Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-543/2023-39.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Antonio Medić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6 OIB 14036333877 koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Antonia Medić, odvjetnika iz Zagreba i zz tuženika Ivana Fumić, odvjetnika iz Zagreba, 24. ožujka 2025., donio je, objavio je,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6 OIB 14036333877 da na ime preplaćenog tečaja pozitivnih razlika isplati tužitelju ZV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.268,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. godine pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6 OIB 14036333877 da na ime razlike glavnice isplati tužitelju ZV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.122,33 EUR s zateznom kamatom od 1.10.2015. pa do dana isplate.

III. Na ime ukupnih dospjelih zateznih kamata do dana konverzije po osnovi promjene tečaja umanjenih za preplatu iz konverzije, nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6 OIB 14036333877 da isplati tužitelju ZV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 234,14 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6 OIB 14036333877 da tužitelju ZV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.600,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. ožujka 2025. godine do isplate.

V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.941,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom dana 06.02.2006. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-223/2006, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

U članku 3.i 6. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je on tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 3,99 %.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U članku 4.Predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za njega obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. g. do 31.12.2008.g.povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015.g.

Rubriciranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.

U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,99%, a nakon 01.01.2014.g. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23%. Naime dana 01.01.2014. je zakonodavac za njegov Ugovor o kreditu člankom 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23%. S obzirom na to kako se radi o zakonskoj intervenciji koja se stoga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene Ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa.

Isto tako, imajući u vidu sve navedeno ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi on bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. On je dana 30.01.2016. godine s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Bitno je istaknuti kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka on ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito mu povećavao kamatnu stopu sve do dana 01.01.2014. kada je zakonski uvedena fiksirana kamatna stopa od 3,23% sve do dana konverzije ugovora. Preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila se i nakon 01.01.2014. do dana konverzije jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko Ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi.

Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa:

• on preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta;

• njemu na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa.

Više obračunati iznos preostale glavnice preplatio je jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime povećanja kamatne stope zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito mu primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka.

Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: • preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita; • na dan konverzije od strane tuženika nezakonito mu je više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula.

Uzimajući u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) mu na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije.

Navedenim tuženik mu nije uspostavio restituciju više obračunatog iznosa On je više obračunati iznos preostale glavnice preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos.Njegova preplata, da iznosi (glavnica) 10.566,52 eur /79.613,48 HRK kada se zbroje preplaćeni iznosi i po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope, i po osnovi ništetnosti valutne klauzule te kada se uzme u obzir obračun pri provedenoj konverziji.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 13. veljače 2025. (list 348 spisa), tužitelj potražuje da se naloži tuženiku da mu na ime preplaćenog tečaja pozitivnih razlika isplati iznos od 4.268,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. godine pa do isplate, da na ime razlike glavnice mu isplati iznos od 3.122,33 EUR s zateznom kamatom od 1.10.2015. pa do dana isplate, nadalje da mu isplati na ime ukupnih dospjelih zateznih kamata do dana konverzije po osnovi promjene tečaja umanjenih za preplatu iz konverzije, iznos od 234,14 EUR, kao i da mu naknadi troškove postupka, sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu (list 43 do 51 spisa) tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 016-223/2006 (dalje: ugovor o kreditu) dana 6. veljače 2006.

Tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). On je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15).

Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu.

U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi , istaknuo je da je Člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo njemu i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora.

Budući da je morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama.

Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu.

Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa.

Za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva je, jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna.

Ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor.

Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi .

Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je njemu i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je on morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama.

Ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO- a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu.

Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.

Dodatno, ukoliko sud prihvati prijedlog tužitelja da se provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje, predlaže da se vještak očituje na okolnost da li je on sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu kao i da li je on umanjio neotplaćeni dio glavnice konverzijom i u kojem iznosu.

Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno.

Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

O svim relevantnim okolnostima obavijestio je tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je on vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. ZVD, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti.

Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF.

Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je on mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

Stoga je nesporno da ton nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. Poziva se na Odluku Rev-2868/18 i odluku Gos-1/2019.

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi

„U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“

Dodatno, ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos- 1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“

Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18.

Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja.

Tužitelj očito zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena.

Ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo.

Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je on nudio za ugovore bez valutne klauzule.

Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Ističe da je tužitelju u provedbi konverzije priznata preplata, a kojom je isti, uz umanjenje neotplaćenog dijela glavnice kredita, u cijelosti obeštećen.

Ističe prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnove promjenjive kamatne stope. Čak i kad bi stav o prekidu zastare pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih prava potrošača broj P-1401/012 bio ispravan, budući da je tužba podnesena nakon 13. lipnja 2019., a da je pravomoćnost presude u predmetnom kolektivnom postupku nastupila 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž-7129/2013, zahtjev za isplatom po osnovi promjenjive kamatne stope nesporno je zastario.

Iz tog razloga, predlaže da ukoliko sud prihvati prijedlog tužitelja za provedbu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, da se isto provede na način da vještak odvoji u nalazu i mišljenju iznose eventualne preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

Prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate.

Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

Opreza radi, ističe prigovor zastare iz slijedećih razloga.

U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, on navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.

Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.

Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Stoga, ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da mu naknadi troškove postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016- 223/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6.2.2006. (list 15 do 20 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-223/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30.1.2016. (list 21 do 24 spisa), Otplatni plan (list 25 do 28 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 29 i 30 spisa), Specifikaciju uplata (list 31 do 33 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji od 2.2.2026. (list 117 i 118 spisa), Otplatni plan (list 119 do 121 spisa), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 5.11.2015. (list 122 do 124 spisa), Simulirani Otplatni plan u EUR (list 126 do 130 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (list 132 do 134 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 2.4.2024. (list 176 do 240 spisa).

Saslušan je tužitelj ZV (list 310 i 311 spisa).

Izvršen je uvid u očitovanje vještaka dipl. ekonomiste Darka Prpića iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba od 23.10.2024. (list 316 do 335 spisa), Dopunu nalaza vještaka od 16.12.2024. (list 341 do 346 spisa), te je vještak neposredno saslušan na glavnoj raspravi 13. veljače 2025. (list 347 spisa).

4. Tuženik je na pripremnom ročištu 21. veljače 2024 godine predlagao da ako sud provodi financijsko vještačenje, da da zadatak vještaku da se očituje je li tuženik sve iznose anuiteta izvršene do dana konverzije od stane tužitelja iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, da se izračun preplate radi primjenom promjenjive kamatne stope Hrvatske narodne banke tj. da se izračunaju tzv.negativne razlike.

4.1. Sud je prije zaključenja prethodnog postupka, odbio prijedlog tuženika da vještak prilikom vještačenja izračuna tzv. negativne razlike, jer se radi o prijedlogu koji tužitelj nije utužio, a tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja u kojem bi naveo točan iznos tj. istaknuo koliku tražbinu bi stavio u prijeboj, a s obzirom da se radi o instituciji kojoj izračun visine prijeboja ne bi trebao biti problem.

4.2. Tuženik je predlagao da se sasluša svjedok CV, međutim na glavnoj raspravi 27. studenoga 2024. godine tuženik je odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6. Tuženik se protivio preinaci tužbe tj. preciziranom tužbenom zahtjevu od 13.veljače 2025. godine. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev nakon primitka nalaza i mišljenja tj. dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije, računovodstvo i vrijednosne papire na način da je povisio svoj tužbeni zahtjev radi usklađivanja istoga sa nalazom i mišljenjem vještaka. Kako tužitelj nije mogao postaviti tužbeni zahtjev, tj. isti precizirati prije provođenja financijskog vještačenja, valjalo je dopustiti tužitelju preinaku tužbenog zahtjeva (članak 190. stav 2. u svezi s člankom 191. stav 1. Zakona o parničnom postupku). S obzirom na navedeno, valjalo je riješiti kao u izreci ove Odluke.

7. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 016-223/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod određenim uvjetima,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora, ugovoreno da se obračunavaju kamate od 3,99% dekurzivno godišnje,

- da je rok otplate kredita ugovoren na 20 godina, te da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 326,94 CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja,

- da je namjena kredita, stambeni kredit,

-da je ugovoreno da se kredit isplaćuje na račun prodavatelja FV iz [adresa] sukladno Ugovoru o kupoprodaji nekretnine koji je ovjeren dana 27.12.2005. godine kod javnog bilježnika,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-223/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to dana 30.1.2016. godine, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. godine iznosi 23.387,54 EUR u unskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR,

- da preplata na dan 30.9.2015. godine iznosi 8.235,35 HRK odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 1.093,02 EUR i navedeno nije bilo sporno među strankama,

- da je člankom 1. Aneksa ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu broj 016-223/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine s eventualno pripadajućim Aneksima (u daljnjem tekstu Osnovni Ugovor),

- da iz Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 016-22/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine nedvojbeno proizlazi da je citirani Ugovor o kreditu Osnovni Ugovor u odnosu na Aneks Ugovora,

- da je konverzija tj. sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao anuitete s osnove valutne klauzule,

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

11. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

13. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

14.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 016-223/2006 od 6.2.2006.godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

14.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

15. Iz iskaza tužitelja DV (list 310 i 311 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Sredstva kredita utrošio je za kupnju stana. Stan mu služi za stanovanje i za druge svrhe mu ne služi. Kredit u švicarcima je uzeo iz razloga što mu je taj kredit ponuđen u banci i ništa mu drugo nije ponuđeno. Nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Pročitao je Ugovor o kreditu i onako laički mu je bilo sve jasno. U vrijeme dizanja kredita pa bilo mu je jasno da bi njegove rate mogle biti nešto više i rate su mu se povećavale tijekom otplate kredita, i iste su mu se povećale i to puno. Još uvijek otplaćuje predmetni kredit. Prilikom sklapanja Ugovora nitko ga nije upozorio o čemu ovisi rast anuiteta kao i da bi to moglo toliko porasti i radilo se o tipiziranom odnosno gotovom ugovoru kada ga je došao potpisati. Kada su mu se povećale rate nije zvao banku, plaćao je kako je mogao. Nakon što je Ugovor pročitao koji je imao puno stranica, nije imao primjedbi. Nije se raspitivao da li bi mogao podići kredit u nekoj drugoj valuti. U svezi Aneksa Ugovora nazvali su ga iz banke, rekli da će umanjiti ratu u pola, i on je otišao u banku i to za tih par mjeseci. Misli da su mu u banci dali izračun konverzije, ali nije imao primjedbi na taj izračun jer je u tom trenutku bio sretan što su mu se smanjile rate. To mu je bio prvi kredit kojeg je podigao. Nije se raspitivao da li može podići kredit sa fiksnom kamatnom stopom.

15.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja smatrajući ga objektivnim životnim i u skladu s materijalnim dokazima.

16.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

16.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

16.2. Tijekom postupka tj. nakon preciziranja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja iznosa na ime razlike glavnice na dan konverzije, jer da je takav zahtjev tužitelj dostavio tek podneskom od 20.11.2024. Međutim ovaj sud smatra da je takav prigovor zastare neosnovan, a sukladno pravnom stavu koji je Građanski odjel VS RH zauzeo na drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine u kojoj je zauzeo stav da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Kako se u konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci, nije ni nastupila zastara potraživanja preinačenog tužbenog zahtjeva.

17.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je stambeni kredit i to takav stambeni kredit gdje su se sredstva kredita isplatila na račun prodavatelja nekretnine, tužitelju, a sukladno Ugovoru o kupoprodaji nekretnine.

Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju stana koji mu služi za stanovanje.

17.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom Z izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba Z potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Z nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

17.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 3,99 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

18. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

18.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks Ugovoru o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Aneks Ugovoru nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu Ugovoru (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovoru, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

18.2. Ne može se pozivati ni na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

18.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Aneksa . Također iz samog Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

18.4. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Aneksu Osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Aneksu Osnovnog Ugovora o kreditu 2006. godine pa do sklapanja Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili Aneks Osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu.

19. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovoru o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 6.2.2006. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

19.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a na kojem su u banci inzistirali kao i da mu ugovorne odredbe nisu bile razumljive.

Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja.

19.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

20. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

22. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

22.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

22.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,95% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

23. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

24.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. a koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 2.4.2024. . (list 176-240 spisa). Vještak je u svojem nalazu i mišljenju između ostalog na stranici 12 i 13 u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove promjena kamatne stope za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.368,78 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 23.936,22 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.176,93 EUR.

Nadalje je u Tabeli na strani 13 , 14 i 15 svojeg nalaza i mišljenja prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 32.225,36 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.277,07 EUR.

Također u Tabeli na strani 15 i 16 nalaza i mišljenja vještak je prikazao razliku između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 2. zaključka) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 2. zaključka) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 56.161,58 kn, odnosno eurska protuvrijednost ukupno više plaćenog iznosa iznosi 35.402,29 EUR.

Razlika u iznosu preostale glavnice na dan konverzije (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje u početnom otplatnom planu nakon 01.01.2014.g.)

Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju dokumentacije:

- Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 122-125 spisa) i navedeno je prikazano u Tabeli na strani 17 nalaza i mišljenja.

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 23.525,20 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.122,33 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku iznosi 23.387,54 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 178.653,49 HRK.

Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 33.203,83 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 155.128,29 HRK.

Razlika između iznosa 178.653,49 HRK i iznosa 155.128,29 HRK je 23.525,20 HRK, odnosno 3.122,33 EUR.

Prema izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 122-125 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. iznosi 8.235,35 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.091,02 EUR.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.

Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF koje su uzete u obzir prilikom izračuna simulacije EUR kredita.

24.1. Nalazu i mišljenju vještaka prigovarao je tuženik u svojem podnesku od 30.9.2024. godine.

24.2. Vještak se očitovao na prigovore tuženika naveden u podnesku od 30.rujna 2024. godine, te između ostalog u svojem očitovanju naveo da je omaškom naveo datum uplate 1.9.2014. umjesto 31.8.2013. , te da u nastavku dostavlja ispravak nalaza u cijelosti.

S obzirom na navedeno, vještak na stranici 12 i 13 svojeg očitovanja prikazao razliku između anuiteta s osnove promjena kamatne stope za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 4.368,78 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 23.927,65 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.175,79 EUR.

Također je prikazao u Tabeli na stranici 14 i 15 svojeg očitovanja razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 32.161,11 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.268,54 EUR.

Također je u Očitovanju vještak u Tabeli na stranici 15 i 17 prikazao razliku između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 2. zaključka) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule (točka 1. + točka 2. zaključka) za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 56.088,76 kn, odnosno eurska protuvrijednost ukupni više plaćenog iznosa iznosi 7.444,33 EUR.

-Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 122-125 spisa) prikazan je u Tabeli na stranici 18 Očitovanja.

Vještak je u svojem Očitovanju dostavio negativne razlike za razdoblje kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog.

Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 1.453,19 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 192,86 EUR. Manje plaćenih anuiteta s osnove promjene kamatne stope nije bilo. Vještak je naveo da navodi tuženika u dijelu izračuna kamatne stope u odnosu za kunske kredite za referentno razbolje te navodi kako je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnom tečaju predstavljaju pravno pitanje.

24.3.Nakon dostavljenog Očitovanja strankama tužitelj je prigovarao istome na Zapisnik 27. studenoga 2024. godine i to na razliku anuiteta s osnove valutne klauzule, radi čega je vještak pozvan na glavnu raspravu radu neposrednog saslušanja, Međutim vještak je izradio i pisanu dopunu nalaza i mišljenja 16.12.2024. u kojoj je naveo da u odnosu na prigovor pun. tužitelja i razliku na stranici 10. Očitovanja koja se odnosi na razliku anuiteta s osnove valutne klauzule, napominje da je u osnovnom nalazu ukupna razlika s osnove valutne klauzule (također str. 10) utvrđena ukupna razlika koja iznosi 30.772,17 kn, odnosno eurska protuvrijednost 4.084,17 EUR, dok je u očitovanju ispravljena greška te je na str. 10 iskazana razlika u iznosu 30.707,92 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.075,64 EUR što je razlika od 64,25 kn, odnosno 8,53 EUR, a ne 200,00 EUR kako navodi tužitelj.

Vještak je nadalje u Tabeli na stranici 2, 3 i 4 Dopuna nalaza i mišljenja prikazao i obračunao zatezne kamate na preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope.

Ukupan iznos zateznih kamata na preplaćene iznose s osnove promjene kamatne stope iznosi 1.790,96 EUR. Nadalje je prikazao u Tabeli na stranici 4 i 5 obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose zbog promjene tečaja.

Ukupan iznos zateznih kamata na preplaćene iznose s osnove promjene tečaja iznosi 1.325,16 EUR.

Prikazao je u Tabeli na strani 5 i Rekapitulaciju potraživanja tužitelja umanjenu za preplatu iz konverzije.

Obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope koje iznose 1.790,96 EUR.

Obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja koje iznose 1.325,16 EUR .

Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope iznose 3.175,79 EUR .

Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 4.268,54 EUR.

Preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.091,02 EUR.

UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 9.469,43 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 3.122,33 EUR.

UKUPNO II predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 12.591,76 EUR. Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 192,86 EUR.

SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja i iznosi 12.398,90 EUR.

24.4.Stalni sudski vještak Darko Prpić na glavnoj raspravi 13. veljače 2025. godine u cijelosti je ostao danog nalaza i mišljenja, dopune nalaza i mišljenja i očitovanja. Nikakvih primjedbi ni prigovora, kao ni pitanja za vještaka prilikom neposrednog saslušanja nije bilo.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu i koju je pribavio vještak, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom

26. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

27.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

28. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

29. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkama I., II. , III. i IV.

30. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijsko računovodstvenog vještačenja, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 7.625,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prema stanju spisa predmeta tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi zatražio od tuženika sveukupno iznos od 10.566,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

31. Tuženik je nakon konačno postavljenog tužbenog zahtjeva 13. veljače 2025. godine istaknuo da opreza radi prigovara preinaci tužbenog zahtjeva.

32. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, te je sud presudom meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi na način da je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu sniženog tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok za preostali iznos od 2.941,51 EUR (koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog zahtjeva) je odbio tužbeni zahtjev (izreka V. Odluke).

33. Sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje:ESLJP), da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu lii prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano Zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa i prava pojedinaca.

34. Ciljevi kojima teže nacionalne odredbe koje uređuju troškove postupka su financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica. ESLJP ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu s čl. 6. stavkom 1. . Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/1997., 14/2002., 98/2005., 1/2006. dalje Konvencije) i prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1.

Protokola br. 1. uz Konvenciju.

34.1. U konkretnom slučaju imajući u vidu da je predmet spora vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi a koju visinu preplaćenih iznosa je teško procijeniti bez provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja da je snizio tužbeni zahtjev tužitelj odmah nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istog, da vezano za sniženje tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka, da je tužitelj u konačnosti u cijelosti uspio u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev, da ukupni troškovi postupka gotovo u cijelosti apsorbiraju dosuđenu naknadu tužitelju, te da je takva Odluka posljedica isključivo protivljenja tuženika sniženju tužbenog zahtjeva to je u okolnostima konkretnog slučaja prema ocjeni ovog suda bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku i odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka tužitelju, tužitelju bio nametnut prekomjeran teret koji ne bi bio razmjeran legitimnom cilju, jer bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stav 1. Konvencije te povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

35. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspi sa sniženim tužbenim zahjkevom, dok u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tijekom postupka nisu nastali posebni troškovi, jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nije posebno raspravljalo niti su se izvodili dokazi, to prema stavu ovog suda, a sukladno prethodno navedenoj praksi ESLJP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka prema konačnom tužbenom zahtjevu (sniženom) u cijelosti.

36. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

37.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 20.2.2024. iznos od 200,00 eura, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 21.2.2024., 3.10.2024., 27.11.2024., 13.2.2025. za svako iznos od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 400,00 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 1.600,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

38. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 24. ožujka 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj.Antonio Medić, Vlaška 83, Zagreb

2. Odvj. Hrvoje Matić, Maksimirska 81, Zagreb

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte