Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-1394/2019-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Biljani Grozdanić Pilat, odvjetnici u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnicima OD Šavorić & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 13. veljače 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice Pavla Palaversića, odvjetnika u Puli i zamjenice punomoćnika tuženika Ajlin Brgudac Hržica, odvjetnice u Poreču, dana 24. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, isplati ukupan iznos od 4.083,14 EUR (četiri tisuće osamdeset tri eura i četrnaest centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 13,99 EUR počev od 02. listopada 2007. godine,
- na iznos od 13,99 EUR počev od 02. studeni 2007. godine,
- na iznos od 13,98 EUR počev od 30. studeni 2007. godine,
- na iznos od 13,98 EUR počev od 02. siječnja 2008. godine,
- na iznos od 13,98 EUR počev od 01. veljače 2008. godine,
- na iznos od 13,97 EUR počev od 29. veljače 2008. godine,
- na iznos od 52,81 EUR počev od 31. ožujka 2008. godine,
- na iznos od 52,80 EUR počev od 30. travnja 2008. godine,
- na iznos od 52,79 EUR počev od 02. lipnja 2008. godine,
- na iznos od 52,78 EUR počev od 30. lipnja 2008. godine,
- na iznos od 52,78 EUR počev od 31. srpnja 2008. godine,
- na iznos od 52,77 EUR počev od 01. rujna 2008. godine,
- na iznos od 52,76 EUR počev od 01. listopada 2008. godine,
- na iznos od 52,75 EUR počev od 31. listopada 2008. godine,
- na iznos od 52,74 EUR počev od 02. prosinca 2008. godine,
- na iznos od 77,96 EUR počev od 31. prosinca 2008. godine,
- na iznos od 77,95 EUR počev od 02. veljače 2009. godine,
- na iznos od 77,93 EUR počev od 02. ožujka 2009. godine,
- na iznos od 77,91 EUR počev od 31. ožujka 2009. godine,
- na iznos od 77,90 EUR počev od 30. travnja 2009. godine,
- na iznos od 77,89 EUR počev od 01. lipnja 2009. godine,
- na iznos od 77,88 EUR počev od 30. lipnja 2009. godine,
- na iznos od 77,86 EUR počev od 31. srpnja 2009. godine,
- na iznos od 77,84 EUR počev od 31. kolovoza 2009. godine,
- na iznos od 77,83 EUR počev od 30. rujna 2009. godine,
- na iznos od 77,82 EUR počev od 02. studenog 2009. godine,
- na iznos od 77,80 EUR počev od 30. studenog 2009. godine,
- na iznos od 77,78 EUR počev od 31. prosinca 2009. godine,
- na iznos od 77,76 EUR počev od 01. veljače 2010. godine,
- na iznos od 77,75 EUR počev od 01. ožujka 2010. godine,
- na iznos od 77,73 EUR počev od 31. ožujka 2010. godine,
- na iznos od 77,71 EUR počev od 30. travnja 2010. godine,
- na iznos od 77,68 EUR počev od 31. svibnja 2010. godine,
- na iznos od 77,66 EUR počev od 30. lipnja 2010. godine,
- na iznos od 77,63 EUR počev od 02. kolovoza 2010. godine,
- na iznos od 77,61 EUR počev od 31. kolovoza 2010. godine,
- na iznos od 77,59 EUR počev od 30. rujna 2010. godine,
- na iznos od 77,56 EUR počev od 02. studenog 2010. godine,
- na iznos od 77,54 EUR počev od 01. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 64,24 EUR počev od 31. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 64,22 EUR počev od 31. siječnja 2011. godine,
- na iznos od 64,19 EUR počev od 28. veljače 2011. godine,
- na iznos od 64,17 EUR počev od 31. ožujka 2011. godine,
- na iznos od 64,14 EUR počev od 30. travnja 2011. godine,
- na iznos od 64,12 EUR počev od 31. svibnja 2011. godine,
- na iznos od 64,09 EUR počev od 30. lipnja 2011. godine,
- na iznos od 64,06 EUR počev od 01. kolovoza 2011. godine,
- na iznos od 64,03 EUR počev od 31. kolovoza 2011. godine,
- na iznos od 64,00 EUR počev od 30. rujna 2011. godine,
- na iznos od 37,84 EUR počev od 31. listopada 2011. godine,
- na iznos od 37,82 EUR počev od 30. studenog 2011. godine,
- na iznos od 37,80 EUR počev od 31. prosinca 2011. godine,
- na iznos od 37,77 EUR počev od 31. siječnja 2012. godine,
- na iznos od 37,75 EUR počev od 28. veljače 2012. godine,
- na iznos od 37,72 EUR počev od 31. ožujka 2012. godine,
- na iznos od 37,69 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,
- na iznos od 37,67 EUR počev od 31. svibnja 2012. godine,
- na iznos od 37,65 EUR počev od 30. lipnja 2012. godine,
- na iznos od 37,62 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,
- na iznos od 37,59 EUR počev od 31. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 37,56 EUR počev od 01. listopada 2012. godine,
- na iznos od 37,54 EUR počev od 31. listopada 2012. godine,
- na iznos od 37,51 EUR počev od 30. studenog 2012. godine,
- na iznos od 37,48 EUR počev od 31. prosinca 2012. godine,
- na iznos od 37,45 EUR počev od 31. siječnja 2013. godine,
- na iznos od 37,42 EUR počev od 28. veljače 2013. godine,
- na iznos od 37,39 EUR počev od 10. travnja 2013. godine,
- na iznos od 37,36 EUR počev od 30. travnja 2013. godine,
- na iznos od 37,34 EUR počev od 31. svibnja 2013. godine,
- na iznos od 37,30 EUR počev od 01. srpnja 2013. godine,
- na iznos od 37,27 EUR počev od 31. srpnja 2013. godine,
- na iznos od 14,99 EUR počev od 31. kolovoza 2013. godine,
- na iznos od 23,49 EUR počev od 18. rujna 2013. godine,
- na iznos od 4,21 EUR počev od 30. rujna 2013. godine,
- na iznos od 33,02 EUR počev od 18. listopada 2013. godine,
- na iznos od 38,48 EUR počev od 18. studeni 2013. godine,
- na iznos od 24,20 EUR počev od 06. prosinca 2013. godine,
- na iznos od 13,03 EUR počev od 11. prosinca 2013. godine,
- na iznos od 38,48 EUR počev od 17. siječnja 2014. godine,
do 31. prosinca 2007. godine prema odredbama Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita, iznos od 5.804,23 EUR (pet tisuća osamsto četiri eura i dvadeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 6,42 EUR počev od 13. prosinca 2004. godine,
- na iznos od 6,07 EUR počev od 31. prosinca 2004. godine,
- na iznos od 2,33 EUR počev od 31. prosinca 2008. godine,
- na iznos od 0,07 EUR počev od 09. siječnja 2009. godine,
- na iznos od 6,64 EUR počev od 02. veljače 2009. godine,
- na iznos od 8,55 EUR počev od 02. ožujka 2009. godine,
- na iznos od 3,27 EUR počev od 31. ožujka 2009. godine,
- na iznos od 4,28 EUR počev od 30. travnja 2009. godine,
- na iznos od 2,25 EUR počev od 31. prosinca 2009. godine,
- na iznos od 9,03 EUR počev od 01. veljače 2010. godine,
- na iznos od 7,47 EUR počev od 01. ožujka 2010. godine,
- na iznos od 16,67 EUR počev od 31. ožujka 2010. godine,
- na iznos od 14,92 EUR počev od 30. travnja 2010. godine,
- na iznos od 18,32 EUR počev od 31. svibnja 2010. godine,
- na iznos od 46,46 EUR počev od 30. lipnja 2010. godine,
- na iznos od 1,30 EUR počev od 08. srpnja 2010. godine,
- na iznos od 41,69 EUR počev od 02. kolovoza 2010. godine,
- na iznos od 60,19 EUR počev od 31. kolovoza 2010. godine,
- na iznos od 53,80 EUR počev od 30. rujna 2010. godine,
- na iznos od 43,51 EUR počev od 02. studenog 2010. godine,
- na iznos od 61,86 EUR počev od 01. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 3,35 EUR počev od 06. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 88,82 EUR počev od 31. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 1,91 EUR počev od 07. siječnja 2011. godine,
- na iznos od 71,62 EUR počev od 31. siječnja 2011. godine,
- na iznos od 78,97 EUR počev od 28. veljače 2011. godine,
- na iznos od 70,44 EUR počev od 31. ožujka 2011. godine,
- na iznos od 71,99 EUR počev od 30. travnja 2011. godine,
- na iznos od 103,79 EUR počev od 31. svibnja 2011. godine,
- na iznos od 4,31 EUR počev od 02. lipnja 2011. godine,
- na iznos od 111,40 EUR počev od 30. lipnja 2011. godine,
- na iznos od 0,22 EUR počev od 07. srpnja 2011. godine,
- na iznos od 141,79 EUR počev od 01. kolovoza 2011. godine,
- na iznos od 124,51 EUR počev od 31. kolovoza 2011. godine,
- na iznos od 1,78 EUR počev od 08. rujna 2011. godine,
- na iznos od 105,68 EUR počev od 30. rujna 2011. godine,
- na iznos od 3,64 EUR počev od 07. listopada 2011. godine,
- na iznos od 102,76 EUR počev od 31. listopada 2011. godine,
- na iznos od 96,47 EUR počev od 30. studenog 2011. godine,
- na iznos od 5,05 EUR počev od 02. prosinca 2011. godine,
- na iznos od 109,25 EUR počev od 31. prosinca 2011. godine,
- na iznos od 107,99 EUR počev od 31. siječnja 2012. godine,
- na iznos od 8,00 EUR počev od 07. veljače 2012. godine,
- na iznos od 108,81 EUR počev od 29. veljače 2012. godine,
- na iznos od 8,08 EUR počev od 08. ožujka 2012. godine,
- na iznos od 105,05 EUR počev od 31. ožujka 2012. godine,
- na iznos od 7,17 EUR počev od 06. travnja 2012. godine,
- na iznos od 95,61 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,
- na iznos od 19,77 EUR počev od 08. svibnja 2012. godine,
- na iznos od 87,79 EUR počev od 31. svibnja 2012. godine,
- na iznos od 29,74 EUR počev od 08. lipnja 2012. godine,
- na iznos od 91,56 EUR počev od 30. lipnja 2012. godine,
- na iznos od 22,35 EUR počev od 09. srpnja 2012. godine,
- na iznos od 111,65 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,
- na iznos od 3,21 EUR počev od 08. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 108,36 EUR počev od 31. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 3,79 EUR počev od 20. rujna 2012. godine,
- na iznos od 99,60 EUR počev od 01. listopada 2012. godine,
- na iznos od 6,75 EUR počev od 19. listopada 2012. godine,
- na iznos od 112,62 EUR počev od 31. listopada 2012. godine,
- na iznos od 115,62 EUR počev od 30. studenog 2012. godine,
- na iznos od 113,43 EUR počev od 31. prosinca 2012. godine,
- na iznos od 74,54 EUR počev od 31. siječnja 2013. godine,
- na iznos od 27,08 EUR počev od 18. veljače 2013. godine,
- na iznos od 97,65 EUR počev od 28. veljače 2013. godine,
- na iznos od 14,00 EUR počev od 18. ožujka 2013. godine,
- na iznos od 48,73 EUR počev od 02. travnja 2013. godine,
- na iznos od 49,06 EUR počev od 10. travnja 2013. godine,
- na iznos od 14,73 EUR počev od 18. travnja 2013. godine,
- na iznos od 108,60 EUR počev od 30. travnja 2013. godine,
- na iznos od 96,37 EUR počev od 31. svibnja 2013. godine,
- na iznos od 96,05 EUR počev od 01. srpnja 2013. godine,
- na iznos od 83,63 EUR počev od 31. srpnja 2013. godine,
- na iznos od 15,43 EUR počev od 16. kolovoza 2013. godine,
- na iznos od 69,06 EUR počev od 31. kolovoza 2013. godine,
- na iznos od 6,03 EUR počev od 18. rujna 2013. godine,
- na iznos od 68,32 EUR počev od 30. rujna 2013. godine,
- na iznos od 9,01 EUR počev od 18. listopada 2013. godine,
- na iznos od 52,59 EUR počev od 31. listopada 2013. godine,
- na iznos od 24,83 EUR počev od 18. studeni 2013. godine,
- na iznos od 0,58 EUR počev od 30. studeni 2013. godine,
- na iznos od 44,27 EUR počev od 03. prosinca 2013. godine,
- na iznos od 28,26 EUR počev od 06. prosinca 2013. godine,
- na iznos od 3,52 EUR počev od 11. prosinca 2013. godine,
- na iznos od 1,93 EUR počev od 31. prosinca 2013. godine,
- na iznos od 31,08 EUR počev od 14. siječnja 2014. godine,
- na iznos od 48,17 EUR počev od 17. siječnja 2014. godine,
- na iznos od 0,18 EUR počev od 31. siječnja 2014. godine,
- na iznos od 1,71 EUR počev od 10. veljače 2014. godine,
- na iznos od 0,37 EUR počev od 17. veljače 2014. godine,
- na iznos od 44,86 EUR počev od 18. veljače 2014. godine,
- na iznos od 1,68 EUR počev od 28. veljače 2014. godine,
- na iznos od 42,24 EUR počev od 10. ožujka 2014. godine,
- na iznos od 1,77 EUR počev od 31. ožujka 2014. godine,
- na iznos od 46,36 EUR počev od 09. travnja 2014. godine,
- na iznos od 3,51 EUR počev od 30. travnja 2014. godine,
- na iznos od 41,46 EUR počev od 12. svibnja 2014. godine,
- na iznos od 1,37 EUR počev od 31. svibnja 2014. godine,
- na iznos od 2,29 EUR počev od 09. lipnja 2014. godine,
- na iznos od 42,27 EUR počev od 10. lipnja 2014. godine,
- na iznos od 0,43 EUR počev od 30. lipnja 2014. godine,
- na iznos od 44,26 EUR počev od 09. srpnja 2014. godine,
- na iznos od 1,89 EUR počev od 31. srpnja 2014. godine,
- na iznos od 46,17 EUR počev od 11. kolovoza 2014. godine,
- na iznos od 0,11 EUR počev od 01. rujna 2014. godine,
- na iznos od 96,47 EUR počev od 09. rujna 2014. godine,
- na iznos od 5,66 EUR počev od 30. rujna 2014. godine,
- na iznos od 90,28 EUR počev od 09. listopada 2014. godine,
- na iznos od 1,52 EUR počev od 31. listopada 2014. godine,
- na iznos od 97,09 EUR počev od 10. studeni 2014. godine,
- na iznos od 7,29 EUR počev od 01. prosinca 2014. godine,
- na iznos od 28,48 EUR počev od 05. prosinca 2014. godine,
- na iznos od 64,65 EUR počev od 10. prosinca 2014. godine,
- na iznos od 99,35 EUR počev od 12. siječnja 2015. godine,
- na iznos od 1,03 EUR počev od 31. siječnja 2015. godine,
- na iznos od 98,62 EUR počev od 10. veljače 2015. godine,
- na iznos od 0,79 EUR počev od 28. veljače 2015. godine,
- na iznos od 98,86 EUR počev od 10. ožujka 2015. godine,
- na iznos od 99,65 EUR počev od 09. travnja 2015. godine,
- na iznos od 0,48 EUR počev od 30. travnja 2015. godine,
- na iznos od 99,17 EUR počev od 11. svibnja 2015. godine,
- na iznos od 99,65 EUR počev od 09. lipnja 2015. godine,
- na iznos od 2,48 EUR počev od 30. lipnja 2015. godine,
- na iznos od 97,17 EUR počev od 09. srpnja 2015. godine,
- na iznos od 0,21 EUR počev od 31. srpnja 2015. godine,
- na iznos od 99,44 EUR počev od 11. kolovoza 2015. godine,
- na iznos od 99,65 EUR počev od 09. rujna 2015. godine,
do 31. prosinca 2007. godine prema odredbama Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne 7 operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi više nedospjele glavnice konvertiranog kredita, isplati iznos od 3.503,54 EUR (tri tisuće petsto tri eura i pedeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. godine do isplate u cijelosti i to do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi utvrđenog manjka, isplati ukupan iznos od 4.637,61 EUR (četiri tisuće šesto trideset sedam eura i šezdeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. godine do isplate u cijelosti i to do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 1.830,94 EUR (tisuću osamsto trideset eura i devedeset četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. prosinca 2017. godine do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.590,40 EUR (dvije tisuće petsto devedeset eura i četrdeset centa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja sudske odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita i založni dužnik dana 27. listopada 2004. sklopila s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao bankom ugovor o kreditu broj 316-104/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, temeljem kojeg joj je banka odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 108.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita koji kredit joj je bio potreban za rješavanje stambenog pitanja, za kupnju stana. Nadalje da je ugovoreno da će taj kredit otplaćivati do 30. studenog 2034. u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 579,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za devize važeće na dan dospijeća, na dan plaćanja uz ugovorenu kamatu od 4,99% dekurzivno godišnje koju je banka ovlaštena mijenjati sukladno vlastitoj odluci o kamatnim stopama. Nadalje da je 25. kolovoza 2006. s bankom sklopila aneks broj 1 kojim aneksom je bila ugovorena promjena osobe sudužnika. Zatim da su dana 27. kolovoza 2013. sklopili aneks broj 2 kojim je uveden moratorij do 31. srpnja 2014. a rok vraćanja kredita ugovoren je do dana 30. studenog 2035. Zatim da su dana 05. travnja 2016. sklopili aneks kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Navodi da je 2017. izvršila prijevremenu otplatu kredita s time da joj je tuženik to uvjetovao plaćanjem naknade u iznosu od 1.830,94 eura u kunskoj protuvrijednosti po njegovom srednjem tečaju na dan plaćanja. Napominje da je člankom 8.3. ugovora o kreditu ugovoreno da će banka u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita zaračunati "taksu" sukladno vlastitoj odluci o naknadama. Tvrdi da je takva odredba ništetna sukladno članku 1068. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO/05), odnosno članku 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (SLUŽBENI LIST SFRJ 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine" 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05) jer je bila ovlaštena vratiti kredit i prije roka kojom prilikom je bila dužna nadoknaditi tuženiku štetu samo ako ju je on zbog vraćanja kredita prije dospjelosti pretrpio. Međutim, takvu štetu ne smije predstavljati iznos kamate koja bi dospjela u vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebao biti vraćen, odnosno tvrdi da tuženik nema pravo na naknadu štete koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamate. Smatra da tuženik nije pretrpio nikakvu štetu zbog te činjenice radi čega je navedena ugovorna odredba ništetna. Nadalje navodi da su predmetnim ugovorom stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima, koje odredbe da su ništetne. Navodi presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojima je potvrđena točka 8 izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna. Navodi da je taj stav obvezujući za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15). Nadalje navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno članku 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13 i dr.) a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 do 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je taj stav obvezujući za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15). Tvrdi da joj je u fazi pregovora i sklapanja ugovora od strane zaposlenika tuženika predočeno da je o riječ za nju najboljoj opciji za rješavanje stambenog pitanja kada joj je predložen ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Zatim da ju tuženik nije informirao o općem riziku vezanim za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav kredit u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nadalje navodi da nije utjecala niti da je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi niti da joj je u trenutku sklapanja ugovora bilo poznato postojanje rizika koji preuzima. S druge strane navodi da je to tuženiku bilo poznato, da mu je bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro, te da je rast švicarskog franka u kontekstu skoro uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Zatim da mu je bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Kao tzv. "valutno utočište" CHF je siguran ja ulagače jer nema rizika smanjenja vrijednosti ali postoji mogućnost njegovog povećanja. Upravo stoga je krajnje nepovoljan za korisnike kredita dok je tuženik preuzeo samo opći rizik valutne klauzule koji je u konkretnom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurao velikim brojem sredstava osiguranja. Stoga smatra da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu s kojom je ugovoreno da iznos kredita predstavlja kunska protuvrijednost od 108.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, a koji se iznos obvezala otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Nadalje navodi da joj je početni anuitet iznosio 2.025,85 kuna da bi zbog jednostranog rasta kamatne stope i povećanja tečaja CHF porastao na preko 3.900,00 kuna što ju je dovelo u vrlo tešku financijsku situaciju. Nadalje, navodi da izvršenom konverzijom nije obeštećena po osnovi ništetnih odredbi. Štoviše da joj je tada tuženik utvrdio postojanje nove obveze u iznosu od daljnjih 4.156,77 eura u kunskoj protuvrijednosti za koji iznos je uvećana preostala neotplaćena glavnica kredita. Radi svega navedenog predložila je da sud donese presudu kojom bi joj tuženik isplatio novčane iznose na ime više plaćenog zbog ništetnih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
2.Tuženik u svom odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor zastare budući da tužiteljica potražuje povrati dijela mjesečnih anuiteta na što da se primjenjuje zastarni rok iz članka 226. ZOO/05 koji navodi da takve tražbine zastarijevaju u roku 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva navodi da sud nije vezan za utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda jer da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe, zatim da navedene presude se odnose na postupke radi naknade štete a ne na potraživanja s osnova stjecanja bez osnove. Nadalje ističe da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – u nastavku ZID ZPK/15) radi čega je sklopila aneks uz ugovor o kreditu od 05. travnja 2016. Stoga smatra da ona nema pravni interes za vođenje ovog postupka. ističe da je sklapanjem toga aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u euro i do promjene kamatne stope, pa da je samim time otpala i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koji se tužiteljica poziva, odnosno da više nije ovlaštena potraživati bilo kakve iznose koje bi platila po CHF kreditu budući su svi iznosi iskorišteni za namirenja EUR kredita, što je vidljivo i iz izračuna konverzije od 06. studenog 2015. Ističe da konverzija djeluje ex tunc, temeljem koje je tužiteljica od samog početka postala korisnik kredita u eurima. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit smatra da više ne može postojati bilo kakva tražbina vezana za taj kredit. Što se tiče valutne klauzule ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne je Zakon o zaštiti potrošača, osobito članci 96., 99. i 102., koji u članku 99. propisuje da se nije dopušteno upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tvrdi da su odredbe iz predmetnog ugovor o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu lako uočljive jer su ispisane velikim slovima, u kojima je na jasan i vrlo razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Smatra da stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenje tih odredbi iz ugovora o kreditu, a što da je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovnog broja Revt-249/14 od 09. travnja 2015., te Sud Europske unije u presudi poslovnog broja C-186/16 od 20. rujna 2017. Nadalje navodi da osporava navode tužiteljice kako joj nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog ugovora. Navodi da je prije i u vrijeme sklapanja ugovora poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužiteljicu o rizicima sklapanja takvog ugovora. Zatim da su guverneri Hrvatske narodne banke u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF i to zbog činjenice što Hrvatska narodna banka ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od valute eura, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Smatra da stoga nije razumljivo očekivati da on isključivo snosi valutni rizik. Što se tiče kamatne stope navodi da je pozivanje tužiteljice na presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda promašena. Navodi da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi, o promjenjivoj kamatnoj stopi jer da ju je upoznao s načinom određivanja kamatne stope nakon čega je ona donijela odluku da je za nju prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Isto tako navodi da temeljem članka 99. ZZP-a uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Nadalje tvrdi da ta odredba nije ni suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je takvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a on kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i trošak poslovanja. Što se tiče odredbi iz predmetnog ugovora koje se odnose na prijevremenu otplatu kredita tvrdi da iste nisu ništetne, te da su u skladu s odredbom članka 1024. ZOO/05 i odredbom članka 16. ZPK-a. Smatra da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu koja se sastoji od troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche bank) za sredstva koje je zaprimio od tužiteljice prilikom prijevremene otplate kredita, te od administrativnih troškova. U konkretnom slučaju da iznos od 1.830,29 eura predstavlja ugovoreni iznos naknade štete u smislu članka 345. stavak 3. ZOO/05. Vezano uz to navodi da odredba članka 1024. ZOO/05 nije prisilan propis zbog čega odredba o tome iz predmetnog ugovora ne može biti ništetna. Nadalje navodi da tužiteljica kao osnovu svog zahtjeva navodi stjecanje bez osnova za što da uopćen nisu ispunjene pretpostavke jer onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje osim ako je zadržao pravo na povrat (članak 1111. i 1112. ZOO/05). Isto tako osporava i visinu tužbenog zahtjeva te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja jer da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita. Radi svega navedenog predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
3.Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 09. svibnja 2024. uskladila tužbeni zahtjev kako je to naznačeno u izreci ove presude.
4.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu broj 316- 104/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (10-18), ugovor o kupoprodaji nekretnina između prodavatelja Goran inženjering d.o.o. i kupaca ČB i tužiteljice od 21. listopada 2004. (19-23), otplatni plan (24-34), obavijest o dospijeću prvog anuiteta (35), izvadak iz sudskog registra za tuženika (36-41), aneks broj 1 uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (42-46), aneks broj 2 za uvođenjem moratorija uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (47-52), otplatni plan (53-57), aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (58-63), otplatni plan (64-67), prihvaćanje izračuna konverzije (68), izračun konverzije (69-70), simulirani otplatni plan u eurima (71-74), popis uplata za namirenje obveza do 30. rujna 2015. (78-80), obavijest o privremenom zatvaranju kredita (90), tečajnu listu tuženika (91-92), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe Adria Bank d.d. (190-199), obavijest o parametrima kamatnih stopa (200-201), otplatni plan (202-206), zahtjev za prijevremeno zatvaranje kredita (207), izvadak tuženika o naknadama za usluge (209-217), izvješće o stanju kamate (218-520), izračun kamata po predmetnom ugovoru o kreditu (566-570), izvadak iz odluke o visini aktivnih kamatnih stopa (571-573), simulaciju otplatnog plana (574-577), pregled prometa za klijenta (696-710), otplatni plan (711-725), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (726), specifikaciju uplata (727-731), proveo je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš iz Rijeke (746-796), saslušao je tužiteljicu (842), saslušao je financijskog vještaka Goranku Šmer Maraš iz Rijeke (847-848).
5.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
6.U ovom postupku nije sporno:
- da je pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (36-41);
- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 316-104/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (10-18) dana 27. listopada 2004., kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 108.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana, s promjenjivom kamatnom stopom od 4,99% dekurzivno godišnje, na rok otplate do 30. studenog 2034., a koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa], Đordanu Pahoviću pod brojem OV-752/04-1;
- da je u predmetnom ugovoru tužiteljica bila korisnik kredita i založni dužnik, a ČB, iz [adresa], sudužnik i založni dužnik, a VB, iz [adresa], sudužnik;
-da se je tužiteljica obvezala platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama;
- da su stranke zaključile aneks broj 1 uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (42-46), kojim su ugovorile promjenu osobe sudužnika na način da se dosadašnji sudužnik VB zamjenjuje novim sudužnikom ŽB iz [adresa];
- da su stranke zaključile Aneks broj 2 za uvođenjem moratorija uz ugovor o kreditu broj 316-104/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (47-51) kojim je ugovoren moratorij za otplatu glavnice kredita, uz obvezu mjesečnog plaćanja kamate u razdoblju od 31. srpnja 2013. do 31. srpnja 2014., a rok vraćanja kredita ugovoren je do dana 30. studenog 2035.;
- da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-104/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (58-62) dana 05. travnja 2016., koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa], Đordanu Pahoviću, dana 13. travnja 2016. pod poslovnim brojem OV-2599/16, kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);
- da je tužiteljica izvršila prijevremenu otplatu kredita 2017. za što je tuženiku platila naknadu u iznosu od 1.830,94 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja.
7.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:
- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita;
- da li tužiteljica ima pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;
- da li tužiteljica ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-104/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 05. travnja 2016.
8.Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 u kojem je donesena presuda dana 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tužena u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
9. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice na način da je sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženik, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima inplementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 JB i TB od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.
Sud je saslušao tužiteljicu (842) koja je u svom iskazu izjavila da je bila klijent tada Hypo Alpe Adria Bank d.d. te je odlučila podići kredit s time da se je interesirala i kod drugih banaka, ali je kao njihov klijent imala određenih beneficija, a namjeravala je kupiti stan. U toj banci ponudili su joj kredit vezan uz valutu CHF jer je tada to bilo najpovoljnije. Tražila pojašnjenje zašto to ne bi bio kredit vezan za valutu euro, a oni da su je na neki način nagovorili da baš uzme predmetni kredit. Banka je pripremila ugovor o kreditu kojeg je pročitala, a kasnije ga je isto tako pročitao i javni bilježnik s time da ga nije pojašnjavao. Nadalje je izjavila da zna što znači promjenjiva kamatna stopa, ali nije o njoj posebno propitivala je su joj rekli da se ona zna promijeniti uz napomenu da neće doći do nekih velikih promjena. Što se tiče valutne klauzule izjavila je da joj je bilo jasno da rata kredita ovisi o tečaju s time da joj je dano do znanja da je CHF stabilna valuta i da do nekih promjena neće doći. Izjavila je da joj je početna rata iznosila oko 2.000,00 kuna ali da je ubrzo porasla tako da je u jednom trenutku iznosila oko 4.000,00 kuna koliko je iznosila njezina mjesečna plaća. Radi svega toga otišla je u banku gdje su joj 2013. ponudili moratorij na koji je pristala. Nakon toga prihvatila je i konverziju kod koje da se je ispostavilo da joj moratorij nije bio najbolja odluka. Što se tiče konverzije izjavila je da joj je od strane banke rečeno da je bolje da ju prihvati nego ne, što je i učinila. Još je izjavila da je novcem od predmetnog kredita kupila stan u kojem i danas živi. Kada je podizala predmetni kredit bila sam udata i imala muževo prezime ŽB, ali se je u međuvremenu razvela, te sada ponovo nosi djevojačko PB. Što se tiče prijevremenog zatvaranja kredita izjavila je da nije postojala opcija da ne plati izlaznu naknadu s obzirom da su joj odmah na početku rekli da se ona mora platiti.
Na temelju iskaza tužiteljice sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, naknadu za prijevremenu otplatu kredita) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju ovoga suda sporne ugovorne odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).
10. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu UB protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tužene u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.
11. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćeno banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022.
Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjena kredita, iste vrste i trajanja u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka da li je sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa da li je prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim aneksom ugovora o kreditu uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog aneksa tužitelji i tužena su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenom mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe i banka kao njegov davatelj, ta njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
12. Nije sporno da tužiteljica ima status potrošača. Naime, predmetnim ugovorom kupila je stan u kojem i danas živi.
13. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo Goranki Šmer Maraš iz Rijeke koji je u svom nalazu i mišljenju (746-796) utvrdila da preplate u anuitetima koje obuhvaćaju razliku po osnovi promjene kamate, odnosno razlike između anuiteta koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni i anuiteta po ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu primjenjujući početnu kamatnu stopu (4,99%) u razdoblju do obračuna konverzije kredita 30. rujna 2015. – samo pozitivne razlike ukupno iznose 4.083,14 eura. Zatim da preplate u anuitetima koje obuhvaćaju razliku po osnovi promjene tečaja švicarskog franka kao razlike između anuiteta koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama u odnosu na anuitete po ugovoru o kreditu i tečaju švicarskog franka važećeg na dan isplate kredita, odnosno samo pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose 5.804,23 eura. Da iznos nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF na dan obračuna konverzije 30. rujna 2015. iznosi 435.779,04 kune. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30. rujna 2015. razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 3.503,54 eura, koliko je viša nedospjela glavnica konvertiranog kredita. Da je tuženik tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio manjak u iznosu od 4.637,61 eura.
Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka slijedom čega je i uskladili svoj tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci.
Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju i to izračunu u odnosu na metodologiju kao i na sam matematički izračun. Da je vještak u svom nalazu prikazao kako je tuženik tužiteljici u obračunu konverzije utvrdio manjak u iznosu od 4.637,61 eura, te da nije razvidno da li je u to uračunao navodne preplate, kao ni na koji način je došao do iznosa od 3.503,64 eura, te da li je u to uračunato manje uplaćene razlike. Da nije razvidno kako je vještak utvrdio iznos nedospjele glavnice na dan obračuna konverzije od 435.779,04 kune s obzirom da je i sama tužiteljica prihvatila iznos nedospjele glavnice od 622.723,64 kune. Nadalje je naveo da nije ispravno utvrđivati razliku plaćene kamate i glavnice samo na dijelu otplate jer da se promatra period do provođenja konverzije iznos više plaćene kamate bio bi manji obzirom da je od 31. prosinca 2013. kamata smanjena na 3,23%, što je niže od ugovorene kamate. Stoga u potpunosti ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Sud je saslušao vještaka Goranku Šmer Maraš koja se je u svom iskazu (847- 848) očitovala na primjedbe tuženika koje se odnose na matematički izračun kako nije razvidno da li je uračunala u izračun navodne preplate manjak koji je u obračunu konverzije utvrdio tuženik, izjavila je kako manjak nije obračunat već ga je tuženik utvrdio u iznosu od 4.637,61 eura, a za koji je sporazumno ugovoreno aneksom kojim je regulirana konverzija da će se za isti uvećati nedospjela glavnica kredita. U odnosu na pitanje da li je uračunala manje plaćene razlike izjavila je kako je u nalazu i mišljenju iskazala negativne razlike odnosno manje plaćene iznose s osnova promjene kamatne stope i tečaja međutim da oni nisu uračunati s obzirom da joj to nije bio zadatak. Istaknula je da je utvrđen manjak iz konverzije iskazan u nalazu i mišljenju međutim isti nije uračunat u manje niti više plaćene iznose. U odnosu na primjedbu koja se odnosi na razliku nedospjelih glavnica kredita u obračunu konverzije te kako nije razvidno na kojem osnovu temelji izračun, niti da li je iz iznosa isključila zatezne kamate i druge troškove izjavila je kako je osnov izračuna zadaća pod trećom i četvrtom alinejom, a što se tiče zateznih kamata i troškova izjavila je kako je u izračunima prikazala iznose koji se odnose na plaćanja anuiteta i otplatne kvote. Što se tiče troškova moratorija iz aneksa 2 ugovora o kreditu izjavila je kako je sukladno knjigovodstvenim podacima kredita nedospjela glavnica uvećana za troškove moratorija što je prikazano u izračunu. Pojasnila je da je izračun vršila isključivo prema knjigovodstvenim podacima kredita, te je iznos glavnice koji je prikazao tuženik u knjigovodstvenim podacima koristila u izračunu. U odnosu na primjedbu kako nije ispravno utvrđivati razliku plaćene kamate i glavnice samo na dijelu otplate u smislu da bi promjenom kamatne stope nastala i razlika u glavnici kredita izjavila je kako je navedeno uzela u obzir u izračunima i to na način da je s osnova promjene kamatne stope utvrdila razliku koja bi bila manje ili više plaćena uslijed promjena kamate stope, a uslijed čega je i otplaćena i neotplaćena glavnica bilježila promjene. U odnosu na primjedbu kako je neprihvatljivo da se u izračunima s osnova promjene kamatne stope izostave iz izračuna iznosi koje je tužiteljica plaćala u manjem iznosu od početnog te da je iznose manje plaćenog trebala oduzeti od konačnog izračuna izjavila je kako je u nalazu i mišljenju iskazala iznose manje plaćenog međutim da uračunavanje pozitivnih i negativnih razlika nije joj bilo određeno zadaćom. U odnosu na primjedbu da nije dala odgovor da li je tuženik proveo konverziju sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu odgovorila je da joj to nije bio zadatak, ali analizirajući dokumentaciju iz spisa izjavila je da je provedena u skladu sa zakonom. Nadalje je pojasnila da je kao početnu kamatnu stopu koristila 4,99%, a kao početni tečaj koristila je tečaj isplate kredita od dana 03. studenog 2004. koji je iznosio 1,00 CHF=4,892405 HRK. Na pitanje da li je uzela u obzir uplate koje je izvršila tužiteljica odgovorila je kako su u izračunu korištene sve uplate s osnova redovne kamate i glavnice koje je tužiteljica izvršila u razdoblju od isplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. sukladno knjigovodstvenoj dokumentaciji kredita. Zatim je izjavila da je u izračunu isključila zatezne kamate i troškove kredita.
Nakon ovakvog iskaza vještaka tuženik više nije imao primjedbi na njezin nalaz i mišljenje, kao niti na njezin iskaz.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke na koji nalaz i mišljenje tužena nakon iskaza vještaka nije imala primjedbi.
14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
15. U konkretnom slučaju tužena je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tužene i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tužena je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužiteljici iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tužena treba vratiti tužiteljici iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate, iznos od 3.503,54 eura s osnove više nedospjele glavnice konvertiranog kredita, iznos od 4.637,61 eura s osnove utvrđenog manjka, kao i iznosa od 1.830,94 eura s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.
S tim u vezi valja istači da tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja kao ni protutužbeni zahtjev iz kojeg razloga sud nije bio niti ovlašten umanjiti tražbinu s tzv. negativnim razlikama.
16. Tužena je istaknula prigovor zastare.
Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog zavoda udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta dana 08. svibnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Radi navedenog prigovor zastare nije osnovan.
17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku s obzirom na vrijednost predmeta spora od 19.859,46 eura, te s obzirom da tužiteljicu zastupa punomoćnica koji je odvjetnica, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe od 08. svibnja 2019., trošak zastupanja na ročištima dana 01. listopada 2019., 14. ožujka 2023., 07. prosinca 2023., 10. prosinca 2023. i 13. veljače 2025., trošak sastava podnesaka od 10. svibnja 2024. u iznosima od po 200,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 50,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 709,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 131,40, ukupno 2.590,40 eura.
18. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo 24. ožujka 2025.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
U Poreču-Parenzo, dana 24. ožujka 2025.
S u d a c:
