REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-911/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 11. ožujka 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja UO i punomoćnika tuženika ŽO, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju OO isplati iznos od 5.358,35 eura (pettisućatristopedesetosameuratridesetpetcenti) zajedno sa zateznom kamatom na iznos od:

14,52 eura tekućom od 16.11.2007.

14,29 eura tekućom od 16.12.2007.

14,30 eura kn tekućom od 16.01.2008.

15,00 eura tekućom od 16.02.2008.

26,35 eura kn tekućom od 16.03.2008.

21,66 eura tekućom od 16.04.2008.

21,04 eura kn tekućom od 16.05.2008.

20,72 eura tekućom od 16.06.2008.

20,26 eura tekućom od 16.07.2008.

19,83 eura tekućom od 16.08.2008.

19,60 eura tekućom od 16.09.2008.

24,01 eura tekućom od 16.10.2008.

37,32 eura tekućom od 16.11.2008.

24,78 eura tekućom od 16.12.2008.

48,57 eura tekućom od 16.01.2009.

52,11 eura tekućom od 16.02.2009.

63,77 eura tekućom od 16.03.2009.

46,82 eura tekućom od 16.04.2009.

46,53 eura tekućom od 16.05.2009.

43,00 eura tekućom od 16.06.2009.

45,25 eura tekućom od 16.07.2009.

47,28 eura tekućom od 16.08.2009.

50,33 eura tekućom od 16.09.2009.

45,47 eura tekućom od 16.10.2009.

48,41 eura tekućom od 16.11.2009.

48,96 eura tekućom od 16.12.2009.

58,04 eura tekućom od 16.01.2010.

64,10 eura tekućom od 16.02.2010.

61,80 eura tekućom od 16.03.2010.

70,84 eura tekućom od 16.04.2010.

75,21 eura tekućom od 16.05.2010.

88,39 eura tekućom od 16.06.2010.

97,70 eura tekućom od 16.07.2010.

85,63 eura tekućom od 16.08.2010.

120,80 eura tekućom od 16.09.2010.

105,54 eura tekućom od 16.10.2010.

108,01 eura tekućom od 16.11.2010.

122,12 eura tekućom od 16.12.2010.

144,68 eura tekućom od 16.01.2011.

120,20 eura tekućom od 17.02.2011.

127,52 eura tekućom od 16.03.2011.

118,18 eura tekućom od 16.04.2011.

138,50 eura tekućom od 16.05.2011.

157,41 eura tekućom od 16.06.2011.

162,39 eura tekućom od 16.07.2011.

243,89 eura tekućom od 16.08.2011.

167,35 eura tekućom od 16.09.2011.

157,87 eura tekućom od 16.10.2011.

158,49 eura tekućom od 16.11.2011.

158,52 eura tekućom od 16.12.2011.

169,10 eura tekućom od 16.01.2012.

175,30 eura tekućom od 16.02.2012.

176,08 eura tekućom od 16.03.2012.

171,89 eura tekućom od 16.04.2012.

174,02 eura tekućom od 16.05.2012.

178,61 eura tekućom od 16.06.2012.

173,29 eura tekućom od 16.07.2012.

173,73 eura tekućom od 16.08.2012.

172,96 eura tekućom od 23.10.2012.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da u roku 15 dana tužitelju OO naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.160,28 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 24. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 687,50 eura tužitelj odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s tuženikom kao davateljem kredita 16. srpnja 2007. (u daljnjem tekstu: banka) sklopio Ugovor o kreditu br. 3210239743 prema kojem mu je banka isplatila iznos od 34.083,48 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 60 mjeseci s kamatnom stopom od 4,95% godišnje koja je promjenjiva sukladno odlukama banke. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope, te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Tužitelj ističe da mu banka prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te na čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku ističući da je sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da donese odluku kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Navodi da je iz prometa po kreditu vidljivo da su treće osobe plaćale predmetni kredit zbog čega je istakao i prigovor promašene aktivne legitimacije. Osporava tužitelju status potrošača budući da je isti vlasnik trgovačkog društva Energogen d.o.o. zbog čega je logično da je motorno vozilo koristio za poslovne potrebe. U odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, navodi da su iste propisane zakonom i da su kao takve bile dopuštene. Tvrdi da je prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri , te da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, te da je sve promjene kamatne stope izvršio u skladu sa zakonom Navodi da je prilikom sklapanja Ugovora o svemu informirao tužitelja. Stoga je predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2.1. Neosnovano tuženik osporava status tužitelja kao potrošača. Ovo stoga što je odredbom čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je automobil kupio za osobne potrebe, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, (tako i ŽS u Šibeniku u točki 6.1. odluke Gž-509/2022-3 (list 208 spisa)).

2.2. Neosnovan je prigovor tuženika o promašenoj aktivnoj legitimaciji jer da tužitelj nije sam otplaćivao predmetni kredit pa da ne može osnovano na ime stjecanja bez osnove potraživati preplaćene iznose. Naime, iz prometa po kreditu (list 9-10 spisa) proizlazi da je dva anuiteta platila MO koja je tužiteljeva supruga, a što ni sam tužitelj nije osporavao u svom iskazu. Navedena okolnost ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom parničnom postupku koji je u konačnici korisnik kredita i koji je kao takav u knjigovodstvenoj dokumentaciji tuženika i terećen za sve uplaćene anuitete.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 3210239743 (list 4-6 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 7 spisa), prikaz efektivne kamatne stope (list 8-9 spisa), promet po kreditu (list 9-10 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 82 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić (list 100-112 i 147 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka osobnog bankara AO (list 215 spisa) i tužitelja OO (list 223 spisa).

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovor o kreditu broj: 3210239743.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 16. srpnja 2007. s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210239743 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 34.083,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,95% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja;

- da se kredit otplaćuje 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja,

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 3210239743.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 3210239743 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

13.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st.3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

13.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kao dokaz tome predložio je saslušanje djelatnika banke AO.

13.3. Svjedok AO je iskazao da ne poznaje tužitelja ali da se na predmetnom ugovoru o kreditu nalazi njegov potpis što ne mora značiti da je on osobno komunicirao s tužiteljem kao korisnikom kredita budući da se kao potpisnik na ugovoru nalazi i NO iako je to mogao biti i neki drugi djelatnik banke koji nema pravo potpisa. Iskazao je da je on osobno kada je pregovarao s korisnicima kredita svima ponudio kredit i u drugoj valuti, a ne samo u valuti CHF, da nikada nije nikoga nagovarao da uzme kredit u CHF valuti, da je uvijek svojim klijentima pojašnjavao što je to i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, da im je pojašnjavao i rizik uzimanja kredita u CHF valuti. Iskazao je da je banka uvijek imala unaprijed sastavljene ugovore o kreditu koji bi on osobno pročitao svakom korisniku kredita s kojim je on pregovarao, a u slučaju kada bi neki korisnik htio mijenjati pojedinu odredbu ugovora da bi se takav prijedlog poslao banci na odobrenje, pa ako bi banka odobrila, ugovor bi se u tom dijelu promijenio.

13.4. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi kupnje automobila u Auto kući Lozić koja je surađivala sa Zagrebačkom bankom, da su mu preporučili da je za njega najbolji kredit u CHF valuti i da taj kredit ima najbolje uvjete, da je u auto kući popunio neki obrazac, a da je nakon toga nekoliko puta odlazio u banku, da mu u banci nitko ništa nije pojašnjavao što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, da mu ništa nitko nije govorio o rizicima tečaja kredita u CHF valuti, te da mu nitko nije ponudio kredit u nekoj drugoj valuti. Iskazao je da on osobno nije očekivao da će se sve ovo događati s predmetnim kreditom jer je znao da su i Švicarska i njezina valuta sigurni, da mu je ovo bio prvi kredit, da je znao da bi se rata mogla mijenjati zbog promjenjive kamatne stope ali da nije nikada mislio da će mu rate toliko narasti, da mu je početna rata s oko 1.000,00 kuna narasla na oko 3.000,00 kuna, da je ugovor bio tipski tj. unaprijed sastavljen od strane banke, da s bankom nije mogao o ničemu pregovarati, da je htio da mu rok otplate kredita bude kraći ali da mu ni to u banci nisu dali. Iskazao je da je automobil kupio za svoje osobne potrebe, da u to vrijeme nije bio obrtnik niti da se bavio nekom poslovnom djelatnosti, da je kredit otplaćivao isključivo sam odnosno da je možda neku ratu platila i njegova supruga s kojom inače ima zajednički budžet.

13.5. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim jer je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Sud je povjerovao i svjedoku međutim u odnosu na njegov iskaz potrebno je napomenuti da svjedok ne zna osobu po imenu OO i da nije mogao sa sigurnošću potvrditi da je upravo on pregovarao s tužiteljem u vezi predmetnog kredita budući da je to mogla biti druga potpisnica ugovora ili čak i neki drugi djelatnik banke koji nije imao pravo potpisa. Stoga je iskaz ovoga svjedoka zapravo bespredmetan jer svjedok nema saznanja o činjenicama koje se odnose na konkretni ugovor o kreditu i konkretno pregovaranje između korisnika kredita i kreditora.

13.6. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja i utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

14. Test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

15. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 7. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

16. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić koja se očitovala na okolnost razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope kao i razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakoga anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 13. kolovoza 2007., da je tečaj na dan korištenja bio 4,466874, te da je rok otplate 60 mjeseci uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,95%. Vještak je u nalazu naveo da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime tečajne razlike u iznosu 32,298,11 kuna, dok preplata na ime razlike u kamati iznosi 8,074,40 kuna, dakle ukupno 40,372,51 kuna prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju. U odnosu na prigovor tuženika u vezi izračuna razlike anuiteta vještak je u dopuni nalaza i mišljenja na ročištu pojasnio da se razlika kamate računa upravo onako kako je navedeno u pisanom nalazu i mišljenju odnosno kao razlika između stvarno obračunate kamate u anuitetu i kamate koju bi tužitelj platio da je kredit otplaćivao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

16.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja. Vještak je razliku preplaćenih anuiteta računao sukladno zadatku postavljenom od strane suda i to kao razliku između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope kao i razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakoga anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita

17. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je na ime preplate zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potraživao iznos od ukupno 40.37,51 kunu sa zateznim kamatama kao u točki I. izreke.

18. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud o istoj nije odlučivao budući da tužitelj nije preinačio tužbu (tako i ŽS u Šibeniku u točki 5.2. odluke Gž-509/2022-3 (list 208 spisa)).

19. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je na ime preplaćenih kamata i tečajne razlike tužitelju dosudio iznose kao u izreci presude zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita. Novčani iznosi navedeni u točki I. izreke iskazani su u službenoj valuti u Republici Hrvatskoj euro i to prema fiksnom tečaju 1 euro = 7,5345 kuna u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22) i Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 85/22).

19.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

20. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku sud mu je dosudio trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 3.160,28 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 12. listopada 2020., 18. siječnja 2021., 13. srpnja 2021., 100 bodova svaki prema Tbr.8.t.1., sastav podneska od 21. siječnja 2021., 23. ožujka 2021., 11. travnja 2022., 25 bodova svaki prema T.br. 8.t.4., zastupanje na ročištima 14. siječnja 2021., 12. srpnja 2021., 17. ožujka 2022., 6. veljače 2025. i 11. ožujka 2025. 100 bodova svaki prema T.br.9.t.1., zastupanje na ročištu za objavu presude 30. ožujka 2022. 50 bodova prema T.br. 9.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 512,50 eura. Sud je priznao tužiteljici i trošak vještačenja u iznosu 398,17 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu 99,54 eura i presudu 100,07 eura. Sud tužiteljici nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu ove presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena. Sud tužiteljici nije priznao ni trošak sastava podneska od 16. siječnja 2020., 25. ožujka 2020., 24. rujna 2020., budući da isti nisu bili potrebni za vođenje postupka. U odnosu na podnesak od 23. ožujka 2021., sud tužitelju nije priznao trošak kao za sastav obrazloženog već za sastav tzv. "ostalog" podneska budući da se u istome tužitelj ne očituje na nalaz i mišljenje vještaka u smislu iznošenja obrazloženih primjedbi nego zapravo usklađuje (prepisuje) svoj tužbeni zahtjev sukladno matematičkom izračunu u nalazu i mišljenu vještaka.

Osijek, 24. ožujka 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika