REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-4555/2022-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja RS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u OD Metelko, Knežević& Partneri d.o.o. Zagreb, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Srđana Kalebote, odvjetnika u Splitu, na ročištu radi objave, dana 24. ožujka 2025. p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3210128885 od 5.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 25.448,05 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 25.448,05 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 362,09 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3210128885 od 5.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 6., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.743,09 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos od

- 1,92 EUR 10.8.2007.

- 3,28 EUR 11.9.2007.

- 1,89 EUR 10.11.2007.

- 1,21 EUR 10.12.2007.

- 4,95 EUR 12.1.2008.

- 7,50 EUR 12.2.2008.

- 9,35 EUR 13.3.2008.

- 9,53 EUR 15.4.2008.

- 3,89 EUR 13.5.2008.

- 4,84 EUR 14.6.2008.

- 2,81 EUR 14.7.2008.

- 2,15 EUR 18.8.2008.

- 3,70 EUR 11.9.2008.

- 11,61 EUR 14.10.2008.

- 15,81 EUR 17.11.2008.

- 7,45 EUR 16.12.2008.

- 28,35 EUR 15.1.2009.

- 28,55 EUR 16.2.2009.

- 21,86 EUR 16.3.2009.

- 23,86 EUR 16.4.2009.

- 23,06 EUR 11.5.2009.

- 19,82 EUR 16.6.2009.

- 21,06 EUR 20.7.2009.

- 20,30 EUR 18.8.2009.

- 21,35 EUR 17.9.2009.

- 19,12 EUR 19.10.2009.

- 21,53 EUR 16.11.2009.

- 21,20 EUR 15.12.2009.

- 26,76 EUR 15.1.2010.

- 29,73 EUR 16.2.2010.

- 29,14 EUR 12.3.2010.

- 33,60 EUR 14.4.2010.

- 38,31 EUR 13.5.2010.

- 43,32 EUR 11.6.2010.

- 49,42 EUR 13.7.2010.

- 47,16 EUR 13.8.2010.

- 60,99 EUR 13.9.2010.

- 55,02 EUR 13.10.2010.

- 57,14 EUR 15.11.2010.

- 66,41 EUR 14.12.2010.

- 74,10 EUR 13.1.2011.

- 63,03 EUR 14.2.2011.

- 68,55 EUR 14.3.2011.

- 63,91 EUR 13.4.2011.

- 75,52 EUR 13.5.2011.

- 86,04 EUR 13.6.2011.

- 100,59 EUR 13.7.2011.

- 100,82 EUR 1.9.2011.

- 92,60 EUR 13.9.2011.

- 83,87 EUR 13.10.2011.

- 84,65 EUR 14.11.2011.

- 86,20 EUR 13.12.2011.

- 93,30 EUR 13.1.2012.

- 95,66 EUR 13.2.2012.

- 95,31 EUR 13.3.2012.

- 92,96 EUR 13.4.2012.

- 94,40 EUR 14.5.2012.

- 96,56 EUR 13.6.2012.

- 94,13 EUR 13.7.2012.

- 94,40 EUR 13.8.2012.

- 88,88 EUR 13.9.2012.

- 92,23 EUR 15.10.2012.

- 94,69 EUR 13.11.2012.

- 92,62 EUR 13.12.2012.

- 93,45 EUR 14.1.2013.

- 89,37 EUR 13.2.2013.

- 89,54 EUR 13.3.2013.

- 94,95 EUR 15.4.2013.

- 86,73 EUR 13.5.2013.

- 86,69 EUR 13.6.2013.

- 86,17 EUR 15.7.2013.

- 86,50 EUR 13.8.2013.

- 88,41 EUR 13.9.2013.

- 90,92 EUR 14.10.2013.

- 91,27 EUR 13.11.2013.

- 94,91 EUR 13.12.2013.

- 91,08 EUR 13.1.2014.

- 94,61 EUR 13.2.2014.

- 97,07 EUR 13.3.2014.

- 95,86 EUR 14.4.2014.

- 92,82 EUR 13.5.2014.

- 93,61 EUR 16.6.2014.

- 95,16 EUR 14.7.2014.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.136,41 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Dana 16. prosinca 2022. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi iz čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu broj 3210128885, sklopljenog između parničnih stranaka 5. srpnja 2007., te radi isplate novčanog iznosa od 4.727,92 eura, s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine. Navodi kako mu je predmetnim ugovorom odobren i stavljen na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom u kunskoj protuvrijednosti 25.448,05 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, odnosno da je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak. Također, da je u Ugovoru i to čl. 2. navedena visina kamatne stope u iznosu od 5,20 % godišnje, uz istodobno ugovaranje promjenjivosti iste i to na način da ovisan jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Dodaje kako prilikom sklapanja ovog tipskog ugovora nije imao utjecaja na njegov sadržaj pa tako ni na navedene odredbe te ističe kako je postupajući na ovaj način tuženik u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, te je tuženik suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja radi čega da se i vodio postupak protiv tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

2. U svom odgovoru od 06. studenog 2023. tužena je najprije istaknula prigoor mjesne nenadležnosti navodeći kako je odredbom čl. 16. Ugovora za slučaj spora ugovorena nadležnost suda premu mjestu sjedišta banke. Nadalje, u cijelosti je osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. U bitnom navodi kako tužitelj nije dokazao da bi bio potrošač te da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Smatra da je na tužitelju, ukoliko se, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a poziva na utvrđenja iz kolektivne tužbe, bio teret dokaza navedene činjenice. Nadalje, navodi i to da bi tužitelju, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora, bile dostupne sve informacije na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Ovo jer je tuženik tužitelja, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Tuženik navodi i to da bi valutna klauzula bila odraz odredbe čl. 22. ZOO-a te samim time isključena iz ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, ističe da kako nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Ukazuje kako bi, ovako postavljenim tužbenim zahtjevom, u ovoj pravnoj stvari došlo do izmjene sadržaja ugovornog odnosa jer kamatna stopa više ne bi bila promjenjiva već fiksna. Zaključno, prigovara i tijeku zakonskih zateznih kamata jer smatra da bi tužitelj, ukoliko se njegov tužbeni zahtjev nađe osnovanim, zakonske kamate mogao potraživati od dana podnošenja tužbe.

3. Tužitelj je podneskom od 31. siječnja 2025., a nakon provedenog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev, te je zahtjev za isplatom u skladu sa izrađenim nalazom i mišljenjem vještaka, na način da od tuženika, na ime pretplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 4.743,09 eura.

4. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tuženiku je za navesti kako je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. doneseno pravno shvaćanje prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

4.1. S obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj prebiva u [adresa], a imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja/potrošača i ugovorenog suda (Zagreb) te mogućnost dolaska tužitelja/potrošača na sud, ovaj sud drži kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega je ništetna pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjalo odbiti, a kao je i riješeno u točki IV.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210128885, Otplatnog plana, Prometa po kreditu, Promjenama kamatnih stopa, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ines Lozić te je saslušan tužitelj.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 3210128885 od 5. srpnja 2007., a kojim odredbama je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) i promjenjiva kamatna stopa, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.743,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose a koji se iznos odnosi na razliku zbog promjene tečaja CHF.

8. Među parničnim strankama nije sporno da su 5. srpnja 2007. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 3210128885, kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 25.448,05 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB.

9. Sporno u postupku je utvrditi jesu li predmetne odredbe članka 1., 2. i 6. ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF, kao i da li je osnovan tuženikov prigovor zastare.

10. Pregledom Ugovora od 5. srpnja 2007. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom kao kreditorom, kredit koji mu je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.448,05 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je člankom 2. ugovorena promjenjiva kiamatna stopa u iznosu od 5,20% godišnje, dok se prema članku 6. Ugovora korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati u njesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 362,09 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

11. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je te 2007 godine otišao u autokuću "Gašperov" interesirati se za kupnju novog automobila. Djelatnici autokuće su ga uputili na tuženika, kazali su mu kako će preko te banke ići sve najbrže, a on nije bio klijent te banke već Zagrebačke banke. Kada je došao u banku ugovor je već bio pripremljen, on ga je pročitao i potpisao. Na prvu mu nije ništa bilo neobično, a naglasio je kako nije te struke. Kredit u valuti CHF mu je preporučen od službenika banke, rečeno mu je da je to najsigurniji kredit u ostalim valutama mu nisu ni nudili. Nitko mu nije objasnio rizike ugovaranja kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, a pojam valutne klauzule mu nije bio poznat.

Nitko mu nije objasnio parametre po kojima će se mijenjati kamatna stopa. Tužitelj je naglasio kako mu je u vrijeme zaključenja ugovora bio važan iznos mjesečne rate. Prilikom potpisivanja ugovora bilo mu je rečeno kako će ona iznositi 1600 kn, međutim kasnije je rasla i do 2500 kn. Objekt financiran sredstvima kredita nije koristio u komercijalne svrhe. U vrijeme zaključenja kredita nije bio član uprave društav niti direktor neke tvrtke. ne može se sjetiti je li za vrijeme trajanja ugovornog odnosa od banke primio obavijest o promjeni kamatne stope.

12.1. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

13. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

16. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u ranije navedenim člancima Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tako je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje pravnom predniku tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.

17. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

18. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, odnosno, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene, čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat o parametrima koji utječu na promjene u tijeku otplate kredita, niti je na njih imao kakvog utjecaja.

19. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, sadržane u člancima 1., 2. i 6. predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, radi čega je zahtjev tužitelja postavljen radi utvrđenja njihove ništetnosti prihvaćen u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

20. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi promjene tečaja CHF, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o valutnoj klauzuli, proveden je dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji za knjigovodstveno i financijsko vještačenje Ines Lozić, koja je imala na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

21. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka od 21. listopada 2024. proizlazi kako je vještakinja utvrdila da je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 25.448,05 CHF, kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke te kako se u promatranom razdoblju mijenjala kamatna stopa, ali i tečaj CHF, koji je oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora. S tim u vezi, vještakinja utvrđuje kako je zbog porasta tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, tijekom razdoblja otplate kredita vezanog uz CHF, tužitelj više platio iznos od 4.743,09 eura. Također, vještakinja je utvrdila i to da bi ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 0,56 eura.

22. Nakon iskazanog nalaza iz očitovanja vještakinje stranke nisu iznijele primjedbe koje bi dokazale pogrešan pristup vještakinje, njezinu nestručnost ili neobjektivnost, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga je sud prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještakinja postupila upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.

22.1. U odnosu na tzv. negativne razlike iskazane u nalazu i mišljenju sudskog vještaka, za istaknuti je da tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji nije potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa. Isto tako valja naglasiti da je sud vezan činjeničnim navodima iz tužbe i tužbenim zahtjevom, pa prema tome shvaćanje je ovog suda da tuženik nema pravo na tzv. negativnu razliku s obzirom da u tom smislu nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili protutužbu.

23. Podneskom od 31. siječnja 2025. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, uskladivši ga s nalazom vještakinje, tako da je u odnosu na glavnicu zatražio isplatu iznosa od 4.743,09 euro zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče u odnosu na svaku pojedinu dospjelu mjesečnu tražbinu.

23.1. Tuženik se nije protivio tako uređenom tužbenom zahtjevu.

24. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018., kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 16. prosinca 2022. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

26. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog pretplaćenog novčanog iznosa od 4.743,09 eura. S obzirom da se, u konkretnom predmetu radi o nepoštenom stjecatelju koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe, zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. te 164. st. 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/2023; dalje: Tarifa).

27.1. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 16. prosinca 2022. te sastav podneska od 3. svibnja 2024. i podneska od 31. siječnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura za svaku radnju (Tbr. 9. toč. 1. tarife), trošak zastupanja na ročištu od 15. svibnja 2024., na ročitu od 19. rujna 2024. te na ročištu od 11. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 eura za svaku radnju (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te trošak pristupa na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. toč. 3. Tarife).

27.2. Dakle, priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00 eura, koji je valjalo uvećati za 25% PDV (325,00 eura) i trošak vještačenja u iznosu od 464,54 eura, kao i za trošak uplaćene pristojbe tužbe u iznosu od 46,87 eura.

27.3. Stoga je tuženoj valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 2.136,41 eura sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki III izreke presude.

Split, 24. ožujka 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis