REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1133/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Hrvoja Novaka, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika DČ, odvjetničke vježbenice, dana 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-1229/2005 koji je potpisan između tužitelja i prednika tuženika 1. srpnja 2005. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju UČ isplati iznos od 1.624,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 14. srpnja 2005. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju UČ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.076,55 eur zajedno sa zateznom kamatom od 24. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 1.7.2005. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 016-1229/2005 kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 208.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita s time da je temeljem odredbe čl. 5. bio obvezan podmiriti jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Stoga su mu isti i naplaćeni u iznosu od 1.624,00 eur i to dana 13.7.2005. Tužitelj ovu odredbu smatra nepoštenom, a time i ništetnom iz razloga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika pa on ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj istoga niti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pri čemu iz ove odredbe nije vidljivo na što se ova naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu pa se radi o jednostranoj odluci tuženika što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže ovu ugovornu odredbu utvrditi ništetnom te stoga potražuje povrat isplaćenog iznosa od 1.624,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 14.7.2005. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare smatrajući da se za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina pa da su zastarjela sva potraživanja nastala prije 7.2.2019. jer je tužba podnesena tek 7.2.2024. Nadalje, tuženik smatra da tužba ne sadrži činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj radi čega se ne može napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne pri čemu napominje da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi s time da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva jasna, lako uočljiva i razumljiva te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Osim toga, tuženik tvrdi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te da je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama s čime su potrošači bili upoznati. Nadalje, ukazuje da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave iz čega slijedi da sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja. Tuženik navodi da ova ugovorna odredba sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbe jer je on postupao savjesno i pošteno slijedom čega ga sud može eventualno obvezati na plaćanje zateznih kamata tek od donošenja presude. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti potražujući naknadu parničnog troška s time da je na ročištu 19.2.2025. (stranica 98) naveo da ipak ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kao niti činjenicu da su predmetni troškovi obrade tužitelju naplaćeni 13.7.2005.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 5 i 6 te 8-17) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 98 i 99), dok dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika, kojeg je tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušati na okolnost pregovaranja i informiranja stranke o svim značajkama ugovora, nije proveden jer je tuženik od toga dokaznog prijedloga odustao na ročištu 4.10.2024. (stranica 96).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 016- 1229/2005 od 1.7.2005. (stranica 8-17, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 208.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a da je u čl. 5. toga Ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. Nesporno je i to da je tužitelju ova naknada naplaćena dana 13.7.2005. i to upravo u iznosu od 1.624,00 eur.

6. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

7. Tužitelj u svom iskazu (stranica 98 i 99) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji mu je bio potreban za stanovanje, a nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva s time da se je raspitivao u više banaka o uvjetima kreditiranja, a da se je odlučio ovaj ugovor sklopiti upravo s prednikom tuženika iz razloga što mu je kredit bio hitno potreban, a tamo mu je rečeno da mu se isti može odmah odobriti. Tvrdi da sa zaposlenicima tuženika nije pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama jer takvo što nije bilo moguće jer kada je pitao može li se kamatna stopa sniziti s obzirom na to da je bila dosta visoka, rečeno mu je da se u tom ugovoru ne može ništa mijenjati pa mu je tako rečeno i vezano uz odredbu o troškovima obrade kredita. Naime, kada je pitao zašto te troškove mora platiti rečeno mu je da je to jednostavno tako jer da banka mora pokriti svoje troškove obrade kredita pri čemu mu nije ništa posebno pojašnjeno na što se ti troškovi točno odnose. Tvrdi da su mu ovi troškovi ustegnuti pri isplati kredita, a da je su ovaj kredit otplaćivali zajedno supruga i on jer su ga zajedno i potpisali s time da je upravo on bio korisnik ovoga kredita, a da mu je supruga samo pomagala pri otplati jer su rate bile visoke te su tijekom otplate rasle.

8. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ovih troškova ili ih eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se isti zapravo odnose i zašto iznose baš 1,25% od sredstava koji su mu odobreni, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

9. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 8-17) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoje ovi troškovi obrade i zašto su određeni upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.624,00 eur tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u ovome predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05), a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, na koji iznos je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od 14.7.2005. do isplate temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91, koja sadržajno odgovara odredbi čl. 1115. ZOO/05, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

10. Naime, tuženik je na ročištu 19.2.2025. (stranica 98) 10.5.2024. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kao niti činjenicu da su predmetni troškovi naplaćeni dana 13.7.2005.

11. Pri tome se napominje da sud nije smatrao potrebnim kao svjedoka saslušavati javnu bilježnicu Ilinku Lisonek koju je tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušati na okolnost postojanja prave i ozbiljne volje za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, bez obzira što je predmetni Ugovor o kreditu kod nje solemniziran, a sve jer je jasno da ista nije sudjelovala u pregovaranju o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 371. ZOO/91, a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 225. ZOO/05, nije još niti počeo teći.

13. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 23.4.2024. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 4.10.2024. i 19.2.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi zatraženih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.076,55 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 24.3.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO/05.

U Zagrebu, 24. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika