuženika bez precizno određenih uvjeta za koju se veže promjena kamatne stope te tečaj, da je na tuženiku bio teret dokaza da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo što tuženik nije dokazao što da je suprotno odredbama ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) pa da su stoga te ugovorne odredbe ništave.

11. Prvostupanjski je sud s obzirom na navedena utvrđenja zaključio, da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna jer je mijenjana jednostranom odlukom banke bez ugovorenih parametara. Nadalje da je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz CHF jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te prednik tužitelja nije mogao na istu utjecati. Isto tako da su obje ugovorne odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da su prema čl. 81. i 82. u vezi sa čl. 87. st. 1. ZZP-a ("Narodne novine" broj 96/03) ništetne.

11.1. Nadalje da nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne jer da je primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a dovoljno se pozvati na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto tako da su te odredbe (iz Ugovora) sadržajno izražene na identičan način kao i one iz navedenog postupka. Stoga je sud prvog stupnja posljedično tome zaključio da tužitelju djelomično pripada pravo na zahtijevanu isplatu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i to u odnosu na valutnu klauzulu u iznosu od 3.033,20 eura prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a dok je zahtjev s osnova promjenjive kamatne stope odbijen jer je podnesen nakon proteka zastarnog roka.

12. S tim u vezi sud prvog stupnja nalazi djelomično neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženika (čl. 241. ZOO-a) jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a koja je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018 počela teći ispočetka. Kako je predmetna tužba podnesena 24. veljače 2021. sud zaključuje da nije nastupila zastara za potraživanja s osnova valutne klauzule dok je zbog proteka petogodišnjeg zastarnog roka nastupila zastara za potraživanja s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 827,36 eura.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima se ukazuje na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 20. lipnja 2006. kojima je tuženik bio ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama valja reći da je žalba tuženika neosnovana s obzirom na odredbu čl. 118. ZZP-a ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. u kojoj je tuženik bio stranka postupka, i koja suprotno žalbenim navodima, obvezuje prvostupanjski sud pa posljedično sa time prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih zakonskih odredbi obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

13.1. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i u čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP-u iz 2007. godine.

13.2. Postupajući na navedeni način, odnosno mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci, tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamatu) što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Navedeno se odnosi i na valutnu klauzulu, odnosno otplatu anuiteta koji su vezani za tečaj CHF. Na navedena utvrđenja tužitelj ima pravni interes unatoč činjenici što mu je dio zahtjeva odbijen zbog nastupa zastare.

14. Međutim valja navesti i da presude donesene u navedenom kolektivnom sporu se odnose na prosječne potrošače, a po prirodi stvari, u tom se sporu nije utvrđivalo kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ugovora o kreditu što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača, odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora. Tuženik u tom pravcu nije predlagao određene dokaze (odustao je od saslušanja svog zaposlenika EE) pa ovaj drugostupanjski sud stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-548/2021 od 30. lipnja 2022., ocjenjuje kako u konkretnom slučaju tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti je u tom smislu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

15. U odnosu na pitanje zastare potraživanja valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipanj 2014., odnosno 14. lipanj 2018.) zbog čega u konkretnom slučaju nije došlo do zastare novčane tražbine tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu. Nadalje prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba imati u vidu i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. te da pravo Europske unije čini dio i njezinog pravnog poretka te se mora primjenjivati. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska RH u Europsku uniju.

15.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jeste u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZZP-a ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

15.2. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem razdoblju se neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obaveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

15.3. Slijedom svega navedenog proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe – računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. Slijedom iznijetog sud prvog suda pravilno je utvrdio da je nastupila zastara potraživanja tužitelja s osnova promjenjive kamatne stope zbog proteka roka od pet godina od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe u ovom predmetu 24. veljače 2021. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da bi se taj rok trebao utvrđivati od pravomoćnosti predmetne odluke jer da je u ovom postupku utvrđena ništetnost navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime ništetnost je utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača pa zastarni rok počinjene teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. U individualni parnicama potrošači se (tako i tužitelj) pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022.).

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a ispravno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan isplatiti tužitelju, a za što su dati jasni i prihvatljivi razlozi - uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom.

17.1. Odluka o tijeku zateznih kamata je pravilna jer prema okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da je tuženik kao trgovac nepošteni stjecatelj pa je u obvezi isplatiti zateznu kamatu od dana stjecanja, a ne kako to pogrešno navodi tuženik od dana podnošenja zahtjeva.

18. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife). Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja priznao tužitelju sastav pet podneska prema Tbr. 8. t. 1. Odvjetničke tarife. Priznati je sastav četiri podneska prema Tbr. 8. t. 1. te jedan prema Tbr. 8. t. 4. Odvjetničke tarife. Isto tako sud je pravilno prema uspjehu u sporu (78%) tužitelju priznao i trošak vještačenja. Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u odnosu na dva zahtjeva tužitelja - valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a za ovu potonju tužitelj je odbijen sa zahtjevom. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da mu je trebalo priznati trošak vještačenja u punom iznosu „jer da je trošak vještačenja bio potreban bez obzira na uspjeh u parnici“.

19. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te potvrditi pobijanu odluku suda prvog stupnja (po čl. 368. st. 1. ZPP-a). Kako su odbijene žalbe tužitelja i tuženika valjalo je odbiti i njihove zahtjeve za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP- a).

U Puli - Pola 24. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus