Poslovni broj: UsI-4694/24-5
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Genericon Pharma GmbH Graz, Hafnerstrasse 211 (Austrija), OIB: 38093349987, zastupan po opunomoćenici Zdenki Koharić, odvjetnici iz Zagreba, Nova Ves 4, protiv tuženika:
Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Koturaška 43/IV, Zagreb, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 24. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/22- 01/32, URBROJ: 513-04-24-2 od 02. listopada 2024. godine i za poništavanje točke II. rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-410-03/2017- 002/001026, URBROJ: 513-07-01-12/2022-014 od 08. travnja 2022. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 02. listopada 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja poreznog tijela od 08. travnja 2022. godine (ispravljenog 14. travnja 2022. godine). Tim prvostupanjskim rješenjem je u ponovljenom upravnom postupku u točki I. tužitelju odobren povrat poreza na dodanu vrijednost (PDV) za razdoblje od 01. siječnja 2013. godine do 30. lipnja 2013. godine u iznosu od 193.174,92 kn, dok je u točki II. zahtjev za povrat PDV-a odbijen u iznosu od 392.819,97 kn, zbog toga što se radi o fakturiranju promidžbenih i konzultantskih usluga, koje se kao takve oporezuju prema sjedištu poduzeća primatelja, u ovom slučaju u Austriji.
Tužitelj u tužbi ukazuje na to da je prekršena zabrana reformatio in peius, jer u ponovljenom upravnom postupku nisu utvrđene nikakve nove činjenice u odnosu na ranija rješenja u kojima se samo postavljalo pitanje uzajamnosti u pogledu povrata PDV-a s Austrijom. Tužitelj također ukazuje na to da je njegov domaći dobavljač u sustavu PDV-a i da se stoga u odnosu na tog dobavljača ne primjenjuju pravila po kojima se PDV ne iskazuje na izlaznim računima. Smatra kontradiktornim utvrđenje iz upravnog postupka da je po pojedinim stavkama domaće društvo ovlašteno izdavalo račune s iskazanim PDV-om, a da po pojedinim stavkama računa PDV nije trebao biti iskazan.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj (kao trgovačko društvo sa sjedištem u [adresa]) je 27. prosinca 2013. godine podnio zahtjev za povrat PDV-a za razdoblje od 01. siječnja 2013. godine do 30. lipnja 2013. godine, po šest ulaznih računa domaćeg trgovačkog društva za obavljene usluge.
Taj tužiteljev zahtjev je najprije bio odbijen u oba stupnja upravnog postupka, s obrazloženjem da nema potvrde o uzajamnosti u povratu PDV-a između Republike Hrvatske (RH) i Austrije.
Ovaj sud je presudom UsI-55/21 od 24. siječnja 2022. godine poništio rješenja iz oba stupnja provedenog upravnog postupka i predmet vratio na ponovni postupak, uz obrazloženje da nije potrebno prilagati potvrdu o uzajamnosti, već utvrditi postojanje faktične uzajamnosti u povratu PDV-a između RH i Austrije.
U ponovljenom upravnom postupku pitanje uzajamnosti više nije bilo sporno, pa je prvostupanjskim rješenjem od 08. travnja 2022. godine (ispravljenim 14. travnja 2022. godine) tužitelju (u točki I.) odobren povrat PDV-a u iznosu od 193.174,92 kn. Međutim, u točki II. tog prvostupanjskog rješenja je zahtjev tužitelja odbijen za preostali iznos PDV-a od 392.819,97 kn, s obzirom na to da se radi o PDV-u koji je domaće društvo kao izdavatelj računa tužitelju obračunalo za fakturirane promidžbene i konzultantske usluge, odnosno za obilazak liječnika i ljekarni te za izradu analiza i usluge marketinga. Porezno tijelo je utvrdilo da se u pogledu navedenih usluga smatra da su one obavljene tamo gdje je sjedište poduzeća primatelja, što bi značilo da je u konkretnom slučaju mjesto oporezivanja Austrija, i da stoga za navedene usluge domaće društvo nije ni smjelo iskazivati PDV na svojim izlaznim računima.
Tuženik je drugostupanjskim rješenjem od 02. listopada 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu.
Nesporno je da se odbijanje povrata PDV-a odnosi na dio fakturiranih usluga iz tužiteljevih šest ulaznih računa koje mu je ispostavilo domaće društvo, odnosno konkretno na promidžbene usluge (obilazak liječnika i ljekarni) i na konzultantske usluge (izradu analiza i usluge marketinga).
Na temelju čl. 5. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 94/09, 87/09, 22/12 i 136/12 - ZPDV) PDV se plaća prema mjestu obavljanja usluga.
Na temelju čl. 5. st. 5. i čl. 5. st. 6. t. 2. i 3. ZPDV-a, ako je primatelj promidžbenih i konzultantskih usluga poduzetnik (a tužitelj je nesporno kao strano trgovačko društvo poduzetnik), tada se smatra da je usluga obavljena tamo gdje je sjedište poduzeća primatelja.
S obzirom na to da tužitelj kao primatelj ima sjedište u [adresa], smatra se da su mu promidžbene i konzultantske usluge obavljene u Austriji pa se i PDV u konkretnom slučaju na spomenute usluge plaća u Austriji.
Stoga na temelju čl. 20. st. 8. ZPDV-a domaće društvo nije bilo ovlašteno u svojim izlaznim računima na spomenute usluge obračunavati i iskazivati PDV pa onda ni tužitelj kao primatelj usluga na te usluge ne može odbiti iskazani PDV kao pretporez.
Neosnovano tužitelj ukazuje na nemogućnost primjene pojedinih odredbi po kojima se PDV ne iskazuje na izlaznim računima - s obzirom na to da se te odredbe odnose na male porezne obveznike pa se ionako ni načelno ne primjenjuju u ovom slučaju.
Također neosnovano tužitelj ukazuje na navodne kontradiktornosti u stavovima upravnih tijela, jer je upravo bilo potrebno iskazane usluge po računima razdvojiti - s jedne strane na promidžbene i konzultantske usluge, u odnosu na koje se PDV plaća u Austriji - te s druge strane na ostale iskazane usluge, na koje se PDV plaća u RH.
Iz svega navedenog proizlazi da su upravna tijela pravilno i zakonito odbila tužiteljev zahtjev za povrat PDV-a koji se odnosio na promidžbene i konzultantske usluge domaćeg društva.
U odnosu na tužiteljev navod da je odlukama donesenim u ponovljenom upravnom postupku prekršena zabrana reformatio in peius, sud napominje da je u prethodnoj fazi upravnog postupka rješenjima u cijelosti bio odbijen tužiteljev zahtjev za povrat PDV-a.
Prema tome, nova rješenja o tužiteljevom zahtjevu za povrat PDV-a su za njega povoljnija, s obzirom na to da mu je sada (za razliku od ranijih rješenja) odobren povrat PDV-a u iznosu od 193.174,92 kn.
Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o zabranjenom institutu reformatio in peius, bez obzira na to što je u ponovljenom upravnom postupku djelomično odbijanje tužiteljevog zahtjeva utemeljeno na razlozima o kojima nije bilo riječi u ranijoj fazi upravnog postupka.
Zbog svega navedenog je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 24. ožujka 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Zdenka Koharić
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,
Koturaška 43/IV, Zagreb
