REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-417/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ana-Marii Bogović, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana po Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 20. veljače 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice odvjetnice Ana Marie Bogović i zamjenika punomoćnika tuženika AP, odvjetničkog vježbenika, 24. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. stavka 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3210684695 koji je ovjeren od strane javnog bilježnika Miroslava Bračuna, broj: OV-28684/2007 dana 03.09.2007. koji su sklopili tužitelj MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tuženik, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb dana 30.8.2007., a koja glasi:
Članak 1. stavak 2.: "Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđenim ovim Ugovorom."
II. Utvrđuje da je ništetna odredba članka 2. stavka 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3210684695 koji je ovjeren od strane javnog bilježnika Miroslava Bračuna, broj: OV-28684/2007 dana 03.09.2007. koji su sklopili tužitelj MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tuženik, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb dana 30.8.2007., a koja glasi:
Članak 2. stavak 1.: Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 12.160,24 CHF (slovima:dvanaesttisućastošesdeset švicarskih franaka i dvadesetčetiri rapena) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20% godišnje (slovima:petcijelihdvadeset posto), sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3210684695 koji je ovjeren od strane javnog bilježnika Miroslava Bračuna, broj: OV-28684/2007 dana 03.09.2007. koji su sklopili tužitelj MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tuženik, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb dana 30.8.2007., a koja glasi:
Članak 6. stavak 1.: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 173,03 CHF (slovima: stosedamdesettri švicarska franka i tri rapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora."
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da tužitelju MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 2.180,25 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje bake, a koja teče na sljedeće iznose:
0,18 eura od 12.2.2008. do isplate;
0,95 eura od 12.3.2008. do isplate;
4,33 eura od 11.11.2008. do isplate;
1,18 eura od 12.12.2008. do isplate;
7,40 eura od 13.1.2009. do isplate;
8,88 eura od 06.2.2009. do isplate;
9,86 eura od 05.3.2009. do isplate;
7,75 eura od 07.4.2009. do isplate;
7,19 eura od 12.5.2009. do isplate;
6,37 eura od 16.6.2009. do isplate;
6,67 eura od 16.7.2009. do isplate;
3,08 eura od 13.8.2009. do isplate;
4,98 eura od 12.9.2009. do isplate;
3,88 eura od 10.10.2009. do isplate;
4,85 eura od 19.11.2009. do isplate;
4,47 eura od 15.12.2009. do isplate;
7,28 eura od 15.1.2010. do isplate;
8,75 eura od 10.2.2010. do isplate;
8,52 eura od 12.3.2010. do isplate;
10,92 eura od 13.4.2010. do isplate;
13,48 eura od 15.5.2010. do isplate;
14,80 eura od 15.6.2010. do isplate;
18,27 eura od 13.7.2010. do isplate;
17,84 eura od 17.8.2010. do isplate;
24,55 eura od 11.9.2010. do isplate;
20,42 eura od 13.10.2010. do isplate;
22,21 eura od 16.11.2010. do isplate;
26,04 eura od 14.12.2010. do isplate;
30,05 eura od 14.1.2011. do isplate;
26,02 eura od 16.2.2011. do isplate;
27,17 eura od 16.3.2011. do isplate;
25,19 eura od 13.4.2011. do isplate;
31,71 eura od 18.5.2011. do isplate;
36,97 eura od 16.6.2011. do isplate;
42,29 eura od 15.7.2011. do isplate;
61,60 eura od 12.8.2011. do isplate;
39,90 eura od 17.9.2011. do isplate;
36,36 eura od 18.10.2011. do isplate;
36,25 eura od 17.11.2011. do isplate;
37,68 eura od 16.12.2011. do isplate;
41,50 eura od 15.1.2012. do isplate;
42,40 eura od 11.2.2012. do isplate;
42,60 eura od 15.3.2012. do isplate;
42,12 eura od 20.4.2012. do isplate;
42,82 eura od 16.5.2012. do isplate;
44,11 eura od 16.6.2012. do isplate;
43,07 eura od 10.7.2012. do isplate;
43,52 eura od 14.8.2012. do isplate;
40,87 eura od 15.9.2012. do isplate;
44,01 eura od 25.10.2012. do isplate;
43,33 eura od 08.12.2012. do isplate;
41,51 eura od 24.1.2013. do isplate;
42,45 eura od 05.2.2013. do isplate;
44,39 eura od 26.3.2013. do isplate;
45,68 eura od 10.4.2013. do isplate;
46,23 eura od 17.4.2013. do isplate;
42,46 eura od 16.5.2013. do isplate;
42,08 eura od 21.6.2013. do isplate;
42,43 eura od 23.7.2013. do isplate;
42,67 eura od 17.8.2013. do isplate;
44,54 eura od 12.9.2013. do isplate;
46,89 eura od 04.10.2013. do isplate;
46,32 eura od 16.11.2013. do isplate;
47,72 eura od 07.12.2013. do isplate;
46,85 eura od 14.1.2014. do isplate;
48,97 eura od 11.2.2014. do isplate;
50,42 eura od 15.3.2014. do isplate;
49,98 eura od 16.4.2014. do isplate;
49,21 eura od 13.5.2014. do isplate;
49,65 eura od 15.6.2014. do isplate;
50,86 eura od 17.7.2014. do isplate;
51,71 eura od 22.8.2014. do isplate;
30,59 eura od 26.9.2014. do isplate;
sve u roku 15 dana.
V. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 21,68 eura kao neosnovanim.
VI. . Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da tužitelju MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.222,89 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve roku od 15 dana.
VII. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupak u iznosu od 1.098,30 eura kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je pred ovim sudom podnijela tužbu 23.12.2019. kojom traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210684695 koji je 3.9.2007. ovjeren od strane javnog bilježnika pod brojem Ov- 28684/2007, i to odredbe članka 1. stavak 2. kojim je ugovorena valutna klauzula, članka 2. stavak 1. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i članka 6. stavak 1. kojim se ugovora otplata kredita vezana uz tečaj CHF važećem na dan plaćanja.
1.1. Navodi da joj je tuženik stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 12.160,24 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s kamatnom stopom 5,20% promjenjivom te da je ugovorena i visina anuiteta od 173,02 CHF.
1.2. Postavlja traženje ukupnog iznosa od 21.281,19 kn za koji drži da je je tuženik kao nepošteni stjecatelj stekao bez valjane osnove, temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
1.3. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 i presudu Vrhovnog suda RH Rev- 2221/18.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane u pogledu osnove i visine, te ističe prigovor zastare za cjelokupno potraživanje.
2.1. Prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužitelja iz razloga što se stečeno bez osnove može vratiti samo onome od kojeg je nešto bez osnove stečeno,
2.2. Poziva se na Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača od 11. travnja 2018. kojom je predviđeno reguliranje predmetnog pravnog pitanja i pravne stvari koja predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom. Tuženik smatra da navedena Direktiva nema niti može imati retroaktivni učinak zbog čega osporava pravna stajališta Vrhovnog suda na koje se i tužiteljica poziva.
2.3. Vezano uz valutnu klauzulu navodi da je ona dopuštena, legitimna ugovorna odredba a da se kretanje tečaja kune prema nekoj valuti ne može smatrati protivnim Ustavu i prisilnim propisima. Navodi da Banka nije znala niti mogla znati niti morala znati za rast tečaja CHF i nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja.
2.4. Jednako tako i u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu tužena tvrd da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. definirana obveza vjerovnika definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluka o promjeni kamatne stope.
2.5. Zaključno, predlaže odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom u cijelosti kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.
2.6. U podnesku od 26.3.2021. tuženik osporava tužitelju status potrošača te dalje dodatno obrazlaže prethodno istaknute prigovore nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i prigovor zastare potraživanja.
2.7. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ocjene nepoštenosti pozivom na članak 1. st.2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.
3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.
4. U prvotno provedenom prvostupanjskom postupku pod poslovnim brojem P- 1359/2019. sud je nakon provedenog dokaznog postupka 22. srpnja 2022. donio presudu kojom je u cijelosti usvojio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i djelomično kondemnatorni dio zahtjeva u iznosu od 16.427,11 kn (sada: 2.180,25 eura) skupa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine anuitete i istovremeno odbio tužiteljicu s dijelom kondemnatornog zahtjeva u iznosu od 163,36 kn (sada: 21,68 eura).
5. Protiv navedene presude žalbu je uložio tuženik koju je drugostupanjski Županijski sud u Rijeci u predmetu poslovni broj Gž-1773/2022-3 od 10. srpnja 2024. uvažio i ukinuo presudu u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke te predmet vratio u ponovni postupak pred prvostupanjski sud u fazu glavne rasprave.
6. Podneskom od 12. veljače 2025. tužiteljica je uskladila svoje potraživanje sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku (Narodne novine 57/22, 88/22) i ostala kod tužbom postavljenog deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva a kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva postavila u visini od 2.201,93 eura, skupa sa sporednim potraživanjem zakonskih zateznih kamata i troškovima postupka.
7. U ponovljenom postupku, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210684695 od 30.8.2007. (str. 14-18 spisa), u Nalaz o provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju vještaka Filipa Tolić od 22.11.2019. (str. 19-33 spisa), u karticu prometa po kreditu (str. 34-40 spisa), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (str. 41 spisa), u karticu Efektivna kamatna stopa / Realna godišnja kamatna stopa(str. 42-45 spisa), u dopis tuženiku od 11.10.2019. (str. 47-49 spisa), u Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 11.12.2012. 159-164 spisa), u Obavijest tuženika od 8.1.2013. (str. 165 spisa). Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Mirni Tot Nužda čiji je pisani nalaz od 19.10.2021. pročitan (str. 232-245 spisa), dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke i svjedoka OP.
8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210684695 od 30.8.2007. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od kunske protuvrijednosti od 12.160,24 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.
9. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužiteljica pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača, da li ima aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
10. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
11. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210684695 od 30.8.2007. (str. 14-18 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu za kupovinu vozila marke REANAULT (čl. 5.) u iznosu od 12.160,24 obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 3.).
12. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da je kredit realizirala 2007., da je imala namjeru kupiti motorno vozilo i da je išla u auto kuću Auto dom Vidaković gdje je odabrala vozilo i dogovorila da će svoje staro vozilo dati pod račun za odabrano vozilo a razliku cijene da će realizirati putem kredita. Kod tuženika nije tada imala svoj privatni račun, ali je iz podataka reklama znala da oni imaju dobre uvjete kreditiranja. Sjećam se da je u banci rekla za što joj kredit treba i da joj je tada osoba bankar ponudila kredit vezan uz CHF kao tada najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Osobno nije ništa znala o valuti CHF a istakla je i da joj nisu nudili nikakve druge kredite već su joj rekli da je taj kredit najpovoljniji za nju. Nadalje da je sve teklo dosta brzo, prikupila je potrebnu dokumentaciju i kredit je realiziran. Kada je došla potpisati ugovor, isti ju je čekao unaprijed pripremljen, a istakla je i da tada nije znala niti da je ugovorila promjenjivu kamatnu stopu, niti je o tome u prethodnom razgovoru s bankarom bilo govora. Ugovor nije čitala, jer je vjerovala banci i mislila da su joj ponudili najpovoljniji ugovor za nju. Znala je koliki iznos se realizira, na koji rok otplate i kolika je rata. U postupku prije sklapanja ugovora nitko joj nije pojašnjavao nikakve rizike sklapanja ovakvog ugovora, niti joj je rečeno što znači vezati otplatu kredita uz valutu CHF, niti joj je pojašnjeno što to znači promjenjiva kamatna stopa i na koji će se način ista mijenjati u budućem periodu. Cijeli prodajni razgovor se svodio samo na potrebnu dokumentaciju za sklapanje kredita. Kredit je u cijelosti otplatila na način da je donosila anuitete u banku i uplaćivala na partiju kredita jer je svoj račun imala u drugoj banci. Rata kredita je s početnih 700,00 kn u periodu otplate otišla na 1.260,00 kn, a nije se mogla sjetiti da je vezano uz to odnosno razlog povećanje rate kredita pitala bilo što u banci. Istakla je da je vozilo koje je kupila isključivo koristila za osobne svrhe, i tada i sada da je odgajatelj i nije na sebi imala registriran obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Istakla je da je u potpunosti vjerovala osobi bankara koji joj je ponudio i predstavio predmetni ugovor. Nije se mogla sjetiti da je tražila bilo kakva pojašnjenja vezano uz odredbe ugovora, nije financijski pismena tako da ukoliko joj je i bilo rečeno ona to nije razumjela.
13. Saslušan kao svjedok OP je u svom iskazu naveo da se sjeća da su supruga i on nakon što su donijeli odluku o kupovini vozila, dogovorili da će ona realizirati kredit jer su smatrali da će lakše ona pribaviti potrebnu dokumentaciju za realizaciju, koja se sva nalazi u Slav.Brodu, a da on radi u Hrvatskim autocestama i mora bi dokumentaciju ishoditi iz Zagreba. Nadalje, da je supruga sama otišla u banku vidjeti uvjete kreditiranja i sjeća se da je bila jako zadovoljna razgovorom u banci a vezano za kredit. Nije mu poznato i nije se mogao sjetiti zbog čega je otišla baš u Zagrebačku banku. Osobno nije bio uključen u postupak prije sklapanja ugovora niti mu je bilo što poznato o tome, odnosno sve je prepustio supruzi. Nije se mogao sjetiti u kom trenutku je doznao da je kredit vezan uz valutu CHF ali zna da je njoj prezentiran kao dobar jer je ona bila zadovoljna što je sklopila upravo takav ugovor. Istakao je da je supruga u cijelosti otplatila kredit i išla u banku uplaćivati rate. Sjeća se da im je rata dosta porasla ali da se on nije uključivao niti u tom dijelu isplate kredita. Istakao je da su vozilo nabavili za svoje osobne potrebe i ni zašto drugo.
14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice (a i njezinog supruga, svjedoka OP) istinitim u dijelu u kojem iskazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njezin je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.
15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je kredit realizirala s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe, da je u to vrijeme bila zaposlena kao odgajateljica a suprug da je bio zaposlenik HAC-a i da nisu imali na sebi nikakvi obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopila pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
16. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužiteljica je sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nema status potrošača pa da se na nju ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe.
17. Neosnovan je i prigovor tuženika vezano uz aktivnu legitimaciju tužiteljice jer je u postupku iskazom tužiteljice i njezinog supruga dokazano da je upravo tužiteljica sklopila ugovor o kreditu i neposrednim uplatama u banci isplatila kredit u cijelosti. Ona je bila u ugovornom odnosu sa tuženikom i na sebe preuzela cjelokupnu obvezu povrata kredita tako da njezino pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem preplaćenih iznosa po odnosi ništetnih ugovornih odredbi nije dovedeno ničim u pitanje u ovom postupku.
18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na te okolnosti nije predložen niti jedan dokaz koji bi ukazivao na sadržaj razgovora u predugovornom i ugovornom dijelu postupka sklapanja ugovora s tužiteljicom a iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit preporučen kao najbolji za nju i da se razgovor svodio samo na potrebnu dokumentaciju vezano uz realizaciju kredita.
19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 6. stavak 1. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljicom, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužiteljica nije dobila mogućnost pregovaranja. Navedeni joj je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.
20. Valutna klauzula je dopuštena na temelju odredbe iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO) i presudom po kolektivnoj tužbi valutna klauzula nije utvrđena ništetnom zato što je protivna ius cogens već zato što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u ovom postupku nije niti dokazivao da bi se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, tako da se tužiteljica tvrdeći da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, legitimno u ovom postupku poziva na odredbu iz članka 502.c ZPP-a, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
21. Stoga je odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužiteljice je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz u karticu prometa po kreditu (str. 34-40 spisa). U postupku je iskazom tužiteljice utvrđeno da joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za nju, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora dovedena je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.
22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju odgajatelj i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.
23. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.
24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 6. st.1. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav joj je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.
25. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.
26. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužiteljica se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.
27. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužiteljice da joj isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
28. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužiteljica osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
29. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
30. Prema stavu suda u konkretnom slučaju su ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica kao potrošač nije dobila mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (str. 41 spisa) utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,20% porasla do 7,75%. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužiteljice kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).
31. Navedena ugovorna odredba nije ništetna u dijela kojim se ugovara početna kamatna stopa u visini d 5,20% ali je ništetna u preostalom dijelu u kojem je navedeno da je ista promjenjiva u skladu s promjenama tržnih uvjeta a temeljem Odluka o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.. U tom dijelu je nerazumljiva i neobjašnjena korisniku kredita kao potrošaču.
32. Slijedom navedenog odlučen je kao pod II. izreke presude.
33. Nisu prihvaćeni kao relevantni za utvrđenja činjeničnog stanja i donošenja odluke u ovom postupku dokazi priloženi po tuženiku i to Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 11.12.2012. 159-164 spisa) i Obavijest tuženika od 8.1.2013. (str. 165 spisa) jer istima tuženik dokazuje da je naknadno usuglasio svoj način rada s naknadno donesenim propisima a uvažavajući da se radi o dokumentima koji datiraju nakon dana sklapanja ugovora o kreditu, zasigurno ne dokazuju da bi se sa tužiteljicom pregovaralo na način da bi joj bili pojašnjeni načini promjene kamatne stope, parametri o kojima to ovisi, kao i svi rizici ugovaranja kredita vezanim uz valutu CHF.
34. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“
35. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.
36. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da je ništena i ugovorna odredba sadržana u članku 1. stavak 2. u kojoj je kredit sklopljen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ništetna jer je u ovom postupu dokazano da tužiteljica nije bila upozorena o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stop i valutne klauzule i njezinoj rizičnosti, kako je to odlučeno pod I. izreke presude.
.
37. Slijedom navedenog usvojen je deklaratorni dio tužbenog zahtjev u cijelosti i odlučeno kao pod I., II. i III. izreke presude.
38. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužiteljica više platila iznos od 2.201,93 eura (16.590,47 kn). Istovremeno manje je plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF u iznosu od 21,68 eura (163,36 kn).
39. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka i specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostala kod deklaratornog dijela a u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, postavila traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli ukupno u iznosu od 2.201,93 eura.
40. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i istakao da nema primjedbi na matematički izračun ali ostaje kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom. Nadalje u dijelu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tuženik je istakao da je tužiteljica u prvotno vođenom postupku pravomoćno odbijena za dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 21,68 eura (163,36 kn) tako da ne može ponovno postaviti i taj dio tužbenog zahtjeva.
41. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
42. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).
43. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
44. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 6. stavka 1. ugovora o kreditu u iznosu od 2.201,93 eura, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.
45. Kako je nesporno da je pravomoćno odbijena s dijelom tužbenog zahtjev u iznosu od 21,68 eura, postavljeni tužbeni zahtjev je djelomično prihvaćen u iznosu od 2.180,25 eura kako je to navedeno pod IV. izreke presude.
46. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude pod točkom IV.
47. Istovremeno je odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 21,68 eura kako je to navedeno pod V. izreke presude.
48. Sud je od zadnjeg navedenog anuiteta tužbenog zahtjeva odbio iznos od 21,68 eura sa kojim je tužiteljica pravomoćno odbijena sve iz razloga što tuženik nije do kraja postupka istakao valjani prigovor prijeboja ili uložio protutužbu i specificira svoje potraživanje da bi se o njemu moglo odlučivati. Nadalje, tuženik nema niti status potrošača da bi mogao potraživati negativne tečajne razlike temeljem utvrđenja iz kolektivnog postupka potrošača u ovom postupku, nakon provedenog vještačenja. Njemu su navedene tečajne razlike morale biti poznate počev od dana plaćanja. Kako iznos sa kojim je tužiteljica odbijena nije specificirana, ovaj sud smatra da je isti valjano odbiti od posljednjeg zatraženog anuiteta.
49. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.
50. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO).
51. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.
52. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".
53. Kako je tužba podnesena 23. prosinca 2019. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.
54. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica u neznatnom dijelu (manje od 1%) nije uspjela u ovom postupku u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud joj je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova u cijelosti.
55. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 4.321,19 eura za zastupanje po punomoćniku te daljnje troškove pristojbi i naknade za vještačenje. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (2.180,25 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 8.4.2021, 23.3.2022., 13.6.2022. i 10.2.2025. za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 22.7.2022. i 24.3.2025. za svako u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 200,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 27.10.2020, 19.4.2021., 16.3.2022. i 13.4.2022. te u ponovljenom postupku za sastav podneska od 12.2.2025., za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 1.000,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 2.200,00 eura s pripadajućim PDV-om od 550,00 eura ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 2.750,00 eura.
56. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 74,72 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 eura.
57. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 3.222,89 eura kako je to i navedeno pod VI. izreke presude.
58. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).
59. Tužiteljica je odbijena s dijelom troška postupka u iznosu od 1.098,30 eura koji se odnose na trošak podneska od 11.10.2019., 10.2.2021., 7.10.2021., i odgovora na žalbu od 27.9.2021. u iznosu od 800,00 eura s pridodanim PDV-om, ukupno 1.000,00 eura, sve iz razloga što navedeni podnesci i odgovor na žalbu nisu bili potrebni u ovom postupku za donošenje odluke o glavnoj stvari. Nadalje, tužiteljica je odbijena i sa daljnjim traženjem troška postupka na ime izrade nalaza i mišljenja vještaka u iznosu od 79,63 eura iz razloga što je vještačenje provedeno u ovom postupku a priloženi nalaz vještaka uz tužbu se ima smatrati privatnim nalazom. Odbijena je i sa traženjem pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 18,67 eura jer podnošenje odgovora na žalbu a time i pristojba na odgovor nisu bili potrebni za donošenje drugostupanjske odluke, sve iz razloga što se radi o prethodno već iznesenim navodima ili pozivanju na odluke (sudsku praksu) koja je zasigurno poznata sudu.
60. Slijedom navedenog, tužiteljica je odbijena ukupno sa 1.098,30 eura zatraženog troška kao neosnovanim, kako je to odlučeno pod VII. Izreke presude.
Slavonski Brod, 24. ožujka 2025.
Sudac
Jadranka Babić-Milberg
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Dna:
1. Odvj. Ana Maria Bogović, Slavonski Brod,
2. OD Porobija i Porobija, Zagreb.
