Poslovni broj: P-1907/2020-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju CU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], novčani iznos od 4.515,02 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućim na slijedeće iznose:

-na iznos od 545,69 € od 30.10. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 1,14 € od 01.11. 2008.g. do isplate

- na iznos od 11,11 € od 01.01. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,24 € od 01.02. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 24,57 € od 01.03. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,56 € od 01.04. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,30 € od 01.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,64 € od 01.06. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,17 € od 01.07. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,21 € od 01.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,87 € od 01.09. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 2,63 € od 01.10. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,20 € od 01.11. 2009.g. do isplate

- na iznos od 5,67 € od 01.12. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,59 € od 01.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 18,88 € od 01.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,87 € od 01.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,75 € od 01.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 28,56 € od 01.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 39,88 € od 01.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 47,97 € od 01.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 37,49 € od 01.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 68,03 € od 01.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 54,78 € od 01.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 56,92 € od 01.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 68,64 € od 01.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 88,07 € od 01.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 66,98 € od 01.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 73,29 € od 01.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 65,24 € od 01.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 82,75 € od 01.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 99,04 € od 01.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 103,33 € od 01.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 173,07 € od 01.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 107,31 € od 01.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 2.524,58 € od 21.09.2011.g. do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 naknaditi tužitelju KU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 3.353,36 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2025.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju stana za vlastito stanovanje s obitelji. Predmetni kredit je podignuo dana 10.01.2006. pod brojem Ugovora: 18/06, kreditna partija 7102958498. Kredit je podignut na iznos od 63.500,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 13 godina. Anuiteti otplate su ugovoreni u iznosu od 535,55 CHF mjesečno uz kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, koja je čl. 2. Ugovora ugovorena kao promjenjiva.

2.

Tuženik je tijekom otplatnog razdoblja, a u skladu s odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu, kredit naplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu na temelju kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora.

3.

Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita u pravnoj stvari tužitelja Potrošač protiv banaka valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g., a kojim presudama je utvrđeno da je valutna klauzula nepoštena i ništetna iz razloga što tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak jer tužitelj kao prosječan potrošač ne raspolaže posebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima pa nije mogao niti procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli imala za njegove financijske obveze.

4.

Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19), a identična je i odredba čl. 138.a ranijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene.

5.

Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu, budući u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao svim podacima koji su se odnosile na podatke o prometu po kreditu, niti je imao prvi otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, izvješće o uplatama anuiteta niti podatke o promjenama kamatne stope tijekom trajanja kredita.

6.

Sud je donio rješenje temeljem čl. 186.b. st. 3. ZPP-a kojim je pozvao tuženika na dostavu podataka kako bi tužitelj temeljem stupnjevite tužbe mogao postaviti tužbeni zahtjev. Na rješenje ovog suda pod brojem P-1907/2020 od dana 10.06.2021. tuženik je izjavio žalbu, a koja žalba je prihvaćena od strane Županijskog suda u Rijeci, te je rješenje po čl. 186.b. st. 3. ukinuto i vraćeno je na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

7.

Nakon donošenja tih rješenja tuženik je dostavio kompletnu dokumentaciju temeljem koje je bilo moguće postaviti tužbeni zahtjev.

8.

Stoga tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje iznos glavnice od 4.515,02 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu troškova postupka.

9.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presuda broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018.g. Prema čl. 502.c. ZPP-a (isto i po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača) sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare.

10.

Tuženik čini nespornim da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit od 63.500,00 € CHF-a uz rok otplate od 13 godina.

11.

Tuženik navodi da zakonodavac nije propisao da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače već je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozvati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno doseg proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.

12.

Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove Direktive.

13.

Tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a pri tome tuženik tvrdi da ni banka nije znala, niti morala znati za rast tečaja CHF-a.

14.

U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015.g. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.g. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.

15.

Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze.

16.

Predmetni Ugovori o kreditu su solemnizirani kod Javnog bilježnika pa je stoga Javni bilježnik dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe.

17.

Tuženik navodi da je zbog zastare potrebno odbiti tužiteljev zahtjev u cijelosti. Tvrdi da tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja, jer tužitelj nije sudjelovao u tim postupcima čak niti kao umješač prema odredbi čl. 502.d. ZPP-a.

18.

Nadalje tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao.

19.

Tuženik tužitelju osporava da bi predmetni kredit bio potrošački kredit.

20.

Nadalje tuženik ističe da je tijekom otplate kredita tužitelj platio manje anuitete zbog nižeg tečaja CHF-a i smatra da te negativne razlike pripadaju tuženiku. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je u cijelosti uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, a tuženik je naveo da je takav tužbeni zahtjev preinačen te se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

21.

Stoga tuženik predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog postupka s kamatom.

22.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 8-13 spisa), pročitan je prijepis prometa po kreditu (list 177-184 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (list 190-195 spisa), na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je stavio prigovor (list 203-209 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 221-223 spisa).

23.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

24.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju stana koji kredit je sklopljen dana 10.01.2006.g., kojim Ugovorom o kreditu je tužitelj kod tuženika ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 63.500,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa 4,50 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita je 13 godina. Prema Ugovoru kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja. Iznos anuiteta za glavni dug i kamatu obračunavaju se temeljem kamatne stope važećem na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Korisnik kredita se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete u skladu s Odlukom kreditora, a prema Općim uvjetima poslovanja kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno i to prvog dana u mjesecu, a počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

25.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

26.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi. Prijeporno je i je li tužitelj potrošač.

27.

Tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač jer da to nije dokazao je neosnovana iz razloga što je teret dokaza upravo na tuženiku dokazati da tužitelj nije bio u konkretnom ugovornom odnosu Ugovora o kreditu Potrošač već da je bio trgovac.

28.

O ovome je zauzeo i stav VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.g. u kojoj je upravo navedeno da je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Pri tome je tužitelj naveo da je predmetni kredit podignuo 2006. kako bi riješio stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj. Tuženik nije sudu pružio niti jedan dokaz da bi u vrijeme podizanja Ugovora o kreditu tužitelj bio zaposlen u vlastitom obrtu da bi bilo registrirano sjedište nekog trgovačkog društva, tim više što je tužitelj po zanimanju policajac, a to je i bio u trenutku kada je dizao kredit.

29.

Osim toga neosnovan je i istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer je iz specifikacije uplata po kreditu razvidno da je baš svaku uplatu po kreditu izvršio sam tužitelj i nitko drugi.

30.

U odnosu na istaknuti prigovor da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja te da je takav preinačeni tužbeni zahtjev u zastari čemu se tuženik protivi valja navesti da je tužitelj prvenstveno podnio stupnjevitu tužbu, gdje je odredbom čl. 186.b. st. 3. propisano da će tužitelj postaviti i urediti tužbeni zahtjev tek nakon provedenog vještačenja te sukladno tome i naznačiti vrijednost predmeta spora. Osim toga valja navesti da je prema stavu VSRH broj Su-IV-162/21 zauzet jasan stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Konačno valja dodati da je i zauzeto shvaćanje VSRH izraženom u presudi Rev -254/24 od 23. travnja 2024. jasno navedeno da kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe.

31.

Ova presuda je u cijelosti identična pravnom shvaćanju VSRH glede preinake s druge Sjednice građanskog odjela od 27.05.2024. pod brojem Su-IV-123/2024-5 koje glasi "U slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

32.

Konačno u odnosu na istaknuti prigovor glede negativnih razlika valja navesti da je i o tom pitanju zauzeo stav VSRH – prošireno Vijeće u odluci Rev-549/23 od 18.12.2023. gdje prošireno Vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne.

33.

Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO.

34.

Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

35.

Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

36.

Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

37.

U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

38.

Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

39.

Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

40.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

41.

Iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršio u kunama, jer tužiteljica prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

42.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

43.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

44.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

45.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

46.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

47.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

48.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

49.

Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

50.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

51.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

52.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 C i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

53.

S obzirom na istaknuti prigovor da tužitelj nije potrošač, kao ni na okolnost razumijevanja valutne klauzule koja je ugovorena u Ugovoru o kreditu sud je saslušao tužitelja kao stranku.

54.

Tužitelj CU saslušan kao stranka iskazao je da je dignuo namjenski kredit kod Zagrebačke banke d.d. 2006. Isti je otplaćen prijevremenom otplatom 2011. Namjena tog kredita je bila za rješavanje stambenog pitanja njegove obitelji. Imao je dio ušteđevine u stambenoj štednji ali taj iznos nije bio dostatan za kupnju stana. Stoga je bilo potrebno dignuti kredit. U Zagrebačkoj banci bilo mu je savjetovano da digne ušteđeni ulog, te da na temelju toga uloga digne još i kredit vezan za valutu CHF jer je to najpovoljniji kredit, jer je tečaj CHF-a bio najniži, a i bile su bitno niže kamate nego u eurskim kreditima. Osim toga mogao je taj kredit u CHF-u dignuti bez jamaca jer se u to vrijeme praktični nije mogla naći osoba koja bi željela biti jamac po kreditu.

55.

U odnosu na valutu CHF navodi da mu je osobna bankarica FU u poslovnici u Samoboru ponudila kredit u CHF-u uz navod da je CHF najstabilnija valuta, da je za nju vezan kapital, da je sigurna valuta, da je sigurnija i stabilnija od dolara. U to vrijeme nije bilo moguće dignuti kredit vezan za kune nego samo isključivo u eurima ili u CHF-u. Inicijalno je mislio dignuti kredit vezan za valutu euro i tako je počeo i razgovarati sa bankaricom ali je onda ona njega nagovarala i nagovorila ga je da digne kredit vezan za valutu CHF jer je to za njega povoljnije, pa je tako prihvatio njezinu sugestiju.

56.

Navodi da predmetni stan nije iznajmljivao, niti je imao prijavljenu ikakvu poslovnu djelatnost u svom stanu. Otplaćivao je kredit trajnim nalogom time da je dospijeće svakog anuiteta bio prvog u mjesecu, a skidanje trajnim nalogom svakog 15-tog u mjesecu. U tijeku otplate kredita je dva puta napravio uvećanu otplatu kredita, jednu u tijeku otplate kredita, a slijedeću kod konačnog zatvaranja kredita u poslovnici u Samoboru.

57.

Prilikom iskaza tužitelj je predočio potvrdu banke od 30.10.2008. temeljem koje potvrde o obavljenim transakcijama proizlazi da je izvršena isplata s tekućeg računa tužitelja u svoti od 122.400,00 kn radi smanjenja obveze po kreditu. Nakon uvida u potvrdu ista se vratila tužitelju. Nadalje tužitelj je predočio i slijedeću potvrdu izdanu u poslovnici u Maksimirskoj iz koje je razvidno da je upravo tužitelj izvršio konačnu otplatu kredita u svoti od 80.258,56 kn dana 21.09.2011. Po uvidu u obje potvrde iste su vraćene tužitelju. Predmetni Ugovor o kreditu je pročitao i glede pojma valutne klauzule navodi da je valutna klauzula podrazumijevala da je povrat kredita vezan uz tečaj valute CHF-a ali to nije podrazumijevao da će biti dužan vratiti dvostruko od onoga što je stvarno trebao vratiti.

58.

Predmetni kredit je podignuo kod Zagrebačke banke d.d. jer je inače bio klijent te banke i preko te banke je inače primao plaću.

59.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

60.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

61.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

62.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

63.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

64.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu sklopljenog dana 10.01.2006. temeljem promjene tečaja valute preplatio iznos glavnice od 4.515,02 €, a ta preplata se odnosi samo na pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjeno kod otplate na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita.

65.

Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je stavio prigovor navodeći da je sudski vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja inicijalni anuitet u CHF-u x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita. Navodi da je vještak umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na dan uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj te je takvim izračunom sudski vještak dva puta računao tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu.

66.

Nadalje tuženik tvrdi da se prilikom izračuna razlike u tečaju se ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamata, te tuženik navodi da je tužitelj razliku kamate tužio pred naslovnim sudom u predmetu pod poslovnim brojem P-1430/2018.

67.

S obzirom na istaknute prigovore na nalaz i mišljenje vještaka sud je na ročištu od 15.04.2024. donio rješenje da će se pozvati vještak kako bi sačinio korekciju nalaza i mišljenja na način da se izvrši izračun preplate temeljem valutne klauzule tako što će se izostaviti eventualna preplata temeljem kamatne stope ukoliko je ista obuhvaćena nalazom i mišljenjem vještaka.

68.

Pri tome je tuženik pozvan da predujmi iznos troškova koji su potrebni za izvođenje dokaza kakvog je predložio, a sud je pozvao tuženika kao financijsku instituciju da uplati za to vještačenje iznos do 200,00 € u roku od 15 dana.

69.

Odredbom čl. 220. ZPP-a je propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

70.

S obzirom da je svaka stranka obvezna kada predloži izvođenje dokaza dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza, a banka koja je predložila dokaz sukladno odredbi čl. 153. st. 1. nije unaprijed položila iznos za podmirenje troškova, to je sud sukladno odredbi čl. 153. st. 3. ZPP-a odustao od izvođenje dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju cijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos za podmirenje troškova. Pri tome je banka na ročištu od 15.04.2024. upozorena na odredbu čl. 153. st. 3. ZPP-a.

71.

Banka iznos na koji ju je sud pozvao nije položila u razdoblju od 15.04. pa nadalje do donošenja ove odluke.

72.

Slijedom toga sud je utvrdio da tuženik, a obzirom da nije položio predujam kako bi vještak mogao izvršiti novi izračun preplate prema prijedlogu tuženika, a koji predujam u iznosu od 200,00 € je bitno niži predujam od onoga što sada plaćaju tužitelji, a to je 500,00 €, jasno je da je tuženik odustao od svojih primjedaba na nalaz i mišljenje vještaka.

73.

Sud je na istom tom ročištu od 15.04.2024. odbio prigovor tuženika da vještak računa negativne razlike iz razloga što je o ovom stavu jasan stav zauzeo VSRH u presudi Rev 549/23, a osim toga tuženik nije niti postavio protutužbeni zahtjev, niti istaknuo prigovor radi prebijanja pa nije postojao nikakav pravni temelj za izračun negativnih razlika, povodom prijedloga koji je stavljen nakon zaključenja prethodnog postupka.

74.

Radi toga sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano, na temelju kompletne dokumentacije u spisu i provedenim izračunima.

75.

Radi toga sud je tužitelju na ime preplate temeljem valute dosudio iznos od 4.515,02 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

76.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

77.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

78.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

79.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena, te prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

80.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

81.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška zahtjeva za dostavu podataka o kreditu prije podnošenja tužbe u ovoj stvari u iznosu od 100 bodova, troška sastava 4 podneska (30.04.2020., 07.04.2021., 27.04.2021. i 29.05.2023.), svako po 100 bodova i troška zastupanja na 5 ročišta (07.04.2021., 17.04.2023., 15.04.2024., 14.01.2025. i 24.03.2025.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1, Tbr 32. i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

82.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 1100 bodova / 2.200,00 €.

83.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 550,00 €, trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 250,00 €, te putni trošak na relaciji Vukovar Zagreb Vukovar prema Tbr 50. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 353,36 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.353,36 €.

84.

Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na tužbu i presudu iz razloga što pristojba na tužbu nije ni plaćena, a i zbog toga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

85.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

86.

Radi navedenog odlučeno je kao u toč. I. do II. izreke ove presude.

U Zagrebu, dana 24. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika