REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-2750/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja EN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnicima TN i ostalim odvjetnicima iz OD Anić&Anić d.o.o. Split, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. veljače 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja LN, odvjetničkog vježbenika u OD Višić i Višić d.o.o. Split i zamjenika punomoćnika tuženika Dražena Čuljka, odvjetnika u Splitu, na ročištu radi objave, dana 24. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se apsolutno ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu broj 47375/06 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18. srpnja 2006.g., pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 3.371,83 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. obračunava u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. god. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine na iznos od:

- 6,17 EUR od dana 11.08.2006.g. do isplate,

- 7,29 EUR od dana 12.09.2006.g. do isplate,

- 8,28 EUR od dana 11.10.2006.g. do isplate,

- 4,94 EUR od dana 11.11.2006.g. do isplate,

- 6,04 EUR od dana 12.12.2006.g. do isplate,

- 3,45 EUR od dana 11.01.2007.g. do isplate,

- 2,97 EUR od dana 13.02.2007.g. do isplate,

- 2,14 EUR od dana 13.03.2007.g. do isplate,

- 1,28 EUR od dana 11.04.2007.g. do isplate,

- 0,35 EUR od dana 12.01.2008.g. do isplate,

- 2,78 EUR od dana 12.02.2008.g. do isplate,

- 6,88 EUR od dana 11.03.2008.g. do isplate,

- 3,34 EUR od dana 11.04.2008.g. do isplate,

- 0,83 EUR od dana 13.05.2008.g. do isplate,

- 0,46 EUR od dana 11.06.2008.. do isplate,

- 5,80 EUR od dana 11.10.2008.g. do isplate,

- 11,8 EUR od dana 11.11.2008.g. do isplate,

- 10,18 EUR od dana 11.12.2008.g. do isplate,

- 20,59 EUR od dana 13.01.2009.g. do isplate,

- 24,95 EUR od dana 11.02.2009.g. do isplate,

- 30,07 EUR od dana 12.03.2009.g. do isplate,

- 20,91 EUR od dana 11.04.2009.g. do isplate,

- 19,24 EUR od dana 12.05.2009.g. do isplate,

- 18,31 EUR od dana 11.06.2009.g. do isplate,

- 20,19 EUR od dana 11.07.2009 .g. do isplate,

- 15,50 EUR od dana 12.08.2009.g. do isplate,

- 18,14 EUR od dana 11.09.2009.g. do isplate,

- 15,06 EUR od dana 14.10.2009.g. do isplate,

- 17,81 EUR od dana 11.11.2009.g. do isplate,

- 16,31 EUR od dana 11.12.2009.g. do isplate,

- 23,56 EUR od dana 14.01.2010.g. do isplate,

- 26,96 EUR od dana 12.02.2010.g. do isplate,

- 25,98 EUR od dana 12.03.2010.g. do isplate,

- 30,31 EUR od dana 14.04.2010.g. do isplate,

- 36,35 EUR od dana 13.05.2010.g. do isplate,

- 34,57 EUR od dana 17.06.2010.g. do isplate,

- 47,17 EUR od dana 14.07.2010.g. do isplate,

- 42,14 EUR od dana 13.08.2010.g. do isplate,

- 57,52 EUR od dana 17.09.2010.g. do isplate,

- 49,77 EUR od dana 19.10.2010.g. do isplate,

- 53,27 EUR od dana 18.11.2010.g. do isplate,

- 66,23 EUR od dana 17.12.2010.g. do isplate,

- 65,52 EUR od dana 18.01.2011.g. do isplate,

- 60,62 EUR od dana 17.02.2011.g. do isplate,

- 67,58 EUR od dana 17.03.2011.g. do isplate,

- 62,75 EUR od dana 19.04.2011.g. do isplate,

- 74,00 EUR od dana 18.05.2011.g. do isplate,

- 87,61 EUR od dana 18.06.2011.g. do isplate,

- 102,50 EUR od dana 20.07.2011.g. do isplate,

- 119,62 EUR od dana 17.08.2011.g. do isplate,

- 90,52 EUR od dana 17.09.2011.g. do isplate,

- 80,45 EUR od dana 17.10.2011.g. do isplate,

- 80,65 EUR od dana 17.11.2011.g. do isplate,

- 85,60 EUR od dana 17.12.2011.g. do isplate,

- 90,39 EUR od dana 17.01.2012.g. do isplate,

- 93,37 EUR od dana 17.02.2012.g. do isplate,

- 91,61 EUR od dana 17.03.2012.g. do isplate,

- 90,93 EUR od dana 17.04.2012.g. do isplate,

- 94,84 EUR od dana 22.05.2012.g. do isplate,

- 93,78 EUR od dana 20.06.2012.g. do isplate,

- 91,42 EUR od dana 17.07.2012.g. do isplate,

- 89,72 EUR od dana 17.08.2012.g. do isplate,

- 83,70 EUR od dana 18.09.2012.g. do isplate,

- 90,27 EUR od dana 17.10.2012.g. do isplate,

- 91,98 EUR od dana 17.11.2012.g. do isplate,

- 90,43 EUR od dana 18.12.2012.g. do isplate,

- 84,22 EUR od dana 17.01.2013.g. do isplate,

- 86,94 EUR od dana 17.02.2013.g. do isplate,

- 87,45 EUR od dana 19.03.2013.g. do isplate,

- 92,38 EUR od dana 17.04.2013.g. do isplate,

- 82,70 EUR od dana 17.05.2013.g. do isplate,

- 52,39 EUR od dana 18.06.2013.g. do isplate.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.690,34 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos troška zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 13. srpnja 2021. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi iz čl. 10. Ugovora o kreditu broj 47375/06, sklopljenog između parničnih stranaka 18. srpnja 2006., te radi isplate novčanog iznosa od 25.786,09 kuna (3.422,51 eura) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine. Navodi kako mu je predmetnim ugovorom odobren nenamjenski kredit s valutnom klauzulom u iznosu od 23.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju tužene na dan isplate kredita, odnosno da je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak. Dodaje kako prilikom sklapanja ovog tipskog ugovora nije imao utjecaja na njegov sadržaj pa tako ni na odredbu o valutnoj klauzuli, te da je prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora tuženik propustio informirati potrošače, pa tako i tužiteljicu, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik vezanoj uz euro jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. ( tako i VTS u odluci Pž-6632/2017). Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj je uredno ispunio svoju obvezu, te je isplatio po citiranom ugovoru zbog razlike u tečaju viši iznos od onoga koji je trebao, i to za 25.786,09 kn (3.422,51 eura) više zbog promjene tečaja.

2. U svom odgovoru od 4. kolovoza 2021. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. Ukazuje na nedostatak pravnog interesa za podnošenje ove tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem. U bitnom navodi kako je tužitelj imao mogućnost slobodnog izbora između više opcija, kako ugovora s različitim valutnim klauzulama, dodaje da bi sa tužiteljem bilo pregovarano o spornoj odredbi, kao i to da tužitelju nisu bila zatajena niti jedna informacija koju je tuženik znao, a koja je mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ovakvog ugovora. Naglašava i to da bi tužitelj bio u potpunosti informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Osporava da bi ugovaranje valutne klauzule bilo nepošteno i nesavjesno, niti je tužena mogla znati kakve će okolnosti nastupiti u tijeku otplate kredita te kako je njezino postupanje bilo u skladu s pozitivnim zakonskim propisima. Ukazuje kako kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa ni tuženik. Zaključno, dodatno ističe kako Ugovor o kreditu sklopljen sa tuženikom nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istim se usuglasio.

3. Tužitelj je podneskom od 6. studenog 2024., te na ročištu od 11. veljače 2025., a nakon provedenog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev.

3.1. Na ročištu od 11. veljače 2025. tuženik se nije protivio uređenju tužbe te je istaknuo kako više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: Ugovora o kreditu broj 47375/06, otplatnog plana, izračuna EKS-a i otplatnog plana, pregleda platnog prometa za klijenta EN te je provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Anijsiji Bešlić.

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 47375/06 od 18. srpnja 2006., a kojim odredbama je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.371,83 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose a koji se iznos odnosi na razliku zbog promjene tečaja CHF.

7. Među parničnim strankama nije sporno da su 18. srpnja 2006. prednik tuženika kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 47375/06, kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 23.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF uz trajanje kredita do 10. srpnja 2013. Nije bilo sporno ni to da bi kredit bio otplaćen 2. srpnja 2013.

8. Sporno u postupku je utvrditi je li predmetna odredba članka 10. Ugovora ništetna, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF, kao i da li je osnovan tuženikov prigovor zastare i nedostatka pravnog interesa tužitelja.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

10. Čitanjem Ugovora od 18. srpnja 2006. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s pravnim prednikom tužene kao kreditorom, kredit koji mu je u skladu s člankom 2. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.600,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, dok je člankom 10. ugovoreno kako se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta i to 83 u iznosu od 350,78 CHF i jednog anuiteta u iznosu od 349,83 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora na dan plaćanja, dakle iz navedenih utvrđenja jasno je kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru.

10.1. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

10.2. Pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu, sud je utvrdio kako se isti sastoji od dva lista papira formata A4, ukupno tri stranice teksta, te da se u donjoj margini prve, druge i treće stranice navodi: "502.doc.IFOS Gotovinski OS+2J" . Iz navedenoga sud zaključuje kako je predmetni ugovor bio pripremljen od strane kreditora-tuženika, te da predstavlja kreditorov-tuženikov obrazac za gotovinske kredite.

10.3. S obzirom da je prema utvrđenjima suda predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen i formuliran od strane tuženika te predstavljao njegov formulirani standardni ugovor sud, sukladno odredbi članka 96. st. 2. ZZP-a, smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a tuženik, na kojem je teret dokaza, osim paušalnih navoda na okolnost informiranosti i mogućnosti pregovaranja tužiteljice o pojedinim odredbama predmetnog ugovora sudu nije predložio niti jedan dokaz.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

12. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

14. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u ranije navedenim člancima Ugovora o kreditu od 26. siječnja 2006. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tako je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

15. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

16. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, odnosno njezinog pravnog prednika, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene, čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat o parametrima koji utječu na promjene u tijeku otplate kredita, niti je na njih imao kakvog utjecaja.

17. Slijedom iznijetog, odredba o valutnoj klauzuli, sadržana u članku 10. predmetnog ugovora o kreditu imala je za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga je bila nepoštena, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da je primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnom, radi čega je zahtjev tužitelja postavljen radi utvrđenja njene ništetnosti prihvaćen u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

17.1. Vezano za tuženikov prigovor nedostatka pravog interesa tužiteljice, valja kazati kako tuženik pogrešno smatra kako se, s obzirom da je ugovor u potpunosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, u smislu odredbe članka 326. ZOO-a.

18. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim obvezama, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o valutnoj klauzuli, proveden je dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji za knjigovodstveno i financijsko vještačenje UN, koja je imala na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

19. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka od 24. listopada 2024. proizlazi kako je vještakinja utvrdila da je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 23.600,00 CHF, kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 6,49% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke te kako se u promatranom razdoblju mijenjala kamatna stopa, ali i tečaj CHF, koji je oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora. S tim u vezi, vještakinja utvrđuje kako je zbog porasta tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, tijekom razdoblja otplate kredita vezanog uz CHF, tužitelj više platio iznos od 3.999,14 eura. Ako bi se taj iznos korigirao za razdoblje kada je tužitelj po anuitetima plaćao manje, dolazi se do iznosa od 3.371,83 eura koliko prema nalazu vještaknije iznosi pretplata tužitelja zbog promjene valutne klauzule.

20. Na tako izrađen nalaz i mišljenje vještakinje stranke nisu iznijele primjedbe koje bi dokazale pogrešan pristup vještakinje, njezinu nestručnost ili neobjektivnost, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga je sud prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještakinja postupila upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.

21. Podneskom od 26. studenog 2024. te na ročištu od 11. veljače 2025. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, uskladivši ga s nalazom vještakinje, tako da je u odnosu na glavnicu zatražio isplatu iznosa od 3.371,83 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče u odnosu na svaku pojedinu dospjelu mjesečnu tražbinu.

22.1. Tako uređenom tužbenom zahtjevu tuženik se nije protivio te je istaknuo kako više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

23. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018., kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 13. srpnja 2021. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

25. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog pretplaćenog novčanog iznosa od 14.203,26 eura. S obzirom da se, u konkretnom predmetu radi o nepoštenom stjecatelju koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe, zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. te 164. st. 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

("Narodne novine" broj: 138/2023; dalje: Tarifa)

27. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 13. srpnja 2021. te sastav podneska od 1. prosinca 2021. i podneska od 6. studenog 2024. u iznosu od po 200,00 eura za svaku radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. Tarife), kao i zastupanja na ročištima održanim 12. veljače 2024. i 11. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 eura za svaku radnju (Tbr. 9. toč. 1. Tarife)

27.2. Dakle, priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.000,00 eura, koji je valjalo uvećati za 25% PDV (250,00 eura) i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, kao i za trošak uplaćene pristojbe tužbe u iznosu od 40,34 eura.

27.3. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe presude s obzirom na to da je člankom 6. st. 1. toč. 3. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23,; dalje: ZOIZSP), izmijenjen članak 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18., 51/23.; dalje: ZSP), na način da je propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa

27.4. Stoga je tuženoj valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 1.690,34 eura sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki III izreke presude.

Split, 24. ožujka 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika

-u spis