Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-134/2023-45

(stari broj: P-714/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/7, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP-a), dana 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 2.533,60 eura sa zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako (stari broj: P-714/2019)

polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 17,41 eura tekućim od 02. studenoga 2007. do isplate,

- na iznos od 17,40 eura tekućim od 02. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 17,38 eura tekućim od 02. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 17,37 eura tekućim od 02. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 32,54 eura tekućim od 02. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 32,52 eura tekućim od 02. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 32,50 eura tekućim od 02. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 32,49 eura tekućim od 02. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 32,47 eura tekućim od 02. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 32,45 eura tekućim od 02. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 32,42 eura tekućim od 02. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 32,40 eura tekućim od 02. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 32,39 eura tekućim od 02. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 32,36 eura tekućim od 02. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 32,34 eura tekućim od 02. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 32,32 eura tekućim od 02. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 32,30 eura tekućim od 02. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 32,27 eura tekućim od 02. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 32,25 eura tekućim od 02. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 32,23 eura tekućim od 02. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 32,21 eura tekućim od 02. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 43,51 eura tekućim od 02. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 43,48 eura tekućim od 02. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 43,45 eura tekućim od 02. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 43,42 eura tekućim od 02. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 43,39 eura tekućim od 02. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 43,36 eura tekućim od 02. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 43,33 eura tekućim od 02. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 43,30 eura tekućim od 02. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 43,26 eura tekućim od 02. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 43,23 eura tekućim od 02. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 43,20 eura tekućim od 02. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 43,17 eura tekućim od 02. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 43,13 eura tekućim od 02. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 43,10 eura tekućim od 02. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 43,06 eura tekućim od 02. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 43,02 eura tekućim od 02. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 42,99 eura tekućim od 02. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 42,95 eura tekućim od 02. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 42,92 eura tekućim od 02. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 42,87 eura tekućim od 02. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 42,84 eura tekućim od 02. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 42,80 eura tekućim od 02. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 42,76 eura tekućim od 02. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 42,72 eura tekućim od 02. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 37,27 eura tekućim od 02. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 37,23 eura tekućim od 02. rujna 2011. do isplate,

(stari broj: P-714/2019)

- na iznos od 37,19 eura tekućim od 02. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 37,15 eura tekućim od 02. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 37,12 eura tekućim od 02. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 37,07 eura tekućim od 02. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 13,65 eura tekućim od 29. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 36,01 eura tekućim od 02. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 35,97 eura tekućim od 02. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 35,93 eura tekućim od 02. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 35,89 eura tekućim od 02. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 35,85 eura tekućim od 02. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 35,81 eura tekućim od 02. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 35,76 eura tekućim od 02. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 35,72 eura tekućim od 02. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 35,67 eura tekućim od 02. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 35,63 eura tekućim od 02. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 35,59 eura tekućim od 02. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 35,54 eura tekućim od 02. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 35,50 eura tekućim od 02. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 35,45 eura tekućim od 02. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 35,41 eura tekućim od 02. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 35,36 eura tekućim od 02. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 35,30 eura tekućim od 02. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 35,25 eura tekućim od 02. siječnja 2014. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 3.500,77 eura sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 2,15 eura tekućim od 18. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 11,10 eura tekućim od 20. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,59 eura tekućim od 18. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 6,28 eura tekućim od 18. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 8,12 eura tekućim od 18. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,35 eura tekućim od 16. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,27 eura tekućim od 16. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,64 eura tekućim od 16. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,12 eura tekućim od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 5,30 eura tekućim od 19. kolovoza 2009. do isplate, (stari broj: P-714/2019)

- na iznos od 7,11 eura tekućim od 16. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 0,21 eura tekućim od 02. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 4,67 eura tekućim od 16. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 0,19 eura tekućim od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 0,02 eura tekućim od 16. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 6,16 eura tekućim od 17. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 5,99 eura tekućim od 16. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 1,23 eura tekućim od 12. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 10,73 eura tekućim od 16. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 0,04 eura tekućim od 16. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 13,11 eura tekućim od 17. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 14,00 eura tekućim od 20. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 16,06 eura tekućim od 20. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,00 eura tekućim od 18. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 22,15 eura tekućim od 16. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,28 eura tekućim od 16. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,03 eura tekućim od 17. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 33,27 eura tekućim od 16. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 31,71 eura tekućim od 16. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 34,82 eura tekućim od 17. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 43,12 eura tekućim od 16. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 43,27 eura tekućim od 18. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 40,97 eura tekućim od 16. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 41,42 eura tekućim od 19. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 43,24 eura tekućim od 24. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 50,04 eura tekućim od 20. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 58,44 eura tekućim od 17. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 72,07 eura tekućim od 16. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 79,65 eura tekućim od 18. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 63,25 eura tekućim od 17. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 56,51 eura tekućim od 18. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 57,09 eura tekućim od 16. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 54,33 eura tekućim od 21. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 63,49 eura tekućim od 20. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 0,16 eura tekućim od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 1,25 eura tekućim od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 182,96 eura tekućim od 02. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 65,50 eura tekućim od 30. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 179,31 eura tekućim od 15. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 123,40 eura tekućim od 24. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 45,73 eura tekućim od 01. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 94,41 eura tekućim od 23. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 160,75 eura tekućim od 13. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 184,85 eura tekućim od 18. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 51,17 eura tekućim od 22. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 174,30 eura tekućim od 15. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 158,72 eura tekućim od 23. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 167,95 eura tekućim od 28. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 170,51 eura tekućim od 13. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 170,95 eura tekućim od 15. travnja 2015. do isplate, (stari broj: P-714/2019)

- na iznos od 170,96 eura tekućim od 17. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 170,96 eura tekućim od 20. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 114,34 eura tekućim od 15. prosinca 2015. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.573,12 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 24. ožujka 2025., kao od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Smatra se da je tužba tužitelja povučena za iznos od 695,38 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj KL protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. podnio je tužbu radi isplate dana 10. lipnja 2019. u kojoj tužbi navodi da su stranke dana 23. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 3205029475, kreditna partija: 7102778064, a kojim je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 47.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama.

Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci (25 godina).

Ističe da je tijekom trajanja otplate kredita po Ugovoru o kreditu kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja, a sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva, no navedena odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom.

2. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, međutim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, posl. br. Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015.

3. Ugovor o kreditu je osim sa promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima Odlukom VTS RH u Zagrebu, posl. broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

(stari broj: P-714/2019)

O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci, posl. broj: U-III-2521/2015 i dr., kao i u rješenju, posl. broj: U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i predmetna odluka VTS RH u Zagrebu od 14. lipnja 2018., a u kojoj je navedeno: “Ustavni sud opetovano utvrđuje da citirana stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a na koju su se pozvali nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

Praksa Suda EU navedena u osporenim odlukama sudova (broj: C-26/13 od 30. travnja 2014.) odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

Slijedom svega navedenog, ostaje nejasno kojim kriterijima se rukovodio Vrhovni sud kada je utvrdio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, za razliku od ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne podliježe testu poštenosti. Pri tome Ustavni sud polazi od činjenica (utvrđenih, a djelom i nespornih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku) da ni u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli službenici banaka nisu objasnili potrošačima prirodu navedene klauzule i njezino značenje, odnosno nisu im uopće, a kamoli na primjeren, to jest jasan, razumljiv, pregledan i nedvosmislen način, objasnili značenje i posljedice ugovaranja te zaštitne klauzule.

Ustavni sud može se suglasiti s utvrđenjima Vrhovnog suda da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i da je njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Međutim, to ne znači da je taj institut potrošačima, ako ih se promatra kao prosječne građane koji ne raspolažu stručnim znanjima, samim time što je taj institut "apsolutno prepoznat", bio razumljiv onako kako se tumači i primjenjuje "u duhu prava EU". Drugim riječima, da potrošač, bez prethodno predočenih točnih, jasnih i razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što su predmetni ugovori bili "opterećeni" s dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je u tom svjetlu trebalo ocijeniti jesu li potrošači, ako i na načelnoj razini znaju za institut valutne klauzule, bili odnosno mogli biti svjesni ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocjenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive pa posljedično podliježu testu nepoštenosti. Istu tu okolnost, međutim, u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli Vrhovni sud nije uzeo u obzir. Ustavni sud ne dovodi u pitanje pravo Vrhovnog suda da, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, utvrdi postojanje razloga za različiti pristup u tumačenju određenog pravnog standarda pa tako i razlike zbog kojih je upoznavanje potrošača s (stari broj: P-714/2019)

ekonomskim posljedicama bilo bitno kod ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nebitno kod valutne klauzule. Međutim, dužan je te razloge, odnosno razlike obrazložiti, što je u konkretnom slučaju izostalo.“

4. Nadalje, ističe da je iz dijela Rješenja Ustavnoga suda, posl. broj: U-I-3685/2015 navedeno:

“ Ustavni sud, prije svega, primjećuje da nužnost posezanja za osporenom zakonskom mjerom konverzije na zahtjev potrošača CHF kredita proizlazi iz, s jedne strane, sistemskog nedostatka koji izvire iz manjkavosti pravnog okvira i opsega normativnog zahvata u materiju valutne klauzule i, s druge strane, regulatornog propusta. U odnosu na doseg normiranosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Republici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom, doista, nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao odnosno limitirao nerazmjerni (ekscesni) valutni (tečajni) rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošače CHF kredita kao dužnike ugovornog odnosa. Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku), takva ugovorna klauzula, međutim, ne bi smjela ugovor o kreditu pretvoriti u rizičnu spekulacijsku transakciju kao aleatorni pravni posao čija pravna narav isključuje primjenu osnovnih načela općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i stranačke ravnopravnosti. Utoliko potrošač i u modelu monetarnog valorizma (iz kojeg proizlazi valutna klauzula) ima legitimno očekivanje da će i u fazi realizacije ugovora međusobni odnos ugovornih strana biti uravnotežen te da ga primjena valutne ( kao zaštitne, a ne profitne ) klauzule pri ispunjavanju ugovorne obveze otplate kredita neće odvesti u osiromašenje i bankrot uslijed drastičnog povećanja glavnice kredita i otplatnih anuiteta, unatoč prethodnog dugogodišnjeg urednog podmirivanja ugovornih obveza.

Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a ) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprječavanju da se zbog inflacije domaće valute (kao valute plaćanja - money of payment u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika. Cilj mu je, dakle, zaštitni a ne profitni, pa valutna klauzula ni u kojem slučaju - s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koja rezultiraju izraženom aprecijacijom valute ugovora (valorimetra - unit of account), a uz stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja - ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Takva situacija nedvojbeno predstavlja "iskliznuće" valutne klauzule iz sustava i funkcionalnog okvira instituta valutne klauzule s obzirom na njegovu pravnu narav i temeljnu svrhu. U izloženim okolnostima konkretnog slučaja kredita indeksiranih na švicarske franke kao zaštitne valute ugovora, zbog nepostojanja specijalnog normativnog rješenja (poput npr. onog iz članka 627. stavka 1. ZOO-a za ugovor o građenju s klauzulom fiksne cijene) u općem ugovornom pravu (ZOO), odnosno u pravu zaštite potrošača, a u povezanosti s drugim uzrocima činjenične naravi, zaštitna klauzula je očigledno "iskliznula" i izašla iz svojih (stari broj: P-714/2019)

funkcionalnih limita određenih razumnim smislom koji proizlazi iz pravne naravi i dosega ovog instituta ugovornog prava.

Bitne činjenične osobitosti realizacije obveza dužnika - potrošača u otplati CHF kredita upućuju na zaključak da je kuna kao načelno "slabija" valuta na koju ugovor glasi kao na valutu plaćanja zadržala svoju realnu vrijednost (kupovnu moć), dok je švicarski franak kao zaštitna i načelno "jača" valuta snažno aprecirala, pa su kreditne institucije, suprotno zaštitnoj svrsi valutne klauzule, primanjem ispunjenja ishodili veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja. Time su kreditne institucije nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti ugovornih strana. Kako to proizlazi iz iscrpne analize sadržane u očitovanju Ministarstva financija, kreditne institucije se, naime, nisu same izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, zadužujući se u toj valuti na inozemnim tržištima, nego su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima CHF kredita pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima."

5. Tužitelj ističe da je odredbom čl. 502.c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

6. Stranke su sklopile i Dodatak uz ugovor o kreditu dana 20. siječnja 2016., koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim, tužitelj potpisom tog Ugovora te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Ističe da u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru o kreditu nije još bila donesena odluka VTS RH u Zagrebu, posl. broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u Zagrebu u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primjeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje).

7. Tužitelj navodi da je izvršio okvirni izračun za potrebe ovog postupka i iz kojeg proizlazi da tužitelj u postupku konverzije nije obeštećen za više plaćene iznose s temelja promjene kamatnih stopa i primjene valutne klauzule i da je tuženik tužitelju sa tih osnova do 30. rujna 2015. ostao dužan iznos od 23.227,98 kn/3.082,88 eura s naslova preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope te iznos od 27.477,31 kn/3.646,87 eura s naslova preplaćenih iznosa po osnovi primjene valutne klauzule, (stari broj: P-714/2019)

odnosno ukupno 50.705,29 kn/6.729,75 eura (23.227,98 kn/3.082,88 eura + 27.477,31 kn/3.646,87 eura=50.705,29 kn/6.729,75 eura).

8. Budući je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZOO-a), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO-a.

9. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, to je tužitelj nakon provedenog financijskog i knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 8. siječnja 2024., smanjio tužbeni zahtjev, zahtijevajući isplatu od tuženika iznos od 2.533,60 eura, za razliku zbog promjene kamata te iznos od 3.500,77 eura za razliku zbog promjene tečaja, sa zakonski zateznim kamatama tekućim na iznose kako su pobliže navedeni pod toč. I. i toč. II. izreke presude.

10. Očitujući se na odgovore navoda na tužbu, tužitelj smatra da konverzija, odnosno, prihvat konverzije koja je uslijedila sukladno ZID ZPK/15 nema utjecaja na ovaj postupak, obzirom da po izvršenoj konverziji iz valutne klauzule CHF u kredit valutnu klauzulu euro, dug nije podmiren te je postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, posebno ako se uzme u obzir činjenica da su u postupku kolektivne tužbe, valutna klauzula i promijenila kamatna stopa procjenjivale s aspekta predmeta i cijene ugovora. Primjenom testa transparentnosti, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF utvrđene su u nisu razumljive prosječnom potrošaču te su posljedično pravomoćnim sudskim odlukama promjenjiva kamatna stopa u CHF i valutna klauzula utvrđene nepoštenim te su stoga i ništetnim. Stoga smatra da nisu osnovane tvrdnje tuženika da je tužitelj sklapanjem dodatka izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka kao i tvrdnje da bi bio obeštećen.

11. Kada je Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen i postoji pravni kontinuitet između Ugovora o kreditu i Dodatka, zakonodavna intervencija u vidu donošenja ZID ZPK/15, nije od utjecaja na ocjenu valjanost ugovora, ako je ništetan osnovni ugovor, odnosno njegove odredbe tada su ništetni i njegovi dodaci, jer se ništetnost utvrđuje ex tunc. Tužitelj navodi da ako se uzme u obzir valutna klauzula nije bila utvrđena ništetnom u trenutku kada je tužitelju ostavljen rok od 30 dana u kojem je mogao prihvatiti izraččun konverzije, razumno je bilo očekivati da će tužitelj uslijed enormnog povećanja glavnice i anuiteta, prihvatiti konverziju te da neće riskirati protek tog roka za sklapanje Dodatak Ugovora o kreditu. Tužitelj je pristao na konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15, jer nije imao drugog izbora nego prihvatiti ponudu tuženika.

Tužitelj, nadalje ističe da ZID ZPK/15 nije predvidio mogućnost pregovaranje o ponudi tuženika pa je tuženiku prepušteno da određuje sve parametre Dodatak Ugovora o kreditu pa i sam obračun preplaćenog iznosa koji je po svim obračunima znatno niži od obračuna pretplate koji je tužitelj dostavio uz tužbu.

(stari broj: P-714/2019)

Smatra da konverzijom nisu riješena međusobna pitanja između ugovornih stranaka vezanih uz povrat preplaćenih iznosa te sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije prestala tuženikova odgovornost za vraćanje stečenog bez osnove.

12. Tužitelj se poziva na presudu suda Eusropske unije C-118/18 od 14. ožujka 2019. (predmet LL protiv Erste bank Hungary Zrt u kojoj je dan odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).

13. Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom u postupku konverzije nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio utuženi iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Dodatka u postupku konverzije nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju.

14. Ističe da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor odnosno odredba ne postaje valjana ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO) osim u izuzetnim uvjetima iz čl. 326. st. 2. ZOO-a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

Čak štoviše, tužitelj naglašava da je svoje pravno shvaćanje u pogledu isticanja ništetnosti, kao i isplatu po osnovi ništetnih odredbi u situacija kada je provedena konverzija, dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, posl. broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

15. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 296. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

Potrošački ugovori su ugovori koje fizička osoba kao kupac sklapa izvan svoje djelatnosti s fizičkom ili pravom osobom koja kao prodavatelj djeluje u okviru svoje gospodarske djelatnosti odnosno profesije.

Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor po načelu " uzmi ili ostavi ", a sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi dio je tipskog ugovora, te je temeljem te odredbe tužitelju nametnuta obveza koju isti nije mogao sagledati kao cjelinu.

(stari broj: P-714/2019)

Potpuno je nedvojbeno da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu zaključen na standardnom obrascu tuženika kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Niti o jednoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, pa tako niti o kamatama. Tužitelj na spornu odredbu nije mogao utjecati.

16. Nadalje, tužitelj ističe da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača, primjenjujući u Ugovoru o kreditu navedenu ništetnu i nepoštenu odredbu, da citirana odredba ne sadrži određene parametre vezane za korekciju kamatne stope niti razrađuje što utječe na visinu promjenjive kamatne stope, ujedno se niti ne navodi metoda izračuna, niti na koji način ista utječe na visinu kamatne stope.

17. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi unijeta je u Ugovor o kreditu na inicijativu tuženika bez utvrđenih parametara za promjenu kamatne stope i bez eventualnog objašnjenja metode izračuna tih parametara, pri čemu iz ničega ne proizlazi da se radi o objektivnom kriteriju koji bi se mogao podvesti pod odrediv predmet obveze. Naime, citirana odredba članka 2. na općenit način promjenu kamatne stope vezuje za odluke tuženika, na čijem je obrascu ugovor sastavljen i na čiju je inicijativu unijeta i sporna odredba, što je čini nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

18. Tužitelj ističe kako je postupanjem tuženika u odnosu na promjenu ugovorene kamatne stope došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora o kreditu, a osporenim ugovornim odredbama tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate) što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Nadalje, ističe se kako je potpuno neopravdano povišenje kamatne stope. Tim više, radi se o kamatnoj stopi za koju nema jasno utvrđenih parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, iz istog proizlazi da se niti sama obveza iz ugovora koja je podložna promjeni ne može smatrati odredivom u smislu članka 269. ZOO-a, pa obzirom na navedeno odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojom je predviđena neodrediva obveza kao takva je ništetna.

19. Tužitelj, nadalje smatra sve da je tuženik eventualno i obrazlagao parametre koje je uzimao u obzir prilikom određivanja promjenjive kamatne stope, ista izlaganja bila bespredmetna jer bi to sve bilo post factum, dakle, nakon što je predmetni Ugovor o kreditu već sklopljen i izvršen. Ističe da predugovorna i ugovorna faza prilikom sklapanja ugovora ključne su u informiranju potrošača o rizicima, a sve kako bi potrošač mogao donijeti informiranu odluku. Tužitelj ističe kako je navedeno tuženik bio dužan tužitelju izložiti i obrazložiti, i to njemu prihvatljivim jezikom, već prije sklapanja, a najkasnije u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, a što je isti propustio učiniti.

Stoga kako predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu razumljive jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti i ostali akti tuženika ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam određenog odnosno odredivog predmeta obveze. Naime, terminologija koja je korištena u odlukama i aktima tuženika, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna visoko je stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem.

(stari broj: P-714/2019)

To pak znači da čak i da su odluke i akti tuženika koji su uređivali pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju bili dostupni, a nisu, isti mu nisu mogli biti razumljivi. Također, tužitelj ističe da kao prosječni potrošač mogao je znati da je kredit u CHF najpovoljniji, osim ako ga sami zaposlenici tuženika nisu nudili tužitelju kao najpovoljniji kredit u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Prethodno je vezano uz činjenicu da je tuženik kredite u valuti CHF oglašavao kao najpovoljnije te ih kao takve favorizirao kod klijenata.

Nadalje, tužitelj nije upoznat niti s valutnim rizikom, a sve kako odredba o valutnoj klauzuli nije uočljiva, odnosno ista je samo relativno uočljiva, no u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi od niza tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana na tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valute klauzule na ukupni trošak kredita. Ujedno tužitelj navodi da je prvotna intencija tuženika uopće bila usmjerena na uočljivost ugovornih odredbi, tada zasigurno isti ne bi koristio font broj 8 za ugovore o kreditu, te ih na taj način učinio nepreglednim i teško razumljivim.

20. Stoga, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu razumljive, a sve kako su uopće termini valutne klauzule i promjenjive kamatne stope za prosječnog potrošača (kakav je ovdje tužitelj) apsolutno nerazumljivi, time da tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pružio sve relevantne informacije tužitelju jer ni sami bankarski službenici nisu bili informirani.

Tužitelj ističe kako je tuženik, umjesto da tužitelja u cijelosti informira o svim ekonomskim posljedicama predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, vodeći računa očito samo o svom interesu te iskoristivši pri tome činjenicu da nema propisa koji mu takvo što nalaže, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj, a koje odredbe prouzročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Tuženik nije informirao tužitelja o svim učincima i posljedicama sklapanja Ugovora o kreditu vezanog uz klauzulu u švicarskim francima, a niti ga je isti informirao o učincima Ugovora o kreditu obzirom da su se ti ugovori potpisivali " šablonski ". Tužitelj smatra da su u konkretnom slučaju u Ugovoru o kreditu, kao i prilikom sklapanja istoga, morali mu na transparentan način, biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovoru o kreditu, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, no tuženik je navedeno propustio učiniti.

22. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, ističe da je je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od dana 20. ožujka 2018. posl. broj: Rev-2245/17- 2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od dana 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 10. lipnja 2019., proizlazi da nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od dana 13. lipnja 2014. nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, pa stoga nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare.

(stari broj: P-714/2019)

23. Ističe da je tako je Vrhovni sud RH dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom, posl. broj: Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U pogledu preplaćenih iznosa po osnovi primjene valutne klauzule primjenom stajališta Vrhovnog suda petogodišnji rok od 5 godina računa se od 14. lipnja 2018. godine te zastara niti za potraživanja po ovoj osnovi nije nastupila.

24. Tužitelj također osporava i tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a sve ukoliko treće osobe i jesu otplatile bilo koju obvezu po predmetnom kreditu tužitelja, to su činile u ime i za račun istog (pri čemu se napominje da je samo jednu ratu kredita platio GL i to novčanim sredstvima tužitelja, dok se "uplate izvan banke Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb" odnose na plaćanja tužitelja izvršena trajnim nalogom sa tekućeg računa istog otvorenog tada u navedenoj poslovnoj banci). Osim toga, a da je tome tako, proizlazi i iz postupanja samog tuženika koji je sve izvršene uplate po predmetnom kreditu tužitelja tretirao, odnosno knjižio u korist istog, a na način da je, dakle, zatvarao upravo tužiteljeve obveze po tom kreditu.

25. Tužitelj smatra da u ovom postupku nije osporio valjanost Dodatka Ugovora o konverziji niti je tražio utvrđenje istog ništetnim, potraživanje koje je predmet ovog postupka odnosi se na razdoblje isključivo od početka otplate kredita do konverzije. Prema tome ogledni postupak koji se vodio pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske pod posl. brojem: Gos-1/2019 nije od značaja za ovaj konkretan predmet.

26. Smatra da tuženik pokušava nametnuti tezu da su stranke zaključenjem Dodatka Ugovora o konverziji trajno i potpuno uredili svoj odnos koji proizlazi iz prvotnog ugovora o kreditu u CHF, međutim, propušta istaknuti činjenicu da stranke zaključenjem istog nisu uredile svoje izvanugovorne odnose (stečeno bez osnove na osnovu naknadno utvrđenih ništenosti ugovornih odredbi) kao i činjenicu da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) uopće ne uređuje izvanugovorne odnose.

Ističe da je točno je da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15, dalje ZID ZPK) zaključile dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu euro, međutim, zaključenjem Dodatka Ugovora o konverziji sukladno ZID ZPK samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojemu bi tužitelj bio da je ugovorio kredit u valuti euro, sama konverzija je za tužitelja provedena po principu „uzmi ili ostavi“, a euro simulacija sadržavala je nepoštene promjene kamatnih stopa. Zaključenjem Aneksa o konverziji tuženik je tužitelju priznao samo manji dio preplate, ali nije izvršio potpunu restituciju na koju tužitelj ima pravo prema presudi EU C-118/17 na osnovu naknadno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi. Predloženo financijsko vještačenje po mišljenju tužitelja će nedvojbeno utvrditi je li zakonodavnom intervencijom (donošenjem ZID ZPK kojim je utvrđen način provođenja konverzije) tužitelju u cijelosti izvršena potpuna restitucija na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF te ima li tužitelj i nakon provedene konverzije i priznate preplate kroz konverziju potraživanje prema tuženiku i u kojem (stari broj: P-714/2019)

iznosu. Glavni motiv i ratio legis ZID ZPK bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR dok motiv ZID ZPK nije bio ukloniti nepoštene ugovorne odredbe. Iako se dodatkom Ugovora o konverziji uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodatka Ugovora, ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje.

27. Tužitelj naglašava da niti jedan zakon, pa tako niti ZID ZPK, ne može umanjiti prava potrošača koja on ima nakon utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi, jer je to tako regulirano Direktivom 93/13 što je eksplicite navedeno u članku 41. ZZP. Tako da, zaključenjem Dodatka Ugovora o konverziji nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove.

Ukoliko bi sud smatrao da je potrošač s konvertiranim kreditom obeštećen konverzijom, došli bismo do diskriminacije u odnosu na potrošača koji nije konvertirao kredit jer bi na kraju ovaj s konvertiranim kreditom platio puno veći iznos do konačne otplate kredita banci, što se može utvrditi samo financijskim vještačenjem, a sve u skladu s presudom Suda EU C-118/17.

Predložio je da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.

28. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbeni zahtjev u odnosu na pravnu osnovu, visinu i razloge kojima tužitelj obrazlaže tužbu, a osporava osnovu i tijekom zateznih kamata. Također, protivi se dokaznom prijedlogu tužitelja radi provođenja financijskog knjigovodstvenog vještačenja, jer je predmet ovog parničnog postupka pravno pitanje kao što se i protivi korištenju izračuna koji je tužitelj dostavio uz tužbu, budući je isti izrađen izvan ovog postupka, a nije priložen dokaz da bi bio napravljen od strane ovlaštene osobe, pa se protivi i naknadi troškova za izradu istog.

29. U odnosu na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., tuženik ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem je VSRH ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje se u odnosu na korisnike konvertiranih kredita (str. 22 citirane presude) pa se u toliko tužbi zahtjev za isplatu ukazuje neosnovan. Tuženik ističe i prigovor zastare na iznose koji su dospjeli prije 10. lipnja 2014.

30. Tuženik ističe da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tužitelju redovno dostavljao relevantne isprave i podatke (otplatne planove, primjene po kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa) pa posljedice okolnosti u kojima tužitelj uslijed vlastitog nemara te isprava nije sačuvao ne opravdavaju tužiteljev prijedlog da se po potrebi isprave pribave od tuženika. Navodi da je od 2016. svim korisnicima CHF kredita, a koji su svoje kredite konvertirali u eure, a što je učinio i tužitelj, na tuženikovom mrežnim stranicama dostupan je izračun konverzije za svakog korisnika pa je tužitelj mogao ukoliko je i izgubio izračun konverziju koju je dobio od tuženika prije sklapanja Dodatka o konverziji može doći do izračuna konverzije svoje kreditne partije, a kako to nije učinio, već od tuženika traži da se dostavi izračun. U izračunu konverzije se nalaze potpuno točni, precizni o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji i zbog toga nisu potrebne nikakove dodatne isprave u ovom postupku.

(stari broj: P-714/2019)

31. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, obveza po kreditu plaćane i po trećoj osobi, a pritom se poziva i na pravno shvaćanje Ustavnog suda RH u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. Navodi da je kredit konvertiran prema odredbam Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekst: ZID ZPK/15), jer su stranke dana 20. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s eurima valutnom klauzulom. Ističe da su sve tužiteljeve uplate pa tako i sa osnova svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete u obzir, prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog kredita u eurima u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

32. Tuženik ističe da je sukladno odredbi čl. 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka, a čime je kalkulator i izrađen, i što je tuženik objavio na svojim mrežnim stranicama pa postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, što je potvrdio i neovinsi revizor.

Tuženik navodi da je revizija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se je kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF i da je njegov kredit konvertiran u kredit u kunskoj protuvrijednosti eura u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a nakon što je tužitelj dobio od tuženika zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke hoće li ili ne prihvatiti konverziju, uključivo i podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu. Način izračun konverzije propisano je čl. 19.d. ZID ZPK/15 te je tuženik bio dužan početnu odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u glavnicu eura po tečaju promjenjivom na datum isplate kredita i početnu ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti kamatnom stopom u eurima, koju je tuženik primjenjivao na kredite u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu u CHF te iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih anuiteta CHF pretvoriti u eure po tečaju primjenjivom na datum uplate, pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u eure predstavljali osnovu za namirenje anuiteta u eurima utvrđenih po novom otplatnom planu u eurima.

Ukupno uplaćeni iznosi koji su preračunati u eure, a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom kreditu u eurima, rasporediti kao pretplatu te iskoristi za namirenje budućih anuiteta u eurima ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio, pri čemu na iznos pretplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već je njih sukladno izričitoj zakonskoj odredbi snosio potrošač. Stoga je tuženik bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementira volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je tužitelj i učinio. Tako je tužitelj cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u eurima, čime je svojim slobodnim izborom izjednačen sa položajem potrošača koji su se zadužili sa kreditom u eurima.

Dakle, tužitelj je svojom slobodno voljom prihvatio konverziju, tako da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka nastao pravni odnosi koji je zakonodavac imao u vidu, kada je tužitelju ponudio mogućnosti sklapanja konverzije, koji mu tuženik nije mogao uskratiti. Tako da je pravni posao koji je nastao tužiteljevim prihvatom konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonskih sankcije i na taj način stranke su riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije i to na način propisan zakonom.

(stari broj: P-714/2019)

33. Tuženik ističe da je tužitelj razmatrajući mogućnost konverzije, najprije prihvatio izračun konverzije utemeljen na novom otplatnom planu, koji je predviđen pravilima iz čl. 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su između ostalog točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već poteklo razdoblje otplate. Nakon toga se je sklapao Dodatak ugovoru o kreditu koji je po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u euro, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do datuma sklapanja dodatke ugovoru te i u buduće na način da se umjesto svih onih promjenjivah kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati kredita u CHF, primjenjuju sve ove promjenljive kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u eurima, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u eurima te sporazum o raspolaganju pretplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

Sklapanjem navedenog Dodatka, stranke su sukladno odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF Ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete Ugovora o kreditu u CHF kojom je konverzijom otpao i nadomješten je novom nespornom zakonitom osnovom (ugovor u eurima) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje pretplate. U prilog tome, poziva se i na pravno stajalište izraženo u odluci VSRH Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019.

34. Ukoliko je tužitelj smatrao da mu iz bilo kojeg razloga zakonom propisani uvjeti konverzije, nisu prihvatljivi, tada nije trebao prihvatiti konverziju, jer je ista bila striktno propisana odredbama ZID ZPK/15, tako da je za razliku od tuženika tužitelj imao punu slobodu izbora i prihvatio je ponudu na konverziju kako ju je definirao zakonodavac. Tužitelju kao potrošaču nitko nije nametnuo da prihvatio konverziju, ni sud, ni zakonodavac ni tuženik.

35. Tuženik navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu, kao što su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope. Upravo pozivanje tužitelja na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt-249/13) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-25921/15) koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH U CHF kreditima, bile nejasne, nerazumljive, odnosno nepoštene, jer nisu omogućavale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje da te odluke ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, već upravo suprotno.

36. Ugovorom o kreditu povodom konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje te prihvatom takovog ugovora tužitelj nije bio u poziciji da ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje bi za njega proizlazile, odnosno, da ne može provjeriti, opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Tužitelj je prihvatio takav izračun koji je izražavao kamatne stope u kreditima za valutu euro te je pristao na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom, sadržajno su bile fiksne te buduću visinu kamatne stope nakon konverzije, a za koje je razdoblje ugovorena primjena točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. (stari broj: P-714/2019)

37. Tuženik također smatra da su neosnovane tvrdnje tužitelja u odnosu na naknado osporavanje pretplate po osnovi promjena CHF tečaja, jer je pretplatom po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano ZID ZPK/15, a kojim je zakonom propisano osnovno načelo konverzije, podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s euro valutnom klauzulom radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bilo da se koristio kredit s valutnom klauzulom u eurima.

Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je valutnom klauzulom u eurima, a sklapanje Dodatka postojećem ugovore stranke su sukladno odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u donosu na sve ranije izvršene preplate po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključivo i po osnovi promjena CHF tečaja.

38. Novim otplatnim planom iz čl. 19.c. st. 1. toč. 3. ZID ZPK/15, a koji je zamijenio početnu utvrđeni otplatni plan, uključivao je iznos, vrstu, razdoblje promjene kamatnih stopa, ali i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta. Stoga su sve tužiteljeve uplate, uvrštene u izračun konverzije i iskorištene su za namirenje duga po kreditu s valutnom klauzulom u eurima, a preplata je iskorištena za namirenje budućih anuiteta u eurima ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Sve je razvidno iz Izračuna preplate (kolona primijenjenih CHF tečaj) na dan 30. rujna 2015., a svi uplaćeni iznosu su sukladno čl. 19.c. st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15 preračunatih u eure, prema tečaju na dan uplate i to točno zakonom određenom tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u eure i denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u eurima. Tako da su ti iznosi pretvoreni u eure predstavljali osnovu za namirenja eura anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je utvrđivao sve promjene pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta.

39. Prema izričitoj odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Nadalje, tuženik ukazuje na odredbu čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio obračun takve pretplate, čime su stranke posljedice eventualno ništene valutne klauzule u CHF, sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile valutnom klauzulom u eurima.

40. U odnosu na tvrdnju tužitelja, kako u vrijeme zaključenja Dodatka Ugovora nije bila donesena VTS-a RH broj Pž-6632/17 kojim je utvrđena ništetnost valutne klauzule pa da ta činjenica nije uzeta u obzir prilikom izrade prijedloga konverzije, jer su suprotno matematički izračun bio drugačiji, tuženik ističe da takav zaključak tužitelja nije točan. Navodi da načelo konverzije kredita promjena valute, odnosno, valutne klauzule u kojoj je denominiran, a koji se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eure (čl. 19.b. ZID ZPK/15). Sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj je stavljen u položaj, kao da je za cijelo razdoblje koristio kredit denominiran u eure te su sve tužiteljeve uplate i po povećanoj kamati i po tečaju na dan uplate uzeo u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene za namirenje usporednog kredita u eurima, samim time činjenica da li je u to vrijeme donesena odluka VTS-a RH broj Pž-6632/17, nije od utjecaja na matematički izračun konverzije.

(stari broj: P-714/2019)

41. Tijekom postupka tuženik je opetovano isticao da se u ovom postupku radi o pravnom, a ne činjeničnom pitanju, da tužitelj nema pravnu osnovu svog zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, jer je po svojoj slobodnoj voljen od tuženika zatražio konverziju i zatražio Dodatak Ugovoru. Ističe da je u međuvremenu Vrhovni sud u oglednom postupku donio rješenje Gos 1/2019-36 od 4.3.2020. kojim je zauzeo obvezujuća pravna shvaćanja za niže sudove u istovrsnim predmetima, koji po mišljenju tuženika bitno utječe na daljnji tijek ovog parničnog postupka i njegovo okončanje. Smatra da će poboljšanje doprinijeti učinkovitosti i ekonomičnosti odvijanja daljnjeg tijeka ovog postupka, a kojem se obrazloženju između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kad navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu:

„U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji."

“Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju:

- ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka-aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

Prema tomu, Vrhovni sud u Rješenju vrlo jasno navodi da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan te da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, koja proizvodi pravne učinke retroaktivno.

Zaključno, tuženik smatra da tužitelj nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova postupka.

42. Rješenjem suda broj P-714/19-14 od 23. ožujka 2021. određen je prekid postupka te je riješeno da će se postupak nastaviti kad se pravomoćno dovrši postupak pred Sudom Europske unije u predmetu broj C-474/20 pokrenutom po zahtjevu za (stari broj: P-714/2019)

prethodnu odluku koji je podnio Vrhovni sud Republike Hrvatske iz predmeta Rev- 1042/2017 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na završetak tog postupka, a koje je rješenje postalo pravomoćno 10. travnja 2021.

Postupak je nastavljen ovosudnim rješenjem broj P-714/19-17 od 19. listopada 2022., protiv kojeg je rješenja tužitelj podnio žalbu, a koja je žalba odbijena rješenjem Županijskog suda u Zadru broj Gž-1118/22-2 od 27. prosinca 2022. te je potvrđeno rješenje suda o nastavku ovog postupka.

43. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu od 23. svibnja 2006. (list 7-10), dodataka Ugovora o kreditu od 26. siječnja 2006. (11-14), obavijest o izračunu efekata inverzije (list 15), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 16), promet po kreditu (list 17-22), efektivna kamatna stopa (list 23-29), podaci o kamatnoj stopi(list 30-35), nalaz vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. (list 36-44), promet po kreditu (list 56-71), Izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list 72-79), sažetak izračuna konverzije (list 80-83), prijedlog akta izmjene Ugovora o kreditu (list 84), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti CHF (list 85-89).

44. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 368-370).

45. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka JL (list 354-355).

46. Izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, mr.sc. Sanje Radoš koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje dana 11. prosinca 2023. (list 386-425), pisano očitovanje od 24. siječnja 2024. (list 443-453) i očitovanje od 23. veljače 2024. (list 464-474).

47. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

48. Tužbeni zahtjev je osnovan.

49. Ne sporna je činjenica između stranaka da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio dana 23. svibnja 2006. Ugovor o kreditu br. 3205029475, kreditna partija: 7102778064, a kojim je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 47.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci (25 godina).

50. Također nesporna je činjenica da su stranke sklopile i Dodatak uz ugovor o kreditu dana 20. siječnja 2016., koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su na dan 23. svibnja 2016. izvršile konverziju predmetnog kredita.

51. Čl. 4. Dodatka Ugovora o kreditu utvrđeno je da neplaćena glavnica u CHF u skladu s izraženom konverzije iznosi 37.717,26 CHF, a što u protuvrijednost po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 263.295,59 kn te na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita jest 195 mjeseci.

Prema izračunu konverzije (čl. 5. Dodatka) zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u eure po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u eurima, u skladu s otplatnim planom za kredite u eurima, (stari broj: P-714/2019)

računajući do dana 30. rujna 2015., a njihova razlika na temelju Zakona predstavlja pretplatu koja na taj dan iznosi 799,77 kn.

Citiranim Dodatkom Ugovora o kreditu tužitelj se obvezao na plaćanje anuiteta po osnovnom Ugovoru o kreditu za kreditu u CHF postoji sve do predaje tuženika javnobilježnički potvrđenog Dodatka Ugovora i sve uplate na dan 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog Dodatka Ugovoru, tuženik kao kreditor utvrdit će sukladno s čl. 19.f. Zakon te će se njihov učinak povećati ili smanjiti iznos od 799,77 kn.

Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u eurima utvrđenim prinudnim umanjenjem stanja neplaćene glavnice kredita iz čl. 4. tog Dodatka koja je zakonski učinak konverzije, kojeg na temelju Zakona prinudio snosi vjerovnik 25.097,20 eura koju je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti tuženiku kao kreditoru zajedno za redovnom kamatom u kunskoj protuvrijednost obračunato po srednjem tečaju HNB da na plaćanja. Redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. iznosi 5,84% čl. 8.a). Tužitelj je kao korisnik kredita upoznat da kreditor može iz bilo kojeg razloga u u vrijeme otplate prema svojoj diskrecijskoj procjeni sniziti redovnu kamatnu stopu ili djelomice opozvati ili izmijeniti svoju diskrecijsku odluku (čl. 8b).)

52. Prema odredbi čl. 10. Dodatka Ugovora o kreditu anuiteti dospijevaju na naplatu po kamatnoj stopi iz čl. 8. u iznosu od 199,59 eura u kunskoj protuvrijednosti anuitet sadržava glavni dugi i kamatu, a visina ostalih anuiteta iskazana je u otplatnom planu i obračunata temeljem kamatne stope važeće na 30. rujna 2015. Ukoliko je do 1. listopada 2015. do dana sklapanja Dodatka ugovoru došlo do primjene stanja glavnice kredita u CHF ili visine varijabilnog dijela kamatne stope, korisniku kredita će se izdati novi otplatni plan u skladu s navedenim promjenama.

53. Odredbama čl. 10. do 12. Dodatka Ugovora o kreditu tuženik je ugovorio instrumente osiguranja od tužitelja kao korisnika kredita i sudužnika KL i to suglasnosti o zapljeni plaće, zadužnice i založno pravo na nekretnini u vlasništvo tužitelja upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] čkbr. [katastarska čestica] što u naravi predstavlja prizemnu stambenu zgradu, gospodarsku zgradu, garažu i dvor površine 200 čhv.

54. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu za adaptaciju stana u kući na katu, a namjena je stanovanje njega i članova njegove obitelji. Kod tuženika je bio najpovoljniji kredit, jer je bila najniža kamatna stopa i u vrijeme zaključenja Ugovora (2006.) švicarski franak bila je najstabilnija valuta, a prezentirano mu je, s obzirom na njegovu kreditu sposobnost da se radi o najpovoljnijem kreditu. Supruga i on su upoznati od strane bankarskog službenika da se radi o "plivajućoj kamatnoj stopi", vjerojatno o promjenjivoj kamatnoj stopi, nisu mu objašnjeni parametri za promjenjivu kamatnu stopu, način izračuna iste kao ni rizici fluktuacije tečaja, ni usmeno ni pisano. Uzeo je u obzir prezentiranu mu činjenicu da je kamatna stopa niska, valuta stabilna te da mu je bila i najpovoljnija mjesečna rata od 1.100,00 kn, no nije očekivao da će ista porasti do 2.000,00 kn, što je bilo gotovo duplo u odnosu na početnu otplatnu ratu.

Kredit je otplaćivao uplatnicama osobno ili ponekad je plaćala supruga internet bankarstvom kada joj je dao novac (radi kao vozač kamiona u inozemstvu), dok je jednu otplatnu ratu platio GL preko internet bankarstva, ali ne svojim, već njegovim novcem (koji mu je novac dao, jer nije bio u [adresa]). Ugovor je potpisao i pročitao, bio je tipski ugovor, nije pregovarao niti o jednoj odredbi. Zbog protekao (stari broj: P-714/2019)

vremena, nije se sjećao da li je dobivao obavijesti na kućnu adresu, zbog promjene kamatne stope. Tijekom otplatnog razdoblja ostao je bez posla, zbog čega mu je tuženik u [adresa] udovoljio njegovu zahtjevu za moratorij otplate kredita od 6 mjeseci, za koje razdoblje mu je obračunata i kamata od 1.000,00 CHF. Kroz sredstva javnog priopćavanja bio je upoznat sa činjenicom da je povoljno da potrošači koji imaju zaključene kredite u valuti CHF radi njihove zaštite i povoljnosti, zaključi Dodatak osnovnog ugovora na način da je kredit u CHF pretvoren u valutu euro i sada otplaćuje kredit u mjesečnom iznosu od 174,00 eura. Prema sjećanju, tužitelj je iskazao da tijekom 2006. nije mogao podići kredit u drugoj valuti (u eurima i kunama), a nakon zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu otplatna rata mu je manja (iznosi 174,00 eura). Što se tiče valutne klauzule, bankarski službenik mu je objasnio da ukoliko se poveća ili smanji tečaj i to za nekoliko centi, to će biti od utjecaja na otplatnu ratu. Međutim, nije mu priopćeno da će tečaj u švicarskim francima naglo rasti, odnosno, da će otplatna rata biti puno veća od početne. Nije bio svjestan činjenice kao ni svaki drugi prosječni potrošač koji je podigao kredit u valuti CHF na duže vremensko razdoblje da će kamatna stopa rasti, jer mu to nitko nije objasnio, a da je, sigurno ne bi zaključio Ugovor koji je u konačnici za duže vremensko razdoblje za njega bio nepovoljan.

55. Svjedok predložen po tužitelju JL, supruga tužitelja, u bitnom je potvrdila osnovanost navoda tužitelja, a o čemu ima neposredna saznanja, obzirom da se je s tužiteljem interesirala o okolnostima i uvjetima zaključenja Ugovora o kreditu.

56. S obzirom na iskaz tužitelja i suglasnog iskaza svjedoka JL, nedvojbeno je utvrđeno da svrha nije bila zaključenje Ugovora koja je namijenjena njegovu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog pitanja, pri čemu tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravi posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovu zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Stoga je tužitelj, aktivno legitimiran u ovom predmetu, a da tužitelj nema status potrošača, tuženik nije svojim navodima uspio osporiti.

Uz navedeno, tijekom postupka, s obzirom na provedene dokaze utvrđeno je da je tužitelj pri zaključenju predmetnog Ugovora kao i Dodatka Ugovora o kreditu primijenio dužnu pažnju i da tužitelj unatoč tome, a s obzirom na postupanje tuženika, kao prosječnom potrošaču, nije bilo omogućeno sudjelovanje u pregovorima, vezanim za zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu i utjecaja na sastav odredbi Ugovora o kreditu, a koji je Ugovor sastavio sam tuženik.

Obzirom na iskaz tužitelja i sadržaj zaključenog Ugovora, nedvojbeno je utvrđeno da, tužitelj ima svojstvo potrošača, tužitelj je po zanimanju vozač, no bankarski službenici u pravilu ne znaju objasniti metodu izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope, kao ni objasniti rizike valutne klauzule CHF. Znanje o svim rizicima kredita s valutnom klauzulom CHF imale su samo uprave banaka.

57. S druge strane, tuženik tijekom ovog postupka nije predložio saslušanje službenika banke, da bi se eventualno na iskazu tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi da bi tuženik dokazao činjenicu da je tužitelj bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali da bi i tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i (stari broj: P-714/2019)

povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bili objašnjeni potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita.

58. Također, neosnovan je i za ishod postupka nije od utjecaja navod tuženika da bi umjesto tužitelja kredit plaćala treća osoba, to prije svega iz razloga, što iz samog iskaza tužitelja te svjedoka JL nedvojbeno proizlazi da su uplate kredita bile preko internet bankarstva njegove supruga i preko prijatelja, iz razloga što je tužitelj kredit otplaćivao uplatnicama, a kako je bio vozač u inozemstvu, radi pravovremenog plaćanja kredita, uplate su vršene preko internet bankarstva supruga i prijatelj. Ta činjenica ne znači da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati stečeno bez osnove za takve uplate, jer su upravo i takove uplate knjižene u korist tužitelja za otplatu kredita. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-153/24-2 od 29. svibnja 2024.

59. U odnosu na pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, u odnosu na ta pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

60. U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

(stari broj: P-714/2019)

60.1. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 23. svibnja 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga- potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

61. Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a. Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

62. S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita.

Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,50%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

63. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi (stari broj: P-714/2019)

ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,50% za redovnu kamatu.

Istovremeno, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

64. Visina potraživanja tužitelja, a koju je visinu tuženik osporavao, utvrđena je nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka mr.sc. Sanje Radoš koja je temeljem rješenja broj P-134/2023-14 od 7. studenog 2023. trebala utvrditi:

-preplaćene mjesečne iznose kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na ime promijenjene kamatne stope i iznosa obračunatih prema početnoj kamatnoj stopi naznačenoj u Ugovoru o kreditu broj 3205029475, kreditne partije 7102778064 od 23. svibnja 2006. i dodatka Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016., za razdoblje otplate kredita do 1. siječnja 2014., sve izraženo u valuti euro i kunama

- preplaćene mjesečne iznose kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na ime povećanja tečaja valute CHF i iznosa obračunatih prema tečaju valute CHF koji je bio važeći na dan sklapanja Ugovoru o kreditu broj 3205029475, kreditne partije 7102778064 od 23. svibnja 2006. i dodatka Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016., za razdoblje otplate kredita do 31. prosinca 2015., sve izraženo u valuti euro i kunama

- izvršiti obračun zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose (iz alineje 1 i 2 ovoga rješenja), te izvršiti uračunavanje iznosa iz konverzije na način da od istog najprije umanji obračunate zakonske zatezne kamate na utvrđene preplaćene iznose glavnice počev od najstarijeg dospjelog anuiteta pa nadalje, a potom umanji utvrđene preplaćene iznose glavne tražbine počev od najstarijeg anuiteta pa nadalje, sve posebno na ime preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope, a posebno preplaćenih iznosa zbog povećanja tečaja, sve izraženo u valuti euro i kunama.

64.1. Iz dostavljenog nalaza i mišljenja proizlazi da je kamatna stopa koja je ugovorena prilikom sklapanja ugovora o kreditu iznosi 4,50%, ugovoreni rok otplate je 300 mjeseci, a anuitet je iznosio 258,85 kn, prema otplatnom planu.

Preračun kredita u kune u Ugovoru o kreditu izvršen je s tečajem na dan isplate kredita 29. svibnja 2006., a koji je prema podacima tuženika iznosio 4,664781 kn za jedan CHF. Na taj datum i prema tom tečaju banka je odobreni iznos kredita isplatila tuženiku, a koji tečaj je naveden i u dokumentu Izračun konverzije. Prema tim uvjetima anuitet je trebao iznositi 1.207,43 kuna.

Prema ugovorenom otplatnom planu tužitelj je na glavnicu od 47.000,00 CHF trebao platiti 30.663,59 CHF kamata što ukupno iznosi 77.663,59 CHF.

Preračunano u kune, tužitelj je na glavnicu od 219.244,71 kn trebao platiti 143.038,93 kn kamata što ukupno iznosi 362.283,64 kn.

Tijekom otplate kredita došlo je do promjene visine anuiteta zbog promjene visine kamatne stope kao i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu.

(stari broj: P-714/2019)

Tijekom otplate kredita tuženik je više puta mijenjao kamatnu stopu od 1. srpnja 2006. iznosila je 4,50%, a anuitet je iznosio 258,84 CHF od 1. studenog 2007., kamata je izsnoila 5,51%, a anuitet u iznos od 278,03 CHF. Od 1. ožujka 2008., kamatna stopa iznosila je 5,80%, a anuitet u iznosu od 295,26 CHF, od 1. kolovoza 2009. , kamatna stopa iznosila je 6,30%, a anuitet u iznosu od 308,25 CHF, od 1. kolovoza 2011., kamatna stopa iznosila je 6,05%, a anuitet u iznosu od 302,16 CHF te od 1. veljače 2014., kamatna stopa iznosila je 3,23%, a anuitet u iznosu od 248,87 CHF. U periodu od isplate kredita odnosno od 29. svibnja 2006. pa do 31.12.2015. tuženik je tužitelju na dan dospijeća obračunao 168.939,32 kn na ime otplate anuiteta, a koji bi, da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili 132.064,71 kn. To čini ukupnu razliku od 36.874,61 kn.

U periodu od 01. veljače 2012. do 31. srpnja 2012. tuženik tužitelju nije obračunavao anuitete, već je redovne kamate u iznosu od 1.022,41 CHF pripisao glavnici i produžio otplatu do 1. prosinca 2031.

Vještak je utvrdio da je tijekom otplate kredita više je puta došlo do promjene kamatnih stopa, a što je tabelarno prikazano u nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na razlike koje su nastale između ugovorene i plaćene kamate izraženo u CHF i preračunano u kune prema tečaju banke na dan dospijeća pojedinog anuiteta i prema tečaju na dan Ugovora o kreditu.

Razlika u kamatama koje je tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 3.226,24 CHF, a što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 15.049,70 kn. Više plaćene kamate iznose 19.089,82 kn, a manje plaćene kamate iznose -4.040,12 kn. Vještak je u pisanom nalazu i mišljenju koristio metodologiju kojom je banka radila izračun konverzije na način da je podmirena dospjelu naknadu, zatim dospjelu kamatu i nakon toga glavnicu, a što je također tabelarno prikazano.

Tužitelj je do 31. prosinca 2015. platio 169.771,28 kn od kojih je 168.859,17 kn raspoređeno za podmirivanje anuiteta, a 912,11 kn za podmirenje zateznih kamata, opomena i troškova. Pozitivne i negativne razlike između iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj ostao isti kao na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

U periodu otplate kredita tužitelj je zbog porasta tečaja plaćene anuitete platio 168.859,17 kn , a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 143.649,18 kn. To je 25.209,99 kn više u odnosu na tečaj u vrijeme ugovaranja kredita. Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 26.376,56 kn, dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi -1.166,57 kn.

Vještak je naveo da razlika više uplaćenih kamata i tečajnih razlika iznosi 45.466,38 kn, a zatezne kamate do 30. prosinca 2015. iznose 20.001,01 kn.

Prema obavijesti o izračunu efekta konverzije na dan 30. rujna 2015. (a što je i navedeno u Dodatku Ugovora o kreditu, kako je prethodno obrazloženo), preplata iznosi 799,77 kn na dan, a na dan 20. siječnja 2016. iznos od 2.688,61 kn. Zaključno iz nalaza i mišljenja proizlazi da je od 11. prosinca 2023. da je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj je platio ukupno 19.089,83 kn (2.533,60 eura) više zbog promjene kamatne stope (tabelarno prikazano na listu 414 spisa, list 29-30 nalaza).

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj je platio ukupno 26.376,55 kuna (3.500,77 eura) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune (tabelarno prikazano na listu 415 spisa, list 30-31 nalaza).

65. Pisanom nalazu i mišljenju prigovorio je tuženik te je vještak povodom prigovora tuženika sačinio očitovanje od 24. siječnja 2024. u kojim prigovorima je tuženik naveo (stari broj: P-714/2019)

da je vještak odstupio od zadatka, jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita, da je vještak uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita. Dakle, kada je kasniji, aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužitelja, međutim, kada je kasniji, aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna, da je financijski pravilno izračunati preplatu/manje plaćeno prema tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na iznose obračunate samo primjenom tečaja na dan isplate kredita i da do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela, HNB-a, a u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje.

65.1. Očitujući se na prigovore tuženika vještak je naveo da je izračun izvršio temeljem rješenja kojim je određeno vještačenje, da je u nalazu i mišljenju napravljen izračun manje plaćenih kamata u CHF i manje plaćenih anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog, a dan je i prikaz između obračunatih i ugovorenih uvjeta otplate, ali je zadatak bio izračunati preplaćene, a ne manje plaćene iznose, a koji su prikazani u nalazu i mišljenju na stranicama 11-12 (kamate) i 23-25 (tečajne razlike). Također, nadalje na istaknute prigovore tuženika navodi da je tijek otplate kredita i utjecaj promjene tečaja na iznos anuiteta na način da je napravljena razlika između iznosa stvarno plaćenog anuiteta koji bi se u kunama platio po tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja ugovora i iznosa stvarno plaćenog anuiteta koji je plaćen prema tekućem tečaju odnosno tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta, a temeljem rasporeda uplata.

Preračun kredita u kune u Ugovoru o kreditu izvršen je s tečajem na dan isplate kredita 29. svibnja 2006., a koji je prema podacima tuženika iznosio 4,664781 kn za jedan CHF. Na taj datum i prema tom tečaju banka je odobreni iznos kredita isplatila tuženiku, a koji tečaj je naveden i u dokumentu Izračun konverzije.

Prema tim uvjetima anuitet je trebao iznositi 1.207,43 kn, a što je tabelarno prikazano (list 446-447, 4-7 očitovanja vještaka).

Tako da ugovorene kamate iznose 17.840,57 CHF, preplaćene kamate iznose 21.066,81 CHF, a razlika kamate CHF iznose 3.226,24 CHF.

Razlika u kamatama koje je tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 3.226,24 CHF, a što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 15.049,70 kn. Više plaćene kamate iznose 19.089,82 kn, a manje plaćene kamate iznose -4.040,12 kn.

Kao i u nalazu, vještak je naveo da pri izračunu tečajne razlike koristio tečaj po kojem je tužitelj stvarno platio anuitet na dan plaćanja, a što odgovara prometu po kreditu. U periodu otplate kredita tužitelj je zbog porasta tečaja plaćene anuitete platio 168.859,17 kuna, a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 143.649,18 kn. To je 25.209,99 kn više u odnosu na tečaj u vrijeme ugovaranja kredita.

Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 26.376,56 kuna dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi -1.166,57 kuna.

66. Pisanom očitovanju tuženik je ponovno prigovorio navodeći da vještak u obzir nije uzeo i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverziju u iznosu od 799,77 kn. Očitujući se na prigovor, vještak je u očitovanju od 23. veljače 2024. naveo da je u pisanom nalazu i mišljenju pod toč. 6. efekti konverzije prikazani su efekti konverzije temeljem dostavljene dokumentacije, a u mišljenju u toč 3. Izračun preplaćenih anuiteta sa zateznim kamatama s umanjenjem iz konverzije napravljen je izračun i sa (stari broj: P-714/2019)

stanjem pretplate od 30. rujna 2015. i 20. siječnja 2016. U obavijesti o izračunu efekata konverzije na 30. rujna 2015. pretplata je 799,77 kuna, a na dan 20. siječnja 2016. pretplata iznosi 2.688,61 kunu te da je u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. tužitelju je priznata pretplata 104,79 eura odnosno 799,77 kuna, a u dopuni mišljenja izračunao zatezne kamate na više plaćene anuitete koje se namiruju iz priznate pretplate u iznosu od 799,77 kuna, odnosno 106,14 eura (prema tečaju konverzije 7,5345).

Podneskom od 14. veljače 2024. tužitelj je naveo da je očito došlo do pogrešno izračuna vještaka u ukupnom iznosu razlike kamate više plaćenog u eurima, koji je očito proizašao uslijed kompjuterskog zbrajanja decimala svakog pojedinog mjesečnog iznosa tako da ukupno ne iznosi 2.533,65 eura, već iznos od 2.533,60 eura, a što je vještak i potvrdio svojim očitovanjem od 23. veljače 2024.

Dakle, vještak je naveo da tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj je platio ukupno 19.089,83 kune (2.533,60 eura) više zbog promjene kamatne stope prilikom konverzije priznata je pretplata u iznosu od 799,77 kn što preračunato u eure iznosi 106,14 eura čime se mogu namiriti zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015. za više plaćene iznose od 01. studenog 2007. do 01. ožujka 2008. u iznosu od 101,06 eura i djelomično za više plaćene kamate od 01. travnja 2008. u iznosu od 5,08 eura.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 26.376,55 kn (3.500,77 eura) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune, a što je i tabelarno prikazano u dopuni nalaza i mišljenja-očitovanja od 23. veljače 2024. (list 464-474).

67. Nakon pisanih očitovanja povodom prigovora tuženika, tuženik nije imao primjedbe na pisana očitovanja niti je predlagao da se vještak usmeno sasluša pa slijedom toga sud nije niti pozivao vještaka da usmeno obrazlaže pisani nalaz i mišljenje, to tim više što kako je navedeno nije predlagao da se vještak usmeno sasluša niti je tuženik predlagao da se izvodi dokaz novim knjigovodstvenim vještačenjem. Stoga je sud nalaz i mišljenje vještaka kao i pisana očitovanja vještaka prihvatio, jer su istima na argumentiran način otklonjeni prigovori tuženika, po utvrđenju suda nalaz i mišljenje dan je prema pravilima struke i dokumentaciji priloženoj spisu predmeta, a vjerodostojnost koja dokumentacija nije bila sporna između stranaka.

Također, nalaz i mišljenje i pisana očitovanja nemaju proturječja, nisu nejasna i nepotpuna, nemaju nedostataka, a niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja knjigovodstvenog vještaka.

Osim toga, u podnesku od 10. srpnja 2024., tuženik i nadalje kao i tijekom postupka ističe prigovore koji su pravne prirode, koje nisu u nadležnosti vještaka, već su stvar ocjene ovoga suda.

68. Dakle, sumirajući navedeno, tužitelj je postupka tvrdio kako nije bilo obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, na koji način da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljen u neravnopravan položaj, a njegova ugovorna obveza da je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je nadalje istaknuo da provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u odnosu tužitelja, kao potrošača, i banke, kao vjerovnika, jer da je konverzija pogrešno obračunata, dakle da nije provedena u skladu sa zakonom, dok su tvrdnje tuženika bile suprotno navedeno.

(stari broj: P-714/2019)

69. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), stupio je na snagu 30. rujna 2015., nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. Cilj ZID ZPK/15 je konverzijom uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF. Poglavlje IV.A ZID ZPK/15 koje se odnosi na konverziju, u skladu je s člankom 1. stavak 1., člankom 6. stavak 1. i člankom 7. stavak 1. Direktive. Postupak konverzije propisan je kogentnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15.

70. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. navodi da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 valjan i ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Nadalje, takav sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja ima svoje izvorište u prisilnom propisu ocjenjenim suglasnim sa Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017).

70.1. Za ovaj postupak odlučno je utvrditi Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen u skladu s odredbom članka 19.c. ZIDZPK/15, jer ako jest, radilo bi se o valjanom sporazum u konverziji koji proizvodi pravne učinke. Za napomenuti je da u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019, također ukazano da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK/15 valjani i proizvode pravne učinke, bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, za istaknuti je da se u rješenju Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

71. Nadalje, u rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

72. Također, u kontekstu navedenog Europskoi sud za ljudska prava u presudama OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C-51/17, EU:C:2018:750 i LL od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 u kojima EU sud izražava slijedeći pravni stav:

- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, Sud EU-a svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 1. st. 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. Sud EU smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i (stari broj: P-714/2019)

obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,

- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,

- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga Sud EU upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.

73. Slijedom navedenog, cilj ZID ZPK/15 je uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF, kako je to jasno objašnjeno u obrazloženju prijedloga ZID ZPK/15. Uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca znači ukloniti ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke.

Metoda uklanjanja ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe čl. 19.b. ZID ZPK/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“.

Dakle, cilj konverzije je uspostava ravnoteže u odnosu između potrošača i trgovca. Osnovna postavka konverzije (načelo konverzije) je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR

Način izračuna konverzije kredita propisan je kogentnom odredbom čl. 19.c ZID ZKP/15 na način:

- da se iznos kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan realizacije kredita preračuna u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobije iznos kredita u EUR tj. s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15),

- da se za taj kredit iskazan u EUR napravi otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pri tome koristeći promjenljive kamatne stope za kredite u EUR i tečaj Banke za EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 2. i 3. ZIDZPK/15),

- da se potom iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u kunama s valutnom klauzulom u CHF pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate (članak 19.c. stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15),

- ako je tako dobiveni iznos pretplate manji od iznosa preostalih anuiteta za planirani otplatni plan za kredite u EUR nakon 30. rujna 2015. uračunava se u buduće anuitete, a ako je veći vraća se potrošaču, a ako nema pretplate razlika se namiruje (stari broj: P-714/2019)

sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (članak 19.c . stavak 1. točka 5. i 6. ZIDZPK/15),

- odredba članak 19.c . stavak 1. točka 7. ZIDZPK/15 regulira iznos preostale neotplaćene glavnice pri čemu je naglašeno da iznos pretplate iz točke 5. tog članka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR.

74. Dakle, odredba čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a ne na dan konverzije. Nadalje, odredba čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15 propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle svaki plaćeni mjesečni anuitet izražen u CHF bilo je potrebno preračunati u kune, a potom u EUR, sve prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta, a ne prema tečaju na dan konverzije.

Razlog zašto je zakonodavac propisao da se konverzija izračunava prema tečaju na dan isplate kredita, odnosno na dan plaćanja mjesečnih anuiteta je to što bi takvim načinom izračuna bile obuhvaćene tečajne razlike CHF, dakle bili bi otklonjeni učinci ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na pad kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom EUR.

75. ZID ZPK/15 stupio je na snagu 30. rujna 2015., dakle u trenutku kad nije bilo pravomoćne presude o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu valutne klauzule u CHF potvrđena je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Revizijska odluka Rev-2221/2018-11 donesena je 3. rujna 2019.

Međutim, usprkos činjenici da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15, nije bilo pravomoćne odluke o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ZID ZPK/15 je propisujući u odredbi čl. 19.c. st. 1. t. 1. i 4. izračun konverzije prema tečaju na dan isplate kredita i dalje prema tečaju na dan plaćanja mjesečnih anuiteta regulirao otklanjanje učinaka ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

76. U odlukama Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

77. Dakle, osnovano se tužitelj tijekom postupka poziva na pravne učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora od 23. (stari broj: P-714/2019)

svibnja 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03., dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje, ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22., dalje ZOO).

Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima.

Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

77.1. Stoga su neosnovani navodi tuženika da su odredbe ugovora o kreditu koji se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, o kojoj nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi nije se pregovaralo, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, sud je temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe na koje se tužitelj poziva i to iz razloga koje je i naveo tijekom postupka. Stoga su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP- a/03 i članka 96., 99., 100., 101. i 102. ZZP/07 te ZOO-a (članci 322. do 329.).

78. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje (stari broj: P-714/2019)

iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

79. U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

79.1. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta. Da je tomu tako proizlazi i iz odredbe članka 502. c ZPP-a.

80. Tužitelju pripada pravo na povrata razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, a koji su iznosi je iznosi utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

81. Prigovor zastare predmetnog potraživanja, kojeg ističe tuženik nije osnovan, ovo iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za promjenjivu stopu redovne kamate od 13. (stari broj: P-714/2019)

lipnja 2014., a vezano za valutu u CHF od 14. lipnja 2018. kada su donesene pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Kako je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2019. to je jasno kako je podnesena unutar roka zastare od 5 godina (članak 225. ZOO-a).

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

82. U odnosu na prigovor radi prebijanja za navesti je kako je o pitanju treba li od iznosa pretplate treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne (zbroj pozitivne i negativne razlike ili ne), pravno je pitanje o kojem se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

U odnosu na metodu izračuna više plaćenog, za istaknuti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako kod ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF uzima se početni tečaj.

Suprotno navodima tuženika, a kako osnovano ističe tužitelj, u ovom postupku tužitelj nije osporio valjanost Dodatka Ugovora o kreditu niti je tražio utvrđenje ništetnim, potraživanja koje je predmet ovog postupka odnosi se na razdoblje isključivo od otplate kredita pa do konverzije.

83. Kako su dakle utvrđene ništenim odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF to je tuženik u obvezi tužitelju vrati stečeno bez osnove i to iznos od 2.533,60 eura (s osnova više plaćenih kamata), i iznos od 3.500,77 eura (s osnova više plaćenih anuiteta zbog tečajnih razlika uslijed promjene valutne klauzule CHF), sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

84. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 8. siječnja 2024., smanjio tužbeni zahtjev što sadržajno predstavlja djelomično povlačenje tužbe, čemu se tuženik nije protivio zahtijevajući ukupno isplatu iznosa od 6.034,37 eura i to na ime razlike zbog promjene kamate iznos od 2.533,60 eura te iznos od 3.500,77 eura za razliku zbog promjene tečaja pa je tužba tužitelja povučena za iznos od 695,38 eura, a kako je riješeno u izreci rješenja primjenom odredbom članka 193. st. 2. ZPP-a. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva, kako to ističe u podnesku od 10. srpnja 2024., već je došlo do smanjena tužbenog zahtjeva, jer je tužitelj ukupnom tužbom zahtijevao isplatu od 6.729,75 eura, dok podneskom od 8. siječnja 2024., zahtijeva ukupno isplatu iznosa od 6.034,37 eura.

(stari broj: P-714/2019)

85. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u odnosu na osnov uspio u cijelosti, a u odnosu na visinu uspio u omjeru od 89,67%,(suđeni iznos od 6.034,37 eura u odnosu na zahtijevani iznos 6.729,75 eura) pa ukupni uspjeh tužitelja u odnosu na osnov i visinu iznosi 94,84%, uspjeh tuženika je 5,16%, pa nakon umanjenja uspjeha tuženika, uspjeh tuženika iznosi 89,68%.

86. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 22. studeni 2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1), zastupanje na prvom pripremnom ročištu 7. veljače 2020. u iznosu od 200,00 eura, sastave podneska od 14. veljače 2020., 13. listopada 2020., 13. veljače 2023., 21. travnja 2023., svaki u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8 toč. 4), zastupanje na drugom pripremnom ročištu 21. listopada 2020. na kojoj je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu, zastupanje na raspravi 24. travnja 2023., 6. listopada 2023., za svaku u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 5. siječnja 20224., kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 14. veljače 2024. kojim je dano očitovanje na očitovanje knjigovodstvenog vještaka u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8 toč. 4), sastav podneska od 7. ožujka 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8 toč. 4), sastav podneska od 15. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8 toč. 4), zastupanje na raspravi dana 9. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura, troška PDV-a u iznosu od 487,50 eura, u ukupnom iznosu od 2.437,50 eura, a prema uspjehu u postupku iznosi 2.185,95 eura.

Neovisno o uspjehu u postupku tužitelju su priznati troškovi za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 387,17 eura, pa ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.537,12 eura.

Na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.741,53 eura tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne Novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22), tekućom od 24. ožujka 2025., kao od donošenja presude do isplate, po stopi sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, a kako je presuđeno u toč. III. izreke presude

87. Nisu priznati troškovi za sastav žalbe od 19. listopada 2024., protiv rješenja kojim je određen nastavak postupka, jer je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, niti troškovi preliminarnog vještačenja u iznosu od 132,72 eura, jer navedeni trošak nije bio procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u ovom postupku pa navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

88. Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

89. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude i rješenje.

U Bjelovaru, 24. ožujka 2025.

Sudac

Gordana Malvić

(stari broj: P-714/2019)

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu u Bjelovaru. Žalba se podnosi putem ovoga suda pisano u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Naredba:

Presudu dostavi:

- punomoćniku tužitelja Meliti Babić, e-komunikacijom.

- punomoćniku tužitelja Margiti Kiš Kapetanović, e-komunikacijom.