REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-460/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukeliću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 26. ožujka 2024., poslovni broj: 79 P-3487/2022-26, u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 26. ožujka 2024., poslovni broj: 79 P-3487/2022-26.

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:53056966535, da tužitelju JŽ iz [adresa], Ive [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.345,46 EUR sa zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kako slijedi:

- na iznos od 0,34 EUR od 01.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,23 EUR od 01.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,30 EUR od 01.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,38 EUR od 01.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,93 EUR od 01.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,63 EUR od 01.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,92 EUR od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,29 EUR od 01.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,30 EUR od 01.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,09 EUR od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,68 EUR od 01.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,84 EUR od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,56 EUR od 01.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,77 EUR od 01.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,54 EUR od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,06 EUR od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,48 EUR od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,89 EUR od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,25 EUR od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,51 EUR od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,44 EUR od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,19 EUR od 01.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,07 EUR od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,69 EUR od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,87 EUR od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,93 EUR od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,19 EUR od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,93 EUR od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,47 EUR od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,23 EUR od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 39,81 EUR od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,56 EUR od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,90 EUR od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,32 EUR od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 60,42 EUR od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,97 EUR od 01.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,15 EUR od 01.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 52,65 EUR od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,72 EUR od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 58,40 EUR od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 58,76 EUR od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,91 EUR od 01.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 58,15 EUR od 01.05.2012. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.541,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 26. ožujka 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske odluke tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložila da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev uz obvezu naknade troškova parničnog postupka uvećanih za zakonske zatezne kamate tekuće od donošenja prvostupanjske presude, kao i za troškove žalbenog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U žalbi tuženica navodi da joj je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice, bez obrazloženja u cijelosti zanemario i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, zatim se tuženica poziva i na relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 338. stavka 4. ZPP-a jer da prvostupanjski sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, da nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi i o njihovim prijedlozima i prigovorima te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP-a dopustivši preinaku tužbe jer da se dopuštenje preinake zbog svrsishodnosti rješenja odnosa među strankama odnosi na preinaku izvršenu do zaključenja prethodnog postupka, dok preinaka tužbe tijekom glavne rasprave nije dopuštena i da je propustio utvrditi u čemu se preinaka sastoji, s obzirom da je tužitelj s jedne strane preinaku izvršio povećanjem glavnog zahtjeva, a s druge strane postavljanjem određenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata.

2.2. Dalje navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir niti jedan navod tuženice u odnosu na valutnu klauzulu, iako su navodi obrazloženi i potkrijepljeni dokazima te je ujedno zanemario konkretne materijalne i personalne dokaze tuženice. Ističe da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a da je tuženica na te okolnosti u sudski spis dostavila isprave (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tužiteljev zahtjev za kredit) te je predložila saslušanje tužitelja i da prvostupanjski sud ne navodi zašto bi baš tužitelju sporna odredba bila nejasna, nerazumljiva, a da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da otkloni njezinu primjenu ugovaranjem kredita u eurima ili kunama. Tuženica dodaje da je osporila da bi valutna klauzula uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila nerazumljiva, odnosno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, međutim da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir niti jedan od prethodnih navoda i o istima se nije očitovao pa tuženica smatra da se prvostupanjska presuda ne može ispitati.

2.3. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata navodi da je u cijelosti izostalo obrazloženje zašto prvostupanjski sud smatra da je tuženica bila nesavjesna u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima te nadalje ukazuje da je financijsko vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski krediti s fiksnom kamatom, što nesporno nije ugovoreno, a prvostupanjski sud ove prigovore nije otklonio.

2.4 Tuženica ukazuje žalbom da je prvostupanjski sud propustio provesti test poštenosti, već na temelju paušalnih i dokazima nepotkrijepljenih utvrđenja, koje su posljedica obrazloženih bitnih povreda postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, neosnovano utvrđuje da su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene, da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13/EZ jer bi u suprotnom utvrdio kako ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača,

2.5. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, koji je prvostupanjski sud odbio, ukazuje na navode podneska od 24. listopada 2022., zatim ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijeni odredbu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne pa da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja pa da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a, morao odbiti tužbeni zahtjev jer se ništetnost više ne može isticati, u tom smislu ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: G-4/17 od 21. siječnja 2017. u kojoj se navodi da je sudska praksa zauzela stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes, nego interes jedne od stranaka ugovora. Osim toga navodi da je ugovor ispunjen, a da tužitelj nikada nije koristio pravo da raskine ugovor i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 19. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u kojoj je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u eure isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona.

2.6. U svezi odluke o troškovima postupka tuženica ističe da je pogrešno primijenjena odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a jer presuda nije zakonita i jer je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti, da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju dosudio poduzete radnje prema vrijednosti boda od 2,00 eura jer svaka odvjetnička radnja može biti dosuđena samo prema onoj vrijednosti boda koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja odnosne radnje, da je protivno Ustavu Republike Hrvatske da podzakonski propis ima retroaktivno djelovanje i da se primjenjuje na radnje poduzete prije nego je ista stupila na snagu. Osporava dosuđenje troška podneska od 9. ožujka 2022., u kojem tužitelj ponavlja navode prethodno iznesene u tužbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna te su u potpunosti provedeni svi dokazi i pravilno ocijenjeni pa nije počinjena ni povreda članka 338. stavka 4. ZPP-a. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 190. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženica jer je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe u skladu s procesnim odredbama i jer je preinaka tužbe svrsishodna radi konačnog rješenja spora među strankama. Tužitelj je zakonsku zateznu kamatu zatražio u tužbenom zahtjevu te kao početnu stopu odredio 14% godišnje s primjenom od 22. travnja 2008., dok je u preinačenom tužbenom zahtjevu kamatu na prvi iznos razlike anuiteta postavio od 1. srpnja 2008. pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženice niti u odnosu na preinačenu zakonsku zateznu kamatu.

5.1. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.

6. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženica zaključili Ugovor o kreditu broj 718-50-4833333 od 21. travnja 2008. na temelju kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.263,75 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 48 mjeseci i uz kamatnu stopu od 6,75 % godišnje, koja je promjenjiva odlukom banke, da je namjena kredita kupnja automobila za osobne potrebe i da je kredit otplaćen u cijelosti. U žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, zatim je sporna zastara, primjena Direktive i Zakona o zaštiti potrošača te naknada parničnog troška prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

7. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i 79/07) jer je isti predmetni pravni posao zaključio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07- dalje u tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 21. travnja 2008. i to slijedeće odredbe:

- odredba članka 96. ZZP/07, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

- odredba članka 99. ZZP/07, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,

- odredba članka 100. ZZP/07, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive,

- odredba članka 101. ZZP/07, kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača,

- odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženica u postupku, a ni u žalbi ne ukazuje da je tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora, ne osporava da je ona formulirala odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a iz priloženog Ugovora razvidno je da se radi o tipskom ugovoru i da je otplata kredita vezana uz tečaj CHF. Osim toga tužitelj je iskazao da je iz Auto kuće upućen u RBA banku, da su mu u banci prezentirali kredit u CHF kao najpovoljniji, sa stabilnim tečajem i najnižom kamatnom stopom te da je, iako je imao namjeru podići kredit u kunama, vjerovao bankarskom službeniku i prihvatio kredit u CHF. Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu. Da je teret dokaza navedenih činjenica u potrošačkom sporu na tuženici potvrđuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022. i U- III4424/21.

11. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i proveo dokazni postupak, pravilno prihvatio navode tužitelja da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da tuženica nije dokazala da je u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre, koji utječu na kredite vezane za tečaj švicarskog franka niti je posebno upozorila korisnika kredita o mogućim rizicima te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

13. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako je valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.

14. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije dokazala da su ugovorne stranke o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale i da je tužitelj dobio sve potrebne obavijesti u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega su predmetne odredbe nepoštene.

15. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje tuženice da zbog činjenice što je kredit otplaćen, tužitelj više ne može ukazivati na ništetnost pojedinih odredbi tog ugovora, jer suprotno proizlazi iz odredbe članka 328. ZOO-a, koja propisuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a tužitelj je upravo zbog ništetnosti odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF pretplatio kredit. Budući da se radi o stjecanju bez pravne osnove to nije odlučno je li ugovor još uvijek na snazi ili nije jer tužitelj kao potrošač, ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove.

16. Navodima žalbe nije dovedena u sumnju ni odluka suda o neosnovanosti prigovora zastare, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi i rješenju broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012. te je 13. lipnja 2014. presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi, a 14. lipnja 2018. glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21. siječnja 2022. za zahtjev tužitelja nije nastupila zastara, kako neosnovano smatra tuženica.

17. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorne odredbe), ništetni su od trenutka sklapanja ugovora, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena, uz primjenu članka 29. stavka 2. ZOO-a.

18. O visini zahtjeva za isplatu prvostupanjski sud je osnovano odlučio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Tuženica nije imala prigovora na matematički obračun u vještačenju, a isti osporava jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom, međutim prvostupanjski sud je pravilno ocijenio vještačenje kao stručno i jasno jer je u postupku utvrđena ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli pa je osnova vještačenja pravilno postavljena.

19. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije suprotno dokazala, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta temeljem ništetnih odredbi ugovora.

20. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno te je o troškovima postupka pravilno odlučio na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a i na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje Tarifa), koja je stupila na snagu 27. studenog 2023. i bila na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Na temelju Tbr 52. stavak 1. Tarife odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, dakle u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Dakle, kako je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučivao 26. ožujka 2024., pravilno su troškovi postupka obračunati prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Ukazivanje tuženice na neustavnost navedene odredbe Tarife nije relevantno, s obzirom je odredba Tbr. 52. Tarife na snazi i nije utvrđena neustavnom. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju nagradu za sastav podneska od 9. ožujka 2022. jer se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu i na sve istaknute prigovore tuženika, a između ostalog i na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti suda.

21. Radi svega iznesenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

22. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspjela, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

23. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 24. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić