Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-211/2024-2

Split, Gundulićeva 29a

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Darku Novačiću, odvjetniku iz ZOU Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-483/2023-10 od 28. studenog 2023., dana 24. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-483/2023-10 od 28. studenog 2023.

Obrazloženje

1.Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini.

2.Protiv citirane odluke pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga predlažući preinačiti prvostupanjsko rješenje sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti citirano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.Žalba tuženika je neosnovana.

4.Predmet spora je isplata u svezi ništetne/nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) iz ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2004. koji je konvertiran 23. veljače 2016., a u kojem ugovoru tužiteljica ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

4.1.Prvostupanjski je sud tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbio smatrajući kako je odredba iz članka 14. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora nepoštena pa time i ništetna na temelju odredbi članka 81. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) te uzrokuje značajnu financijsku i neravnotežu u procesnom položaju stranaka.

4.2.Predmetnim je ugovorom u odredbi čl. 14. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.

4.3.Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

4.4.Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003. dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme Ugovora ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

4.5.Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

4.6.Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.dalje ZZP/14), kao i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/22 dalje ZZP/22) a koji su usklađeni s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva).

5.Prema pravnom stavu prihvaćenom na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti“.

6.Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

7.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te H Editores SA protiv HIC i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.1.Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je kako zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i kako obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. S obzirom na to da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti kako se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog suda u Rijeci.

8.Po nalaženju ovog suda odredba čl. 14. o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, te se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

8.1.Naime, o odredbi čl. 14. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Virovitici, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

8.2.U postupku je utvrđeno kako je kao vrijednost predmeta spora tužiteljica u tužbi označila sa 1.327,23 eura, time da se zahtjev obvezala urediti nakon što tuženik dostavi u sudski spis svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja i nakon što se provede vještačenje, a za slučaj da sud ocijeni da ne postoje pretpostavke iz čl. 186. b. ZPP-a tražila je da se tuženik obveže isplatiti joj 8.055,07 eura s pripadajućim kamatama. Također je utvrđeno kako tužiteljica ima prebivalište u [adresa] na čijem se području nalazi Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, dok je udaljenost od [adresa] do [adresa] i natrag 676 kilometara i zahtijeva više od tri sata vožnje (do [adresa] i natrag), što sve upućuje na zaključak kako je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice (potrošača) i sjedišta tužene (banke), s tim u vezi i financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u [adresa], što bi sve moglo utjecati na tužiteljičinu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti je od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njezinog prava na pristup sudu, koje joj je zajamčeno člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.) čime bi bila, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, dovedena u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika.

8.3.Budući je ranije navedeno kako prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti kako se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

8.4.Prema tome, proizlazi kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP.

9.Slijedom naprijed navedenog u vezi ništetnosti ugovorne odredbe koja sadrži prorogacijsku klauzulu, te kako je tužiteljica koja ima prebivalište u [adresa], pravo izbora nadležnog suda koji će odlučiti u ovom sporu nastalom u svezi potrošačkog ugovora o kreditu iscrpila podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Virovitici (Stalna služba u Slatini), kao mjesno nadležnom prema njezinom prebivalištu, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsko rješenje.

U Splitu, 24. ožujka 2025.

SUTKINJA

Mirjana Rubić