Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1003/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, u pravnoj stvari tužitelja Cordyline d.o.o., OIB: 49514373579, Osijek, Zadarska 2, zastupanog po punomoćniku Juraju Mariniću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-18/2024-5 od 21. kolovoza 2024., 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Cordyline d.o.o. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-18/2024-5 od 21. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 88,27 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ante Lozančića poslovni broj Ovrv-1626/2023 od 16. lipnja 2023. te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava. Traži trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 88,27 eura.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda tužitelja te predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet ovog postupka je dug tužene prema tužitelju kojem je Parking Tim d.o.o. ustupio tražbinu zbog neplaćanja dnevnih parkirnih karti u iznosu od ukupno 29,20 eur, izdanih 15. srpnja 2022 i 16. prosinca 2022.

6. S obzirom na vrijednost predmeta spora radi se o sporu male vrijednosti, u smislu čl. 458. st. 1. ZPP-a, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura.

6.1. Sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. toga Zakona. Dakle, presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati iz razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da je izreka iste jasna i razumljiva te su u obrazloženju navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni ispravama u spisu. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja nije počinio ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 467. st. 1. ZPP-a.

8. Prvostupanjski je utvrdio da Parking Tim d.o.o., koji je izdao parkirnu kartu tuženici i koji je to potraživanje prenio na tužitelja Ugovorom o ustupu i prodaji tražbina broj RI-01/2023, na dane izdavanja parkirnih karti (15. srpnja 2022. i 16. prosinca 2022.) i naknadno više nije bio ovlašten vršiti naplatu naknade za parkiranje na prostoru oko Opće bolnice Dubrovnik jer je Ugovor o zakupu zemljišta-parking prostora sklopljen između Parking Tim d.o.o. i Opće bolnice Dubrovnik istekao još 26. lipnja 2021., a tužitelj nije dokazao da bi Parking Tim d.o.o. i nakon toga bio ovlašten za naplatu parkirališnih karti. Stoga, sud prvog stupnja zaključuje kako Parking Tim d.o.o. nije ugovorom o ustupu i prodaji tražbina niti mogao prenijeti navedenu tražbinu na tužitelja, sukladno čl. 84. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO). Isto tako, sud utvrđuje kako tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi se na siguran i nedvojben način moglo utvrditi koja je to točno lokacija oko zgrade Opće bolnice Dubrovnik na kojoj je on bio ovlašten naplaćivati parking, iako je teret dokazivanja te činjenice na tužitelju. Zaključno, sud navodi kako, iako nisu ispunjene pretpostavke za izdavanje platnog naloga, ipak ukazuje da prigovor zastare koji je istaknula tuženica nije osnovan jer se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Slijedom takvih utvrđenja, sud prvog stupnja ukinuo je predmetni platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ante Lozančića poslovni broj Ovrv-1626/2023 od 16. lipnja 2023. i tužbeni zahtjev odbio.

9. Takvo postupanje, kao pravilno, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10. Prvenstveno u odnosu na žalbene navode tužitelja da se na predmetni odnos stranaka primjenjuju opće odredbe obveznog prava o obnavljanju zakupa, valja reći kako iz predmetnog Ugovora o zakupu zemljišta-parking prostora od 26. lipnja 2015. (listovi 53-59 spisa) proizlazi da je isti sklopljen sukladno odredbama Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 125/11, 64/15, 112/18 i 123/24 – dalje: ZZKPP) pa je stoga evidentno da se i na eventualno obnavljanje tog Ugovora imaju primijeniti odredbe tog Zakona, a ne odredbe ZOO-a o obnavljanju ugovora o zakupu, kako to pogrešno smatra tužitelj.

11. Nadalje, sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZZKPP-a poslovni prostor u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba u njihovu isključivom ili pretežitom vlasništvu daje se u zakup javnim natječajem. Stavkom 8. istog članka određeno je da iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, a pod uvjetom da se ne radi o poslovnom prostoru kojim Republika Hrvatska odnosno jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave ima namjeru raspolagati na drukčiji način, Republika Hrvatska odnosno jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, kao zakupodavac, može zakupniku kojem je istekao ugovor o zakupu, a koji u potpunosti ispunjava sve obveze na temelju prijašnjeg ugovora o zakupu i koji obavlja dopuštenu djelatnost u tom prostoru te protiv kojega se ne vodi postupak radi ispražnjenja i predaje u posjed poslovnoga prostora, ponuditi sklapanje ugovora o zakupu na određeno vrijeme od najduže deset godina, uz mogućnost produljenja za daljnjih najduže deset godina, u kojoj će ponudi iznos mjesečne zakupnine biti određen prema kriterijima jedinice lokalne samouprave s obzirom na djelatnost koju zakupnik u prostoru obavlja, osim ako je tako određen iznos zakupnine niži od iznosa mjesečne zakupnine odnosno naknade koju zakupnik plaća na temelju prijašnjeg ugovora o zakupu, u kojem će se slučaju iznos mjesečne zakupnine odrediti kao u prijašnjem ugovoru o zakupu odnosno u visini zatečene naknade koju korisnik plaća. Nadalje, odredbom st. 12. istog članka određeno je da se odredbe stavaka 7. i 8. toga članka ne primjenjuju se na ugovore o zakupu garaža i garažnih mjesta, a stavkom 13. propisano je da je ugovor o zakupu sklopljen protivno odredbama ovoga članka ništetan.

12. Stoga, budući da tužitelj uopće nije dokazao da je Ugovor o zakupu zemljišta- parking prostora od 26. lipnja 2015. obnovljen, a osobito da je obnovljen sukladno odredbama ZZKPP-a, to je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je, nakon što je, dakle, utvrdio da tužitelj nije dokazao da je Parking Tim d.o.o. (koji je tražbinu prenio na tužitelja) u vrijeme nastanka predmetne tražbine bio ovlašten za naplatu parkirališnih karti, zaključio da predmetna tražbina sukladno odredbi čl. 84. ZOO-a nije mogla biti prenesena na tužitelja zbog čega je predmetni platni nalog ukinuo i tužbeni zahtjev odbio.

13. U odnosu na žalbene navode tužitelja da sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu troškova valja reći kako se iz pobijane presude može zaključiti da je sud odlučio o troškovima postupka, budući da je u toč. 19. obrazloženja naveo da bi sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova u ovom postupku imao tuženik, koji nije postavio zahtjev za naknadu takvog troška. Stoga, iz navedenog proizlazi da je sud, kada je ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev tužitelja, utvrdio da pravo na naknadu troškova ima tuženik (a ne tužitelj), pri čemu okolnost da sud nije izričito odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ne znači da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kako to pogrešno smatra tužitelj.

14. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja te potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

15. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 88,27 eura.

U Velikoj Gorici 24. ožujka 2025.

Sudac

Nikola Ramušćak