REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-560/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Borisu Grguriću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, od 24. travnja 2024., poslovni broj: P-196/23-16, u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, od 24. travnja 2024., poslovni broj: P-196/23-16 u pobijanom dijelu (točka I, II, III i V izreke).

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. ugovora o kreditu broj 148-50- 3551372 od 03.07.2006. godine sklopljenog između Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 i tužiteljice AK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] u dijelu u kojem se protuvrijednost mjesečnog anuiteta podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za švicarski franak na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. ugovora o kreditu broj 148-50- 3551372 od 03.07.2006. sklopljenog između Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 i tužiteljice AK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u dijelu u kojem se određuje da je kamatna stopa promjenjiva.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da isplati tužiteljici AK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 1.626,23 EUR (12.252,85 HRK) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dana dospijeća do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12%, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kako slijedi:

- 5,71 eur (43,02 kn) od dana 29.09.2009. godine do isplate

- 5,06 eur (38,12 kn) od dana 31.10.2009. godine do isplate

- 6,97 eur (52,54 kn) od dana 01.12.2009. godine do isplate

- 8,53 eur (64,28 kn) od dana 30.12.2009. godine do isplate

- 10,73 eur (80,83 kn) od dana 29.01.2010. godine do isplate

- 10,22 eur (77,04 kn) od dana 26.02.2010. godine do isplate

- 13,21 eur (99,51 kn) od dana 01.04.2010. godine do isplate

- 12,64 eur (95,25 kn) od dana 29.04.2010. godine do isplate

- 13,74 eur (103,55 kn) od dana 01.06.2010. godine do isplate

- 22,67 eur (170,84 kn) od dana 06.07.2010. godine do isplate

- 21,42 eur (161,43 kn) od dana 04.08.2010. godine do isplate

- 27,84 eur (209,77 kn) od dana 01.09.2010. godine do isplate

- 25,25 eur (190,27 kn) od dana 01.10.2010. godine do isplate

- 21,56 eur (162,41 kn) od dana 29.10.2010. godine do isplate

- 29,32 eur (220,90 kn) od dana 01.12.2010. godine do isplate

- 36,64 eur (276,11 kn) od dana 31.12.2010. godine do isplate

- 32,84 eur (247,40 kn) od dana 01.02.2011. godine do isplate

- 37,99 eur (254,62 kn) od dana 01.03.2011. godine do isplate

- 30,97 eur (233,31 kn) od dana 02.04.2011. godine do isplate

- 30,98 eur (233,44 kn) od dana 03.05.2011. godine do isplate

- 43,04 eur (324,25 kn) od dana 02.06.2011. godine do isplate

- 56,74 eur (343,44 kn) od dana 02.07.2011. godine do isplate

- 54,68 eur (411,97 kn) od dana 02.08.2011. godine do isplate

- 49,53 eur (373,15 kn) od dana 03.09. 2011. godine do isplate

- 43,89 eur (330,66 kn) od dana 30.09.2011. godine do isplate

- 42,88 eur (323,06 kn) od dana 05.11.2011. godine do isplate

- 42,45 eur (319,82 kn) od dana 02.12.2011. godine do isplate

- 45,11 eur (339,90 kn) od dana 04.01.2012. godine do isplate

- 47,44 eur (357,40 kn) od dana 01.02.2012. godine do isplate

- 47,75 eur (359,75 kn) od dana 02.03.2012. godine do isplate

- 46,14 eur (347,64 kn) od dana 03.04.2012. godine do isplate

- 47,22 eur (355,81 kn) od dana 04.05.2012. godine do isplate

- 47,97 eur (361,41 kn) od dana 02.06.2012. godine do isplate

- 45,98 eur (346,48 kn) od dana 06.07.2012. godine do isplate

- 46,12 eur (347,45 kn) od dana 01.09.2012. godine do isplate

- 43,97 eur (331,29 kn) od dana 04.10.2012. godine do isplate

- 46,12 eur (347,52 kn) od dana 01.11.2012. godine do isplate

- 46,67 eur (351,66 kn) od dana 11.12.2012. godine do isplate

- 46,41 eur (349,67 kn) od dana 01.01.2013. godine do isplate

- 1,80 eur (13,53 kn) od dana 18.01.2013. godine do isplate

- 42,48 eur (320,09 kn) od dana 02.02.2013. godine do isplate

- 45,94 eur (346,14 kn) od dana 02.03.2013. godine do isplate

- 46,24 eur (348,42 kn) od dana 04.04.2013. godine do isplate

- 44,89 eur (338,21 kn) od dana 01.05.2013. godine do isplate

- 40,67 eur (306,45 kn) od dana 06.06.2013. godine do isplate

- 40,57 eur (305,65 kn) od dana 04.07.2013. godine do isplate

- 41,60 eur (313,45 kn) od dana 24.08.2013. godine do isplate

- 50,71 eur (382,04 kn) od dana 01.08. 2013. godine do isplate,

u roku 15 dana.

IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 592,25 eura sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 naknaditi tužiteljici AK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] parnične troškove u iznosu od 2.009,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 24. travnja 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.“

2. Protiv točke I, II, III i V prvostupanjske presude tuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama, a da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima, zbog čega ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje ZPP). Navodi da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženice da su sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.1. Nadalje navodi da su tužiteljici uručeni Opći uvjeti, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenata i banke i kojima je propisan način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa da je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva i da je tužiteljici, ne samo da je pojašnjena kamatna stopa, već je razumijevanje iste i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora te da prvostupanjski sud ignorira činjenicu da tužiteljica nije zahtijevala fiksnu kamatu, već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Zatim navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da ugovorne strane nisu pregovarala o valuti za koju će tužiteljica vezati ugovor o kreditu budući da je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženica u to vrijeme nudila klijentima, samostalno odabrala valutu CHF.

2.2. Osim toga, tuženica ističe da su djelatnici tuženice svakom klijentu, koji želi sklopiti ugovor o kreditu objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju Ugovora o kreditu, a da svaka stranka sama odlučuje u kojoj valuti želi sklopiti ugovor o kreditu pa je tako i tužiteljici, u trenutku zaključenja predmetnog ugovora, valutna klauzula CHF najviše odgovarala te da je tužiteljica samostalno izabrala valutu CHF.

2.3. Tuženica smatra da je prvostupanjski uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama.

2.4. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica navodi da je prvostupanjska presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. Zakona o zaštiti potrošača jer da je pogrešno utvrđenje da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite i da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja pa da se time postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama te da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbe članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača prema kojima je najprije trebao utvrditi jesu li sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i uočljive, a obzirom da su predmetne sporne odredbe u konkretnom slučaju jasne, razumljive i uočljive, nije bilo dopušteni ocjenjivati njihovu poptenost.

2.5. Zaključno ističe da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženice kao neoborivu presumpciju, a što je u suprotnosti sa zakonskim odredbama te da s obzirom da odluke u slučaju „Franak“ ne djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati da je jasno da su navedeni propusti prvostupanjskog suda rezultirali presudom koja se ne može pravilno ispitati. Osporava troškove parničnog postupka, budući je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

2.6. Predlaže da drugostupanjski sud prije svega preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknadu troškova parničnog postupka, kao i trošak žalbenog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, dok podredno predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak žalbe, ali isti ne specificira.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stave i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.1. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.

6. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužiteljica i tuženica zaključili Ugovor o kreditu broj: 1488-50-3551372 od 3. srpnja 2006., na temelju kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.253,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjesečna obroka, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je namjena kredita kupnja automobila te da je kredit u cijelosti otplaćen. Nije sporna ni visina postavljenog tužbenog zahtjeva. U žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne te je li tuženica dužna vratiti tužiteljici ono što je na temelju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli primila.

7. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja povukla dio tužbenog zahtjeva samo u odnosu na novčanu isplatu razlike anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope, kojem povlačenju su tuženica protivila pa je prvostupanjski sud meritornom odlukom odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva (točka IV izreke), koji nije osporavan žalbom.

8. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 3. srpnja 2006. i to slijedeće odredbe:

- odredba članka 81. stavka 1. Zakona kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati,

- odredba članka 82. Zakona koja propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga,

- odredba članka 87. Zakona koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07- dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

- odredba članka 96. ZZP/07, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

- odredba članka 99. ZZP/07, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,

- odredba članka 100. ZZP/07, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive,

- odredba članka 101. ZZP/07, kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača,

- odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 jer je ista predmetni pravni posao zaključila kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, budući se radilo o kupnji automobila za osobne potrebe.

11. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te da su djelatnici tuženice svakom klijentu koji želi sklopiti ugovor o kreditu objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju Ugovora o kreditu, jer to ne proizlazi niti iz iskaza tužiteljice, kao niti iz drugih dokaza priloženih u sudski spis.

13. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i proveo dokazni postupak, pravilno prihvatio navode tužiteljice da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženica nije s tužiteljicom pregovarala niti je posebno upozorila korisnicu kredita o mogućim rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka te koje su mogućnosti promjene kamatne stope te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

15. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako je valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, kao niti ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja u ugovoru nije točno određena niti je odrediv način promjene kamatne stope. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika i promjene kamatne stope prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao korisnice kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.

16. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije dokazala da su ugovorne stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale i da je tužiteljica dobila sve potrebne obavijesti u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega su predmetne ugovorne odredbe nepoštene.

17. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi tuženice jer je u postupku utvrđeno da je tuženica kao banka povrijedila interes i prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnice kredita i to na način da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su ponuđene tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da te odredbe nisu jasne, lako razumljive i uočljive pa je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno kad je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice te je o troškovima postupka pravilno odlučio na temelju članka 154. stavka 5. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a.

18. Radi svega iznesenog valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u pobijanom dijelu na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

19. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspjela, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 24. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić