REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-552/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici u [adresa] protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, od 15. svibnja 2024., poslovni broj: P-1383/2023-7, u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu od 15. svibnja 2024., poslovni broj: P-1383/2023-7:

1. potvrđuje u točki I - alineja 1., 2., 4. i 5., točki II i točki III izreke,

2. preinačuje u točki I – alineja 3. tako da se sudi: „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, dok se tužitelj odbija sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti dijela članka 2. Ugovora koji glasi: „redovna kamata 6,45%“.

II Tuženica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita], od dana 12. studenog 2007. godine, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić – Musa, iz Osijeka, Županijska 13a, br. OV-23.868/07, dana 12. studenog 2007. godine, zaključenog između tužitelja FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, i to:

-čl. 1. koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“,

- čl. 2. koji glasi: „Redovna kamata: 6,45 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“.

-čl. 7. a koji glasi: „dio glavnice kredita u iznosu CHF...otplaćuju se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za

CHF, važećem na dan dospijeća...“ –

čl. 7. b koji glasi: „preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju FĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 7.182,60 EUR na ime preplaćenih kamata, te iznos razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, pa do isplate, na iznose kako slijedi:

- iznos od 2,33 EUR od 31. prosinca 2007. godine,

- iznos od 8,38 EUR od 31. siječnja 2008. godine,

- iznos od 8,90 EUR od 29. veljače 2008. godine,

- iznos od 9,67 EUR od 31. ožujka 2008. godine,

- iznos od 4,33 EUR od 30. travnja 2008. godine,

- iznos od 3,01 EUR od 31. svibnja 2008. godine,

- iznos od 2,36 EUR od 30. lipnja 2008. godine,

- iznos od 10,44 EUR od 31. srpnja 2008. godine,

- iznos od 3,46 EUR od 31. kolovoza 2008. godine,

- iznos od 5,71 EUR od 30. rujna 2008. godine,

- iznos od 26,81 EUR od 31. listopada 2008. godine,

- iznos od 12,87 EUR od 30. studenoga 2008. godine,

- iznos od 29,57 EUR od 31. prosinca 2008. godine,

- iznos od 30,25 EUR od 31. siječnja 2009. godine,

- iznos od 32,02 EUR od 28. veljače 2009. godine,

- iznos od 40,40 EUR od 31. ožujka 2009. godine,

- iznos od 41,56 EUR od 30. travnja 2009. godine,

- iznos od 36,85 EUR od 31. svibnja 2009. godine,

- iznos od 34,86 EUR od 30. lipnja 2009. godine,

- iznos od 36,19 EUR od 31. srpnja 2009. godine,

- iznos od 35,70 EUR od 31. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 35,04 EUR od 30. rujna 2009. godine,

- iznos od 33,20 EUR od 31. listopada 2009. godine,

- iznos od 37,33 EUR od 30. studenoga 2009. godine,

- iznos od 39,64 EUR od 31. prosinca 2009. godine,

- iznos od 43,66 EUR od 31. siječnja 2010. godine,

- iznos od 43,49 EUR od 28. veljače 2010. godine,

- iznos od 48,47 EUR od 31. ožujka 2010. godine,

- iznos od 48,27 EUR od 30. travnja 2010. godine,

- iznos od 52,42 EUR od 31. svibnja 2010. godine,

- iznos od 67,66 EUR od 30. lipnja 2010. godine,

- iznos od 66,85 EUR od 31. srpnja 2010. godine,

- iznos od 75,89 EUR od 31. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 73,48 EUR od 30. rujna 2010. godine,

- iznos od 69,10 EUR od 31. listopada 2010. godine,

- iznos od 78,51 EUR od 30. studenoga 2010. godine,

- iznos od 95,41 EUR od 31. prosinca 2010. godine,

- iznos od 84,63 EUR od 31. siječnja 2011. godine,

- iznos od 86,91 EUR od 28. veljače 2011. godine,

- iznos od 85,16 EUR od 31. ožujka 2011. godine,

- iznos od 83,30 EUR od 30. travnja 2011. godine,

- iznos od 103,23 EUR od 31. svibnja 2011. godine,

- iznos od 105,85 EUR od 30. lipnja 2011. godine,

- iznos od 123,84 EUR od 31. srpnja 2011. godine,

- iznos od 125,11 EUR od 31. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 103,32 EUR od 30. rujna 2011. godine,

- iznos od 92,89 EUR od 30. listopada 2011. godine,

- iznos od 92,49 EUR od 30. studenoga 2011. godine,

- iznos od 96,19 EUR od 31. prosinca 2012. godine,

- iznos od 101,35 EUR od 31. siječnja 2012. godine,

- iznos od 102,05 EUR od 29. veljače 2012. godine,

- iznos od 99,76 EUR od 31. ožujka 2012. godine,

- iznos od 101,39 EUR od 30. travnja 2012. godine,

- iznos od 103,28 EUR od 31. svibnja 2012. godine,

- iznos od 101,89 EUR od 30. lipnja 2012. godine,

- iznos od 101,20 EUR od 31. srpnja 2012. godine,

- iznos od 98,53 EUR od 31. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 94,92 EUR od 30. rujna 2012. godine,

- iznos od 91,36 EUR od 31. listopada 2012. godine,

- iznos od 3.679,86 EUR od 30. studenoga 2012. godine,

a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u visini od 2.378,16 eur, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 15. svibnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložila da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev uz obvezu naknade troškova parničnog postupka uvećanog za troškove žalbenog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U žalbi tuženica navodi da joj je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice, bez obrazloženja u cijelosti zanemario, zatim da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

2.2. Navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbe članka 186. i 109. ZPP-a jer je dopustio stupnjevitu tužbu koja nije sadržavala manifestacijski zahtjev, zatim da je propustio primijeniti odredbe članka 190. ZPP-a i odlučiti o preinaci tužbe, koju je tužitelj izvršio podneskom od 11. prosinca 2020, a kojoj se tuženica protivila, čime je počinjena apsolutno bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 12. ZPP-a, zatim da je pogrešno primijenio odredbu članka 220. stavka 2. ZPP-a jer odredio vještačenje navodnih pretplata s osnova navodne ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope, a da nitko od stranaka takav dokaz nije predložio, zatim se tuženica poziva i na relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 338. stavka 4. ZPP-a jer da prvostupanjski sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, da nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi i o njihovim prijedlozima i prigovorima. Tuženica ističe da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom cijelu odredbu članka 2. Ugovora o kreditu, dok točku II izreke pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu, temelji na valjanosti početno ugovorene kamatne stope, zatim da ne obrazlaže zašto smatra da tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, odnosno zašto smatra da bi tuženica bila nesavjesna u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2.3. Dalje navodi da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a da je tuženica na te okolnosti u sudski spis dostavila isprave (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tužiteljev zahtjev za kredit te predložila saslušanje. Tuženica dodaje da je osporila da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bila nerazumljiva, odnosno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, međutim da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir niti jedan od prethodnih navoda, iako su isti obrazloženi i potkrijepljeni dokazima, a ako je prvostupanjski sud navode tuženice smatrao neosnovanima, trebao je za to dati primjereno obrazloženje, na način koji ne dovodi u sumnju pristranost suda i na način koji ne ugrožava načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.

2.4. U odnosu na provedeno financijsko vještačenje ističe da prvostupanjski sud uopće nije otklonio prigovore tuženice niti se o njima očitovao i da se nije očitovao o istaknutom prigovoru zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

2.5 Tuženica dalje ukazuje žalbom da je prvostupanjska odluka utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti i kamati tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je pobijana odluka posljedica pogrešne primjene odredbe članka 118. ZPP-a jer da prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite pa da je zbog toga tuženica dovedena u poziciju koja grubo krši temeljno pravo tuženice na pravično suđenje i to stoga jer tuženici nije bilo omogućeno u kolektivnom sporu dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a da s druge strane prvostupanjski sud smatra da je pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Ističe da je prvostupanjski pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13/EZ, utvrdio bi kako u ovom predmetu ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, zatim da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, a tužiteljica smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne pa da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja pa da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a morao odbiti tužbeni zahtjev jer se ništetnost više ne može isticati, u tom smislu ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: G-4/17 od 21. siječnja 2017. u kojoj se navodi da je sudska praksa zauzela stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes, nego interes jedne od stranaka ugovora. Osim toga navodi da je ugovor ispunjen, a da tužiteljica nikada nije koristila pravo na raskid ugovora.

2.6 Osim toga navodi da je prvostupanjski sud propustio provesti test poštenosti, već na temelju paušalnih i dokazima nepotkrijepljenih utvrđenja, koje su posljedica obrazloženih bitnih povreda postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, neosnovano utvrđuje da su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene.

2.7. U svezi odluke o troškovima postupka navodi se da je pogrešno primijenjena odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a jer presuda nije zakonita i jer je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti. Tuženica, osim toga smatra da je retroaktivno i protivno članku 90. Ustava Republike Hrvatske primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i da je tužitelju pogrešno priznata vrijednost boda za sve radnje u iznosu od 15,00 kn, odnosno sada 2,00 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 12. ZPP-a jer je suprotno žalbenim navodima, tužitelj podnio stupnjevitu tužbe te je nakon provedenog vještačenja podneskom od 11. prosinca 2020., postavio tužbeni zahtjev pa se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, a time niti o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva. Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev odlučivanjem o valutnoj klauzuli jer je tužitelj u stupnjevitoj tužbi postavio zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune) te se tuženica u odgovoru na tužbu detaljno očitovala o valutnoj klauzuli u CHF i na okolnosti ovog dijela tužbenog zahtjeva predložila dokaze. Slijedom toga nije prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 220. stavka 2. ZPP-a kad je rješenjem od 28. listopada 2020. odredio vještačenje i navodnih pretplata s osnove ništetnosti ugovorene valutne klauzule. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 15. veljače 2021. odbio dokazne prijedloge tuženice za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ČĆ i FĆT jer su ovi dokazni prijedlozi povučeni, a nakon toga ponovno predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka, uz obrazloženje da tužitelj u tužbi nije tražio isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, već tek preinačenim tužbenim zahtjevom zbog čega je tužitelj tek nakon preinake tužbenog zahtjeva mogla predložiti ove dokaze, što nije točno jer je tužitelj, kako je to naprijed obrazloženo, već stupnjevitom tužbom tražio preplatu iznosa po valutnoj klauzuli.

5.1. Ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni niti žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao dostatne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je obrazložena te su u potpunosti provedeni svi dokazi i pravilno ocijenjeni pa nije počinjena ni povreda članka 338. stavka 4. ZPP-a.

5.2. U odnosu na žalbeni navod da prvostupanjski sud nije mogao dopustiti stupnjevitu tužbu jer ista ne sadrži manifestacijski zahtjev, valja reći da je ispravno tumačenje tuženice u odnosu na potpunost i pravilnost stupnjevite tužbe te da je prvostupanjski sud bio dužan sukladno odredbi članka 325.a stavka 2. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 186.b stavka 4. ZPP-a, tužitelju naložiti rok u kojem mora postaviti određeni tužbeni zahtjev. Naime, stupnjevita tužba je izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi, a postupak u povodu stupnjevite tužbe odvija se u dva stadija tako da se u prvom stadiju odlučuje o manifestacijskom zahtjevu u skladu s odredbom članka 186.b stavak 1. ZPP-a, što je prvostupanjski sud propustio učiniti te je dopustio stupnjevitu tužbu i po istoj nastavio raspravljanje. Međutim, propust prvostupanjskog suda ne predstavlja apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer se prvostupanjska presuda može ispitati, kao niti apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 12. ZPP-a, jer prvostupanjski sud nije prekoračio postavljeni tužbeni zahtjev niti je to bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude i to stoga jer pravna posljedica nepravilno podnesene stupnjevite tužbe ne može biti odbačaj stupnjevite tužbe, već nalog tužitelju da postavi određeni tužbeni zahtjev, sukladno prethodno citiranim odredbama parničnog zakona i zbog toga što je do prekida zastare u odnosu na dosuđujući dio presude došlo danom podnošenja stupnjevite tužbe te je nakon podnošenja stupnjevite tužbe dana 29. ožujka 2019., zastarni rok od 5 godina počeo ponovno teći. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud u odluci poslovni broj: Rev 2237/2014-1 od 4. lipnja 2019., a koji glasi: „Naime, tužba u kojoj tužbeni zahtjev nije postavljen tako da može poslužiti kao ovršna isprava, a o takvoj tužbi je ovdje riječ, ima značenje podneska koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupati pa je prvostupanjski sud trebao u skladu s odredbom čl. 109. st. 1. i 2. ZPP pozvati tužitelja da tužbu ispravi. Budući da je to propustio učiniti, a tužitelj je navedeni nedostatak tužbe ispravio podneskom od 10. svibnja 2011., kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev, kao dan podnošenja tužbe treba smatrati dan kojeg je podnesena neispravna (izvorna) tužba u kojoj je postavljen neodređeni zahtjev, a ne dan podnošenja podneska o njezinom ispravljanju kako to pogrešno smatra revident. S obzirom na navedeno, ovaj sud smatra da je pitanje prekida zastare drugostupanjski sud pravilno ocijenio kada je zaključio da je do prekida zastare došlo na dan podnošenja tužbe.“ Slijedom toga, da prvostupanjski sud nije dopustio stupnjevitu tužbu i da je pozvao tužitelja postaviti određeni tužbeni zahtjev, ne bi došlo do zastare kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva jer je zastara za potraživanje tužitelja ponovno počela teći 29. ožujka 2019.

6. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženica zaključili Ugovor o [broj kredita] od 12. studenog 2007. na temelju kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.439,48 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 60 mjeseci i uz kamatnu stopu od 6,45 % godišnje, koja je promjenjiva odlukom banke, da je namjena kredita kupnja automobila za osobne potrebe i da je kredit otplaćen u cijelosti. U žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zatim je sporna zastara, primjena Direktive i Zakona o zaštiti potrošača, kao i naknada parničnog troška.

7. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i 79/07) jer je isti predmetni pravni posao zaključio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07- dalje u tekstu: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 12. studenog 2007. i to slijedeće odredbe:

- odredba članka 96. ZZP/07, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

- odredba članka 99. ZZP/07, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,

- odredba članka 100. ZZP/07, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive,

- odredba članka 101. ZZP/07, kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača,

- odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da se o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženica u postupku, a ni u žalbi ne ukazuje da je tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora, ne osporava da je ona formulirala odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a iz priloženog Ugovora razvidno je da se radi o tipskom ugovoru i da je otplata kredita vezana uz tečaj CHF. Osim toga tužitelj je iskazao da je cjelokupan kredit riješen u auto kući, da nije došao u doticaj s osobnim bankarom i da je ugovor o kreditu bio pripremljen, a on je došao samo radi potpisa ugovora i ovjere kod javnog bilježnika i da vjerojatno ne bi podigao kredit da je znao da će rata toliko porasti. Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka i promjenjive kamatne stope, koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu. Da je teret dokaza navedenih činjenica u potrošačkom sporu na tuženici potvrđuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III- 5458/2021., od 30. lipnja 2022. i U-III4424/21.

11. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i proveo dokazni postupak, pravilno prihvatio navode tužitelja da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka i promjenjive kamatne stope, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da tuženica nije dokazala da je u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre, koji utječu na kredite vezane za tečaj švicarskog franka niti je posebno upozorila korisnika kredita o mogućim rizicima kako rasta tečaja tako i kamatne stope te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

13. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako je valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao korisnice kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.

14. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, kao i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije dokazala da su ugovorne stranke o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale i da je tužitelj dobio sve potrebne obavijesti u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu, čak što više odustala je od provođenja neposrednih dokaza, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega su predmetne odredbe nepoštene.

15. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio i odredbu članka 328. ZOO-a, koja propisuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a tužitelj je upravo zbog ništetnosti odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu pretplatio kredit. Budući da se radi o stjecanju bez pravne osnove to nije odlučno je li ugovor još uvijek na snazi ili nije, jer tužitelj kao potrošač, ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platila bez pravne osnove.

16. Navodima žalbe nije dovedena u sumnju ni odluka suda o neosnovanosti prigovora zastare, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi i rješenju broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012. te je 13. lipnja 2014. presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi, a 14. lipnja 2018. glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 29. ožujka 2019., za zahtjev tužitelj nije nastupila zastara, kako neosnovano smatra tuženica.

17. Ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorne odredbe), ništetni su od trenutka sklapanja ugovora, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena, uz primjenu članka 29. stavka 2. ZOO-a.

18. O visini zahtjeva za isplatu prvostupanjski sud je osnovano odlučio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Tuženica nije imala prigovora na matematički obračun u vještačenju, ali se protivi vještačenju smatrajući da je prvostupanjski sud samoinicijativno odredio vještačenje razlike rate u odnosu na valutnu klauzulu, što nije točno jer je tužitelj već u stupnjevitoj tužbi zatražio isplatu i po ovom osnovu pa je zadatak vještaku pravilno određen, a vještačenje pravilno ocijenjeno stručnim i objektivnim.

19. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF i ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije suprotno dokazala, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta temeljem ništetnih odredbi ugovora.

20. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno, osim u dijelu članka 2. Ugovora o kreditu (stavak I. izreke – alineja 2.), u kojem je dijelu žalba tuženice osnovana s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim i početno ugovorenu i jasno određenu stopu kamate, a na predmetnoj kamatnoj stopi temelji se vještačenje i tužbeni zahtjev tužitelja pa je u ovom dijelu prihvaćena žalba tuženice i preinačena prvostupanjska odluka na način naveden u izreci ove presude te je tužitelj odbijen s tim djelom deklaratornog tužbenog zahtjeva.

21. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a i na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje Tarifa), koja je stupila na snagu 27. studenog 2023. i bila na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Na temelju Tbr 52. stavak 1. Tarife odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, dakle u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Dakle, kako je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučivao 26. ožujka 2024., pravilno su troškovi postupka obračunati prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Ukazivanje tuženice na neustavnost navedene odredbe Tarife nije relevantno, s obzirom je odredba Tbr. 52. Tarife na snazi i nije utvrđena neustavnom.

22. Radi svega iznesenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i prvostupanjsku presudu potvrditi u točki I - alineja 1., 2., 4. i 5., točki II i točki III izreke te na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a djelomično žalbu tuženice prihvatiti i prvostupanjsku presudu preinačiti u točki I – alineja 3. na način naznačen u izreci ove odluke te tužitelja odbiti sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti dijela članka 2. Ugovora koji glasi: „redovna kamata 6,45%“.

23. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom uspjela samo u neznatnom dijelu, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 5. ZPP-a.

24. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 24. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić