REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-414/2023-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužitelja JŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Varšavska ulica 9, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon održane glavne javne rasprave zaključene 5. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja, 24. ožujka 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.12.3. Ugovora o kreditu broj 742784 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005. a koja glasi: „Za sve sporove iz ovog ugovora stranke ugovaraju mjesnu nadženost suda u Zagrebu.“
II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 742784 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005., a koje glase: u odredbi čl.2.1. „… u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“, u odredbi čl.2.4. koja glasi: „… po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 742784 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: „… po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate.“, te u odredbi čl.9. koja glasi: „… po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća ...“, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
IV Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.7.1. Ugovora o kreditu broj 742784 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005.god., a koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:
Jednokratno 2,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
V Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju JŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 925,17 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče: na iznos od 2,36 € od 03.11.2005. do isplate,
na iznos od 2,33 € od 03.01.2006. do isplate,
na iznos od 2,28 € od 03.05.2006. do isplate,
na iznos od 2,20 € od 03.10.2006. do isplate,
na iznos od 2,15 € od 03.01.2007. do isplate,
na iznos od 2,11 € od 03.04.2007. do isplate,
na iznos od 2,06 € od 03.07.2007. do isplate,
na iznos od 9,08 € od 02.09.2007. do isplate,
na iznos od 9,34 € od 02.10.2007. do isplate,
na iznos od 11,60 € od 03.11.2007. do isplate,
na iznos od 6,95 € od 02.12.2007. do isplate,
na iznos od 11,46 € od 03.01.2008. do isplate,
na iznos od 6,88 € od 02.02.2008. do isplate,
na iznos od 9,06 € od 02.03.2008. do isplate,
na iznos od 9,01 € od 02.04.2008. do isplate,
na iznos od 11,15 € od 03.05.2008. do isplate,
na iznos od 8,91 € od 03.06.2008. do isplate,
na iznos od 6,68 € od 02.07.2008. do isplate,
na iznos od 8,77 € od 02.08.2008. do isplate,
na iznos od 8,71 € od 02.09.2008. do isplate,
na iznos od 8,65 € od 02.10.2008. do isplate,
na iznos od 12,76 € od 04.11.2008. do isplate,
na iznos od 4,42 € od 02.12.2008. do isplate,
na iznos od 20,66 € od 03.01.2009. do isplate,
na iznos od 18,17 € od 03.02.2009. do isplate,
na iznos od 18,04 € od 03.03.2009. do isplate,
na iznos od 15,59 € od 02.04.2009. do isplate,
na iznos od 20,03 € od 03.05.2009. do isplate,
na iznos od 15,36 € od 02.06.2009. do isplate,
na iznos od 17,46 € od 02.07.2009. do isplate,
na iznos od 17,31 € od 02.08.2009. do isplate,
na iznos od 17,17 € od 02.09.2009. do isplate,
na iznos od 17,02 € od 02.10.2009. do isplate,
na iznos od 19,01 € od 03.11.2009. do isplate,
na iznos od 14,61 € od 02.12.2009. do isplate,
na iznos od 18,65 € od 03.01.2010. do isplate,
na iznos od 14,34 € od 02.02.2010. do isplate,
na iznos od 16,24 € od 02.03.2010. do isplate,
na iznos od 16,08 € od 02.04.2010. do isplate,
na iznos od 19,90 € od 04.05.2010. do isplate,
na iznos od 11,83 € od 02.06.2010. do isplate,
na iznos od 15,58 € od 02.07.2010. do isplate,
na iznos od 17,32 € od 03.08.2010. do isplate,
na iznos od 13,35 € od 02.09.2010. do isplate,
na iznos od 15,06 € od 02.10.2010. do isplate,
na iznos od 16,72 € od 03.11.2010. do isplate,
na iznos od 12,89 € od 02.12.2010. do isplate,
na iznos od 18,10 € od 04.01.2011. do isplate,
na iznos od 10,82 € od 02.02.2011. do isplate,
na iznos od 14,14 € od 02.03.2011. do isplate,
na iznos od 13,95 € od 02.04.2011. do isplate,
na iznos od 15,44 € od 03.05.2011. do isplate,
na iznos od 11,92 € od 02.06.2011. do isplate,
na iznos od 13,36 € od 02.07.2011. do isplate,
na iznos od 13,16 € od 02.08.2011. do isplate,
na iznos od 12,96 € od 02.09.2011. do isplate,
na iznos od 12,75 € od 02.10.2011. do isplate,
na iznos od 14,06 € od 03.11.2011. do isplate,
na iznos od 10,86 € od 02.12.2011. do isplate,
na iznos od 13,57 € od 03.01.2012. do isplate,
na iznos od 10,49 € od 02.02.2012. do isplate,
na iznos od 11,68 € od 02.03.2012. do isplate,
na iznos od 12,83 € od 03.04.2012. do isplate,
na iznos od 11,25 € od 03.05.2012. do isplate,
na iznos od 9,71 € od 02.06.2012. do isplate,
na iznos od 12,06 € od 03.07.2012. do isplate,
na iznos od 9,30 € od 02.08.2012. do isplate,
na iznos od 10,31 € od 02.09.2012. do isplate,
na iznos od 10,07 € od 02.10.2012. do isplate,
na iznos od 10,99 € od 03.11.2012. do isplate,
na iznos od 8,47 € od 02.12.2012. do isplate,
na iznos od 10,43 € od 03.01.2013. do isplate,
na iznos od 8,02 € od 02.02.2013. do isplate,
na iznos od 8,83 € od 02.03.2013. do isplate,
na iznos od 9,57 € od 03.04.2013. do isplate,
na iznos od 8,32 € od 03.05.2013. do isplate,
na iznos od 7,11 € od 02.06.2013. do isplate,
na iznos od 7,77 € od 02.07.2013. do isplate,
na iznos od 7,50 € od 02.08.2013. do isplate,
na iznos od 8,06 € od 03.09.2013. do isplate,
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VI Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju JŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 3.393,29 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 0,83 € od 02.08.2005. do isplate,
na iznos od 3,86 € od 02.09.2005. do isplate,
na iznos od 3,48 € od 02.10.2005. do isplate,
na iznos od 3,59 € od 03.11.2005. do isplate,
na iznos od 3,64 € od 02.12.2005. do isplate,
na iznos od 2,65 € od 03.01.2006. do isplate,
na iznos od 2,05 € od 02.02.2006. do isplate,
na iznos od 0,33 € od 02.03.2006. do isplate,
na iznos od 7,67 € od 04.11.2008. do isplate,
na iznos od 10,42 € od 03.01.2009. do isplate,
na iznos od 11,94 € od 03.02.2009. do isplate,
na iznos od 13,05 € od 03.03.2009. do isplate,
na iznos od 11,06 € od 02.04.2009. do isplate,
na iznos od 10,63 € od 03.05.2009. do isplate,
na iznos od 8,28 € od 02.06.2009. do isplate,
na iznos od 5,27 € od 02.07.2009. do isplate,
na iznos od 6,31 € od 02.08.2009. do isplate,
na iznos od 7,84 € od 02.09.2009. do isplate,
na iznos od 6,11 € od 02.10.2009. do isplate,
na iznos od 5,75 € od 03.11.2009. do isplate,
na iznos od 8,46 € od 02.12.2009. do isplate,
na iznos od 10,87 € od 03.01.2010. do isplate,
na iznos od 12,72 € od 02.02.2010. do isplate,
na iznos od 12,28 € od 02.03.2010. do isplate,
na iznos od 16,79 € od 02.04.2010. do isplate,
na iznos od 15,41 € od 04.05.2010. do isplate,
na iznos od 17,77 € od 02.06.2010. do isplate,
na iznos od 29,07 € od 02.07.2010. do isplate,
na iznos od 26,31 € od 03.08.2010. do isplate,
na iznos od 35,96 € od 02.09.2010. do isplate,
na iznos od 31,06 € od 02.10.2010. do isplate,
na iznos od 26,67 € od 03.11.2010. do isplate,
na iznos od 39,28 € od 02.12.2010. do isplate,
na iznos od 46,08 € od 04.01.2011. do isplate,
na iznos od 39,85 € od 02.02.2011. do isplate,
na iznos od 40,62 € od 02.03.2011. do isplate,
na iznos od 37,88 € od 02.04.2011. do isplate,
na iznos od 41,02 € od 03.05.2011. do isplate,
na iznos od 50,94 € od 02.06.2011. do isplate,
na iznos od 53,57 € od 02.07.2011. do isplate,
na iznos od 69,96 € od 02.08.2011. do isplate,
na iznos od 64,78 € od 02.09.2011. do isplate,
na iznos od 54,58 € od 02.10.2011. do isplate,
na iznos od 54,80 € od 03.11.2011. do isplate,
na iznos od 53,93 € od 02.12.2011. do isplate,
na iznos od 58,56 € od 03.01.2012. do isplate,
na iznos od 59,59 € od 02.02.2012. do isplate,
na iznos od 59,68 € od 02.03.2012. do isplate,
na iznos od 59,85 € od 03.04.2012. do isplate,
na iznos od 60,67 € od 03.05.2012. do isplate,
na iznos od 61,88 € od 02.06.2012. do isplate,
na iznos od 60,58 € od 03.07.2012. do isplate,
na iznos od 60,69 € od 02.08.2012. do isplate,
na iznos od 59,49 € od 02.09.2012. do isplate,
na iznos od 57,26 € od 02.10.2012. do isplate,
na iznos od 59,98 € od 03.11.2012. do isplate,
na iznos od 60,96 € od 02.12.2012. do isplate,
na iznos od 60,57 € od 03.01.2013. do isplate,
na iznos od 56,61 € od 02.02.2013. do isplate,
na iznos od 59,35 € od 02.03.2013. do isplate,
na iznos od 59,98 € od 03.04.2013. do isplate,
na iznos od 58,75 € od 03.05.2013. do isplate,
na iznos od 55,10 € od 02.06.2013. do isplate,
na iznos od 52,84 € od 02.07.2013. do isplate,
na iznos od 54,84 € od 02.08.2013. do isplate,
na iznos od 56,23 € od 03.09.2013. do isplate,
na iznos od 1.144,41 € od 19.09.2013. do isplate,
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VII Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju JŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 270,43 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29.06.2005. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VIII Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju JŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.187,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. ožujka 2025. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IX Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika (Volksbank d.d.) kao kreditorom 28. lipnja 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 742784, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.500,00 CHF. Ističe kako predmetni ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, a koja je odredba nepoštena i ništetna. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, a sadržaj kojih odredbi je unaprijed pripremila banka te parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti i banka je odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi s obzirom da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Ističe da sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Nadalje, navodi kako ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. Ističe da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedena odredba dio je standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika i to kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja, a to je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredba. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je i kogentnim odredbama iz članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njena ništetnost. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Sukladno navedenoj odluci pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, pa u tom smislu predlaže da se utvrdi ništetnim odredbe na temelju kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Ističe kako je kamata cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva, no da u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva s obzirom na to da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika odnosno jedne ugovorne strane. S obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. U odnosu na valutnu klauzulu u švicarskim francima ističe da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da se od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Pri tome, ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF te nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koji sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Ističe kako odredba čl. 7. 1. predmetnog Ugovora propisuje iznos jednokratne naknade od 2,00% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj te da predmetna odredba ugovora uopće ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Na ime tzv. ulazne naknade tužitelj je banci 29. lipnja 2005. uplatio iznos od 430,00 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 2.037,54 kune. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade određena u postotku od 2,00% od iznosa odobrenog kredita radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena, te je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, već je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 te ističe da je pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa primjeni početno ugovorena kamatna stopa i srednji tečaj švicarskog franka tuženika koji je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno na dan isplate kredita bio važeći prema tečajnoj listi banke, a s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora.
1.1. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da se utvrde ništetnim odredbe čl. 1., 2.1., 2.4., 7.1., 9., 12.3. Ugovora o kreditu broj 742784 u dijelu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu prema sjedištu kreditora te promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, zatim u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, te u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita, te s time u vezi predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju isplati s osnova preplaćene kamate iznos od 925,17 EUR zajedno sa zateznim kamata koje teku na pojedinačne mjesečne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća pa do isplate, te s osnove preplaćenog tečaja CHF iznos od 3.393,29 EUR zajedno sa zateznim kamata koje teku na pojedinačne mjesečne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća pa do isplate i na ime jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita iznos od 270,43 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 29. lipnja 2005. do isplate. Potražuje i parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prije svega tuženik osporava mjesnu nadležnost Općinskog suda u Puli- Pola zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom Ugovora o kreditu broj 742784, sklopljenog 28. lipnja 2005., ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz tog Ugovora, a tuženik se pritom poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Nadalje, izjavljuje i prigovor zastare predmetnog potraživanja i to neovisno o tome hoće li sud predmetni postupak kvalificirati kao postupak nakade štete, postupak radi povrata mjesečnih anuiteta ili radi stjecanja bez osnove. Ističe da utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na predmetni ugovorni odnos jer je u parnici „Potrošač“ utvrđena tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već je zadatak suda u individualnom sporu utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Navodi i da odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici „Potrošač“, a tužitelj kao potrošač nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. U vezi s navedenim, tužitelj je, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, bio dužan dokazati da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe i/ili nejasne i/ili teško razumljive i/ili teško uočljive te da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Konačno, ni ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer su jasne, lako uočljive i razumljive, odnosno tužitelj se prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama ugovaranja iste. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo je kako iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva te iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, da samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava, a iz kojeg razloga je u postupku nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i potražuje parnični trošak.
3. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 742784 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 28. lipnja 2005., koje su sadržane u čl. 1., 2.1., 2.4., 7.1., 9. i 12.3. toga Ugovora (o mjesnoj nadležnosti, o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita), te s time u vezi i zahtjevi za isplatu iznosa od 925,17 EUR na ime preplate s osnova preplaćene kamate, iznosa od 3.393,29 EUR s osnova preplaćenog tečaja CHF te iznosa od 270,43 EUR po osnovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, sve to sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.
5. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora 28. lipnja 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 742784, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 21.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora za devize važećem na dan isplate, a s rokom otplate od 120 mjeseci. Nesporno je da je čl. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 6,50% godišnje, te da je ugovoreno da je kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2.4. Ugovora o kreditu). Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća (čl. 1. i 9. Ugovora). Konačno, u čl. 12.3. Ugovora određeno je da je sve sporove iz tog ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu.
5.1. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 6,50% te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen, a između stranaka nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva tužitelja.
6. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka i o jednokratnoj naknadi za obradu kredita ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
7. Prvenstveno u ovoj pravnoj stvari valjalo je odlučiti o zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12.3. Ugovora o prorogaciji mjesne nadležnosti, a s tim u vezi i o osnovanosti tuženikova prigovora mjesne nadležnosti.
7.1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.
7.2. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
7.3. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), kao i čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14).
7.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.
7.5. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tuženika sklopljen je u [adresa], tužitelj živi u [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz iskaza tužitelja, dok tuženik suprotno nije dokazao. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 270 km do Zagreba), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.
7.6. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 ništetna.
7.7. Pritom, uzimajući u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] (kako je to navedeno i u samom ugovoru), očito je da nadležnost ovoga suda postoji i na temelju odredbe čl. 59. ZPP-a, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu).
7.8. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
7.9. Iz svega navedenog proizlazi da je odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, ništetna, a tuženikov prigovor mjesne nadležnosti neosnovan. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.
8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika), potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.
8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1. i 9. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
8.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
8.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
8.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik (odnosno njegov pravni prednik) povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrdio ništetnima.
8.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
9. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.
9.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
9.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.
9.3. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana na 8,70 % u odnosu na početnih 6,50 %, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.
9.4. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
9.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
9.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
9.7. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da tužitelju djelatnik banke nije objasnio pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa, kao i da mu nisu ništa objašnjavali o tome što se može dogoditi sa tečajem CHF već da mu je rečeno da je za njega najpovoljniji kredit i da je valuta stabilna te da je dobio unaprijed pripremljen ugovor od strane banke i da nije mogao pregovarati o uvjetima kredita, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.
10. U odnosu na ugovornu odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, stav je ovoga suda da je i navedena ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna.
10.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije posebno obrazloženo iz kojeg razloga se ta naknada naplaćuje, na što se odnosi i koji su točno troškovi obrade kredita. Nije sporno da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 2.037,54 kuna, odnosno u visini 2,00 % od iznosa kredita. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem proizlazi da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita nije posebno pregovaralo, niti mu je objašnjeno na što se taj trošak odnosi. Tuženik nije ničim dokazao da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti je u tom smislu ponudio dokaze, uz napomenu da informacije koje je tužitelj dobio prije sklapanja ugovora o kreditu (da je riječ o troškovima obrade kredita bez posebnog obrazloženja o kojim troškovima se radi) po stavu ovoga suda nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.
10.2. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
10.3. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
10.4. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
10.5. Tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom (odnosno njegovim pravnim prednikom) kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 12.3. ugovora. Navedena odredba bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
10.6. U čl. 59. ZZP propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
10.7. Iz čl. 7.1. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom puštanja kredita u tečaj platiti banci naknadu jednokratno u visini od 2,00 % od iznosa kredita. Ugovor o kreditu reguliran je odredbom čl. 1021. ZOO, kojom je propisano da banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za odobravanje kredita i koji su to konkretni troškovi obrade zahtjeva, te zašto je naknada određena u visini od 2,00 % od iznosa kredita. Navedena je odredba netransparentna i apstraktna te se iz nje ne može zaključiti zašto i radi čega tužitelj za ostvarenje kredita mora uopće tuženiku platiti nekakvu naknadu i radi čega upravo u postotku od 2,00 % od iznosa kredita. Iz Ugovora očito proizlazi da je taj ugovor pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru te da se o istome nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morao pristati da bi uopće bio u mogućnosti ishoditi kredit. S obzirom na to da je tužitelj platio naknadu u visini kako je to ugovorom određeno, a u iznosu od 2.037,54 kuna (odnosno 270,43 EUR), to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je navedena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.
11. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II, III i IV izreke.
12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
12.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, kao i na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva kredita, od strane tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu zahtjeva kredita nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
12.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
13. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 6,50 %), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.
13.1. Kako tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, valjalo je isti prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO odlučiti kao u točkama V i VI izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 925,17 EUR s osnove preplaćene kamate, te iznos od 3.393,29 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja, kao i tuženika obvezati da tužitelju isplati iznos od 270,43 EUR (odnosno 2.037,54 kuna uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) na ime jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita sa zateznom kamatom od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika (točka VII izreke), a visina koje isplaćene naknade je među strankama nesporna. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.
14. Konačno, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.
14.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).
14.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (25. svibnja 2023.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
14.3. Zastarni rok nije protekao niti u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog po osnovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, kako je ugovorna odredba čl. 3. ugovora preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj dio restitucijskog zahtjeva, prema gore izraženom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., još nije počeo ni teći.
15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP. Tužitelj je s tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak.
15.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 30. kolovoza 2024. 100 bodova za svaki prema Tbr. 8/1 Tarife, za sastav podneska od 7. rujna 2023. 25 bodova prema Tbr. 8/4 Tarife, za zastupanje na ročištima od 2. prosinca 2024. i 5. veljače 2025. za svako po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, za ročište za objavu presude 50 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife, odnosno ukupno 475 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i pripadajući iznos PDV-a od 25% iznosi ukupno 1.187,50 EUR.
15.2. Tuženik nije uspio u sporu stoga je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka sukladno čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
U Puli 24. ožujka 2025.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku
