REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-500/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Brucar Štargl iz Garešnice, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru – Stalna služba u Daruvaru, od 25. travnja 2024., poslovni broj: P-1027/2020-43, u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru – Stalna služba u Daruvaru, od 25. travnja 2024., poslovni broj: P-1027/2020-43.

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Odlukom suda prvog stupnja

riješeno je:

"Dopušta se preinaka tužbe u pravnoj stvari tužiteljice VF protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi isplate, sukladno podnesku tužiteljice od 12. travnja 2024. godine.“

presuđeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7 stavak 1 Ugovora o kreditu broj ugovora: 718-50-2812436, zaključenog između tužiteljice i tuženika 4. svibnja 2005. godine u dijelu koji glasi „... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...”, te se utvrđuje da je ništetna odredba članka 7 stavak 4 navedenog ugovora koja glasi „Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke”.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.197,45 EUR (slovima: tisuću stotinu devedeset sedam eura četrdeset pet centi), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama:

- na iznos od 2,57 EUR tekućim od 13. rujna 2005. godine do isplate,

- na iznos od 0,19 EUR tekućim od 18. listopada 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,15 EUR tekućim od 16. studenog 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR tekućim od 16. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 0,33 EUR tekućim od 18. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,21 EUR tekućim od 28. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,98 EUR tekućim od 30. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 5,30 EUR tekućim od 30. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,97 EUR tekućim od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,46 EUR tekućim od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,25 EUR tekućim od 28. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,19 EUR tekućim od 30. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,87 EUR tekućim od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,20 EUR tekućim od 24. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,79 EUR tekućim od 27. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,36 EUR tekućim od 22. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,21 EUR tekućim od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,02 EUR tekućim od 1. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,29 EUR tekućim od 29. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,89 EUR tekućim od 29. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,28 EUR tekućim od 2. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,25 EUR tekućim od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,45 EUR tekućim od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,90 EUR tekućim od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,48 EUR tekućim od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,92 EUR tekućim od 3. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 30,80 EUR tekućim od 1. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,02 EUR tekućim od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,64 EUR tekućim od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 36,05 EUR tekućim od 2. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,72 EUR tekućim od 28. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 36,32 EUR tekućim od 1. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 39,02 EUR tekućim od 2. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 34,99 EUR tekućim od 2. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 29,81 EUR tekućim od 23. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 51,97 EUR tekućim od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 53,60 EUR tekućim od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,64 EUR tekućim od 2. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,83 EUR tekućim od 2. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,77 EUR tekućim od 4. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,54 EUR tekućim od 3. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 51,67 EUR tekućim od 2. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,81 EUR tekućim od 2. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,09 EUR tekućim od 2. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 58,17 EUR tekućim od 2. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,04 EUR tekućim od 3. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,98 EUR tekućim od 3. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 52,75 EUR tekućim od 2. lipnja 2012. godine do isplate, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12 % godišnje od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29 stavak 9 Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.346,00 EUR (slovima: dvije tisuće tri stotine četrdeset šest eura ) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29 stavak 9 Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske odluke tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložila da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev uz obvezu naknade troškova parničnog postupka uvećanih za zakonske zatezne kamate tekuće od donošenja prvostupanjske presude. Traži trošak žalbenog postupka.

2.1. U žalbi tuženica navodi da joj je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice, bez obrazloženja u cijelosti zanemario i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, zatim se tuženica poziva i na relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 338. stavka 4. ZPP-a budući da prvostupanjski sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, da nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi i o njihovim prijedlozima i prigovorima te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP-a dopustivši preinaku tužbe jer da se dopuštenje preinake zbog svrsishodnosti rješenja odnosa među strankama odnosi na preinaku izvršenu do zaključenja prethodnog postupka, dok preinaka tužbe tijekom glavne rasprave nije dopuštena, kao i da je pogrešno primijenio odredbu članka 502.c stavka 4. ZPP-a, s obzirom da se u konkretnom slučaju isključivo može primijeniti odredba članka 138.a ZZP/07, a koja se primjenjuje na postupke radi naknade štete, što prvostupanjski sud nije utvrđivao, a tužiteljica nije dokazala.

2.2. Dalje navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir niti jedan navod tuženice u odnosu na valutnu klauzulu, iako su navodi obrazloženi i potkrijepljeni dokazima te je ujedno zanemario konkretne materijalne i personalne dokaze tuženice. Ističe da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a da je tuženica na te okolnosti u sudski spis dostavila isprave (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tužiteljev zahtjev za kredit) te je predložila saslušanje tužiteljice i da prvostupanjski sud ne navodi zašto bi baš tužiteljici sporna odredba bila nejasna, nerazumljiva, iako se radi o pretpostavkama koje moraju biti ispunjene prije provođenja testa poštenosti. Tuženica dodaje da je osporila da bi valutna klauzula uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, međutim da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir niti jedan od prethodnih navoda i o istima se nije očitovao.

2.3. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata navodi da je u cijelosti izostalo obrazloženje zašto prvostupanjski sud smatra da je tuženica bila nesavjesna u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima te nadalje u odnosu na financijsko vještačenje navodi da je vještak izračun izvršio samo prema više plaćenim anuitetima, zanemarujući one manje plaćene i da ugovorna odredba ne može biti ništetna samo kad je tečaj viši, a valjana kad je tečaj niži te da u slučaju ništetnosti ugovornu se stranku mora dovesti u situaciju kao da ništetna odredba nije ni ugovorena, a da pobijana presuda tužitelja dovodi u znatno povoljniji položaj jer se ugovorna odredba smatra ništetnom kad je to povoljnije za tužitelja.

2.4 Tuženica ukazuje žalbom da je prvostupanjska presuda posljedica pogrešne primjene odredbe članka 118. ZZP-a, s obzirom da prvostupanjski sud očito smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite i da je tuženica tijekom parničnog postupka ukazala na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu i da s druge strane prvostupanjski sud zanemaruje sve dokaze tuženice jer smatra da je pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite i da se ovakvim postupanjem tuženica dovodi u začarani krug jer joj niti u jednom od postupaka nije dopušteno dokazivati odlučne činjenice za donošenje odluke o (ne)poštenosti konkretne ugovorne odredbe te da pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 (članka 81. stavak 1. i članak 84. ZZP-a iz 2003.), sud prvotno utvrđuje jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a ukoliko jesu, što je i u konkretnom slučaju, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost.

2.5. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, koji je prvostupanjski sud odbio, ukazuje na navode podneska od 4. veljače 2021., zatim ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne pa da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja pa da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a morao odbiti tužbeni zahtjev jer se ništetnost više ne može isticati, u tom smislu ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: G- 4/17 od 21. siječnja 2017., u kojoj se navodi da je sudska praksa zauzela stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes, nego interes jedne od stranaka ugovora. Osim toga navodi da je ugovor ispunjen, a da tužiteljica nikada nije koristila pravo da raskine ugovor i da nije jasno zašto prvostupanjski sud smatra da bi tuženica bila nepošteni stjecatelj.

2.6. U svezi odluke o troškovima postupka tuženica ističe da je pogrešno primijenjena odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a jer presuda nije zakonita i jer je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna te su u potpunosti provedeni svi dokazi i pravilno ocijenjeni pa nije počinjena ni povreda članka 338. stavka 4. ZPP-a. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 190. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženica jer je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe u skladu s procesnim odredbama i jer je preinaka tužbe svrsishodna radi konačnog rješenja spora među strankama.

5.1. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.

6. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženica zaključili Ugovor o kreditu broj 718-50-2812436 od 4. svibnja 2005. na temelju kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseca i uz kamatnu stopu od 3,50 % godišnje, koja je promjenjiva odlukom banke, da je namjena kredita kupnja automobila za osobne potrebe i da je kredit otplaćen u cijelosti. U žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, zatim je sporna zastara, primjena Direktive i Zakona o zaštiti potrošača, kao i naknada parničnog troška.

7. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) jer je isti predmetni pravni posao zaključila kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 4. svibnja 2005. i to slijedeće odredbe:

- odredba članka 81. stavka 1. Zakona kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati,

- odredba članka 82. Zakona koja propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga,

- odredba članka 87. Zakona koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07- dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

- odredba članka 96. ZZP/07, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

- odredba članka 99. ZZP/07, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,

- odredba članka 100. ZZP/07, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive,

- odredba članka 101. ZZP/07, kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača,

- odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženica u postupku, a ni u žalbi ne ukazuje da je tužiteljica imala mogućnost pregovarati i utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora, ne osporava da je ona formulirala odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a iz priloženog Ugovora razvidno je da se radi o tipskom ugovoru i da je otplata kredita vezana uz tečaj CHF. Osim toga tužiteljica je iskazala da je cjelokupan kredit riješen u auto kući, da nije došla u doticaj s osobnim bankarom i da je ugovor o kreditu bio pripremljen i da joj od strane djelatnika auto kuće nije prezentirana mogućnost drugačijeg ugovora o kreditu. Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu. Da je teret dokaza navedenih činjenica u potrošačkom sporu na tuženici potvrđuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022. i U- III4424/21.

12. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i proveo dokazni postupak, pravilno prihvatio navode tužiteljice da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da tuženica nije dokazala da je u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre, koji utječu na kredite vezane za tečaj švicarskog franka niti je posebno upozorila korisnicu kredita o mogućim rizicima te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojima, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

14. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako je valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao korisnice kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.

15. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije dokazala da su ugovorne stranke o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale i da je tužiteljica dobila sve potrebne obavijesti u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega su predmetne odredbe nepoštene.

16. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio i odredbu članka 328. ZOO-a, koja propisuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a tužiteljica je upravo zbog ništetnosti odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF pretplatila kredit. Budući da se radi o stjecanju bez pravne osnove to nije odlučno je li ugovor još uvijek na snazi ili nije jer tužiteljica kao potrošač, ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platila bez pravne osnove.

17. Navodima žalbe nije dovedena u sumnju ni odluka suda o neosnovanosti prigovora zastare, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi i rješenju broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012. te je 13. lipnja 2014. presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi, a 14. lipnja 2018. glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. studenog 2020., za zahtjev tužiteljice nije nastupila zastara, kako neosnovano smatra tuženica.

18. Ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorne odredbe), ništetni su od trenutka sklapanja ugovora, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena, uz primjenu članka 29. stavka 2. ZOO-a.

19. O visini zahtjeva za isplatu prvostupanjski sud je osnovano odlučio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Tuženica nije imala prigovora na matematički obračun u vještačenju, ali se protivi vještačenju smatrajući da je vještak izračun izvršio samo prema više plaćenim anuitetima, zanemarujući one manje plaćene i da ugovorna odredba ne može biti ništetna samo kad je tečaj viši, a valjana kad je tečaj niži, međutim prvostupanjski sud je pravilno ocijenio vještačenje kao stručno i jasno jer je u postupku utvrđena ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli pa je osnova vještačenja pravilno postavljena, dok u odnosu na negativne tečajne razlike pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada nije uvažio negativne razlike anuiteta jer je osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima, postojanje protutražbine tuženice, koje u konkretnom slučaju nema te osim toga prema odredbama ZZP-a, ne može tuženica nakon što je kolektivnom presudom utvrđeno je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, ostvariti korist. Plaćanjem predmetnih otplatnih anuiteta tužiteljica ništa nije primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primila tuženica.

20. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije suprotno dokazala, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta temeljem ništetnih odredbi ugovora.

21. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno te je o troškovima postupka pravilno odlučio na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a i na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje Tarifa), koja je stupila na snagu 27. studenog 2023. i bila na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

22. Radi svega iznesenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspjela, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

24. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 24. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić