Republika Hrvatska

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1435/2024-12

10000 Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, Palmotićeva 50 protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., OIB: 82031999604, Zagreb, Ozaljska ulica 105, zastupanog po punomoćnicima po zaposlenju , radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. ožujka 2025. godine do isplate,, do isplateu prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 24. ožujka 2025. godine do isplate,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Zagreb, Ozaljska ulica 105, isplatiti tužiteljici GO, iz [adresa], na ime razlike plaće iznos od ukupno 3.979,10 eura bruto (slovima: tritisućedevetstosedamdesetdeveteuradesetcenti), sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine do isplate, dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tekućim:

- na iznos 128,32 EUR od 16. studenog 2019. godine do isplate,

- na iznos 113,78 EUR od 16. prosinca 2019. godine do isplate,

- na iznos 102,02 EUR od 16. siječnja 2020. godine do isplate,

- na iznos 111,14 EUR od 16. veljače 2020. godine do isplate,

- na iznos 113,25 EUR od 16. ožujka 2020. godine do isplate,

- na iznos 103,71 EUR od 16. travnja 2020. godine do isplate,

- na iznos 94,49 EUR od 16. svibnja 2020. godine do isplate,

- na iznos 113,65 EUR od 16. lipnja 2020. godine do isplate,

- na iznos 95,55 EUR od 16. srpnja 2020. godine do isplate,

- na iznos 109,25 EUR od 16. kolovoza 2020. godine do isplate,

- na iznos 107,45 EUR od 16. rujna 2020. godine do isplate,

- na iznos 124,78 EUR od 16. listopada 2020. godine do isplate,

- na iznos 117,24 EUR od 16. studenog 2020. godine do isplate,

- na iznos 118,00 EUR od 16. prosinca 2020. godine do isplate,

- na iznos 123,04 EUR od 16. siječnja 2021. godine do isplate,

- na iznos 117,13 EUR od 16. veljače 2021. godine do isplate,

- na iznos 105,65 EUR od 16. ožujka 2021. godine do isplate,

- na iznos 118,16 EUR od 16. travnja 2021. godine do isplate,

- na iznos 113,90 EUR od 16. svibnja 2021. godine do isplate,

- na iznos 120,73 EUR od 16. lipnja 2021. godine do isplate,

- na iznos 127,19 EUR od 16. srpnja 2021. godine do isplate,

- na iznos 118,45 EUR od 16. kolovoza 2021. godine do isplate,

- na iznos 127,22 EUR od 16. rujna 2021. godine do isplate,

- na iznos 132,39 EUR od 16. listopada 2021. godine do isplate,

- na iznos 135,77 EUR od 16. studenog 2021. godine do isplate,

- na iznos 136,57 EUR od 16. prosinca 2021. godine do isplate,

- na iznos 93,41 EUR od 16. siječnja 2022. godine do isplate,

- na iznos 126,71 EUR od 16. veljače 2022. godine do isplate,

- na iznos 109,92 EUR od 16. ožujka 2022. godine do isplate,

- na iznos 130,27 EUR od 16. travnja 2022. godine do isplate,

- na iznos 138,25 EUR od 16.svibnja 2022. godine do isplate,

- na iznos 105,05 EUR od 16. lipnja 2022. godine do isplate,

- na iznos 123,58 EUR od 16. srpnja 2022. godine do isplate,

- na iznos 123,10 EUR od 16. kolovoza 2022. godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZET d.o.o. naknaditi tužiteljici GO parnični trošak u iznosu od 1.375,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 24.03.2025.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 09.10.2024. navodi da je zaposlenica tuženika na radnom mjestu "vozač autobusa". U odnosu na radno mjesto tužiteljice, ističe se kako je tužiteljica zaposlena temeljem Ugovora o radu na radnom mjestu „Vozač autobusa I“ koeficijent složenosti poslova 2,20, nakon čega je s poslodavcem sklopio još dva ugovora o radu, za isto radno mjesto. Posljednji sklopljeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme je sklopljen za radno mjesto „Vozač autobusa III“, koeficijent složenosti poslova 2,40, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužiteljica od kada je zasnovala radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima. U skladu sa odredbama sklopljenih Ugovora o radu određeno je kako će se radniku, ovdje tužiteljici, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru te je istovremeno određeno kako će se tužiteljici obračunavati i isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, a sukladno kasnijem Ugovoru prema koeficijentu 2,40. Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019. u članku 67. uređuje osnovnu plaću radnika definirajući da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Kako je već istaknuto u točki I. tužbe, tužiteljica je sa tuženikom zasnovala radni odnos na radnom mjestu vozač autobusa I. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača autobusa, pa do danas, tužiteljica prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika. Tužiteljici se sukladno ugovorima o radu za radno mjesto vozača autobusa I, obračunavala plaća prema koeficijentu 2,20. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2.20 tužiteljica je u periodu od sklapanja Ugovora o radu za radno mjesto VOZAČA I do sklapanja ugovora o radu za radno mjesto VOZAČA III bila diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja ugovora o radu za radno mjesto „Vozač autobusa III“ dana 09. listopada 2024. godine, tužiteljici se plaća, jednako kao i drugim vozačima, započela obračunavati primjenom koeficijenta 2,40 iako su njegovi radni zadaci bili i ostali nepromijenjeni. Diskriminacijski učinak nižeg koeficijenta još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radi o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugo vozač koji nastavlja voziti isti autobus na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača autobusa, prilikom uzajamne primopredaje autobusa potpisuju tzv. putne naloge. Iz putnih naloga se vidi, među ostalim, koji je od vozača upravljao autobusom, kojim su autobusom upravljali, te u kojem vremenu. Obzirom da tužiteljica ne raspolaže putnim nalozima, predlaže sudu pribaviti iste od tuženika kao i saslušati svjedoke na okolnost činjenice obavljanja potpuno istovjetnih poslova. Također, predlaže se sudu naložiti tuženiku dostavu platnih listi imenovanih radnika radi utvrđivanja koeficijenta po kojem se tim radnicima obračunavaju plaće odnosno dostaviti drugi dokaz o primijenjenom koeficijentu radi usporedbe sa tužiteljičinim. Tužiteljica ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl.90. i 91. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. U smislu odredbe čl. 91. ZR-a dvoje osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako: obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti; je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Dakle, tužiteljica ističe, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači autobusa kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu same tužiteljice kojoj se plaća obračunavala po koeficijentu složenosti 2,20 u razdoblju od listopada 2019. pa do listopada 2024. Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužiteljici plaća obračunavala i isplaćivala po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, obračunavati i isplaćivati plaću tužiteljici po koeficijentu 2,40. Posljedično tome, tužiteljica je pogrešno obračunata naknada za korištenje godišnjeg odmora i privremena nesposobnost za rad. Plaća se, u skladu s Kolektivnim ugovorom te ugovorima o radu, isplaćuje najkasnije do desetog dana u mjesecu za rad u prethodnom obračunskom razdoblju. Kako se podaci o radu tužiteljice i sva radno pravna dokumentacija nalazi kod tuženika, pribavom istih podataka, podredno nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica će moći urediti tužbeni zahtjev. Tužiteljica se mailom obraćala tuženiku dana 26.06.2023.godine radi dostave i pribave radno pravne dokumentacije, međutim tuženik se na isti zahtjev nije očitovao. Predlaže da sud, nakon provedenog postupka naloži tuženiku da isplati tužiteljici neutvrđeni bruto iznos eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečno iznosa tj. od 15-tog u mjesecu za protekli mjesec do isplate, te da tuženik tužiteljici naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Nakon što je tužiteljica zaprimila tuženikov izračun tužiteljičine tražbine u ovom predmetu, tužiteljica je podneskom od 30.01.2025. (str. 211-213 spisa), u skladu s tuženikovim izračunom, postavila konačan tužbeni zahtjev na način da je smanjila prvotno utuženo razdoblje (01.10.2019. – 31.10.2024.) na konačno utuženo razdoblje (01.10.2019. – 31.07.2022.), te potražuje s utužene osnove iznos od ukupno bruto 3.979,10 eura sa zateznim kamatama. U ostalom dijelu prvotni tužbeni zahtjev je ostao neizmijenjen.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužiteljice, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužiteljica propustila učiniti. Sukladno čl. 133. Zakona o radu (NN 93/17, 127/17, 98/19, 151/22), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko prvo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Dakle, ako je tužiteljica smatrala da joj je povrijeđeno njezino pravo iz radnog odnosa, trebala je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu. S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže Naslovljenom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Nadalje, u slučaju da Naslovljeni sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neutemeljeni te tužiteljica ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je kod Naslovnog suda ustala tužbom radi isplate neutvrđenog iznosa, a koji iznos bi trebao predstavljati razliku plaće koje su mu trebale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Nastavno na navode iz tužbe nesporno je da je tužiteljica radnik kod tuženika na radnom mjestu „Vozač autobusa“ u Autobusnom prometu Dubrava temeljem zadnjeg zaključenog ugovora o radu od 8.4.2024. Tužiteljica navodi potpuno krivo utuženo razdoblje. Naime, tužiteljica razliku plaće između koef.sl.posl.2,20 do 2,40 može potraživati samo u razdoblju do 1.8.2022. godine jer je ista tada s poslodavcem dana 22.07.2022. zaključila ugovor o radu za radno mjesto „Vozač autobusa III“, koef.2,40., te je započela s radom 1.8.2022. godine. Kao dokaz svojih navoda tuženik prilaže sve zaključene ugovore o radu između stranaka u ovom postupku. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta: VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20; VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30; VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društva u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 70 Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023. godine, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00. Dakle, plaća tužiteljice je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90 važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljice, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 07.01.2020., Gž R-1627/2017 koja navodi: „…tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Iz navedenog proizlazi da je tuženik izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim traži da sud naloži tuženiku da joj isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.“ Da tuženik ima pravo na plaću koju je ugovorio potvrđuje dodatno i sljedeća odluka Vrhovnog suda od 25.4.2007. godine (Revr-225/2007): „Radnik u osnovi ima pravo na plaću koja je ugovorena između njega i poslodavca neovisno o ugovornom odnosu između poslodavca i drugih radnika. Pravilo sadržano u odredbi čl. 148.st. 1. ZOO/91 da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane može se, uz uvjete iz čl. 6. ZR/95, primijeniti i na ugovor o radu. Za ishod ovog spora bilo je pravno odlučno (relevantno) odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, odnosno je li tuženik postupio sukladno ugovoru o radu, pravilniku o radu i odredbama čl. 88. do 95. ZR/95 kojima se uređuje plaća, a nije od značenja odnos između tuženika i drugih radnika.“ Tužiteljica je mogla odbiti ponudu ugovora o radu tj. ne potpisati isti ukoliko nije bila zadovoljna ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“ za koje je zaključila ugovor o radu. Tužiteljičini navodi kako je u neravnopravnom položaju i diskriminirana u odnosu na druge zaposlenike tuženika koji su zaposleni na istom radnom mjestu su neutemeljeni i ničim dokazani, budući da zaposlenici na navedenom radnom mjestu imaju utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 i primaju plaću u skladu s navedenim koeficijentom. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostrano obvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužiteljici su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužiteljica je znala i pristala da joj plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Tuženik se protivi prijedlogu tužiteljice radi pribave podataka o obračunskim listama isplaćenih plaća za tužiteljicu, evidenciji rada i putnim nalozima u utuženom razdoblju jer iz navedenog neće biti vidljiv podatak o vrsti i sadržaju poslova koje isti obavlja. Netočni su navodi tužiteljice da predloženi svjedoci kao i svi ostali vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužiteljica. Upravo suprotno navodima tužiteljice, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ ĆO“, u članku 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog „ ĆO“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Poslovi mentorstva su istaknuti kao jedna od razlika između poslova radnog mjesta „Vozač I“ i „Vozač III“ te takve poslove, između ostalog, mogu obavljati samo vozači na radnom mjestu „Vozač III“. Time se želi ukazati na važnosti u razlici u znanju, vještinama i radnom iskustvu vozača pa se u skladu s tim daju i složeniji poslovi duže zaposlenim vozačima (zaposlenim na radnom mjestu „ ĆO III“) kao što je obavljanje mentorstva mladim novozaposlenim vozačima. Napominjemo kako mentoriranje nije istaknuto kao isključivi razlog i temelj za primjenu različitog koeficijenta složenosti poslova i nije sporno da se vozačima koji obavljaju poslova mentorstva nad novim kolegama za to isplaćuje poseban dodatak na plaću, a plaća im se obračunava i isplaćuje sukladno koeficijentu složenosti poslova koji je određenim njihovim ugovorima o radu. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (Vozač I, Vozač II, Vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20 2,30 i 2,40). Također, iz Karte radnog mjesta za Vozača autobusa I proizlazi da je potrebno radno iskustvo od 1 godine na poslovima vozača C i D kategorije, dok je za radno mjesto Vozača autobusa III potrebno radno iskustvo od 2 godine i to na poslovima vozača autobusa u ZET-u. Predloženim dokazima tužiteljica nije dokazala osnovanost, niti visinu tužbenog zahtjeva, te se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

4. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u ugovor o radu na određeno vrijeme od 06.10.2017. (str. 12-14 spisa), u ugovor o radu na određeno vrijeme od 21.09.2018. (str. 16-16), u dodatak od 22.05.2019. ugovoru o radu (str. 17-18 spisa), u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 11.09.2019. (str. 19-21 spisa), u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 22.07.2022. (str. 22-24 spisa), u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 25.04.2023. (str. 25-27 spisa), u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 08.04.2024. (str. 28-30 spisa), u Pravilnik od 24.07.2015. o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice ZET sa prilogom 3. (str. 31-47 spisa), u opis poslova radnog mjesta vozač autobusa I (str. 60 spisa) u opis poslova radnog mjesta vozač autobusa III (str. 61 spisa), u tuženikov izračun tužiteljičine tražbine za razdoblje od 01.10.2019. do 31.07.2022. (str. 95-96 spisa), u platne liste za tužiteljicu (str. 97-210 spisa), saslušani su svjedoci UO (str. 230-231 spisa), ĐO (str. 231 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice GO kao stranke (str. 232 spisa),

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

6. U članu 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7. U članu 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće za razdoblje od listopada 2019 do srpnja 2022., kada joj je tuženik isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti posla 2,20 umjesto 2,40.

9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu vozačice autobusa.

10. Među strankama nije sporna visina konačno uređenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 30.01.2025., niti je sporan početak tijeka zateznih kamata na dospjele mjesečne iznose razlike plaće od 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec.

11. Među strankama je sporna pravna osnovanost tužbe.

12. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nepravovremenosti tužbe navodeći da nisu ispunjenje procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe jer je čl. 133. Zakona o radu/14 propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom mu je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu prava zahtijeva od poslodavca ostvarenje tog prava. Naprijed navedeno od strane tuženika je neosnovano i nema uvjeta za odbacivanje tužbe tužiteljice u ovom predmetu s obzirom da se radi o zahtjevu tužiteljice za isplatom novčanog potraživanja iz radnog odnosa. u čl. 133. st. 3. Zakona o radu/14 navodi se da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. ovdje se radi o novčanom potraživanju tužiteljice iz radnog odnosa, pa tužiteljica nije bila u obvezi podnositi zahtjev za zaštitu prava u smislu čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu/14.

13. Analizirajući provedene materijalne dokaze (dokumentaciju koja prileži spisu) i personalne dokaze (iskaze svjedoka i iskaz tužiteljice kao stranke) sud je utvrdio:

- da je utuženo razdoblje, razdoblje od 01. listopada 2019. do 31. srpnja 2022.;

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju obavljala kod tuženika poslove radnog mjesta vozačice autobusa;

- da je u utuženom razdoblju tužiteljica imala sa tuženikom sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "vozač autobusa I", šifra radno mjesta ZS182, te da je temeljem toga ugovora tužiteljica započela s radom 25.09.2019., a da je tužiteljici za obavljanje poslova tog radnog mjesta utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20, na temelju kojeg se tužiteljici vrši obračun plaće sukladno odredbama Kolektivnog ugovora;

- da je tužiteljica dna 22.07.2022. sklopila sa tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "vozač autobusa III", šifra radnog mjesta ZS184, da je temeljem tog ugovora o radu tužiteljica započela s radom 01.08.2022., a da je tužiteljici za obavljanje poslova tog radnog mjesta utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,40, na temelju kojeg se tužiteljici vrši obračun plaće sukladno odredbama Kolektivnog ugovora;

- da su Pravilnikom o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenog 2016. sva radna mjesta razvrstana u 10 grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužiteljica je razvrstana u petu grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11 do 2,40;

- da su prema čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. iz prosinca 2019. sva radna mjesta kod tuženika razvrstana u četiri grupe složenosti, s time da se radno mjesto vozač razvrstava u drugu grupu složenosti poslova s predviđenim rasponom koeficijentom složenosti poslova od 2,01 do 3,00;

- da su Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., podružnice Zagrebački električni tramvaj, u prilogu 3. koji se odnosi na katalog radnih mjesta po grupa složenosti poslova, navedeni vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, vozač autobusa II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i vozač autobusa III s koeficijentom složenosti poslova 2,40;

- da je prema platnim listama za tužiteljicu, koje prileže spisu od str. 97-210, a odnose se na razdoblje od listopada 2019. do srpnja 2022., poslodavac tužiteljici za svaki mjesec naznačio da je tužiteljici koeficijent složenosti posla 2,40, te je naveden i korektivni faktor koeficijenta "-0,20";

- da iz iskaza, u postupku saslušanog radnika tuženika, svjedoka UO i saslušanog bivšeg radnika tuženika ĐO, te iz iskaza tužiteljice saslušane kao stranke, proizlazi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova između radnih mjesta "vozač autobusa I", vozač autobusa II, vozač autobusa III", da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa;

- da su iskazi svjedoka životni, uvjerljivi i u pogledu odlučnih okolnosti međusobno suglasni, pa je sud prihvatio iskaze svjedoka kao vjerodostojne;

- da je tužiteljica iskazala kako je zaposlena kao vozačica autobusa i da je obavljala iste poslove kao i ostali vozači/vozačice autobusa, ali je u razdoblju od listopada 2019. do srpnja 2022., imala manji koeficijent složenosti posla za obračun plaće od drugih vozača/vozačica autobusa iako, nije postojala razlika između poslova koji su obavljali, niti je postojala bilo kakva razlika u uvjetima rada;

- da tuženik Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga, Podružnica Zagrebački električni tramvaj od 24.07.2015. nije točno i precizno naveo razlike u plaćama vozača autobusa I sa koeficijentom složenosti posla 2,20, vozača autobusa II sa koeficijentom složenosti posla 2,30 i vozača autobusa III sa koeficijentom složenosti 2,40 tj. nije točno označio (naveo) što čini razliku u koeficijentima složenosti poslova vozača autobusa I, II i III.

14. U čl. 90. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23) navodi se da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, Kolektivnim ugovor, Pravilnikom o radu, odnosno Ugovorom o radu. Ako osnove i mjerilo za isplatu plaće nisu uređene kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu. Ako plaća nije određena na način kako je naprijed navedeno, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan radniku isplatiti primjerenu plaću. Pod primjerenom plaćom smatra se plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja.

15. U čl. 91. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23) navodi se da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti.

16. Ovaj sud smatra da se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno o nazivu radnog mjesta obavljaju iste poslove, u istim uvjetima rada. Stoga su ništetne sve odredbe ugovora o radu koje je tužiteljica sklapala s tuženikom i po kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini od 2,20 umjesto u visini od 2,40, imajući u vidu čl. 91. st. 4. Zakona o radu/14 "odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. Zakona o radu/14 ništetna je".

17. Osnovna plaća za iste poslove koje obavljaju različiti radnici bi trebala biti ista, ako se isti posao obavlja u istim ili sličnim uvjetima. Budući da je utvrđeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju obavljala isti posao, u istim uvjetima, te da je mogla zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa kod tuženika koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40), nisu od odlučujućeg značenja navodi tuženika da su kod tuženika Katalogom radnih mjesta po grupama složenosti poslova utvrđena radna mjesta vozača "vozača autobusa I", "vozača autobusa II", "vozača autobusa III". Tuženik je tužiteljici na tužiteljičinim platnim listama navodio koeficijent složenosti posla 2,40, ali je isti umanjivao za -0.20, iako Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ne predviđa korekciju koeficijenta za -0.22, pa sud zaključuje da je poslodavac potpuno neosnovano vršio korekciju koeficijenta tužiteljici u utuženom razdoblju.

18. Ocjenjujući sve naprijed navedeno, proizlazi da je tužiteljica uspjela dokazati opravdanost svog potraživanja tj. da bi joj u utuženom razdoblju pripada plaća po koeficijentu 2,40, jer iz priložene dokumentacije kao i iz iskaza saslušanih svjedoka radnih kolega tužiteljice, a koji iskazi su međusobno podudarni, proizlazi da nije bilo razlike u vrsti poslova koje je kao vozačica autobusa s koeficijentom od 2,20 u utuženom razdoblju obavljala tužiteljica, u odnosu na poslove drugih vozača/ica autobusa koji su imali veći koeficijent odnosno koeficijent složenosti posla 2,40. Nije utvrđeno da bi postojali opravdani razlozi na kojima bi se temeljila razlika u koeficijentima složenosti poslova. Tuženik tijekom postupka nije iznio prihvatljive razloge koji bi bili temelj takve razlike u plaći za radnike koji obavljaju iste poslove. Tvrdnje da se radi o radnicima s različitim radnim iskustvom, vještinama i slično su paušalne, nisu ni sa čime dokazane, pa ih sud nije prihvatio kao pravno osnovane.

19. Tuženik je sačinio izračun tužiteljičinog potraživanja za utuženo razdoblje, temeljem kojeg izračuna je tužiteljica postavila konačan tužbeni zahtjev u ovom predmetu, i koju visinu tuženik nije osporavao.

20. Slijedom naprijed navedenog, konačno uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice je pravno osnovan, pa je sud donio odluku kao u izreci presude pod I.

21. Iz ugovora o radu koje je tužiteljica sklapala s tuženikom (str. 19-30 spisa), je vidljivo da se poslodavac obvezao radnici isplaćivati plaću najkasnije 10. dana u mjesecu za izvršeni rad u prethodnom mjesecu. Međutim, tužiteljica u konačno uređenom tužbenom zahtjevu na dospjele mjesečne iznose razlike plaće potraživala zatezne kamate od 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec. Na navedeni način tužiteljica nije išla preko dopuštenog, već je tražila manje, pa joj je to manje i dosuđeno. Visina stope zatezne kamate propisana je čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a pobliže je navedena u izreci presude pod točkom I.

22. U odnosu na zatezne kamate na dosuđeni bruto iznos plaće, a s obzirom da se isti sastoji od neto plaće, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u smislu čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće.

23. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a koji regulira da je stranka koja izgubi spor dužna protivnoj stranci nadoknaditi prouzročene parnične troškove. Odluka o trošku temelji se i na odredbi čl. 155. ZPP-a koji kaže da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

24. Tužiteljicu je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave zatražio naknadu parničnog troška (str. 234 spisa).

25. Tužiteljica je uspjela u sporu, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi prouzročene parnične troškove.

26. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Vrijednost predmeta spora iznosi 3.979,10 eura. Tužiteljici je priznat trošak: sastava tužbe u visini od 100 bodova; sastava dva obrazložena podneska od 06.11.2024. i 30.01.2025. u visini od 100 bodova za svaki; za zastupanja na ročištima od 21.01.2025 i 18.03.2025., u visini od 100 bodova za svaki, za trošak pristupa na ročište za objavu presude 50 bodova. To sve zbrojeno iznosi ukupno 550 bodova. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54 važeće OT). Sveukupan broj bodova izražen u novcu iznosi 1.100,00 eura. Na sve obavljane radnje, temeljem Tarifnog broja 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 275,00 eura. Sveukupno je tužiteljici priznat trošak ove parnice u iznosu od 1.375,00 eura.

27. Tužiteljica je na dosuđeni trošak potraživala zatezne kamate na koje ima pravo temeljem odredbi čl. 67. st. 3. u vezi s čl. 30. Ovršnog zakona (NN 112/12, 93/14 i 73/17), pa je njegov zahtjev prihvaćen, a zatezne kamate teku na parnični trošak od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 24. ožujka 2025.g. pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23).

28. Tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18).

U Zagrebu, 24. ožujka 2025.

Sutkinja:

Jelica Pandurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice odvj. Domagoj Kovač iz Zgb

- tuženiku